U PAKLU INTERNETA
Stajali smo u parku - Aca, moj drug iz gimnazije, i ja. Prvi put sam izashao napolje posle... pa, najmanje mesec dana. Posmatrao sam drvece i razmishljao koliko su savrshene teksture njegove kore i lisca. "Ako je svemir kompjuter, onda ima strashno veliki hard disk", prolete mi kroz glavu. Sve mi je izgledalo chudno: trava, reka, ljudi - sve. Onda smo pocheli da hodamo - gotovo da sam u mislima pritisnuo Explorerov taster "Forward" - i kao da smo tim prvim korakom probili nevidljivu komunikacionu barijeru, progovorio sam, posle toliko vremena: "Sve je tako drugachije... nego na Internetu. Mislim, brze je... ne kochi... sjajna animacija... pa sav taj zvuk..."
"Choveche, ti si puk'o, prekide me Aca. Znash Peleta?"
"Peleta iz bloka? Da"
"Odneli ga u ludaru proshle nedelje... Isteklo mu vreme na EUnetu, a nije imao vishe para, sve je prodao... i onda je digao slushalicu i imitirao zvuk modema pokusavajuci da se prikachi na mrezu... Kazu da su ga zatekli u tom polozaju. I dok su ga vukli, vikao je 'Lakshe malo, prekinuce se veza'"
"Stvarno?!?"
"Slushaj, i ja sam bio u istoj frci... ali skinuo sam se. Pogledaj me sada: imam devojku, studiram, izlazim, idem u bioskop... K'o nov. Choveche, morash malo da se iskulirash... ili cesh da zavrshish k'o Pele"
Znao sam da je u pravu.
Verovatno ste chuli za ono "Ko prizna, pola mu se prashta". I tako, odluchio sam da priznam. Ali, morao sam biti siguran.
Faza prva
Konstatovanje bolesti
"OK, momche", rekao sam sebi, "chuo si pricu o Peletu. Pele je bio simpatichan decko. Bio je dobar u basketu. Sad je gotov. I ti si bio dobar u basketu. Sta zakljuchujes iz toga? Morash da se smirish. Tebi to nije potrebno. Morash da se smirish. Sada cesh lepo da odesh kuci, i necesh upaliti kompjuter."
I tako, otishao sam kuci. Vechera, filmovi, mozda malo ispadnem napolje. Tako ce biti. Dovoljno sam jak da izdrzim. Mogu ja to. Ali, negde posle treceg zalogaja pocheo sam da se znojim. Verovatno zbog bibera. Do kraja obroka, drhtao sam k'o utopljenik sa "Titanika". "Mozesh ti to", ponovio sam sebi. "Idi u sobu i prichaj sa majkom. Obavezno pomeni studiranje, tako ce razgovor potrajati barem do ponoci. Dovoljno da te prodje".
Deset minuta kasnije, kada su zidovi oko mene poceli da se pretvaraju u prozore Outlook Expressa, shvatio sam da necu izdrzati. "Must... check... my... email...", roptao sam na putu do sobe, pracen zapanjenim pogledom dragog mi roditelja. Jos samo tri koraka, dva... tu sam. Brzo. Power dugme. Windows. Sporo. Dial up. Kucaj shifru. Brzo. Enter. Bip-bip-bip-bip-bip-bip-bip. Hvala bogu na tonskom. Zauzeto. Ponovo... AH! Uspeo sam... ali, pobedjen sam.
Faza druga
Priprema za borbu
U principu, razmishljao sam, sve se svodi na pitanje volje. Ako nesto zelish dovoljno jako, to ces i dobiti. Zatvorio sam ochi i pozeleo milion dolara. Nista. OK, da probamo nesto manje: "Milka" sa jagodom. Opet nista. Ne vredi. Moram da vezbam.
"Dakle, ono sto cete ovde nauchiti..."
Osmotrio sam ga od glave do pete. Omanji, celavi lik u kimonu. Na reklamnim posterima nije bio celav.
"...nije samo veshtina samoodbrane. Nauchicete da kontrolishete svoj duh..."
DA! TO mi treba!
"...i samim tim svoje postupke. Jer, vidite, sve potiche iz glave. A sada cu vam pokazati shta sam time mislio".
Tip se skupio u cosak i poceo da bruji. U pocetku, nikome nishta nije bilo jasno. Ispravka: ni pet minuta kasnije nikome nishta nije bilo jasno, jer je jedna strunjacha visila u vazduhu bez ikakvog narochitog povoda. Shest minuta kasnije, kada je uz tresak pala na parket sale zajedno sa pola krovne konstrukcije koja, onako troshna, nije izdrzala teret, shvatio sam da je celavi uchitelj aikida u stvari samo jako losh madjionicar: Tacnije, BIO je jako losh madjionicar: od pomenute polovine krovne konstrukcije, dobar deo se survao bash u ugao u kome je sedeo. Zanimljivo.
Posle neslavne avanture sa aikidom, nekoliko dana sam proveo ne znajuci sta da radim, ni kome da se obratim. Kako ojachati volju? Pokushao sam da prochitam "Anu Karenjinu" od korica do korica. Bez uspeha. Pokushao sam da prestanem da pijem vodu. Ubrzo sam shvatio da cu umreti, pa sam odustao od te zamisli. A onda mi je sinulo. Kao shto to obichno biva, ideja je bila tako bezobrazno prosta da je morala da radi. Istog trenutka,
seo sam za kompjuter i prikachio se na Internet
Faza treca
Overdose
Kada sam otvorio ochi, prvo sto sam ugledao beshe bledo, bolesno svetlo neonske sijalice. Gde sam? Sve oko mene bilo je belo: krevet, orman, zid... da li je ovo raj? Ako jeste, zashto lezim u krevetu? Zar ne bi trebalo da imam krila ili da skakucem po oblacima ili tako neshto? Ne, nije raj. U raju nema neonske sijalice. Mada...
"Ah, vidim da se nash pacijent ipak probudio"
Molim? Da li se to meni neko obratio?
"Znas, doktori su mislili da si mrtav. U stvari i ja sam mislila da si mrtav, i bas je trebalo da te nosim u hladnjachu"
Hladnjachu? O chemu ova pricha? Okrenuo sam se na bok i ugledao nesto shto bi se pod odredjenim uslovima moglo nazvati medicinskom sestrom. Sa ovakvim mislima i pogledom, vishe je licila na street fightera.
"Shalim se, naravno. Kad su te doneli, imao si 27 kila... Kazu da si proveo za kompjuterom ravno 145 sati bez prestanka"
Ah, da. Kompjuter. Internet. Plan. Da li je uspelo? Da li sam dosegao magicni prag overdosea, prag chijim prelaskom ili umirete, ili prestajete da budete zavisnik...?
"I kako smo razumeli, ti jako volish taj Internet"
Ne samo to ne...
"A doktor je rekao da, ako se kojim sluchajem probudish, morash imati sve shto si imao kod kuce, tako cesh se brze oporaviti"
Ne...
"Pa smo odluchili... a tu su bila i neka gospoda, provajderi ili kako vec, kazu da si im ti najvernija musterija..."
Oh, boze, zashto nisam umro...
"I dodelili su ti fletrejt, ili kako se to vec zove, do kraja zivota. A mi smo ti nasli kompjuter. Nije neshto, ali..."
Nisam mogao da verujem. Okrenuo sam se na drugu stranu kreveta, pokushavajuci da se ubedim da je sve ovo samo san. A onda sam ugledao jedno poznato lice:
"Zdravo, Iznogude... i ti si ovde?"
Bio je to Pele.
Do sledeceg lechenja bolesti zavisnosti,
Vash Iznogud...