_Anna_

Sestri Šuri

U tom svijetu prolaznik sam samo,
ti veselom rukom mahni meni.
U jesen i mjesec isto, znamo,
od svjetla je nježan, tih i sneni.

Prvi put me mjesec sada grije,
prvi put od studeni me štiti.
Opet ću da živim, da se smijem
toj ljubavi koje neće biti.

Tom je kriva ta naša ravnica
što se ljeska od pješčanih pruga,
davna nježnost nečijega lica,
i nečija od rođenja tuga.

Zbog toga i sakrit neću htjeti,
ista ljubav u nama je, zna se.
Ovu zemlju voljet ćemo smjeti
zajednički, a ne svaki za se.

1925.

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

Nemoj likovati, nemoj da se smiješ,
ja sad volim drugu, do tebe mi nije.

Ta i ti znaš sama, priznaj makar sebi,
niti tebe vidim, niti dođoh k tebi.

Samo prođoh mimo, pa sam usput htio
zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.



1925.

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

Snježno polje, bijele mjesečine sjaj,
mrtvački je pokrov prekrio moj kraj.
Po šumama breze sada plaču, znam.
Ko li je tu umro? Da nisam ja sam?



1925.

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan.
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Hladna je noć.
raskršće tiho spava.
Ja, sam na prozoru,
ne čekam gosta draga.
Na bijeloj poljani
vapno se rasipava
i stabla su ko jahači
skupljeni kraj mog praga.

negdje plače
zloguka noćna ptica.
Drvenih jahača
zvuk kopita rida.
Evo, opet taj crni
na moj naslonjač sjeda,
podiže cilindar
i bezbrižno kaput skida.

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan!
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Glava moja maše ušima
ko krilima ptica.
Na vratu joj noge,
sve više gube moć.
Crni čovjek,
crni, crni.
crni čovjek
na postelju uza me sjeda,
crni čovjek
spavat mi ne da
svu noć.

Crni čovjek prstom
po odvratnoj knjizi vuče
i, mrmljajući nada mnom
kao nad umrlim monah
čita mi život
nekoga raspikuće,
u duši budeći tjeskobu i strah.
Crni čovjek,
crni, crni!

---- Slušaj, slušaj ----
gunđa on meni
i oči mu sjaju ----
u knjizi je mnogo najljepših
misli i planova.
Taj je čovjek
živio u kraju
najogavnijih
hulja i lopova.

U decembru u tom kraju
snijeg je đavolski čist
i mećave počinju
vesele pređe.
Taj čovjek bijaše avanturist,
no marke visoke i najrijeđe.

Bio je divan, usto poeta,
ako ne s velikom,
to s drskom snagom
i jednu je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom
i svojom dragom.

Sreća je -- reče on --
okretnost uma i ruke.
Sve nespretne duše
ko nesretne su znane.
Ništa nije
što mnoge muke
donose kretnje
lažne i strane.

U buri, oluji,
sjeni svaki dan,
kada stalno gubiš
i kad te nevolje biju,
biti prijazan i nasmijan
najveća je umjetnost od sviju.

---Crni čovječe!
Ne čini toga!
da spasavaš druge
nije ti posao, znaj!
Što mi je do života
pjesnika propaloga!
Molim te, drugima
čitaj i pripovijedaj.

Crni čovjek
uporno u mene gleda,
Na oči mu plava
bljuvotina pala ---
sigurno želi mi reći
da sam lopuža blijeda
koja je drsko i bestidno
nekoga opljačkala.

---- Slušaj, slušaj! ----
hriplje on i u lice me gleda,
glava mu sve niže
i niže pada ---
ja ne vidjeh još
nitkova prvog reda
da tako suvišno, glupo
od nesanice strada.

Ah, recimo, varam se!
Sano svijetli luna.
Što još treba
u svijetu pjanom od snova?
Možda će debelih butina
tajno doći "ona",
a ti ćeš joj čitati
gomilu mračnih stihova.

Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna čeda.
U njih se uvijek nađe
historija srcu znana ---
kako studentici prištavoj
dugokosa bijeda
o svjetovima govori,
zapravo spolno zagrijana.

U nekom selu,
možda u Kalugi,
a možda u Rjazanu,
ne znam, zaboravih,
živio je dječak
žutokosi,
a očiju plavih.......

I eto, naraso je,
usto poeta,
ako ne s velikom,
to sa drskom snagom,
i neku je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom,
i svojom dragom.

--- Crni čovječe!
Ti goste prokleti.
Taj glas se odavno
o tebi rodi. ---
Ja sam lud i bijesan
i palica moja leti
ravno u njušku
i nos da ga zgodi........
.............................................

.......Mjesec je umro,
kraj okna zora drijema.
Ah, ti noći!
Što si to noći spetljala?
Ja u cilindru stojim.
nikoga samnom nema,
ja sam........
kraj razbitog zrcala........

1925.

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

OSEĆAM



Osećam, draga, osećam

kosu tvoju što blista,

ali nisam srećan

što odlazim zaista.



Jesenjih se noći sećam

dok senke breza kruže.

Što dan nije bio večan,

a mesec blistao duže.



Još čujem dok patiš:

"Proći će godine u letu

i zaboravićeš me sasvim

uz neku drugu na svetu."



I danas lipa cveta

i osećanja gore ko plamen.

Ja sručih toga leta

cvetove na tvoj pramen.



Ne gubi srce, snagu.

S drugom će poljupce tkati.

I ja ću ko priču dragu

tebe njoj spominjati

***

I vernošću ne muči me,

vernost svaka meni smeta.

Ko pesnika rodiše me,

ljubiću te k'o poeta.

***

Neka zvoni pesma,

nek se pesma lije,

ipak neće biti

što je bilo prije.



Od gordosti prošle

i snage, što posta?

Ova svirka tužna

jedino mi osta.

***

Izljubiću te, taći telom

i kao s drugom poć' u dom.

Ja voljeh devojku u belom,

sad plavu volim dušom svom

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

PEVAJ, PEVAJ



Pevaj, pevaj! Na kletoj gitari

Prsti tvoji igraju i kruže.

Zagrcnuh se u dimu i jari,

Moj poslednji i jedini druže.



Nek ti oči na grivnu ne sleću,

Nit na svilu što blista beskrajno.

Tražio sam u toj ženi sreću,

A propast sam našao slučajno.



Nisam znao da ljubav duboka -

Zaraza je, da je kuga… strela.

Prišla je i zaklopljena oka

Banditu je pamet oduzela.



Pevaj, druže, nek se vrate dani

I negdašnje naše zore plam.

Nek poljupcem ona druge hrani,

Preživelo đubre, divni šljam.



Ah, zastani! Neću da je diram.

Ah, zastani! Ne kunem je ja.

Daj mi da ti o sebi zasviram

Na debeloj žici koja sja…



Blista mojih dana kube jasno,

U duši je još zlato starinsko.

Mnoge cure štipao sam strasno,

Mnoge žene u uglu sam stisko.



Na zemlji je još istina živa,

Opazih je i ja deč’jim okom:

Ližu kučku dok joj se sok sliva

Svi psi redom, na juriš i skokom.



Ljubomoran - zar da sam na tebe?

Zar ovakvog da me snađe jad?

Naš život je - postelja i ćebe

Naš je život - poljubac i pad.



Pevaj, pevaj! Ruke neka mašu:

Kobni zamah - kobi će doneti …

Čuj … nek idu svi u … pivsku flašu …

Nikad, druže, ja neću umreti.

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

O GLUPO SRCE

O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreća,
tek prosjak se kobi sjeća…
O, glupo srce, ne tuci!
Mjeseca žute šare
krošnjama kestena teku.
Lali skrivam u šalvare
glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!
Nekad smo prava djeca,
i plač i smijeh odjednom:
dok neki vječito jeca,
radost je suđena jednom.
O glupo srce, ne tuci!
Života varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
ovdje, u krilu drage.
Života varka ne uspi.
Možda će i nas otkriti
usuda lavinska struja,
na našu ljubav odvratiti
pjesmom k'o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci.

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

HALJINA MODRA I PLAVE OČI


Haljina modra i plave oči
Lagao sam dragoj jedne noći
Draga pitala: "Mećava veje?
Spremiu postelju, peć se greje."


Odgovorih dragoj: "Neko sa visine
cvetovima belim pokriva daljine.
Postelju spremi peć se greje,
bez tebe u srcu mećava veje."

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (rus. Сергей Александрович Есенин, Konstatinovo, 3. oktobar 1895. - Lenjingrad, 28. decembar 1925.), ruski pjesnik

U Petrograd je došao 1915. i ušao u književne krugove u kojima je pobudio zanimanje seoskim motivima u poeziji. Oduševljeno je pozdravio revoluciju. Kasnije se odao boemskom životu, piću i bančenju, oženio se balerinom Isadorom Duncan, a u jednom petrogradskom hotelu je 27. decembra 1925. razrezao lijevu ruku i vlastitom krvlju napisao pjesmu "Do viđenja prijatelju, do viđenja". Iste noći počinio je samoubistvo objesivši se o cijev centralnog grijanja.

Stvorio je pjesništvo posvećeno selu i prirodi, s mnogo metafora koje crpi iz seoskog života i vjerovanja. Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih osobnih ispovijesti. Staljinistička je kritika oštro osuđivala "jesenjštinu", pijanstvo, razbarušeni individualizam, kafanska raspoloženja i poetizaciju huliganstva. Jesenjinova poezija stekla je mnoge poklonike i izvan pjesnikove domovine.

vikipedija

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

SERGEJ ALEKSANDROVIČ JESENJIN

Rođen: 3. listopada 1895. u selu Konstatinovu, u Rjazanskoj guberniji
Umro: u noći od 27. na 28. prosinca 1925. u Lenjingradu

Očito je, u sudbini piše -
u tridesetoj vješala predstoje.
Ko sakati mi smo sve to više
za živote privezani svoje...

Pjevao je tako čudesni pjesnik Sergej Aleksandrovič Jesenjin, pretskazujući stihovima svoj skori kraj. Samoubojstvom u lenjingradskom hotelu u noći od 27. na 28. prosinca 1925. završen je buran život pjesnika i čovjeka koji će naraštajima biti utjelovljenjem romantičarskog zamišljaja pjesnika i životnog stila, nazvanog jesenjinština. Rođen je 3. listopada 1895. u selu Konstatinovu, u Rjazanskoj guberniji, u seljačkoj obitelji.
Završio je učiteljsku školu, ali se njegov nemirni duh nije mogao skrasiti u učiteljskom zvanju. Rano se zaposlio u moskovskoj tiskari u kojoj je upoznao više pisaca. Godine 1913. upisuje kao izvanredan student Moskovsko gradsko narodno sveučilište, a u to vrijeme objavljuje i prve pjesme u uglednim časopisima.
Godine 1915. odlazi u središte kulturnoga i književnoga života - Petrograd. Upoznaje Bloka i kaže da mu je pritom susretu kapao znoj, jer prvi put vidi živa pjesnika.
Godine 1916. Jesenjin je objavio prvu zbirku Radunica. Njegovi stihovi, posvećeni selu i prirodi: Posljednji sam pjesnik sela, reći će, unijeli su u rusko pjesništvo melodioznost, spontanost i metaforičnost seoskih običaja i vjerovanja. Mnoge su Jesenjinove pjesme ne samo nadahnute prirodom već i napisane u izravnom obraćanju njoj: Zelena frizura, (posvećena brezama), Krava, Kačalovljevu psu.
Od 1919. do 1924. Jesenjin je bio član imažinističke skupine, najpopularniji i najnadareniji među njima. Razlikovao se utoliko što je njegova poezija građena na tradiciji narodnoga stvaralaštva.
No u životu slijedio je imažinistički stil; boemski život, stvaranje i razgovor o stvaralaštvu po kavanama, izazivanje skandala. Svemu tome Jesenjin je davao osobit osobni prinos. Od njegovih brojnih, burnih ljubavnih i bračnih veza, legendarnom je postala ona s Isadorom Duncan, slavnom američkom plesačicom, sedamnaest godina starijom. S njom je putovao Europom i Amerikom, propagirajući meijansku ulogu seljaštva u društvenom preobražaju te osjećaj bratstva među ljudima.
U ciklusima postoktobarskih pjesama, obožavatelj stare Rusije s tugom spoznaje nestanak tog svijeta. Iz toga bolnog priznanja izrastaju pjesme Molitva za umrle, Sovjetska Rusija, Krčmarska Moskva, Ispovijest mangupa i potkraj života poeme Crni čovjek i Ana Snjegina.
Bez obzira na nesavršenost stihova i ponekad pretjerani sentimentalizam, čitatelj i danas rado posegne za Jesenjinovom poezijom, barem onda kada mu godi pjesnička bliskost i pristupačnost:

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi.
Odveć rano zamoren životom
samo čemer osjećam u sebi.

hrt.hr

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!