Moje ime je Huligan
(piše: Vedrana Rudan)
Bila sam u Beogradu u nedjelju kad je Kosovo proglašeno državom. Na ekranu svog televizora u hotelskoj sobi gledali smo što “huligani“ rade Beogradu. Dijelila nas je jedna ulica. U ponoć je portir zamolio moga muža da skine tablice s automobila. Odustali su od toga jer su neki ljudi svojim automobilima sakrili naš. Smak svijeta na televiziji izgledao nam je veći nego onaj u našoj neposrednoj blizini. U ponedjeljak nam se osoblje hotela ispričavalo kao da su oni palili kontejnere i razbijali izloge. Izišli smo iz hotela i šetali Beogradom. Na ulicama nije bilo “huligana“, samo specijalci u punoj ratnoj spremi.
Šljemovi, palice, štitovi... Policija na svakom uglu. Uvečer smo otišli u Jugoslovensko dramsko pozorište gledati “Fedrinu ljubav“ Sarah Kane. Pokrovitelji, Raiffeisen banka i Max Factor. Fedru je igrala Mirjana Karanović, Hipolita sarajevski glumac Ermin Bravo. Znam da ste zaboravili priču o Fedri. Fedra je žena koja se zaljubljuje u Hipolita sina svoga muža, on joj ljubav ne uzvraća, Fedra ga optuži za silovanje pa se ubije, rulja njega raskomada na sitne parčiće. Ne bih vam govorila o sirotoj Fedri da fenomenalna Mirjana Karanović nije imala svoj šou unutar predstave. Kad je na pozornici pokazala gole grudi, fotići su krenuli škljocati. Mirjana je zaprijetila prekidom premijere ako ne napuste gledalište. Dok su drkadžije odlazili, mi smo pljeskali. Mirjana carica. Nakon predstave otišli smo na koktel. Naši prijatelji, i ne samo oni, bili su žalosni zbog “huligana“ koji su razvalili centar Beograda. Jedan nam je gospodin rekao, mi smo jedini narod koji bježi pred vlastitim demonstrantima.
Volim Beograd, možda zato što je glavni grad države u kojoj ljudi žive gore nego kod nas. Plaće su nam više, naši Nikolići ne urlaju, naši “huligani“ pale gradove samo nakon utakmice, naše granice su fiksirane,
naša manjina miruje jer je zahvaljujući Amerima svedena na pravu mjeru, samo rijetke zemlje od Hrvata traže vizu, kava u Zagrebu košta sedam kuna, u Beogradu deset. Da Zagreb od Beograda ne dijeli samo dva i pol sata vožnje automobilom, Srbija bi bila obećana zemlja za naše ljude koji vole uzbuđenja a Irak im je predaleko. Ovako... Ne bismo smjeli biti mirni dok Beograd gori ni požar koji hara Srbijom nazivati “huliganskim ispadima“.
Svi danas s visoka govore o Srbiji zato što je na koljenima. Srpski novinari, takozvani “lijevi“, bešćutno se rugaju demonstrantima koji su razbijali izloge, krali Nike tenisice, parfeme, “čak i čarape“, a onda s “kesama“ punim ukradene robe šetali centrom Beograda kao da je to “normalno“.
Što u tome činu nije “normalno“? Mladi Srbi danas, kao i Hrvati, do skupih tenisica “poštenim“ radom nikad ne bi mogli doći, a reklame našoj djeci jasno poručuju što moraš nositi na sebi da bi ti život imao smisla. Takozvani razumni ljudi, ugledni srpski ekonomisti, na takozvanoj lijevoj televiziji apeliraju na takozvani razum i objašnjavaju “huliganima“ da strane banke nisu “strane“ nego “domaće“, da u njima mladi Srbi zarađuju svoj “hleb“,
nitko ne spominje koliko se “hleba“ može kupiti radeći u stranoj banci koja je zapravo domaća. Mojoj prijateljici, uglednoj novinarki, ponuđen je posao za 250 eura mjesečno, najam omanjeg stana u Beogradu košta 300 eura mjesečno, kava u Beogradu stoji euro i pol, jedna od njihovih banaka preko koje Srbi mogu kupiti auto reklamira se sloganom “rata = plata“.
Zaboravila sam reći, ta “njihova“ banka i “naša“ je banka.
Kakva budućnost stoji pred mladim Srbima?
Oni mogu čitav život robijati u nekom marketu koji jest strani ali i njihov i nikad na stopala navući skupe tenisice, ili zapaliti Beograd pa se Knez Mihailovom prošetati obuveni i namirisani kao sretni ljudi iz reklama. Specijalci im neće razbiti srpske glave. Vidjela sam ih iz velike blizine, i oni su gotovo djeca, i oni vole tenisice, ni oni za njih ne mogu zaraditi “pošteno“ lomeći mlada srpska rebra.
Zašto ovako govorim? Zato što sam umorna od dvadestogodišnjeg slušanja kako na ovim prostorima žive “divljaci“.
Kao da “huligana“ nema u predgrađima Pariza, Londona, New Yorka, Bagdada... Devedeset i devet posto ljudi na kugli zemaljskoj “huligani“ su koje, ako imaju sreće, od bankrota dijeli jedna plaća. Oni drugi nesretnici žive u nadi da će ih jednom jedna plaća dijeliti od propasti. Ostalo su robovlasnici koji se ne ukazuju i analitičari koji objašnjavaju.
Žao mi je što mi ovi drugi nisu rekli zašto je Kosovo postalo Amerika?
Kome treba raskomadana BiH? Makedonija u agoniji? Hrvatska u NATO-u, Srbija u plamenu? Danas na području bivše Jugoslavije živi dvadesetak milijuna porobljenih nesretnika, nekoliko tisuća bogataša koji su sve svoje stekli derući njihovu kožu i stotine ratnih zločinaca koji, ili drže govore na mitinzima, ili sjede u Saboru, ili se, poput Karadžića i Mladića, “kriju“ iako ih nitko ne traži. Love se samo razulareni “huligani“. Kako stvari stoje, klinci na ovim prostorima neće dugo “divljati“.
Amerika će svima nama vrlo brzo pokazati tko nam je pravi neprijatelj. Pa će mladi Hrvati, Srbi, Albanci, Slovenci, Makedonci opet postati braća koja će ognjem i mačem širiti američku demokraciju u nekom od mnogobrojnih Iraka.
Ne, Putin neće poludjeti, dogovorit će se.
Ništa od velikog plamena. Nažalost. Pogledajmo svoj život. Dovijeka ćemo otplaćivati bijednu gajbu u koju ulazimo noći o ponoći prebijeni od “poštenog“ rada, naši potomci neće moći platiti školovanje, ni zubara, ni ocu kupiti lijek, majci cvijeće za rođendan, bebi cipelice broj veće.
Kako živimo, možda bi svima nama huliganima veliki plamen bio spas.
Jebeš život kada svijetom možeš hodati u Nike tenisicama samo ako razvališ izlog.
( izvor:
NACIONAL, kolumna ZLOĆE I POVRĆE )
Zanimljivo je da je jednoj Hrvatici jasno nesto sto vecini Srba nije i nikad nece biti jasno.
Vedrana Rudan o Srbiji ... i Srbima - ( ''Moje ime je Huligan'')
Linearni način
