_Anna_

PISMO MAJCI

Jesi li ziva, staricice moja?

Sin tvoj zivi i pozdrav ti salje.

Nek uvecer nad kolibom tvojom

ona cudna svjetlost sja i dalje.

Pisu mi da vidaju te cesto

zbog mene veoma zabrinutu

i da ides svaki cas na cestu

u svom trosnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te cesto

uvijek isto prividenje muci:

kako su u krcmi finski noz

u srce mi zaboli u tuci.

Nemaj straha! Umiri se, draga!

Od utvare to ti srce zebe.

Tako ipak propio se nisam

da bih umro ne vidjevsi tebe.

Kao nekad, i sada sam njezan,

i srce mi zivi samo snom,

da sto prije pobjegnem od jada

i vratim se u nas niski dom.

Vratit cu se kad u nasem vrtu

rasire se grane pune cvijeta.

Samo nemoj da u ranu zoru

budis me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,

nek miruje ono cega ne bi:

odvec rano zamoren zivotom,

samo cemer osjecam u sebi.

I ne uci da se molim. Pusti!

Nema vise vracanja ka starom.

Ti jedina utjeha si moja,

svjetlo sto mi sija istim zarom.

Umiri se! Nemoj da te cesto

vidaju onako zabrinutu,

i ne idi svaki cas na cestu

u svom trosnom starinskom kaputu

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

Bobilj i drug

Živeo je na kraju sela stari Bobilj.Imao je svoju kolibu i psa.Išao je po selu, skupljao kore hljeba i hranio se tako.Nikada se Bobilj nije razdvajao od svoga kucet, i imalo je ono od milošte nadimak drug.Pode Bobilj kroz selo, lupa ispod prozora, a Drug stoji kraj njega, repom maše.Kao da ceka svoj deo.Reknu Bobilju ljudi: "Bolje da makneš, Bobilje svoje pseto, jer se ni sam ne možeš prehraniti"Pogleda Bobilj svojim tužnim ocima, pogleda - ništa ne kaže.Vikne svoga Druga, otide od prozora i ne uzme koricu hljeba.
Sumoran je bio Bobilj, rijetko je sa kim razgovarao.
Otpocne zima, dune srdita mecav, zakruži snežna prašina, nabreknu debeli smetovi.
Ide Bobilj po smetovima, poštapa se, probija od kuce d kuce, a i Drug trci uz njega.Pripija se uz Bobilja, gleda ga samilosno u lice i kao da hoce da izusti:"Nikome mi nismo potrebni, niko nas nece prigrliti, sami smo ja i ti".Pogleda Bobilj psa pogleda - kao da pogada njegove misli - i tiho, tiho rekne: -Samo ti, Druže mene ne ostavi.
Koraca Bobilj s kucetom, dogega do svoje kolibe, a ona stara negrejana.Pogleda zemljanu pec, pogleda prošar po svakom kutku, a drva - ni cepke.Pogleda Bobilj Druga, a ovaj stoji - ceka šta ce reci domacin.A Bobilj ce tek nježno:Upregnucu te, druže, u sanke pa cemo poci u šumu, nabracemo tamo granja i pruca, pa cemo dovuci. založicemo kolibu, ugrejacemo se nas dvoje kraj pripecka.
Upregne Bobilj Druga u snake, dovuce granja i pruca, ugreje legalo, zagrli Druga, pomazi.Zamisli se Bobilj kraj pripeka, pocne se sjecati prošlosti.Isprica starac Drugu svoj život.Isprica o sebi tužnu povest, do prca i s bolom doda:"ti, Druže ništa ne odgovaraš. ne zboriš ni rijeci. ali tvoje su sive oci pametne...Znam,znam... ti sve razumeš.
Umor se mecava od jaukanja.Prorede se vejavice, zašumi kaplja sa krova.Top se snjegovi slivaju.Vidi Bobilj - prolazi zima, vidi i s Drugom razgovara:"Živnucemo , Druže, s proleca.
Zaigra crveno sunce, požure odmah potoci-praporc.Gleda Bobilj s prozora,pod prozorom se vec zemlja crni.Nabreknu na drvecu pupoljci, zamiriše na prolece.Samo godine Bobilja varaju, samo vlaga prolecna starca probija.Poceše noge njegove klecati, kašalj je grudi gušio, krsta su bolela cupala, a oci su se vec sasvim zamutile.Otopi se snjeg.Zemlja se osuši.Pod prozorom se razlista bijela vrba.Samo je starac rijede izlazio.Ležao je na krevetu, nije mogao sici.Silazi Bobilj s mukom, side zakašlje se zatuži, Drugu kaže:Rano smo, Druže, ja i ti onda nagadali.Skoro ce bogme, i smrt moja;samo umret, tebe ostaviti - najteže mi je.
Zanemogne Bobilj, ne ustaje, ne silazi, a Drug od kreveta ne mice.oseca starac - smrt se približuje, oseca - Druga, grli, - gorko place,"Kome, druže da te ostavim.Ljudi su nam svi tudi.Živjeli smo ja i ti...ceo život zajedno proveli, a smrt nas rastavlja.Zbogom, Druže moj dragi, osecam da i se približuje smrt, dah se i grudi lede.Zbogom...pa izadi na gorb, sjeti se svoga starog prijatelja.zagrli Bobilj druga oko vrata, cvrsto ga pritisnu na grudi, zadrhta i duša se vinu.Mrtav Bobilj leži na krevetu.Shvatio je Drug da mu je gospodar umro.Ide drug iz kuta u kut - ide, tuži.Pride Drug,onjuši umrlog - onjuši - žalosno zalaje.
Poceše ljudi govoriti medu sobom:što li to bobilj ne izlazi.Sporazumijevši se, dodoše - videše - ustuknuše.Mrtav Bobilj leži na krvetu, u kolibi zadah mrtvacki - kužni.Na krevetu sjedi pas, šcucuren.
Uzeše ljudi mrtvaca, spremiše, okupaše - u kovceg staviše, a pas od umrlog neodmice.Poneše mrtvaca u crkvu, Drug pored njega.Tjeraju psa od crkve, tjeraju u hram ne puštaju.Probija se Drug, valaj se na crkvenom pragu, zavija od tuge i gladi na nogama se ljulja.
Doneše mrtvaca na groblje, doneše - u zemlju zakopaše.Umro je svima nepotrebin Bobilj i niko za njim ne zaplaka.
Zavija Dug na grooblju, zavija - šapama zemlju razgrce.Hoce Drug da otkopa svog starog prijatelja, da otkopa i da s njim zajedno legne.Ne silazi pas s groba, ne jede, tuži.Izdade Druga snaga, ne diže se ustati ne može.Gleda Drug grob, gleda tužno jeca.Hoce Drug da kopa zemlju,je za prode niz leda,opusti Dug glavu, opusti, tiho uzdrhta i precrce na grobu....
Zašaptaše na huci cvetovi, ispricaše pticama divnu povjest i prijateljstvu.Dolete na grob kukavica, sede na žalosnu vrbu.Sedela je kukavica, tužeci žalosno nad grobom kukavca.

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

MAJČINO PISMO

Što mogu reći još
u času tome,
i na što treba
odgovora dati?
preda mnom tu,
na stolu sumornome,
još leži pismo
što ga posla mati.

Ona mi piše:
"Ako imaš volje,
doputuj golube
na praznike k nama.
Kupi mi šal,
a ocu gaće bolje-
u kući vlada oskudica sama.

Nikako ne volim
što si poeta
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Ostarjela sam već
i nemam daha.
Da nisi otišo
iz doma svoga
uz mene bi sada
bila snaha
i zibala bih
unučića koga.

No ti si djecu
sijo na sve strane
i ženu svoju
drugome si dao.
Bez drugova i doma,
svoje dane
u krčmama si ludo
prokockao.

Što je to s tobom,
moj ljubljeni sine,
bio si tih i blag
i svi su meni
isticali te tvoje vrline,
govoreći: koliko je sretan
otac tvoj Aleksandr Jesenjin!

No ispunio nisi
naše nade.
i zbog toga je
bol u duši veći,
jer ocu tvome
zalud na um pade
da pjesmama ćeš
mnogo novca steći.

No ako stečeš--
stran je tebi dom.
gorčine zato
u mom pismu ima,
jer dobro znadem
po slučaju tvom:
da novaca ne daju pjesnicima.

Nikako ne volim
što si poeta,
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Mori me briga
i bijede se bojim.
Ni konja više nema.
No da si ti u domu
imali bismo svega,
a ti sa umom tvojim--
i mjesto predsjednika
u volispolkomu


Tad bi se živjelo mirno,
nitko nas dirao ne bi,
i ti ne bi znao
za taj umor cio.
Učila bih ti ženu
da prede samoj sebi,
a ti bi kao sin
utjeha naša bio."

. ........................................

Ja gužvam pismo,
samoća me peče.
Zar izlaza nema
na putu zavjetnom?
No što mi dušu mori
ja ću da izrečem--
ja ću da izrečem
u odgovoru svom.

1294.
prevGolob)

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća--
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče",tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema --
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

1925.

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

Haljina modra i plave oči,
Lagao sam dragoj jedne noći.

Draga me pitala:" Mećava vije?
Spremit ću postelju, peć da se grije."

Odgovorih dragoj: "Netko sa visine
cvjetovima bijelim prekriva daljine.

Postelju spremi, peć da se grije,
bez tebe u srcu mećava vije."

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.

1925.

ovu mnogo volim...

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

O, probudi me rano sutra,
strpljiva, brižna moja mati!
Poći ću iza humke puta
dragoga gosta dočekati.

Ja vidjeh danas kraj gušćaka
širokih kola trag u lugu.
Vjetar ispod šatre oblaka
vije njegovu zlatnu dugu.

Proći će sutra u ranoj zori,
kaput-mjesec prignut pod granom,
a kobila će da vijori
crvenim repom nad poljanom.

O, probudi me rano, mati,
osvijetli naš sobičak uski.
Govore da ću ja postati
uskoro slavni pjesnik ruski.

Tebe i gosta ću opjevati,
našu peć, krov i pijevca, brava...
Na pjesme će se prolijevati
mlijeko tvojih riđih krava.

1917.

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

LISICA
A. M. Remizovu

Na razmrskanoj nozi se dovukla
i savila kraj brloga uz brijeg.
Krvava nit je granicu povukla,
odijeliv joj od mrka lica snijeg.

Odzvanjo pucanj još kroz dim je pusti,
ljuljo u oku šumski joj se put.
Iz džbunja vjetar razbarušen, pusti,
raznosio je zvonku sačmu svud.

Nad njom ko žuna kružila je magla.
Vlažno se veče žarilo u krug.
Uznemirena glava već se sagla
i hladan bje na rani jezik dug.

Ko baklja žuti rep u snijeg je pao,
i dah gnjiloće obuze je svu.
Inja i dima vonj se širit stao,
a krv je tiho kapala po tlu.

1915.

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

PJESMA O KUJI

Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njene topline
voda se topila snježna

A uveče, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.



U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.

1915.

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

ISPOVIJEST MANGUPA


Ne može sav svijet
pjevati, ni da jabukom
do tuđih nogu pada.

Ovo je najveća ispovijest
jednog mangupa do sada.

Ja se namjerno i raščupan i nesan,
glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.
Ja volim da kroz ogoljelu jesen
vaših mračnih duša zasvjetlucam.
Ja volim kada na mene se sruči
ko žestoka kiša kamen poruge.
Ja samo čvršće stisnem u toj tuči
mjehur kose, poput prsle čvoruge.

I tada mi se u živ spomen vrati
šibljikav prud i sipljiv šumor jova,
i da negdje žive otac moj i mati,
kojima sada nije do mojih stihova;
a kojima sam drag ko krv i raž u polju
ko proljetni dažd pod kojim livade zelene.
I vilama bi pošli na vas , da vas kolju
za svaku ružnu riječ i povik protiv mene.

O jadni, jadni seljaci!
Zacijelo poružnjeste, patite
u strahu od boga i pokislih usijeva.
O, kad biste mogli shvatiti
da je vaš sin najbolji
pjesnik u Rusiji!
Zar niste nad njim zebli kad je bosim
nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?
A sad cilindar nosi,
i cipele od laka.

Al u njemu plamsa stara narav
seoskog vragolana i lole.
On se svakoj kravi s cimera mesara
izdaleka klanja da ga leđa bole.
I kad na trgu kočijaše spazi
te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,
on je pripravan pomesti svakoj razi
rep ko šlep vjenčanice.

Ja volim zavičaj.
Ja tako volim zavičaj!
I mada mu tuga rđom vrba soči,
drage su mi blatne svinjske njuške
i zvonka kreka žaba u gluhoj noći.
Od sjećanja na mladost tiha bol me muči
i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen.

Vidim gdje pred vatrom zore čuči,
željan da se ugrije, naš klen.
O, kako sam često krao jaja vranja
verući se uza nj, do gnijezda gore!
Je li i sad isti, pun zelena granja,
Je li i sad svježe snažne kore?

A ti, moj dragi,
vjerni šarove?
Od starosti i sipljiv i slijep,
ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove
pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.
O, i sad me nestašluk naš veseli,
kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti,
da bismo ga naizmjence jeli,
bez uzajamna gađenja, u slasti.

Isti sam kao prije.
U srcu sam isti kao prije.
Na licu cvatu oči ko različak u raži.
Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,
još bih nešto nježno htio da vam kažem.

Laku noć!
Svima laku noć!
Utihnu u travi mraka kosa zore.....
Volio bih danas, kad se veče stiša,
s prozora i mjesec da....
Sjaju plavi, sjaju tako plavi!
U tom plavetnilu tko da mrijeti žali.
Pa što, ako cinikom se pravim
vješajuć o zadak fenjer mali?
Pegazu moj stari, dobri, isluženi,
treba li to meni tvoj lagašan kas?
ja sam došao ko majstor nesmiljeni
da štakore pjesmom slavim, a ne nas.
Moja tikva kosom vedro
šiknu kao rujan vinom.

Želim biti žutim jedrom
U zemlju koju plovimo.



1920.

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!