Godine 1508. u Dubrovniku na svijet dolazi budući komediograf Marin Držić. Rođen je nakon svoje petero braće i sigurno nakon neke od svojih šest sestara. Književni dar razvio je u Sieni gledajući seljačke lakrdije, komedije i pastirske igre i igrajući u njima. Godine 1526. Marin Držić, sada već svećenik, izabran je za jednog od dva rektora crkve Svih svetih u Dubrovniku. Dvanaest godina kasnije (1538.) Držić dobiva vladinu stipendiju i odlazi u Italiju na studije. U periodu od 1539. do 1543. godine Marin Držić studira crkveno pravo u toskanskom gradu Sieni. Na ispitima Držić ne blista i nije baš uzoran učenik. No, zato je omiljen među studentima i oni ga 1541. godine biraju za upravnika studentskog doma i vicerektora Sveučilišta. Kako već dugo nije biran ni rektor Držić obnaša i dužnost rektora.
Godine 1543. izgubivši interes za studije i nikada ih ne završivši Držić napušta Sienu i kreće kući. Dvije godine kasnije u Duborvnik stiže austrijski aristokrat i vojskovođa Kristof Rogendorf. Ljut na austrijski dvor pošao je, u tajnosti, put Carigrada kako bi se stavio u službu sultana. U Dubrovniku se upoznaje s Držićem i on mu postaje sobar. Uskoro se Rogendorf iznenada izmiruje s austrijskim dvorom i vraća se u Beč. U Beču Držić ostaje samo tri mjeseca, a onda se vraća u Dubrovnik. Godine 1546. Rogendorf je ponovo u Dubrovniku. Ovoga puta konačno je raskinuo s bečkim dvorom i još jednom uputio se u Carigrad. U Dubrovniku se sjetio Držića i ponovo ga uzeo u svoju službu, ovaj puta kao tumača. Ali Rogendorf u Carigradu nije dobio očekivani viskoki položaj te ostaje bez novca i održava veze s dubrovačkim odmetnicima Bučinićima. Držić mu opet okreće leđa i vraća se u Dubrovnik. Pored grofovskog tumača i sluge Držić je još bio i pisar po solanama i svirač u crkvama. Godine 1562. Držić odlazi u Veneciju, ali se povremeno vraća u Dubrovnik. Četiri godine kasnije Držić odlazi u Firenzu i upućuje firentinskom vojvodi Cosmu I i njegovom sinu Francescu pet izvanredno važnih pisama u kojima je, između ostalog, tražio da se u dubrovačkom Senatu izjednači broj pučana i vlastele. U tim pismima Držić teško optužuje vladu u Dubrovniku. On predlaže vojvodi da uz medičijsku novčanu i vojnu pomoć podigne ustanak u Dubrovniku. Plan je bio smušen, nepromišljen i nerealan, pa se vlasti u Firenzi nisu ni trudile odgovoriti Držiću. Držić je naime smatrao kako Dubrovnikom vlada dvadeset ludih nakaza i dvadeset škrtaca smiješnih u očima suvremenika.
Držić je djela pisao za prikazivanje o pokladama, a izvodile su ih kazališne družine zvane: Pomet-družina, Garzarija i Njarnjasi. Bio je pjesnik vedre, renesansne glume, dalek pobožnim preokupacijama. Znao je mane i poroke svojih suvremenika, te plautovski ansambl škrtaca, senilnih staraca, slugu, probisvijeta i rogonja nije stvorio samo za gospodsku zabavu i razonodu. Izrazio je draž pučkog govora, progovorio je prostonarodnim jezikom te je prvi donio na pozornicu likove pjesnički i pučki ocrtanih "našijenaca" (Pomet, Dundo Maroje, Tripče, Bokčilo i dr). Bio je vješt dramatičar, a njegov se komediografski opus održao sve do danas snagom nepatvorene umjetničke inspiracije.
Godine 1567. Držića odnosi prijevremena i iznenadna, a zasad i prilično tajanstvena smrt u Veneciji. Sahranjen je u mletačkoj crkvi Sv. Ivana i Pavla. Kada je preminuo imao je 59 godina. Najpoznatija djela Marina Držića su pastorale Tirena; Venera i Adon; Plakir (Grižula) te komedije Novela od Stanca (Pokladna šala); Dundo Maroje; Skup; Mande; Arkulin; Pomet (sačuvano u fragmentima); Pijerin (izgubljeno) i Đuho Krpeta (izgubljeno).
izvor:
www.moljac.hr
Marin DrŽiĆ 1508. - 1567.
Linearni način
