dollar

Previse vremena sam utrosio postavljajuci ova pitanja sirom tema, no svako moje pitanje je bilo (ne)vesto izbegnuto skretanjem teme i nekonkretnim odgovorima, tako da sam resio da pitanja stavim na jedno mesto. Postoji vec jedna tema ‘Apsurdi u Bibliji’, ali posto smo se malo odmakli od teme, ne bih da je gusim na ovaj nacin. Dakle, konkretna pitanja i voleo bih konkretne odgovore. No, ovih par pitanja su samo pocetak. Nakon odgovora (ili nemanja odgovora), postavicu ih jos. Necu postavljati pitanja u vezi stvaranja Zemlje, redosleda stvaranja itd, o tome na drugoj temi.
Da krenemo redom. Let’s play:

Po prvoj knjizi Mojsijevoj, Bog je stvorio coveka po svom oblicju:
“Potom reče Bog: Da načinimo čoveka po svom obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji.“ Mojsije 1:1:26
E sad, posto je covek stvoren po Bozijem nalicju, a Bog je bespolan (bar po verskim tvrdnjama), kako to da je covek muskog pola, ima fizioloske potrebe, kao i potrebu za hranom i vodom?

Sledece pitanje:
„I Gospod Bog pusti tvrd san na Adama, te zaspa; pa mu uze jedno rebro, i mesto popuni mesom;“ Mojsije 1:2:21
„I Gospod Bog stvori ženu od rebra, koje uze Adamu, i dovede je k Adamu.“ Mojsije 1:2:22
„A Adam reče: Sada eto kost od mojih kosti, i telo od mog tela. Neka joj bude ime čovečica, jer je uzeta od čoveka. “ Mojsije 1:2:23
Iz prvog stiha vidimo da je Adam bio u snu kada mu je uzeto rebro i pravljena Eva. U trecem stihu vidimo da Adam ZNA da je Eva napravljena od njegoovg rebra. Kako on to zna, kada je za vreme ‘operacije’ bio u snu, a nigde se ne spominje da je informisan o tome?

Sledece pitanje:
„Zato će ostaviti čovek oca svog i mater svoju, i prilepiće se k ženi svojoj, i biće dvoje jedno telo.“ Mojsije 1:2:24
O kojem ocu i majci se prica kada je Adam stvoren (kao i Eva), tako da, kao prvi ljudi, nemaju ni oca ni majku?

Za sada toliko. Nakon odgovora idemo dalje.

__________________
Scientia ipsa potentia est

voja-car

Pokusacu da ti odgovorim na tvoje prvo pitanje.samo mi nisi dovojno jasan na mnogim mestima odgovaras da u Boga ne verujes uporno zastupas ateisticke stavove i pitanja a ovamo te zanima biblija dali to pitas iz radoznalosti tek tako ili iz zelje da se priblizis Bogu i postanes bolji covek iz duhovne koristi odgovori mi iskreno ,pa da nastavimo

yeca

ateisti obicno "izvagaju" i jedno i drugo, pa se tek onda odluche za ateizam... to sto neko zeli da zna vishe o nekoj drugoj religiji ne znaci da zeli da predje u istu (;

kakve veze ima verovanje u Boga sa "bolji covek"? i oni po manastirima sto siluju male decake veruju u Boga, pa ne znaci da su bolji "ljudi"

nego.. i ja zeljno iscekujem odgovore na gore pomenuta pitanja, ali u najavi vetj vidim skretanja sa teme :]

__________________
..::But I, being poor...have only my dreams. I have spread my dreams under your feet. Tread softly... because you tread on my dreams."
..::EQUILIBRIUM::..
..::mail::..yeca@diskusije.net

voja-car

Potom reče Bog: Hajde da načinimo čovjeka po svom obrazu i podobiju, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih, i od stoke, i od cijele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog čovjeka po Svom vlastitom obrazu, po obrazu Božjem stvori ga; muško i žensko stvori ih.

Vidjeli smo da je šestodnevno Stvaranje bilo djelo Presvete Trojice, posebno da je na Očevu zapovijest: "Neka bude" Sin stvarao. Međutim, stvaranju čovjeka prethodilo je posebno savjetovanje među Licima Presvete Trojice. Sveti Vasilije o tome kaže:

"Da načinimo čovjeka... Ta riječ ne bijaše upotrijebljena ni za jedno od stvorenih bića; stvorena je svjetlost, a bijaše dana samo jednostavna zapovijest - I reče Bog: neka bude svjetlost. Stvorena su nebesa, a ne bijaše dogovaranja za njihovo stvaranje. Ovdje, pak, čovjeka još nema, ali postoji dogovor o čovjeku. Bog nije rekao, kao za druga bića: Neka bude čovjek! Prepoznaj dostojanstvo koje ti pripada. On nije uzrokovao tvoje postanje jednostavnom zapoviješću nego je postojao dogovor u Bogu, da bi znao kako da to živo biće, dostojno časti, uvede u život...

Zašto Bog nije rekao: da načinim nego: hajde da načinimo? Da bi ti mogao da prepoznaš vrhovnu vlast. On želi da ti, obraćajući pažnju na Oca ne zanemariš Sina. On želi da znaš da je Otac stvarao kroz Sina i da je Sin stvarao po volji Očevoj i da bi trebalo da proslaviš Oca u Sinu i Sina u Duhu Svetome...

On, međutim, nije rekao: Oni su stvorili, da ti u tome ne bi našao izgovor za mnogoboštvo..."1)

Nešto slično kaže i sveti Jovan Zlatousti: "Zašto, kad su stvarana nebesa, nije rečeno: hajde da načinimo nego: neka bude svjetlost i tako dalje, u pogledu cijele tvorevine? Međutim, samo je tada dodao: hajde da načinimo, čime se izražava savjetovanje, dogovor i općenje s Nekim Tko je ravan po časti. Tko je taj, koji je trebalo da bude stvoren, kad mu je ukazana takva čast? To je čovjek, veliko i čudesno živo biće, koje je Bogu dragocjenije od sve ostale tvorevine... Postojao je savjet, dogovor, općenje, ali ne zato što je Bogu potreban savjet - daleko od toga! - nego zato da bi se tim izrazom iskazalo dostojanstvo onoga koji je stvoren...

A Tko je Onaj, Kojem Bog kaže: Hajde da načinimo čovjeka? To je divni Savjetnik, Bog silni, Knez mira i Otac budućeg vijeka - Sam Jedino rodni Sin Božji. Njemu On kaže: Hajde da načinimo čovjeka po našem obrazu i podobiju. On nije rekao: po mom i tvom niti po mom i vašem, nego po našem obrazu i podobiju, nagovještavajući time jedan obraz i jedno podobije."2)

Sveti Grigorije Nisijski govori veoma poetično o stvaranju čovjeka kao o mješavini viših i nižih svjetova, koje Bog već bijaše stvorio: "On je priveo u biće misleni svijet (tj. svijet logosnih, slovesnih bića, anđela), koliko ja mogu da rasuđujem o tome i da velike stvari ocijenim svojim oskudnim jezikom. Onda, kada je ovo prvo Stvaranje bilo dovedeno u dobar poredak, On je zamislio i drugi svijet, materijalni i vidljiv: ustrojstvo ovog neba i zemlje i svega što je u njima, uistinu zadivljujuće tvorevine kada se zagledamo u prekrasne oblike svakog pojedinog djela, ali utoliko više zadivljujuće kada razmatramo harmoniju i sklad cjeline, i uklapanje svakog djela sa drugima u prekrasnom poretku... To je trebalo da pokaže da on nije prizvao u biće samo prirode koje su mu slične (tj. anđelski, nevidljivi svijet), nego i one koje su mu potpuno ne slične. Božanstvu su podobne prirode koje su umne (slovesne, logosne) i koje se jedino umom mogu pojmiti: međutim, sve one (prirode) koje se mogu čuvstveno poznati potpuno su Mu strane, dok su među njima od Njega najudaljenije one koje su potpuno lišene duše i moći kretanja.

voja-car

Prema tome, um i čuvstva, koji se toliko razlikuju jedno od drugog, ostali su unutar svojih vlastitih granica i, kao nijemi hvalitelji i likujući glasnici Njegovog silnog djela, u sebi nose veličanstvenost Tvorca - Logosa. Tada još ne bijaše nikakvog sjedinjavanja između ovo dvoje niti bilo kakvog miješanja ovih suprotnosti, znamenja veće mudrosti i plemenitosti u stvaranju priroda, kao što do tada nije bilo poznato ni sve obilje dobrote (Božje). Sada je Tvorac - Logos, odlučivši da to pokaže i da i od jednog i od drugog (mislim i od vidljive i od nevidljive tvorevine) stvori jedno živo biće, uobličio čovjeka. Njegovo tijelo uzeo je od već stvorene tvari i u nju je udahnuo dah koji je uzeo od Samoga Sebe (jer je Logos znao da će to biti slovesno, razumno biće i obraz Božji); stvorio ga je kao jednu vrstu drugog svijeta, u malome velikog. Nastanio ga je na zemlji kao vidljivog anđela, kao poklonika Bogu načinjenog sjedinjenjem dvaju priroda, potpuno posvećenog u vidljivu, ali samo djelomično u umnu (nevidljivu) tvorevinu, kao cara nad zemljom ali potčinjenog Caru na nebesima. Stvorio ga je kao zemnog i nebeskog, kao privremenog a ipak vječnog, kao vidljivog a ipak umstvenog, kao polovinu puta između veličine i malenkosti, sjedinjujući u jednoj ličnosti i duh i tijelo; duh zbog blagonaklonosti koju mu je podario, a tijelo zbog visine na koju ga je uznio, duh da bi mogao da nastavi da živi i da proslavlja svog Dobročinitelja, a tijelo da bi mogla da strada i da zapamti to stradanje, kako bi se popravio ukoliko bi se pogordio zbog svoje veličine; stvorio je živo biće, uobličeno ovdje da bi zatim moglo da prijeđe negdje drugdje i da izvršava tajinstva, oboženo svojom naklonošću prema Bogu."3)

Što je zapravo taj "obraz" Božji? Različiti Sveti Oci naglašavali su različite vidove obraza Božjeg u čovjeku. Neki su pominjali čovjekovu vlast nad nižom tvorevinom (koja se posebno pominje u tekstu Knjige Postanka), neki njegov razum, a neki pak njegovu slobodu. Sveti Grigorije Nisijski je najsažetije sumirao značenja "obraza" Božjeg:

"On čovjeka nije stvorio ni zbog čega drugog nego zbog Svoje beskonačne dobrote. Budući takav i imajući to za razlog da pristupi stvaranju naše prirode, On silu te dobrote neće izraziti u nesavršenom obliku, dajući našoj prirodi neku od onih stvari koje su Njemu na raspolaganju i oklijevajući da joj da udio u drugoj. Međutim, savršeni oblik dobrote ovdje se može vidjeti kako i u Njegovom stvaranju čovjeka ni iz čega, tako i u tome što ga je u potpunosti obdario svim dobrim darovima. Kako je niz svih tih dobrih darova veoma dugačak, ne dolazi u pitanje da se oni razumiju brojčano. Prema tome, jezik Svetog Pisma izražava to sažimanjem u razumljiv izraz, govoreći da je čovjek stvoren po obrazu Božjem. To je isto kao da je rečeno da je On ljudsku prirodu načinio pričasnom svakom dobru, jer ako je Božanstvo punoća dobra, a čovjek je njegov obraz, onda obraz, budući ispunjen svakim dobrom, nalazi svoju sličnost sa Prvoobrazom (Prvolikom, Arhetipom)."4)

Kakva je razlika između "obraza" i "podobija"? Sveti Oci objašnjavaju da nam je "obraz" dat u cjelini i da se ne može izgubiti dok nam je "podobije" u početku dano samo kao mogućnost i da čovjek mora sam da se potrudi da bi ga zadobio u svom njegovom savršenstvu. Sveti Vasilije Veliki uči:

"Hajde da načinimo čovjeka po svom obrazu i podobiju. Jedno smo zadobili samim stvaranjem, drugo zadobivamo slobodnom voljom. U prvom ustrojstvu dano nam je da budemo rođeni po obrazu Božjem, dok slobodnom voljom u sebi uobličavamo podobije Božje... Hajde da načinimo čovjeka po svom obrazu: neka on samim stvaranjem posjeduje ono što je obraz, ali neka postane suglasan i sa podobijem. Bog nam je dao silu za to: da ti je Bog dao i podobije, gdje bi bila tvoja zasluga? Zbog čega bi ti bio krunisan? Da ti je Tvorac dao sve, kako bi ti se otvorilo Carstvo Nebesko? Dolikovalo je da ti jedan dio bude dat, a da drugi ostane nepotpun, kako bi ga ti upotpunio i udostojio se nagrade Božje."5)

U samom onom odlomku Knjige Postanka u kojem se opisuje stvaranje čovjeka, kaže se da Bog stvori "muško i žensko". Da li je ovo razlikovanje dio "obraza Božjeg"? Sveti Grigorije Nisijski objašnjava da se Pismo ovdje poziva na dvojako stvaranje čovjeka:

"Ono što je stvoreno 'po obrazu' je jedno, a ono što se sada projavljuje u iskvarenosti je drugo. I stvori Bog čovjeka, kaže, po obrazu Božjem stvori ga. U tome što je stvoreno 'po obrazu' nalazi se kraj stvaranja, a zatim (Mojsije) sažeto izlaže stvaranje i kaže: muško i žensko stvori ih. Pretpostavljam da svi znaju da je to udaljavanje od Prvoobraza, jer u Kristu Isusu, kako kaže apostol, nema ni muškog ni ženskog. Dakle, ovaj izraz kazuje da je čovjek time podijeljen.

Na taj način je stvaranje naše prirode u nekom smislu dvojako: jedno je stvoreno na podobije Bogu, a drugo je podijeljeno saglasno ovom razdvajanju, jer ovaj odlomak, govoreći o njenom ustrojstvu, zamagljeno izražava nešto slično ovome kada najprije kaže da stvori Bog čovjeka, po obrazu Božjem stvori ga a zatim onome što je rečeno dodaje muško i žensko stvori ih - što je strano našem poimanju Boga.

Smatram da nam Pismo ovim iskazom prenosi veliko i uzvišeno učenje, a ono se sastoji u slijedećem. Dok su dvije prirode, odnosno božanstvena i bestjelesna priroda i priroda beslovesna i zvjerska, razdvojene jedna od druge kao krajnosti, ljudska priroda predstavlja sredinu između njih dvije (ovaj stav je sličan ideji svetog Grigorija Bogoslova koji smo već naveli). U složenoj čovjekovoj prirodi možemo uočiti dio svake od priroda koje sam pomenuo - od one božanstvene, i to je slovesni i umni element, koja ne dopušta razlikovanje muškog i ženskog, kao i od one beslovesne, koja se ogleda u našem tjelesnom obliku i građi, podijeljenima na muško i žensko, jer se svaki od tih elemenata sigurno može pronaći u onome što je pričasno ljudskom životu. Da je umni element prethodio ostalima doznajemo od onoga koji po redu saopćava o stvaranju čovjeka, a također doznajemo i da je čovjekovo zajedništvo i srodstvo sa beslovesnima predstavljalo njegovu pripremu za rađanje...

voja-car

Onaj Koji je sve stvari prizvao u biće i koji je po Svojoj volji uobličio čovjeka da bude sazdan po Njegovom obrazu... Svojom svevidečom silom providio je slabost njihove volje da se neposredno pridržavaju onoga što je dobro, što će ih zatim dovesti do otpadanja od anđelskog života, i da mnoštvo ljudskih duša ne bi bilo grubo prekinuto zbog ovog pada... On je za našu prirodu uobličio način za umnožavanje kakav dolikuje onima što su pali u grijeh, usađujući u čovječanstvo, umjesto anđelskog veličanstva prirode, onaj životinjski i beslovesni način pomoću kojeg sada smjenjuju (nasljeđuju) jedni druge." ? 6)

Vidjeli smo, dakle, da se, prema učenju Svetih Otaca, obraz Božji nalazi u čovjekovoj duši a ne u njegovom tijelu i da nema ništa zajedničko sa podjelom na muško i žensko. Moglo bi se reći da u Božjoj ideji čovjeka, onakvog kakav će se naći u Carstvu Nebeskom, nema ni muškog ni ženskog pola. Bog je, međutim, prozirući čovjekov pad, načinio ovu razliku koja je nerazdvojni dio čovjekovog zemaljskog postojanja.

I pored toga, stvarnost polnog života nije se dogodila prije čovjekovog pada. Tumačeći odlomak Tada Adam pozna Evu, ženu svoju, i ona zatrudne (Post. 4; 1), što se dogodilo nakon pada, sveti Ivan Zlatousti kaže: "Bračni život je započeo nakon neposlušanja i nakon izgona iz Raja. Prije neposlušanja, prvi ljudi su živjeli kao anđeli i nije bilo ni govora o polnom općenju. Kako bi do toga uopće moglo i doći, kad su bili slobodni od tjelesnih potreba? Tako je u početku život bio djevstven. Međutim, kad se uslijed nemarne neposlušnosti prvih ljudi pojavio grijeh i kad je stupio u svijet, djevstvenost ih je napustila jer su postali nedostojni takvog dobra, i umjesto nje počeo je da djeluje zakon bračnog života."7)

Sveti Jovan Damaskin piše: "U rajskom vrtu živjeli su u djevstvenosti... a nakon prestupanja zapovijesti... uveden je brak, da ne bi čovječji rod smrću bio zatrt i istrijebljen, te da bi se rađanjem djece sačuvao i spasio rod ljudski.

Možda će netko reći: šta su onda značile riječi muško i žensko ili rađajte se i množite se? Na to ćemo ovako odgovoriti: riječi rađajte se i množite se ne ukazuju na razmnožavanje ostvareno bračnim sjedinjenjem, jer mogao je Bog umnožiti ljudski rod i nekim drugim načinom, da su ljudi do kraja držali zapovijest nepovrijeđenom. Ali je Bog, Koji sve zna prije nego što se zbude, znajući svojim predznanjem da će oni da dopadnu prijestupa i da budu osuđeni smrtnom kaznom, preduhitrio to i stvorio muško i žensko, i zapovjedio im da se rađaju i da se množe."8)

Kao što ćemo vidjeti kasnije, prije pada se čovjek, kao i sva ostala tvorevina, u tom kao i u drugim pogledima nalazio u sasvim drugačijem stanju nego nakon pada, iako između ta dva stanja postoji neprekidnost koju je Bog providio Svojim predznanjem o padu.

Ne treba, međutim, pomisliti da neki od Svetih Otaca brak promatraju kao "nužno zlo" ili da poriču da je to stanje koje je Bog blagoslovio. Oni smatraju da je brak dobar za naše sadašnje stanje, ali da je to dobro koje je drugorazredno u odnosu na uzvišenije stanje djevstvenosti u kakvom su Adam i Eva živjeli prije pada i kakvom su čak i sad pričasni oni koji slijede savjet apostola Pavla da budu kao što sam i ja (1. Kor. 7; 7 - 8). Sveti Grigorije Nisijski je upravo onaj otac koji uči da se porijeklo braka nalazi u našem srodstvu sa životinjama, iako sasvim jasno brani njegovo ustanovljenje (tj. ustanovljenje braka). Tako on u svojoj raspravi "O djevstvenosti" piše:

"Neka nitko ne pomisli da mi osporavamo brak kao ustanovu. Svi smo mi svjesni da njemu nije tuđ blagoslov Božji... Međutim, naš pogled na brak je slijedeći: dok bi zadobivanje nebeskih stvari trebalo da bude prva čovjekova briga, on ipak ne bi trebalo da prezire ovaj vid služenja ukoliko preimučstva braka koristi razborito i umjereno... Brak je posljednji stupanj naše razdvojenosti od života kakav je vođen u Raju; brak je prva stvar koja se mora napustiti i to je, da tako kažemo, prva postaja za naš odlazak Hristu."9)

1: 28 I blagoslovi ih Bog i reče im Bog: rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih, i od svega zvjerinja što se miče po zemlji.

"Rađajte se i množite se" su iste one riječi koje Bog već bijaše uputio vodenim stvorenjima i one ukazuju na čovjekovo srodstvo sa nižom tvorevinom a, posredstvom njegovog pada, i s njihovim načinom polnog razmnožavanja. Postoji, međutim, i dublje značenje ovih riječi. Sveti Vasilije piše:

"Postoje dvije vrste rasta: rast tijela i rast duše. Rast duše je uvećanje znanja s ciljem savršenstva, dok je rast tijela razvoj od malog do normalnog uzrasta.

Beslovesnim životinjama je, dakle, rekao: 'rastite' saobrazno tjelesnom razvoju, u smislu upotpunjavanja prirode. Međutim, nama je rekao 'rastite' saobrazno unutrašnjem čovjeku, u pravcu napredovanja koje vodi ka Bogu. Upravo to je učinio Pavle, stremeći onome što je pred njim, a zaboravljajući ono što je iza njega (v. Filiplj. 3; 13). Takav je rast duhovnih stvari...

'Množite se.' Ovaj blagoslov se tiče Crkve. Neka božanstvena riječ ne bude ograničena samo na pojedinca i neka se Evanđelje spasenja propovijeda po čitavom svijetu. 'Množite se.' Kome su upućene ove riječi? Onima koji rađaju suglasno Evanđelju...

Prema tome, ove riječi primjenjuju se podjednako dobro na beslovesne životinje, ali one dobivaju sasvim posebno značenje kad se bavimo bićem koje je stvoreno 'po obrazu' kojim smo počastvovani."10)

Čovjeku je također dano da vlada, i to ne samo nad vanjskom tvorevinom nego i nad zvijerolikim strastima koje vrebaju unutar njega. Sveti Vasilije piše: "Ti imaš vlast nad divljim zvijerima svake vrste. Međutim, reći ćeš ti, da li i u sebi samome imam divlju zvijer? Imaš, i to mnoge od njih. Ti u sebi nosiš čak neizmjerno mnoštvo divljih zvijeri. Nemoj ovo shvatiti kao uvredu. Zar gnjev, kada zalaje u tebi, nije divlja zvijerčica? Zar nije razjareniji od prvog psa kojeg ugledaš? Zar lukavstvo koje se pritajilo u podmukloj duši nije svirepije od medvjeda u pećinama?... Koju to divlju zvijer ne nosimo u sebi?... Stvoren si da bi imao vlast; ti si gospodar nad strastima, gospodar nad divljim zvijerima, gospodar nad zmijama, gospodar nad pticama... Budi gospodar nad pomislima koje su u tebi da bi zagospodario nad svim bićima. Prema tome, moć koja nam je dana kroz živa bića priprema nas da pokažemo vlast nad samima sobom."11)

voja-car

Zvjerolike strasti nalaze se u nama uslijed našeg srodstva sa divljim životinjama posredstvom pada. Sveti Grigorije Nisijski piše: "Kad je zvjerski život prvi put stupio u život i kad je čovjek iz razloga koji su već pomenuti preuzeo nešto od njihove prirode (mislim na način rađanja), on je na taj način istovremeno uzeo učešće i u ostalim svojstvima koja sagledavamo u toj prirodi. Čovjekovo podobije sa Bogom ne ogleda se u gnjevu, kao što ni naslada nije znak uzvišene prirode; isto tako su i kukavičluk, drskost, čežnja za dobitkom i strah od gubitka daleko od onog znamenja koje ukazuje na Božanstvo. Ta svojstva je, dakle, ljudska priroda prisvojila od zvijeri."12)

Ovo je veoma duboko učenje. Ljudi koji vjeruju u evolucione ideje kažu: "Čovjek potiče od majmuna, prema tome, mi smo zvjerolika bića." Međutim, Sveti Oci kažu da smo mi složena tvorevina, jednim djelom nebeska a jednim djelom zemaljska. U tom našem zemaljskom djelu Bog je dopustio životinjski način razmnožavanja i zbog toga vidimo koliko zvijeroliki postajemo kad dopustimo da strasti zagospodare nad nama. Mi u sebi nosimo te "zvijeri" ali isto tako posjedujemo i onu nebesku stranu, kojoj težimo da se vratimo. Trebalo bi napomenuti da život prvobitne tvorevine još uvijek nije bio život u Raju, u koji čovjek još ne bijaše uveden. To je život zemlje izvan Raja, koju Bog već bijaše blagoslovio kao čovjekovo prebivalište nakon pada. Sveti Efrem Sirijski piše o tome slijedeće:

"Bog je blagoslovio naše praroditelje na zemlji jer im je, prije nego što su sagriješili, pripremio zemlju kao prebivalište, budući da je Bog, i prije nego što su sagriješili, znao da će sagriješiti... Bog je blagoslovio čovjeka i prije nastanjivanja u Raju, na zemlji, da bi blagoslovom, kojem je prethodila dobrota, umanjio silu prokletstva kakvim će pravda uskoro pogoditi zemlju."14)

U početku, dakle, prije čovjekovog pada, cijela zemlja bila je jedna vrsta Raja. Sveti Simeon Novi Bogoslov uči: "Bog nije, kako su neki skloni da misle, prvo stvorenima na samome početku samo Raj dao i nije samo njega stvorio netruležnim, nego je mnogo prije njega svu ovu zemlju koju mi sada naseljavamo i sve što je na njoj, ali i nebo i ono što je na njemu, priveo u postojanje u pet dana. U Šesti dan sazdao je Adama i postavio ga za gospodara i cara cjelokupne vidljive tvorevine. Tada ne bijahu stvoreni ni Eva ni Raj, nego ovaj svijet Bog sazda kao kakav Raj - netruležan, doduše, ali ipak materijalan i čuvstven, te je njega, kako je rečeno, darovao Adamu i njegovim potomcima na uživanje (v. Post. 1; 26 - 30)... Bog je u početku čovjeku preda svijet kao kakav Raj... Adam je, dakle, sazdan od netruležnog tijela, ali svakako materijalnog i još ne u cijelosti duhovnog, i Bog - Tvorac ga je postavio kao besmrtnog cara u netruležnom svijetu, znači ne samo u Raju nego u svemu što je pod nebom... Tako je u početku svu tvorevinu Bog stvorio netruležnom i u činu Raja, a zatim je prokleta i predana truležnosti i ropstvu i potčinjena je ljudskoj taštini."15)

- - - -

Ovde je odgovor opsiran jel tematika je tako slozena,a da nebi bilo novih pod pitanja uvezi istog nadam se da si zadovoljan,

- - - -- -

Sledece pitanje:
„Zato će ostaviti čovek oca svog i mater svoju, i prilepiće se k ženi svojoj, i biće dvoje jedno telo.“ Mojsije 1:2:24
O kojem ocu i majci se prica kada je Adam stvoren (kao i Eva), tako da, kao prvi ljudi, nemaju ni oca ni majku?

pokusacu da budem kratak posto sam na predhodnom bio opsiran ;ovde se pretezno misli ikaze "covek" a ne ADAM sto znaci misli na buduce ljude i zene ,i normalno i bukvalno svoga oca i mater[roditelje] sto se doista i desava .

dollar

U vezi prvog pitanja.
Dakle, stvoreni smo sa svrhom da padnemo u greh i da se potom iz njega izvadimo? A pol i fizioloske potrebe smo dobili jer imamo zivotinjsko u sebi? No, to otvara druga pitanja.
Naime, nama je onemoguceno oslobadjanje od greha bez prekida postojanja covecanstva.
Kaze: "Rađajte se i množite se" na dan stvaranja, je direktno kontradiktorno sa konacnom priblizavanjem Bogu. Kao sto je u tekstu navedeno, odricanje od potreba, kao sto je razmnozavanje, priblizava nas Adamu i Evi pre pada u greh. Kako poslusati Boga, a u isto vreme mu i prici, jer bi to trebala biti svrha postojanja?
Razmnozavanjem mi velicamo zivotinjske potrebe koje ne bi ni trebalo da postoje, odnosno, treba se odreci njih da bi se priblizili oblicju Bozijem. Paradoks?
Razmislimo na trenutak. Kada bi kompletno covecanstvo od sada nacinilo ovakav korak, odricuci se telesnih (tj zivotinjskih) potreba, zar to ne bi bio kraj covecanstvu? Da li nas takvo tumacenje vodi tome?

Drugo pitanje je ostalo bez odgovora.

Trece pitanje:
Izgleda da i tu nastupa predvidjanje greha, jer da nije, roditelji ne bi ni bili uzimani u obzir. Hmmm, to se verovatno proteze kroz veci deo Mojsijeve knjige.

Dakle, Bog stvara coveka, daje mu slobodnu volju, zna da ce covek pasti u greh, pa primenjuje mere predostroznosti, a to je da se dalje razmnozavaju. Ako se prica o slobodnoj volji, zasto su potrebne mere predostroznosti da bi se ta volja navela na svoju vodenicu? To nije slobodna volja.
Zatim, iako se zna da ce biti gresnih i da ce biti potrebno istrebljenje (treba li da kazem gde je pisano o trubama? ), Bog nastavlja svoj rad na coveku. Stvara ga, sa namerom da ga postepeno unistava, do krajnjeg unistenja covecanstva. Na taj dan ce pobiti gresnike, a bezgresni (ako ih bude bilo) prelaze na drugi nivo?
Cemu onda sve ovo, kada se unapred zna sta ce se desiti? Da ponovim, to nije slobodna volja.

__________________
Scientia ipsa potentia est

Rebeka

Vojo tvoja objasnjenja samo jos vise zbunjuju ljude. Sam si konfuzan i stice se utisak da ni sam najbolje ne razumes ono sto objasnjavas.

Iskreno, nemam tacne odgovore na dollarova pitanja, ali ono sto znam je da je Stari zavet napisan mnogo pre Hrista i pojave hriscanstva, pa samim tim i Novog zaveta. Zapravo, starozavetni tekstovi su davno napisani, a sakupila ih u jednu knjigu grupa ljudi, koja je probrala i/ili neznatno ih izmenila. Sve u SZ je predstavljeno dosta simbolicno, tako da moras vise verovati nego zeleti da shvatis i razumes.

I da, Vojo, za Bibliju se mozes interesovati i sa knjizevnog aspekta, a cak i ako zelis da znas nesto vise o nekoj (tudjoj) veri ne znaci da moras da se preobratis u nju. A i dollar kao ateista (bar sam stekla utisak da je to) mora da zna dosta o veri koju kritikuje. Bas mislim da njegov ateizam (kao u ostalom svakog ko se tako deklarise) mora da pociva na dobrom poznavanju vere. Ne mozes nesto kritikovati, ako ne znas o cemu se radi.

__________________
Osmeh je kriva koja sve ispravlja.

voja-car

Uredu da moji odgovori nebi vise zbunjivali ,iz dobre namere vama na korist, i sve na slavu Bozju,povlacim se ,trazite sami odgovore ,i ovako stekoh utisak da pojedini ostaju u mraku samovoljno lutajuci ,mada im se nazire izlaz ka svetlosti,moj pozdrav ;ostavi te se mraka sat kuca neumoljivo,blizi se kraj,Gospod vas zove budi te deca svetlosti.