Španjolski slikar, keramičar, inovator i skulptor, općenito smatran najvećim umjetnikom 20. stoljeća. Bio je jedinstven kao izumitelj oblika te kao izumtelj stilova i tehnika i majstor različitih medija, te jedan on najplodonosnijih umjetnika u povijesti. Stvorio je više od 20.000 umjetničkih djela. Pablo Ruiz y Picasso rođen je u mjestu Málaga 25. listopada 1881. godine u građanskoj obitelji. Njegov otac bio je učitelj José Ruiz Blasco, a majka María Picasso y Lopez. Picasso je svoju prvu sliku naslikao već s 9 godina (1890.). Tada su ljudi već pomišljali da će slikarstvo obilježiti njegov život. Bili su u pravu. Smrt sestre Conchite, koju je odnijela difterija 1895. ostavila je u njemu duboki trag. Videći da se stanje sestre pogoršava on se zavjetuje kako će se okaniti slikanja ukoliko sestra izmakne smrti. Tada se nalazi u strašnoj dilemi: s jedne strane želi da mu sestra ozdravi, s druge gotovo priželjkuje njenu smrt kako se ne bi odrekao svoje strasti - slikanja.
Sa 16 godina upisao se u školu Lijepih umjetnosti (Real Academia de Bella Atres de San Fernando) u mjestu La Curina u Španjolskoj. Dvije godine kasnije njegov otac je odustao od slikarstva ali je nastavio podržavati sina za kojeg su svi tvrdili da je genij. Sve do 1898. služio se očevim prezimenom Ruiz kada se potpisivao na slike. Nakon 1901. godine služi se majčinim djevojačkim prezimenom Picasso. Picassov genije manifestirao se još u ranoj mladosti - s 15 godina priredio je brilijantu izložbu. Između 1900. i 1902. Picasso u tri navrata putuje u Pariz, da bi se konačno 1904. tamo preselio. U Parizu se iskazao kao umjetnik te je sklopio ugovor prema kojem je slikao za mjesečnu plaću pd 150 zlatnih franaka što i nije bilo velik novac. Boemski život na ulicama Pariza fascinirao ga je. Tada su na njega snažan utjeca imali francuski slikari Paul Gauguin, Edgar Degas i Henri de Toulouse-Lautrec. Njegova slika Plava soba prikazuje utjecaj posljednja dva rečena slikara kao i njegovu evoluciju ka tzv. Plavom periodu. Tako nazvanom jer različiti oblici plavoga nekoliko narednih godina dominiraju u njegovim radovima. Izražavajući ljudsku mizeriju na njegovim slikama iz tog perioda moguće je vidjeti slijepce, prosjake, alkoholičare i prostitutke. Neki kritičari vjeruju kako slike iz Plavog perioda izražavaju njegov strah od smrti, siromaštva i bolesti.
Uskoro nakon što se nastanio u Parizu u ruiniranoj zgradi znanoj pod imenom Bateau-Lavoir, Picasso susreće Fernande Oliviera, prvog od mnogih svojih prijatelja koji će utjecati na teme, stil i raspoloženje njegovih radova. Ta sretna veza bila je razlog da Picasso promijeni svoje boje iz plavih u ružičaste i crvene, godine 1904. i 1905. nazivaju se stoga Ružićastim periodom. Nadahnuće je tada nalazio u cirkusu koji je posjećivao nekoliko puta u tjednu. Kritičari vjeruju da je ovaj period vrijeme ostvarenja vlastitih težnji i sreće u osobnom životu te su stoga slike rađene u svjetlijim bojama. U ljeto 1906. godine za vrijeme Picassovog boravka u mjestu Gosol u Španjolskoj, ušao je u novu fazu - protokubizam, koju karakteriziraju utjecaji grčke, iberijske i afričke umjetnosti. Godinu dana kasnije (1907.) pada u depresiju i psihički oboljeva. Nadahnut francuskim postimpresionističkim umjetnikom Paulom Cézanneom, godine 1908. Picasso i francuski slikar Georges Braque slikaju krajolike u stilu koji su kasnije kritičari nazvali - mala kocka, što je vodilo ka terminu kubizma. Zanimljivo je da su neki od njihovih radova iz tog perioda toliko slični da ih je teško razlikovati. Ova suradnja između Picassa i Braquea potrajala je sve do 1911. godine. Njih dvojica su razvili prvu fazu kubizma, zvanu analitički kubizam. Picassove omiljene teme bila su: glazbala, mrtva priroda i njegovi prijatelji. Jedan od najčuvenijih portreta njegovih prijatelja je onaj Daniel Henry Kahnweilera. Nakon analitčikog kubizma Picasso prelazi na drugu fazu kubizma - sintetički kubizam. Ova druga faza kubizma dekorativnija je, a boje igraju veću ulogu, dok oblici ostaju isfragmentirani i ravni.
Za vrijeme 1. svjetskog rata Picasso se nastanio u Rimu radeći kao dizajner. Tu susreće i ženi se s Olgom Koklovom. Oko 1917. godine načino je nekoliko portreta u realističkom stilu. Riječ je o portretu svoga sina i brojnih prijatelja. Nekoliko slika u kubističkom duhu ranih 1930.-ih izražavaju prikriveni erotizam i Picassovo zadovoljstvo svojom novom ljubavi Marie Thérése Walter, koja je 1935. na svijet donosi kćerku Madu. Marie Thérése, koju je često portretirao dok je spavala, također je bila model za čuvenu sliku Djevojka ispred zrcala. Nakon Francovog napada na mjesto Guernica u Baskiji 26. travnja 1937. u vrijeme španjolskog građanskog rata Picasso odlučuje naslikati sliku koja će opisati taj događaj. Slika je dovršena za manje od dva mjeseca. Guernica je izložena u Španjolskom paviljonu u Parizu na izložbi EXPO 1937. godine. Tu nije riječ o portretu, Picasso je ovdje iskazao svoje osjećaje crtajući bika, umirućeg konja, palog ratnika, majku i mrtvo dijete, ženu zarobljenu u zgradi u plamenu i lika koji drži lampu. Unatoč kompleksnosti njegova simbolizma i nemogućnosti konačne interpretacije djela Guernica je napravila golem utjecaj na njegovo portretiranje ratnih užasa. Od 1938. do 1981. slika je bila izložena u njujorškom muzeju Moderne umjetnosti, da bi konačno bila vraćena u madridski Prado muzej. Godine 1992. slika je premještena u novi gradski muzej - Reina Sofia umjetnički centar. U doba 2. svjetskog rata smrt je tema mnogih njegovih djela.
Za vrijeme njegova života Picassovi su radovi izlagani na bezbrojnim izložbama. Najneobičnija je bila svakako ona iz 1971. godine u Louvreu koja je priređena u čast njegova 90-og rođendana. Prije njega nijedan živi umjetnik nije u Louvreu imao izložbu svojih djela. Godine 1980. održana je velika retrospektiva njegovim djela u muzeju Moderne umjetnosti u New Yorku. Picasso je preminuo u svojoj vili Notre-Dame-de-Vie pored mjesta Mougins 8. travnja 1973. godine u dobi od 92 godine. Iako se baš to danas mnogo ne spominje, i možda baš zato, spomenimo da je Picasso bio član Komunističke partije Francuske, kojoj je pristupio u listopadu 1944. godine. Razlog ovog čina objasnio je ovako: Postao sam komunist jer se naša stranka trudi više nego bilo koja druga naučiti kako izgraditi svijet u kojemu će ljudi jasnije razmišljati, biti slobodniji i sretniji. Dok čekam vrijeme kad ću moći ponovo u Španjolsku, Francuska komunistička partija je moja domovina. Godine 1950. nagrađen je Staljinovom nagradom za svoj angažman u Pokretu mira za koji je dizajnirao amblem golubice. Zahvaljujući tom angažmanu Picasso je dobio dosje u FBI-u. U tom dosjeu Picassa nalazi se i stavka od 15. lipnja 1950. godine koja ga optužuje za špjunažu u korist Sovjetskog Saveza.
Život i djelo majstora modernog slikarstva bili su ispunjeni ženama. Dovoljno je pogledati datume kada su nastala njegova djela: ona se uvijek podudaraju s periodima oduševljenja... Sa svakim novim ljubavnim iskustvom zapažamo da njegova umjetnost napreduje, da se pojavljuju nove forme, novi slikarski jezik, poseban način izražavanja kojem bi se moglo dati žensko ime. To su riječi Jamiea Sabartésa, Picassova prijatelja, a kasnije od 1935. godine njegova tajnika i ministra unutarnjih poslova. Njegova prva ljubav zove se Belle Fernande (Lijepa Fernanda). U to je doba on još samo Katalonac koji živi na rubu gladi u skupini ruševnih atelja na trgu Emile Godudeau (tzv. Bateau-Lavoir) u Parizu. Fernande Olivier susreće 1903. godine za olujnog dana. U grubi raznobojni nered Picassova ateljea ona je ušla kako bi se sklonila od kiše, magnetski privučena Pablovim pogledom, a iz njega izašla tek 1912. godine. Nakon Fernande na redu je Marcelle Humbert, prekrasana pratilja Marcoussisa, kubističkog slikara poljskog porijekla. Idila traje sve do 1914. godine kada je vezi kraj. Nakon Marcelle kroz Pablov život žene prolaze veoma brzo. Bila je tu jedna dama iz Čilea, zatim Neka Paquerette, pa Iréne... Krajem veljače 1917. Picasso u Rimu susreće pravu djevojku. Ona je plesna zvijezda, lijepa, inteligentna, otmjena, kćerka carskog generala. Picasso se zaljubio u Olgu Kolokovu. Njih dvoje u brak stupaju 1918. godine. Godine 1921. Olga mu rađa sina. No, s vremenom Olga stavlja veto na neke Picassove prijatelje i duge raspojasane noći. Ona želi potpunu odanost sebi i njihovom sinu. Raskid je na pomolu unatoč 16 godina bračnoga života. Autobiografija Alice Toklas (inspiracije pisaca i slikara te Picassove stare prijateljice), koju ona čita naglas pred Pablom i Olgom kap je koja preljeva čašu. Olga ne podnosi podsjećanje na Fernandu. Naglo napušta sobu. Sve je gotovo. Ipak, Picasso nije nikada dobio razvod.
Godine 1932. Picasso se povlači u okolicu Pariza, nedaleko Gisorsa u dvorac koji je nedavno kupio. U njegov život tada ulazi nova žena: Marie-Thérese Walter. Smireno bogatstvo oblina te žene koja je istodobno i skulptor i statua kod Picassa su inspiracija za nekoliko skulptura i mnogobrojne slike koje su gotovo studije volumena. Po drugi puta postaje otac, ovaj puta kćerke krštene kao Maria od Bezgrešnog začeća prozvana Maya. Godine 1937. vraća se u Pariz i pronalazi novu ljubav, "Jugoslavenku" Doru Maar, divlju djevojku, kako su je prozvali u Cafe de Flore u pariškom kvartu Saint-Germain-des-Pres. Ona je pozamašna i lijepa s dugačkom kosom. Štoviše Dora je umjetnica. Bavi se fotografijom. Umoran od Marie-Thérese organizira da se rivalke susretnu u njegovu ateljeu. Sučeljavanje se izrađa u krikove i uvrede. To je kraj veze s Marie-Thérese. Kasnije, Picasso će scenu evocirati riječima: To je bilo jedno od mojih najdragocjenijih iskustava. Pred samu okupaciju Francuske Picasso je umoran od Dore Maar te kao i njene prethodnice biva odbačena. Otvara se era slikarice Françoise Gilot. Picasso ima 62 godine, a ona samo trećinu njegove životne dobi. Veza traje sve do 1954. kada Françoise napušta Picassa s dvoje njihove djece (sinom Claudeom rođenim 1947. i kćerkom Palmom rođenom tri i pol godine kasnije). Picasso tada viče za njom: Nijedna žena ne napušta čovjeka kao što sam ja! Prije nego ponovo stupi u brak na kratko se zabavlja sa izvjesnom Sylvette David. U lipnju 1955. na velikoj retrospektivnoj izložbi u pariškom Muzeju dekorativne umjetnosti jedan porter prepun svjetlosti pobuđuje pozornost - portret Madam Z. Riječ je o Jacqueline Roques, prodavačici u trgovini keramike u Vallaurisu na jugu Francuske. Ona će postati druga zakonita Pablova supruga. Vjenčali su se 1961. kada je Picasso imao 80 godina. Kada je Pablo Picasso umro 1973. godine u dobi od 91 godine ostavio je bogatstvo procijenjeno na 260.000.000 USD. Četiri godine kasnije Marie-Thérese se objesila. Njegova druga supruga Jacqueline ubila se 1986. godine. Sin Paulo kojeg je Picasso neprestano smatrao niškorisnim umro je od alkohola i droge u 54 godini. Njegov unuk Pablito popio je lužinu pet dana poslije pokopa Picassa, monstruma genijalnosti koji će još dugo obuzimati ljudsko pamćenje.
Sve do Staljinove smrti Picasso je uživao velik ugled u komunističkom pokretu. Međutim nakon njegove smrti komunistički list Les Lettres françaises poslao mu je telegram zahtijevajući Staljinov crtež. Picasso je Staljina nacrtao onako kako je i inače slikao svoje slike što je izazvalo burne reakcije u komunističkom pokretu. Pa su mu, između ostalog, prigovarali da navedeni crtež ne odražava ljubav koju radnička klasa osjeća prema neprežaljenom Staljinu te da ne prikazuje njegovu moralnu, duhovnu i intelektualnu osobnost. No, napadi na njega nisu ga potakli da kritizira Partiju. Picasso je odgovarao kako su estetske stvari predmet za raspravu i kako je pravo Partije da ga kritizira, no da on u tome ne vidi nikakvo političko pitanje. I nakon Hruščovljeva raskrinkavanja Staljina Picasso je nastavio odbijati sve one koji su htjeli preispitivali njegova politička uvjerenja riječima: A radnici, imaju li još tvornice u svojim rukama, a seljaci jesu li još vlasnici svoje zemlje? Onda je sve drugo sekundarno - jedina stvar koja je bitna je spasiti Revoluciju.
izvor:
www.moljac.hr
Pablo Ruiz Y Picasso 1881. - 1973.
Linearni način
