_Anna_

Mihail Jurjevič Ljermontov
(rus. Михаил Юрьевич Лермонтов, Moskva, 15. listopada 1814. - Pjatigorsk, 27. maja 1841.), ruski pesnik

Napustio je moskovsko sveučilište i stupio u gardsku vojnu akademiju u Petrogradu. Potresen Puškinovom smrću napisao je pjesmu "Smrt pjesnika", zbog koje je uhićen i po carevoj naredbi premješten na Kavkaz. Pomilovan je, ali zbog dvoboja sa sinom francuskog zastupnika ponovno je premješten na Kavkaz. Nije se uspio osloboditi vojne službe i posvetiti isključivo književnom radu. Došavši u sukob s kolegom iz vojne škole, oficirom Martinovom, ubijen je u dvoboju. Kao romantik pjevao je o ljudima snažnih strasti, o proslavljenim junacimai ruskoj prošlosti. Osuđuje društvo kakvo poznaje, te slavi poštenje i snažne karaktere. U romanu "Junak našega doba" prikazuje zatvoren krug plemićkog društva, junaka čiji je "portret sastavljen od poroka sveg našeg pokoljenja".

wikipedia

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

Trenutak smo zajedno bili

Trenutak smo zajedno bili,
no vjecnost je nistatna pred njim!
U poljubac cuvstva smo slili
i spalili poljubcem jednim.
Zbogom! Jer ljubismo kratko
cemu da tuga te steze?
Razdijelit se ne bje lako,
no sastat se bilo bi teze!

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

Mihail Jurjevič Ljermontov rođen je u Moskvi, u noći između 2. i 3. oktobra 1814. godine. Majka mu je umrla kad je imao tri godine. Odrastao je u domu svoje babe, bogate spahinice Arsenjeve, koja ga je obožavala. Mihail je počeo da piše stihove još u detinjstvu, a sa 14 godina već piše antologijske pesme svetske poezije. Godine 1827. baba ga upisuje u pansion pri Moskovskom univerzitetu, a 1830. godine on postaje student tog univerziteta. Nakon sukoba sa profesorima, zbog kojih je oboren na ispitu i nateran da ponovi godinu, Ljermontov odustaje od daljeg učenja i stupa u vojnu službu: upisuje se u junkersku školu, a stihove skoro da prestaje da piše. Po okončanju škole, kao konjički zastavnik husarskog puka, odaje se slatkom oficirskom životu, ali vremenom se vraća pisanju. Slavu je stekao pesmom «Pesnikova smrt», koju je napisao povodom Puškinove pogibije. Zbog te pesme, koja je bila uperena protiv vladajućih krugova, prognan je na Kavkaz. Ovo prvo progonstvo, međutim, ne traje dugo: posle nekoliko meseci vraća se u Petrograd. Dočekan je kao slavan pesnik, niže uspehe kod žena i u visokom društvu, ali mu taj prazni život brzo postaje dosadan i on se vraća književnom radu, postavši najveće ime ruske poezije. Godine 1840. objavljuje roman «Junak našeg doba», a krajem iste godine i svoju prvu zbirku pesama. Razmišlja da potpuno napusti vojni poziv i posveti se isključivo pisanju. Međutim, oko njega počinju da se pletu intrige visokog društva, čiji je bio žestoki i nepomirljivi kritičar, koji rezultiraju (najverovatnije nameštenim) dvobojem sa de Barantom, sinom francuskog poslanika u Petrogradu i novim progonstvom Ljermontova na Kavkaz, ovog puta u puk koji je ratovao u najudaljenijem i najopasnijem kraju Kavkaza. U borbama protiv islamskih pobunjenika Ljermontov je iskazao izuzetnu hrabrost, ali ga je carska nemilost pratila i tamo: njegovo ime redovno je bilo brisano iz spiskova za nagrade. Februara 1841. godine Ljermontov bez zvaničnog dopuštenja dolazi u Petrograd, u nameri da podnese ostavku i posveti se književnom radu. Međutim, nakon drskog pojavljivanja na balu na kome su prisustvovale i carske osobe, dobija naređenje da se odmah vrati u puk. U povratku na Kavkaz, zadržava se u banji Pjatigorsk, gde sreće svog nekadašnjeg druga iz junkerske škole, Martinova, koji ga ubrzo izaziva na dvoboj. Dvoboj je održan 15. jula 1841. godine u podnožju Mašuka. Okolnosti pod kojima je održan i dan danas su obavijene velom tajne, ali epilog je poznat – Martinov je ubio Ljermontova jednim hicem. Petrogradsko društvo je sa zadovoljstvom primilo vest o smrti pesnika oštrog jezika, jedinog dostojnog naslednika Puškina . . .

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

NE, TI SAD NISI




Ne, ti sad nisi više ona - koja

Osvajaše me nekad; nit' ljepota

Privlači mene! To je - bol života

I izgubljena zalud mladost moja.



I kad, ponekad, očaram se tobom,

Gledajuć željno u oči ti sjajne,

Ja tada vodim razgovore tajne,

Ali ne s tobom
već sa samim sobom.



Sa slikom one drugarice mlade,

Čije se crte u tvom liku skriše,

S ustima koje ne govore više

I sa očima - blijeskom mrtve nade!

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

JERMONTOV, Mihail Jurjevič, rus. pjesnik, r. 15. X 1814. u Moskvi, u. 27. VII 1841. u Pjatigorsku. Od 1830. studirao na moskovskom sveučilištu skupa s Bjelinskim i Hercenom. U to vrijeme mnogo pisao (pjesme, poeme, drame). God. 1832. napustio sveučilište i stupio u gardijsku voj. akademiju u Petrogradu, koju je završio 1834, te je bio proizveden za zastavnika gardijskog husarskog puka. Potresen Puškinovom smrću napisao pjesmu Smrt pjesnika, zbog koje je uhapšen i po carevoj naredbi premješten na Kavkaz. Pjesma u kojoj slavi "divni genij Puškina", njegov "slobodni i divni dar" i optužuje krivce za pjesnikovu smrt, potomke "otaca čuvenih zbog podlosti", "krvnike sliobode, genija i slave" i koju je car shvatio kao apoziv na revolucijiu, širila se u mnogobrojnim prijepisima po Rusiji, pomilovan i uvršten u prijašnji husarski puk, Lj. je zbog dvoboja sa sinom franc. poslanika de Baranteom ponovo premješten na Kavkaz. Pokušaji da se oslobodi voj. službe i posveti isključivo knjiž. radu nisu uspjeli. God. 1841. došao je u sukob s drugom iz voj. škole, oficirom Martinovom, i u dvoboju održanom u blizini Pjatigorska ubijen. - Romantik, u čijoj su poeziji izražena raspoloženja intelektualne omladine poslije poraza dekabrističke pobune (1825), Lj. je pjevao o Ijudima snažnih strasti, o proslavljenim junacima, o divljoj slobodi stepa, rus. prošlosti i zvijezdama jasnim poput "dječje sreće". Buntovna priroda, usamljen i nezadovoljan, željan da gomili laskavaca "baci u lice željezni stih", Lj. je s negodovanjem i tjeskobom gledao na nazadnjaštvo mnogih suvremenika. na naraštaj "sramno ravnodušan prema dobru i prema zlu". Pjesnik kavkaskog pejzaža, romantična junaštva, pobune, "gorda neprijateljstva" s nebom, Lj. stvara lirski tip snažne jedinke koja ne nalazi primjene svojoj snazi- On pjeva o duhu spoznaje i sumnje i poput Byrona stvara lik ponosna odmetnika,, "lik gordoga duha koji pati" (Demon). Himne buntovnim ličnostima (poeme Mciri) i pjesme umora i rezignacije (I dosadno i tužno; Razmisljanje i dr.), sve do religioznih refleksija (Palestinska grančica), izmjenjuju se u Ljermontovljevoj poeziji. Osuđujući društvo kakvo pozna, sredinu gdje '"ne umiju bez bojazni - ni mrziti ni voljeti", Lj. slavi poštenje i snažne karaktere (poema Pjesma o trgovcu Kalašnikovu), odvažnost boraca (Izmail-bej), kolektivno junaštvo (Borodino). U romanu Junak nasega doba Lj.prikazuje zatvoren krug plemićkog društva, junaka čiji je "portret sastavljen od poroka sveg našeg pokoljenja". U njegovu djelu, po riječima Plehanova, -"prevladava nota individualnog protesta gorde i nezavisne ličnosti protiv društvene sredine". Lj. je uz Puškina najpoznatiji predstavnik ruske poezije toga vremena, pjesnik izvanredne muzikalnosti, smiona duha i snažnih osjećaja. Među južnim Slavenima popularan i često prevođen.

poezijaonline

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

Kada ona peva

Kad ona pjeva - glas se topi
Ko poljupci joj na usnama,
Kad gleda - ko da pogled popi
Svu mudru radost neba sama;
kad ide, - sve u sklad se spaja
I rijec joj, sto se grlu ote -
Sve puno cuvstva, izrazaja,
Sve puno cedne joj ljepote.

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

Napustio je moskovsko sveučilište i stupio u gardijsku vojnu akademiju u Petrogradu. Potresen Puškinovom smrću napisao je pjesmu "Smrt pjesnika", zbog koje je uhićen i po carevoj naredbi premješten na Kavkaz. Pomilovan je, ali zbog dvoboja sa sinom francuskog zastupnika ponovno je premješten na Kavkaz.
Nije se uspio osloboditi vojne službe i posvetiti isključivo književnom radu. Došavši u sukob s kolegom iz vojne škole, oficirom Martinovom, ubijen je u dvoboju.
Kao romantik pjevao je o ljudima snažnih strasti, o proslavljenim junacima i ruskoj prošlosti. Osuđuje društvo kakvo poznaje, te slavi poštenje i snažne karaktere. U romanu "Junak našega doba" prikazuje zatvoren krug plemićkog društva, junaka čiji je "portret sastavljen od poroka sveg našeg pokoljenja".
Ljermontov se s jedne strane opijao i grabio užitke, a s druge je mnogo čitao i pisao. Ovo je posljednje tajio pred svojim drugovima, jer se bojao da ga ne ismiju. Ta podvojenost ličnosti, razapetost između intenzivnog društvenog života i poniranja u sama sebe, ostala je pjesnikova značajka sve do kraja njegova kratkog života. Štoviše, tu je značajku pridao i nekim svojim literarnim junacima, primjerice Pečorinu u "Junaku našeg doba".

preuzeto sa odlikasi

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

_Anna_

Analizirajući sudbinu Ljermontova u našoj sredini počev od četrdesetih godina do drugog svetskog rata (Ljermontov u srpskoj književnosti, Beograd, 1971), Miodrag Sibinović na pitanje zbog čega ovaj pesnik ulazi u našu literaturu tek četrdesetih godina nalazi četiri odgovora: kasnu pojavu Ljermontova i u ruskoj javnosti, negativan odnos zvanične ruske kritike prema njemu, izrazito negativan odnos ruskog dvora i - stepen razvoja srpske poezije toga vremena. “Ipak je domaće autohtono stvaralaštvo preduslov i za orijentaciju prevodne književnosti” (str. 17). No pitanje je opšteg metodološkog značaja: kada i pod kojim uslovima neki pisac ulazi u našu književnost - to valja obavezno proučiti polazeći od stanja naše književnosti. A pošto se ovo objasni, građa se u nastavku istraživanja može grupisati ili hronološki ili problemski (na primer, po književnim rodovima, kako čini Sibinović), no ovo takođe uvek sa pogledom na našu književnost. Srpska proza pedesetih godina u ovom slučaju nije bila dorasla za prihvatanje Ljermontova, a sedamdesetih godina ona je već dobila širok izbor novih ruskih pisaca koji su umetnički nadmašili Ljermontova u njegovom pionirskom poslu na stvaranju psihološkog romana, no on je tada celo vreme prisutan u procesu naše poezije, pa samim tim u razvojnim tokovima naše književnosti, najpre kroz odbleske bajronskog demonizma, no i potom, kada je ovaj bio potisnut, a onda je, osamdesetih i devedesetih godina došlo do prave plime interesovanja za njegovo delo, sve dok Dučićevim suprotstavljanjem na početku našeg veka nije prestao biti savremenikom tekućih tendencija u našoj književnosti, te je Ljermontov otada i za nas u statičkoj poziciji klasika svetske književnosti.

preuzeto sa rastko.org.yu

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!