Talijanski pjesnik porijeklom iz patricijske fiorentinske obitelji rođen u Firenzi u svibnju 1256. godine. U mladosti se družio s pjesnikom Cavalcantijem kome je posvetio svoje prvo značajno djelo La vita nuova. Smatra se da je filozofiju učio kod franjevaca i da mu je učitelj retorike bio Brunetto Latini, tajnik republike i istaknuti pristaša gvelfske stranke. U gradskoj općini služio je kao konjanički glasnik. U službi općine borio se kod Campaldina (1289.). U političkom životu grada sudjeluje kao član Vijeća stotine, a neko vrijeme bio je i jedan od gradskih priora. Za Firenzu je vršio razne diplomatske službe, a kao pristaša Bijelih pružao je otpor papinim nastojanjima da podvrgne Toscanu crkvenoj državi.
Kada su se papine pristaše (Crni) domogli vlasti (1302.) osuđen je na progonstvo, a presudom od 10. ožujka iste godine zaprijećeno mu je lomačom ukoliko se zatekne na teritoriju općine. Kao izbjeglica živio je u Arezzu, Veroni, Ravenni, a neke vrijeme čini se i u Parizu. Obijajući tuđe pragove i kušajući gorki okus tuđeg kruha Dante nije gubio nadu da će se jednog dana vratiti u Firenzu. Godine 1315. ponuđeno mu je da se vrati pod određenim uvjetima, no Dante je to odbio smatrajući uvjete ponižavajućima. Materijalna nesigurnost i teške životne prilike (dolorsa povertade) prisiljavale su ga da traži utjecajne saveznike, a sa smrću Henrika VII (rex pacificus) izgubio je sve izgleda da bi neka vanjska intervencija mogla izmijeniti političko stanje u gradu. Razočaran, udaljavao se od ranijih pristaša i istomišljenika postajući sve više svoja vlastita stranka. Od 1318. trajno se nastanio u Ravenni, gdje je - kako se misli - predavao retoriku. Godinu dana prije smrti u Veroni je napisao na latinskom raspravu: Quaestio de aqua et terra. Razbolio se putujući u Veneciju i po povratku u Ravennu 1321. godine u noći s 13. na 14. rujna umro.
Firenza koja ga je doživotno prognala i osudila na lomaču, pedesetak godina nakon pjesnikove smrti, poziva jednog drugog pisca - Boccaccia - da drži javna predavanja o značenju Danteove Komedije. Prvo Danteovo pjesničko djelo, kao što rekosmo, bilo je La vita nuova (pisano: 1292. - 1293.) inspirirano ljubavlju prema Beatrici Portinari koju je upoznao u najranijoj mladosti i koja je odigrala presudnu ulogu u njegovu životu i stvaranju. Po idealiziranoj koncepciji ljubavi, u duhu firentinske pjesničke škole dolce stilo nuovo; Beatrice je udzignuta do nadzemaljskog simbola: blažen je onaj koji može posvjedočiti o njezinoj ljepoti (Beato, anima bella, chi te vede!); ona čak postaje misitčni vođa ljudske duše ka Bogu. Djelo La vita nuova obuhvaća rane Danteove stihove koji su povezani duljim proznim odlomcima i komentarima; po svojoj moralno-filozofskoj koncepciji i originalnoj konstrukciji i mladenačkoj svježini to je bio "prvi jaki akord" koji nagovještava autora Božanske komedije.
Ostali pjesnički sastavi obuhvaćeni su zbirkom Rime. Filozofsko djelo Convivio pisano je u izgnanstvu i zamišljeno je kao cjelina od 14 kancona i 15 traktata. Djelo nije dovršeno, ali i ovako krnje daje uvid u Danteove moralne i političke preokupacije. Zamišljeno kao enciklopedijski pregled dotadanje znanosti te kao filozofskih komentar kanconama nadahnutim ljubavlju i vrlinom, Convivio je pohvala narodnom jeziku (novo svjetlo, novo sunce) i gradu Rimu, po Danteu voljom providnosti određenom središtu izabranog naroda. O potrebi da se u raznolikostima 14 talijanskih dijalekata pronađe ono što je zajedničko, takav lingivistički tip koji bi harmonizirao sve ono što je dotad bilo regionalno, da jedinstven narodni jezik postupno ali neizbježno dođe na mjesto latinskog izjasnio se u spisu De vulgari eloquentia. U traktatu De Monarchia zalaže se za monarhistički oblik poltičkog uređenja, ističući uzjamnu nezavisnost i ravnopravnost Carstva i Crkve.
Ma kako bilo zanimljivo Danteovo stvaralaštvo prije Božanske komedije, ono nije suma već prije nagoviještaj Danteova pjesničkog genija. Djelo koje je za Danteove komentatore bilo vječna muzika, čudo, široka rijeka u koju se ulijevaju mnogi pritoci, sistem moralnih istina i glas nakon 10 stoljeća šutnje. Dante je djelo zamislio nakon Beatricine smrti, započeto je 1307. (neki smatraju i 1313.), a dovršeno one iste godine u kojoj Dante umire. Božanstvena komedija sastoji se od tri djela (inferno, purgatorio, paradiso tj. pakao, čistilište i raj) te obuhvaća stotinu pjevanja u rimovanim jedanaesteračkim tercinama. U alegorijskoj formi vizije zagrobnog života dana je monumentalna slika jedne epohe u njenim socijalnim, političkim i moralnim stremljenjima. Iako je slijedio principe skolastičke, formalističke poetike.
Dante je uspio stvoriti pjesnički svijet koji po snažnim slikama i dubokim strasnim osjećanjima sadržava povijest pjesnikova ispaštanja i savršenstva. Iskreno tendeciozan Dante razotkriva ljudske strasti i poroke vremena, ne štedeći ni Crkvu ni njezine predstavnike. Dao je nepreglednu galeriju mitoloških i povijesnih ličnosti, no najvažniji su likovi pjesnikovih suvremenika. Unoseći u djelo iskustvo svog burnog života, ogorčen na sugrađane koji su ga prognali, na grad koji lako mijenja zakone i principe, Firentinac i sam rodom ali ne po običajima. Dante je unatoč dogmatskim uvjerenjima pokazao široko razumijevanje za ljudsku slabost i veličinu. U poetskoj viziji Božanske komedije svladana je prolaznost vremena, ostvareno jedninstvo Zemlje i zagrobnog svijeta. Razmještajući grešnike prema prirodi i težini njihova grijeha nije dao samo upečatljive slike paklenskih muka već i svu dubinu ljudskog očajanja, osjećaja promašenosti i ništavila, pakao kao žalosnu dolinu, loco sevaggio, pravi ponor i prazninu u svemiru. U pratnji rimskog pjesnika Vergilija Dante sagledava misteriju bola, govori o varljivosti zemaljske slave, žigoše svoje političke protivnike i daje s izvanrednom sugestivnošću tragiku, prkos, strast, fantastiku i patos. Videći u čistilištu (purgatorio) put iskupljenja, oslobođenje od materijalnih zavisnosti i mogućnost usavršavanja, pjesnik otkriva Raj kao harmoniju, jedinstvo čovjeka i svemira, misterij one ljubavi koja pokreće sunce i ostale zvijezde. U Danteovu djelo odrazio se cijeli život srednjevjekovnog svijeta. Također je izrazio i vrijeme u kojem je živio i trajne ljudske dileme između dužnosti i osjećaja, misaonosti i akcije. Tim djelom izvršio je dalekosežan utjecaj na evropsku literaturi, a u hrvatskoj književnosti od Marka Marulića i Mavra Vetranovića, a do Preradovića i Tresića-Pavičića osjeća se neprekidno Danteova prisutnost. Na hrvatski jezik prevodili su ga, između ostalih, Isidor Kršnjavi i Vladimir Nazor.
izvor:
www.moljac.hr
Alighieri Dante 1256. - 1321.
Linearni način
