Header


Forum Left Top



Pisana reč i četkica Biografije poznatih pisaca, pesnika i umetnika.

Odgovori
 
LinkBack Opcije teme Način prikaza
Old 11.08.2007, 05:55 AM   #1
 
Avatar korisnika _Anna_
 
Status : Diskutant
Reputacija : _Anna_ je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 15.09.2006
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 7,996
Default Aleksandar Sergejevic Puskin

Ruski pesnik rođen 6. maja 1799. godine u Moskvi. Potomak stare osiromašene plemićke porodice. Puškin je u ranom djetinstvu bio prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine Rodionove Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanje ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom učilištu u Carskom selu u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima, vladao duh političkog slobodumlja. U liceju je pripadao progresivnom književnom kružoku Arzamas. Od 1814. godine Puškinovi se stihovi objavljuju i slava mladog pesnika brzo raste. Iz liceja je izašao kao poklonik Radiščeva i Voltairea, te kao pesnik slobode i protivnik autokratizma. Nakon završenog školovanja nominalno je služio u minstarstvu inostranih poslova.

Puškin je još kao osamnaestogodišnjak izražavao mržnju prema samovlašću i isticao je misao kako monarh ne vlada na temelju svog porekla nego na temelju zakona svoje zemlje. Godine 1819. stupio je u literarno drustvo Zelena lampa. Mesec dana pre istupa dekabrista na Senatskom trgu piše mu njihov vođa Rilejev: U tebe su uperene oči Rusije, tebe vole, tebi veruju, u tebe se ugledaju. Budi pesnik i građanin. Zbog svojih istupa car Aleksandar kažnjava mladog pesnika progonstvom na jug Rusije koje je trajalo četiri godine (1820. - 1824.). U besarbijskom gradu Kišinevu Puškin se zbližava s aktivnim članovima Južnog društva - Pesteljem, Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europi ojačala su pesnikovo buntovno raspoloženje te u pesmi Kinžal (1821.) govori o careubistvu, a u poemi Gavriliada istupa protiv religije. Posledica je bila ta da je Puškin 1824. godine otpušten iz službe i prognan u zavičajno selo Mihajlovsko, gdje je proveo dve godine. Na dan dekabrističkog ustanka 1825. godine Puškin je bio u Mihajlovskom i ta ga je okolnost spasila kazne koja je zadesila ustanike. Novi car Nikola I oprašta kaznu Puškinu (1826.) i dopušta mu povratak u Petrograd, ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i licno cenzurise njegova dela.

Teško podnoseći reakciju koja se svalila na Rusiju posle dekabrističkog ustanka Puškin misli na beg u inostranstvo, što mu ne polazi za rukom. Godine 1831. ženi se Natalijom Gončarovom. Otmeni dvorski krug nije trpeo Puškina i svetio mu se intrigama i klevetama. Uz to car je želio poniziti autora jetkih epigrama te ga 1834. imenuje kamerjunkerom, zvanjem uvredljivim za pesnika s obzirom na njegov ugled i godine. Pored toga razne udvorice šalju Puškinu anonimna pisma s aluzijama na intimnu bliskost njegove žene i cara. Strastveni pesnik izaziva na dvoboj (27. novembra 1837.) Francuza D'Anthésa, avanturista i intriganta. U dvoboju Puškin biva smrtno ranjen i umire nakon dvodnevnih muka 29. novembru u Petrogradu.

Glavna dela: Jevgenije Onjegin; Dubrovski; Kapetanova kćerka; Gavrilijada; Kućica u kolomni; Grof Nuljin; Pikova dama; Gozba za vrijeme kuge; Pripovjetke pokojnog Ivana Petroviča Belikina; Egipatske noći; Kameni gost; Bajka o ribaru i ribici; Bajka o popu i sluzi njegovom Baldi; Cigani; Vitez - tvrdica; Bajka o caru Sultanu; Motzart i Salieri; Želja; Elegija; Oda slobodi; Čadajevu; Poslanica u Sibir; Bahčisarajska česma; Poltava; Bronzani konjanik; Bjelkinove pripovetke; Čuvar poštanske stanice; Uspomene u Carskom selu.

prilagodila na Srpski - _Anna_ a preuzeto sa moljac.hr

Poslednju izmenu radio/la _Anna_: 11.08.2007 u 05:57 AM.
_Anna_ nije na forumu   Odgovori sa citatom
Sponsored Links
Old 11.08.2007, 06:35 AM   #2
 
Avatar korisnika _Anna_
 
Status : Diskutant
Reputacija : _Anna_ je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 15.09.2006
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 7,996
Default

Aleksandar Sergejevič Puškin (ruski: Александр Сергеевич Пушкин) (1799-1837) je bio ruski književnik, a mnogi ga smatraju za najboljeg ruskog pesnika i oca moderne ruske književnosti. Puškin je među prvima u Rusiji počeo da piše narodnim jezikom i distancirao se od romantičarske književnosti popularne u zapadnoj Evropi. Napravio je stil koji je mešao satiru, romantiku i dramu.

Rani zivot
Puškin je rođen u Moskvi 6. juna 1799. (26. maja po starom kalendaru) u neimućnoj obrazovanoj aristokratskoj porodici. Pradeda po majci mu je bio crni Etiopljanin, Ibrahim Petrovič Ganibal, koji je stigao u Rusiju kao rob, ali je postao usvojeno kumče Petra Velikog. U ranom detinjstvu o Puškinu su se starale dadilje i učitelji francuskog jezika. Znanje jezika je razvijao među članovima nižih slojeva. 1811. godine je primljen u elitnu gimnaziju u Carskom selu, koju je pohađao do 1817. godine.

Nakon škole, obezbedio je mesto u Savetu spoljnih poslova u Sankt Peterburgu. Puškin je brzo uplivao u liberalne političke vode i zbog revolucionarnih pesama je poslat u egzil u južnu Rusiju (zvanično je samo premešten po dužnosti), gde je ostao od 1820. do 1823. Nakon toga je godinu dana proveo u Odesi, gde mu je cvetao društveni život, a upustio se i u dve afere sa udatim ženama. Međutim, pošta mu presreće pismo u kojem iskazuje pozitivan stav prema ateizmu. Puškin je po drugi put proteran, ovaj put u severnu Rusiju, na seosko imanje svoje majke - Mihajlovsko.

Kasniji život

Decembra 1825. godine u Sankt Peterburgu su se održali protesti i kod puno učesnika su pronađene Puškinove pesme. Iako on sam nije učestvovao u protestima, spalio je sav materijal za koji je smatrao da može da ga kompromituje. 1826. Puškin je napisao peticiju za puštanje na slobodu i nakon prijema kod cara Nikolaja I pušten je. Car Nikolaj je odlučio da on postane cenzor Puškinovih dela. Iako je dobio de jure slobodu, Puškin nije dobio slobodu kretanja i pisanja.

Od 1826. do 1831. godine Puškinov društveni život se uozbiljio. Znalo da se da Puškin traži ženu i da cilja na neke od najlepših Ruskinja. 1829. godine upoznao je Nataliju Gončarevu, kojom se i oženio 1831. Dve godine kasnije, Puškin je proglašen za Kamerjunkera. U pitanju je dvorski čin koji se obično dodeljuje mladim aristokratama. Ovo je uvredilo Puškina, između ostalog zato što je verovao da mu je taj čin dodeljen da bi njegova supruga mogla da odlazi na dvorske balove.

Puškin je ubrzo zapao u lošu finansijsku situaciju, u velikom delu zbog rashoda svoje supruge. Uspeo je da dobije pozajmnicu da izda svoj žurnal 1836. godine, ali od njega nikada nije napravio adekvatnu zaradu. Konačno, 1837. godine Puškin je izazvao D'Antesa na dvoboj zbog sumnje da je flertovao sa njegovom suprugom.

Dvoboj

Dvoboj je održan 8. februara 1837. Dvoboji su bili česta pojava u Rusiji i prihvatljiv način, iako godinama nezakonit, branjenja časti među ruskom aristokratijom. Prvo bi pucao jedan učesnik, pa zatim drugi, ukoliko je u stanju.

Prvi metak je opalio D'Antes i pogodio Puškina u stomak. Ovaj se uhvatio rukom za ranu i pao napred u sneg. Rukama se pridigao na kolena, uperio pištolj i pokušao da opali. Međutim, pištolj je bio pokvašen, te je Puškin zatražio da zameni pištolj, što mu je i dozvoljeno. Opalio je, ali je metak je samo okrznuo D'Antesa. Puškin je ubrzo prenet u krevet, gde je doktor pokušao da mu sanira ranu. Ipak, Aleksandar Sergejevič Puškin je preminuo dva dana kasnije, 10. februar 1837. (29. januara po starom kalendaru).

Izabrana dela

Puškin je objavio prvu pesmu sa 14 godina, kao učenik u carskoj gimnaziji, u časopisu Evropski glasnik. Tokom školovanja je počeo da piše i svoje prvo veliko delo, Ruslan i Ljudmila, izdato 1820. Delo je bazirano na bajkama koje je čuo od svoje babe.

Od 1817. do 1820. njegova politička aktivnost je uticala na njegova dela. Između ostalog, napisao je delo Oda slobodi. Zbog ovih dela je prognan. Tokom prvog izganstva (1820-1823) napisao je dela Kavkaski zatvorenik, Braća razbojnici i započeo je Česmu Bahčisaraja. Takođe je započeo rad na jednom od svojih najpoznatihijih dela: Evgenije Onjegin.

Tokom kratkog perioda slobode, završio je rad na Česmi Bahčisaraja, i napisao je Cigane. Tokom drugog perioda u egzilu (1824-1826), započeo je rad na Borisu Godunovu. To delo je izdao tek 1831. i pravo na to je dobio kao poklon za venčanje. Evgenija Onjegina je izdao 1833. godine.

Belkinove priče (puno ime: Priče pokojnog Ivana Petroviča Belkina), izdate 1931, nisu postale posebno popularne za vreme Puškinovog života, ali su danas veoma cenjene. Smatra se da je ovim pričama Puškin pokazao šta misli o dotadašnjoj ruskoj prozi i da namerava da napravi novu rusku književnu tradiciju.

wikipedia
_Anna_ nije na forumu   Odgovori sa citatom
Old 11.08.2007, 06:37 AM   #3
 
Avatar korisnika _Anna_
 
Status : Diskutant
Reputacija : _Anna_ je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 15.09.2006
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 7,996
Default

A.S. Puškin bio je čest gost srpskih književnih salona u Odesi i vatreni pobornik Vukovih jezičkih reformi.

U vreme Puškinova boravka u Kišinjevu i Odesi, u ovim gradovima nalazili su se mnogi Srbi. Dok su u Kišinjevu, posle propasti Prvog srpskog ustanka, živeli u izbeglištvu sa porodicama mnogi ustanici, dotle su u Odesi, u srpskoj trgovačkoj koloniji živeli i stvarali brojni Srbi, zaslužni za kulturu svoje dijaspore i nove domovine, kao i naroda iz kojeg su potekli.

Kod Puškina, koji je u Kišinjevu živeo u kući grčkog trgovca Liprandija, dolazili su mnogi viđeni Srbi.

Sa Puškinom su se susretali ruski akademik, Srbin, Atanasije Stojković, rektor i profesor Univerziteta u Harkovu, vojvoda Jakov Nenadović, popečitelj unutrašnjih dela u Karađorđevoj Srbiji, sa sinom Jevremom, husarskim carskim oficirom, kao i Stefan Živković, književnik koji je Puškina upoznao sa delima Vuka Karadžića. U Kišinjevu je u to vreme boravio i književnik Lazar Arsenijević Batalaka koji je učio decu bogatijih srpskih izbeglica. Ovde se Puškin upoznao sa Karađorđevim sinom Aleksom Petrovićem, ruskim carskim oficirom i njegovim sestrama i majkom. Najmlađoj Karađorđevoj kćeri, Stamenki, spevao je jednu od svojih "srpskih" pesama. U svoje pesništvo uneo je legendarni i mitski lik vođe srpske revolucije, vožda Karađorđa.

U vreme boravka u Besarabiji, Puškin je išao i u Izmail, gde je bio u domu Srbina Nikole Slavića. Ovde je upoznao Irinu, rođaku Slavićevu, koja mu je pevala srpske narodne pesme, prevodeći ih na ruski.

Puškin je, posredstvom svojih prijatelja, 1823. godine prešao u Odesu u dom Jovana Riznića. Duša književnog salona bila je supruga Riznićeva - Amalija, koja je pripadala čuvenoj srpskoj grofovskoj porodici Nako iz Banata. U njenu čast Puškin je ispevao pesme posvećene "gospođi Riznić". Ove tople lirske pesme ušle su u sve zbirke Puškinove lirike, a njeni portreti crtani njegovom rukom, nalaze se u rukopisu "Evgenija Onjegina".

U brojnim susretima sa Srbima, Puškin se upoznao sa njihovom istorijom, narodnim stvaralaštvom i akterima ustanka.

preuzeto sa srpsko nasledje...
_Anna_ nije na forumu   Odgovori sa citatom
Old 11.08.2007, 06:37 AM   #4
 
Avatar korisnika _Anna_
 
Status : Diskutant
Reputacija : _Anna_ je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 15.09.2006
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 7,996
Default

Ne pevaj draga

Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom,
Gruzinske pjesme pune tuge:
U sjecanju mi bude tamnom
Daleki zal i dane druge.

Kad razliju se u tisinu
Te pjesme lude, zanesene,
Ja vidim stepu, mjesecinu
I lik daleke, jadne zene.

Otkada ugledah te, draga,
Njen lik u mome srcu gasne,
Al nova ozivi ga snaga,
Kad zacujem te pjesme strasne.

Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom,
Gruzinske pjesme, pune tuge;
U sjecanju mi bude tamnom
Daleki zal i dane druge.
_Anna_ nije na forumu   Odgovori sa citatom
Old 11.08.2007, 06:43 AM   #5
 
Avatar korisnika _Anna_
 
Status : Diskutant
Reputacija : _Anna_ je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 15.09.2006
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 7,996
Default

ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN

PIKOVA DAMA

Beleška o piscu:

Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen 6.VI 1799. godine u Moskvi, a umro je 10. II 1837. godine u Petrogradu. Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom djetinstvu prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanje ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom učilištu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima, vladao duh političkog slobodoumlja. U liceju je pripadao progresivnom književnom kružoku "Arzamas". Od 1814. godine Puškinovi stihovi se štampaju i slava mladog pjesnika naglo raste. Apstraktno plemićko inteligentno volterijanstvo sa svojim skepticizmom prema religiji i carizmu te oslobodilačke ideje izazvane 1812. godinom tvorile su duhovnu podlogu sredine u kojoj je rastao. Na Puškina je u tom smislu snažno djelovao istaknuti mislilac P.J. Čadajev. Iz liceja je izašao kao štovatelj Radiščeva i Voltairea, kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma. Služio je nominalno u ministarstvu vanjskih poslova. Kretao se u društvu progresivnih intelektualaca (K.F. Riljejev, V.K. Kjuheljbeker, A.A. Deljvig, I. Puščin). Godine 1819. stupio je u literarni kružok "Zelena svjetiljka". Njegovi necenzurirani stihovi i politički epigrami kruže u prijepisima. Mjesec dana prije istupa dekabrista na Senatskom trgu piše mu njegov vođa Riljejev: "U tebe su uperene oči Rusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik i građanin." Car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jug Rusije, koje je potrajalo od 1820. do 1824. godine. U besarabijskom gradu Kišinevu Puškin se zbližio s aktivnim članovima "Južnog društva" Pesteljem, Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europi ojačala su pjesnikovo buntovno raspoloženje. U pjesmi Bodež (1821. godine) Puškin govori o careubojstvu, a u poemi Gavrilijada istupa protiv religije. Puškin je 1824. godine otpušten iz službe i prognan u zavičajno selo Mihajlovsko, gdje je proveo dvije godine. Na dan dekabrističkog ustanka 1825. godine Puškin je bio u Mihajlovskom i ta ga je okolnost spasila od kazne koja je zadesila sudionike ustanka. Novi car Nikola I "oprašta" Puškinu (1826. godine) i dozvoljava mu povratak u Petrograd, ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela. Teško podnoseći reakciju koja se svalila na Rusiju poslije ugušenja dekabrističkog ustanka, Puškin misli na bijeg u inozemstvo, što mu ne polazi za rukom. Godine 1831. ženi se Natalijom Gončarovom. Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina i osvećivao mu se intrigama i klevetama. Car želi poniziti autora jetkih epigrama pa ga 1834. godine imenuje kamerjunkerom, zvanjem uvredljivim za pjesnika s obzirom na njegov ugled i godine. Kojekakve udovice šalju Puškinu anonimna pisma s aluzijama na odveć intimne veze njegove supruge i cara. Strastveni pjesnik izaziva na dvoboj (27. I 1837. godine) Francuza D*Anthesa, avanturistu i intriganta u dvoboju Puškin biva smrtno ranjen i umire nakon dvodnevnih muka. Književno formiranje Puškinovo poklapa se s vremenom kad u Rusiju prodiru demokratske ideje francuske revolucije. Osamnaestogodišnji Puškin izražava mržnju prema samovlasti i ističe misao da monarh ne caruje na temelju svoga podrijetla nego na temelju zakona svoje zemlje. Omladina uči napamet Puškinove stihove, koji su izražavali osnovne ideje dekabrista. Oko 1820. godine Puškin počinje pisati svoje poeme (Ruslan i Ljudmila) u duhu usmenoga stvaranja. Dok je boravio u progonstvu na jugu Rusije, Puškin je čitao engleskog romantika Byrona. Priroda Krima i Kavkaza odrazuje se u djelima iz toga razdoblja, kojima ujedno počinje u ruskoj književnosti "romantizacija prirode". Napose su za ruski romantizam značajne poeme Kavkaski zarobljenik; Braća razbojnici; Bahčisarajski vodoskok; Cigani. Njegovo glavno djelo, roman u stihovima Jevgenij Onjegin, koji je započeo pisati na jugu 1823. godine, prožeto je skepsom, pesimizmom i donekle pomodnim bajronovskim "svjetskim bolom". Progonstvo u zabitnom seocu Mihajlovskom bilo je veoma plodonosno. Napisao je glavni dio Jevgenija Onjegina, dovršio poemu Cigani, napisao dramolet Scena iz Fausta, roman u stihovima Grof Nulin, zatim Pjesme o Stjenki Razinu (posve u duhu narodne pjesme), nekoliko značajnih i originalnih rasprava o romantičkoj i klasičnoj poeziji te o basnama Krilova. Njegova lirika iz tog razdoblja dostiže vrhunac. Dvogodišnji prisilni boravak na selu ponukao ga je da se pozabavi ruskom prošlošću i stvori povijesnu tragediju Boris Godunov, u kojoj je postavio problem odnosa između naroda i cara despota. Po povratku u Petrograd, Puškin piše lirske pjesme (Arion, U dubini sibirskih ruda...) te poemu Poltava. Dobrovoljno sudjelovanje u rusko-turskom ratu urodilo je putopisom Putovanje u Arzrum. U Boldinu je 1830. godine napisao svoje "male tragedije": Škrti vitez; Mozart i Salieri; Pir za vrijeme kuge; Kameni gost, zatim Pripovjesti Pokojnog Ivana Petroviča Belkina, Bajke o Baldi, O ribaru i ribici, dovršio Jevgenija Onjegina. Tridesetih godina stvara Brončanog konjanika, genijalnu apoteozu Petra Velikoga. U Dubrovskom i Kapetonovoj kćeri postavlja problem seljačke pobune i ozbiljno proučava povijest Pugačova. Puškin je bio nadahnuti vjesnik naprednih ideja svoje epohe. Marx je u svojim političkim radovima o Rusiji citirao Onjegina, tu "enciklopediju ruskoga života dvadesetih godina" (V.G. Bjelinski). Puškin je bio publicist, pisac kritičkih članaka o američkoj i engleskoj demokraciji, o eksploataciji radnika u engleskim tvornicama sukna, te ropstvu američkih Crnaca. U ruskoj književnosti Puškin je novator jezikom, stilom i sadržajem. U Borisu Godunovu prekinuo je, nadahnut čitanjem Sharespearea, s tradicijom pseudoklasične drame. Nedovršena drama Rusalka uvodi bogati folklor u umjetnost. U lirskoj poeziji je mnogostran: ljubav, intimni doživljaji, lirski zanosi, ljudske strasti, odnos prema društvu, prijatelji i neprijatelji, slike prirode, starina i suvremenost. Sve to odjekuje u Puškinovoj lirici. Na polju umjetničke proze probio je put u realizam. Prije Gogolja, Dostojevskog i čehova dao je galeriju priprostih, jednostavnih, tzv. malih ljudi. U Puškinovim stihovima i prozi ogledaju se nesrodne zemlje i udaljene epohe: drevni Istok, klasičan svijet, srednji vijek, narodi Europe, Rusija, epohe Petra Velikoga i suvremeno rusko društvo. Prema Bjelinskom, njegova je poezija "primila i ujedinila u sebi kao velika rijeka, sve pritoke prethodne izvorne književnosti i vrativši ih svijetu u novom, preobraženom obliku, odredila daljnji sjajan put ruske literature". Svojom visoko razvijenom svješću o pozivu pjesnika, svojim humanističkim idejama i naprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama rođenoga genija, Puškin je ivanredna ličnost ne samo ruske nego i svjetske književnosti. Još 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II) prvi prijevod novele Pikova dama (objavljene u originalu 1834. godine). Otad su ga u nas prevodile sve generacije od Vraza i Trnskog preko Harambašića i Martića do Kombola, Krkleca i Cesarića.

nastavak.....
_Anna_ nije na forumu   Odgovori sa citatom
Old 11.08.2007, 06:44 AM   #6
 
Avatar korisnika _Anna_
 
Status : Diskutant
Reputacija : _Anna_ je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 15.09.2006
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 7,996
Default

Kratki sadržaj:

Kartali se jednom kod Narumova, konjičkoga oficira u gardi. Duga zimska noć prolazila je neosjetno te su kartaši oko pet sati ujutro sjeli za stol večerati. Onaj tko je imao sreće u igri jeo je s velikim apetitom, a ostali su rastreseno sjedili pred praznim tanjurima. U prostoriji je bio muk i tišina sve do trenutka kad se donio šampanjac. Tada svi započnu razglabati oko odigranih partija. Domaćina i Surina je uporno mučila misao zašto mladi inžinjer Herman nikad nije došao u iskušenje uzeti karte u ruke i zaigrati zajedno s njima budući da je čak i po pet sati znao sjediti uz kartaški stol i pratiti njihovu igru. Herman je udovoljio njihovoj znatiželji i odgovorio da ga igra jako zanima, ali da ne može žrtvovati ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da stekne suvišno. Domaćin i Surin su to među sobom prokomentirali riječima da je Herman Nijemac koji sve radi s računom. Tako razgovarajući Tomski je spomenuo svoju osamdesetogodišnju bakicu groficu Anu Fedotovnu. Naime grofica Ana Fedotovna je nekad putovala u Pariz i tamo je bila vrlo zapažena. U to doba gospođe su igrale faraona. Jedamput je grofica igrajući s Orleanskim vojvodom izgubila veliku svotu i ostala vojvodi dužna. Po povratku kući sve je ispričala djedu i naredila mu da isplati dug vojvodi. Čuvši što grofica želi djed se jako razljuti i odbije isplatiti svotu. Ne znajući što da radi grofica pozove grofa Saint-Germaina koji je bio vrlo ugodan čovjek. Stari čovjek je odmah došao i zatekao je u velikoj muci . Ona mu ispriča sve što se dogodilo, i kaže mu za muževu surovost tražeći od grofa Saint-Germaina pomoć. Grof bakici povjeri jednu tajnu za koju bi mnogi kartaši dobro platili. Istu večer bakica se pojavila u Versaillesu na igri karata kod kraljice. Banku je držao vojvoda Orleanski . Bakica mu se nekako ispričala što mu nije donjela novac i započne igrati protiv njega. Odabrala je tri karte i stavila ih jednu za drugom. Sve tri karte su joj donjele dobitak i bakica povrati sve do posljednje pare. Bakica baš i nije trpjela ispade mladih ljudi, ali joj se smilio jedan mladić po imenu Čaplicki koji je također zapao u dug kao i ona. Bakica mu je pomogla da povrati dug rakavši mu one tri karte. i tako je Tomski prekinuo priču o bakici budući da je bilo vrijeme za spavanje. Došavši kući Herman je počeo smišljati plan kako da od bakice sazna tajnu triju karata. Ubrzo je smislio plan. Bakica je imala tri djevojke koje su se bavile oko nje. Jedna od djevojaka je bila Lizaveta Ivanovna koju je Herman stalno promatrao s ulice. Dakako i ona je njega zapazila pogledavajući kroz prozor. Jedno kad je bakica išla u šetnju povela je Lizavetu. Kada je Lizaveta ulazila u kola Herman joj je u prolazu dobacio pisamce koje je ona vrlo vješto sakrila u rukavicu da ga nitko ne vidi. Tako je započela veza između Lizavete i Hermana. U početku je Lizaveta odbijala pisma vraćajući ih, ali ih je naposlijetku ipak vrlo rado čitala. Lizaveta i Herman su se nasamo vidjeli na plesu kod jednog poslanika na kojem je bila i grofica. Lizaveta je poručila Hermanu da će na plesu ostati do dva sata, a da će se nakon toga posluga razići. Lizaveta mu je rekla da se prikrade u pola dvanaest u njezinu sobicu. Herman je bio toliko uznemiren da je već u jedanaest sati bio pred kućom grofice. Kad se navršilo pola dvanaest, Herman je ušao u kuću, ali nije otišao u Lizavetinu sobu već je otišao u kabinet iz kojeg je promatrao staru groficu kako sjedi kraj prozora. Grofica je bila u spavaćici koja joj je po izgledu puno bolje odgovarala s obzirom na godine. Odjedamput se Herman odluči otići do stare grofice i zamoliti je za jednu dobrotu. Herman se nije ustručavao i odmah je groficu uljudno pitao za tajnu triju karata. Nakon što mu grofica nije odgovorila čak niti jednom rječju, Herman se naljuti i izvadi pištolj te započne prijetiti grofici. Grofica podigne ruke da bi se tobože zaštitila od metka, ali u tom trenutku ona ostade nepomično sjediti u naslonjaču. Tada je Herman shvatio da je grofica mrtva. U to vrijeme je je Lizaveta sjedila u svojoj sobi i razmišljala o riječima Tomskog koji joj je za vrijeme plesa rekao da Herman nosi bar tri zločina na duši. U taj trenutak vrata sobe se otvoriše i na vratima se pojavi Herman. Lizaveta se užasno prestrašila, a pogotovo nakon toga kad joj je Herman ispričao što se dogodilo s starom groficom. Lizaveta je shvatila da Herman nije željan ljubavi već je samo željan novca. No usprkos tome Lizaveta mu je pokazala tajni izlaz iz kuće kako ga čuvar na ulazu ne bi opazio. Vračajući se kući Hermanu se stalno motala po glavi smrt grofice. Osjetivši grižnju savjesti Herman je odlučio otići grofici na sprovod. Na sprovodu se duboko poklonio staroj grofici i u jednom trenutku mu se učinilo da je grofica nakratko otvorila jedno oko. Naravno on je to shvatio kao priviđenje. Te večeri legao je u krevet, ali dugo u noć nije mogao zaspati. U jednom trenutku je začuo korake u susjednoj sobi. U prvi tren je pomislio da je to njegov posilni koji se vraća iz noćne šetnje. Ali koraci su bili drukčiji, nekako nepoznati. Tada su se otvorila vrata njegove sobe i u sobu je ušla stara žena u bijeloj spavaćici. Herman je u prvi tren pomislio da je to njegova stara dadilja, ali bolje pogledavši imao je što i vidjeti. U sobu je ušla stara grofica govoreći mu da dolazi protiv svoje volje, ali da joj je naređeno da dođe. Pristala je reći tajnu triju karata govoreći ove riječi: "Trojka, sedmica i kec dobivat će ti jedno za drugim, ali dvadeset i četiri sata smiješ igrati samo jednu kartu, a poslije za čitava svoga života da više ne igraš! Praštam ti svoju smrt, ako se oženiš mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom... Poslije ovih riječi grofica je izašla iz sobe i ubrzo nestala, a Hermanu nije bilo jasno što se dogodilo.Idućeg dana Herman se već spremio i otišao okušati sreću na kartama kod Čekalinskog. Herman je na svoju kartu stavio svotu od četrdeset i sedam tisuća. Svi sudionici su zapanjeno pogledali jer dotad nitko nije stavio toliku svotu novaca odjedamput. Ubrzo Čekalinski počne dijeliti karte. Desno pade devetka, a lijevo trojka. Dobiva! vikne Herman i pokaže svoju kartu. Idućeg dana Herman je ponovo okušao sreću stavivši kao ulog sve što je dan prije zaradio. Čekalinski je počeo dijeliti karte. Herman je ponovo dobio i nakon toga se pokupio kući. I treći dan je pošao kartati, misleći da i ovaj put sigurno dobiva. Uložio je sav novac što je do tada zaradio. Čekalinski je podijelio karte. Desno je pala dama, a lijevo kec. Herman se poveseli i vikne:"Kec dobiva!" pokazujući svoju kartu. Pokazavši kartu imao je što i vidjeti! Umjesto keca u ruci je držao PIKOVU DAMU !!!.

Karakterizacija likova:

HERMAN je bio sin Nijemca, pretopljenoga u Rusa, koji mu je ostavio nešto malo novca. Kako je bio tvrdo uvjeren da mu je potrebno da pojača svoju nezavisnost, Herman nije trošio čak ni kamate od nasljeđa, nego je živio samo od plaće lišavajući se i najmanje raskoši. Bio je, uostalom, čovjek zakopčan i častoljubiv, pa su njegovi prijatelji rijetko imali prilike da da mu se rugaju zbog pretjerane štedljivosti. Bio je čovjek jakih strasti i bujne mašte, ali ga je čvrstina karaktera spasavala od svakidašnjih zabluda mladosti. Tako, naprimjer, iako je bio od prirode strastven kartaš, nikada nije uzimao karte u ruke, jer je proračunao da mu njegovo stanje ne dopušta da žrtvuje ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da će dobiti suvišno, a međutim po cijele noći presjedio bi za kartaškim stolom i sav u groznici pratio različite obrte u igri. Herman je čovjek promjenjivog karaktera što se očituje iz onoga što je učinio nakon što je saznao tajnu triju karata. Nakon toga se sasvim promjenio i u njemu se pojavila pohlepa za novcem. Lizavetu uopće nije volio. Sva ta "lažna" ljubav bila je iz interesa da bi se došlo do grofice koja zna tajnu triju karata.

LIZAVETA je jedna od triju djevojaka koje su pomagale i brinule se za staru groficu. Ona jedina zna kako je teško biti sluga zahtjevnoj grofici i kako je teško živjeti u kući koja pripada nekom drugom. Lizaveta je jadnica koja je kriva za sve što se staroj grofici ne sviđa. Često je vrijeđana od strane grofice budući da su grofice vrlo zahtjevne žene. Što se tiče ljubavi s Hermanom ona je mislila kako je Herman stvarno istinski voli i kako je Herman zaista jako zaljubljen u nju. Naposljetku biva veoma razočarana vidjevši da je Hermanova ljubav iz interesa. Na kraju pripovjetke Lizaveta ipak pronalazi sreću udajući se za jednoga veoma dragoga mladića koji ima veliko imanje i uz to je sin bivšeg upravitelja stare grofice.


Citat riječi stare grofice:

" Dolazim ti protiv svoje volje, ali mi je naređeno da ispunim tvoju molbu. Trojka, sedmica i kec dobivat će ti jedno za drugim, ali dvadeset i četiri sata smiješ igrati samo jednu kartu, a poslije čitava svoga života da više ne igraš! Praštam ti svoju smrt, ako se oženiš mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom..."


Dojam o djelu:

Djelo mi se veoma svidjelo upravo radi toga što govori o tome kako čovjek može vrlo lako ako mu se ukaže prilika promijeniti i sebe i svoj način ponašanja. Bolje rečeno čovjek vrlo lako mijenja svoju ličnost i svoj karakter ako mu se ukaže prilika za novcem ili nekim drugim vrijednostima. U ovom djelu lijepo je opisano kako se Hermanova ličnost iz jednog štedljivog čovjeka pretvara u jednog vrlo pohlepnog čovjeka kojem osim novca na svijetu ništa drugo nije važno.

funZone
_Anna_ nije na forumu   Odgovori sa citatom
Old 11.08.2007, 06:46 AM   #7
 
Avatar korisnika _Anna_
 
Status : Diskutant
Reputacija : _Anna_ je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 15.09.2006
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 7,996
Default

VOLIO SAM VAS

Volio sam Vas; i ljubav jos, mozda,
Nije ugasla sva u srcu mom;
No nek Vas ona sad ne brine vise,
Ja necu da Vas rastuzujem njom.

Volio sam Vas nijemo i bez nade,
S ljubomorom i strepnjom srca svog;
Volio sam Vas iskreno i njezno,
Volio Vas tako drugi, dao Bog

A.S. Puskin
_Anna_ nije na forumu   Odgovori sa citatom
Old 11.08.2007, 06:46 AM   #8
 
Avatar korisnika _Anna_
 
Status : Diskutant
Reputacija : _Anna_ je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 15.09.2006
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 7,996
Default

PUŠKIN ( Aleksandar Sergejevič)
Ruski pesnik, dramaturg i romanopisac

Umro: 29. januara 1837.(u 38-oj god.)
Uzrok: smrtno ranjen u dvoboju
Mesto: Sankt Petersburg ( Ruska federacija)
Sahranjen: groblje manastira Svete Gore, nedaleko od Pskova ( Ruska Federacija)

Dvadeset i šestog janara, Puškin je zakazao dvoboj Žoržu d'Antesu, francuskom emigrantu koji je služio u ruskoj gardi i koji je otvoreno zavodio njegovu ženu Nataliju, a njega samog ismejavao. Rivali su se sastali sutradan, na zakazanom mestu u Černaja-Rečki, u pet sati posle podne. D'Antes je pucao prvi: pogođen u stomak, Puškin je pao. Poverovalo se da je mrtav, ali Puškin se pridigao i zatražio da mu donesu drugi pištolj, pošto je njegov pao u sneg. U gotovo ležećem položaju, nišanio je dugo, skoro dva minuta, po rečima jednog od svedoka, i onda opalio: d' Antes je pao, pogođen u grudi. Kada ga je video gde posrće, Puškin je bacio pištolj iznad sebe i radosno povikao:" Bravo ja!" posle čega je izgubio svest. Kada je došao sebi, upitao je:" Jesam li ga ubio?" "Niste", odgovori mu jedan od svedoka, "ali ste ga ranili." "Čudno, mislio sam da će mi zbog toga biti drago, ali nije. Uostalom, svejedno, ionako ćemo se morati ponovo suočiti kad se oporavimo."
Ali se Puškin, smrtno ranjen, neće oporaviti. Pažljivo su ga preneli kući i položili na divan njegove radne sobe prepune knjiga. Doktor Šolc mu nije tajio da je rana smrtna i upitao ga želi li videti svoje prijatelje, na šta je Puškin rekao:" Zbogom, prijatelji moji", pokazujući pri tom na knjige svoje biblioteke. Agonija, praćena užasnim bolovima, potrajala je dva dana, te je pomišljao da pištoljem, koga su mu pronašli sakrivenog ispod pokrivača, sebi prekrati muke. U poslednjim trenucima , koji su postali podnošljivi zahvaljujući opijumu, oprostio je d'Atenesu i svojoj ženi od koje je zatražio da se ne preudaje pre nego što prođu dve godine tugovanja, " ali, neka to bude neki čestit čovek", naglasio je.
Dvadeset i devetog januara, u podne, zatražio je da mu se donese ogledalo i potom, pošto je dugo gledao svoj lik, zatražio slatko od dudinja, njegovo omiljeno jelo još od kada je bio dečak, koje mu je Nataša davala kašičicom. Posle toga nastupilo je bunilo. Svog prijatelja Dala, koji je bdeo nad njim, uhvatio je za ruku i povikao:" Podigni me! Hajde, jos malo više! Jos više, hajde!", objasnivši mu potom:" Sanjao sam kako se s tobom penjem po policama sa knjigama i bilo je toliko visoko da mi se zavrtelo u glavi." U 2h45 posle podne, Puškin je prošaputao: "Životu je kraj...kraj...nešto me pritišče..." i izdahnuo.
Posto se Puškin uvek izjašnjavao kao liberal, vlada je, strahujući da bi njegov sprovod mogao da izazove nerede na ulici, naredila da se njegov sanduk preveze do groblja u kolima natovarenim senom te da se sahrani bez ikakvih ceremonija.

sa prezimenik
_Anna_ nije na forumu   Odgovori sa citatom
Old 11.08.2007, 11:39 PM   #9
 
Avatar korisnika Adoney
 
Status : Diskutant
Reputacija : Adoney je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 17.10.2006
Pol : Muško
Lokacija : The plane's of Limbo
Godine : 29
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 1,240
Pošaljite poruku preko Skype™ korisniku Adoney
Default

Love that guy
__________________
"Ceci n'est pas une pipe", René Magritte
Adoney nije na forumu   Odgovori sa citatom
Old 11.08.2007, 11:48 PM   #10
 
Avatar korisnika damijana
 
Status : Diskutant
Reputacija : damijana je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 10.08.2007
Pol : Žensko
Godine : 31
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 68
Pošaljite poruku pomoću MSN-a korisniku damijana
Default Moja omiljena pjesma...

Poziv

O, ako zbilja, dok je mrak,
Kad san utisa duse zive,
I s neba padne sjajni zrak
Na neme grobne ploce sive,

O, ako zbilja u taj cas
Opusti redom grob za grobom,
Ja cekam tad na susret s tobom,
Ja cekam tad tvoj lik, tvoj glas.

O, dodji mi, kroz noc, kroz san,
Onakva kao zadnjeg casa;
Ko led i sva ko zimski dan;
Od bola bleda i bez glasa...

O, dodji mi sto pre, sto pre,
Ko vetra dah, ko zvuk, il' tajna.
Ko strasna sen, ko zvezda sjajna,
Svejedno je: sto pre, sto pre!

Ne zovem tebe ja zbog tog
Da korim ljude cija zloba
Ucini kraj zivota tvog,
Ni da procitam tajne groba,

I ne zbog tog sto sumnji roj
U dusi nosim: da prebolim,
Ne mogu ja: i sad te volim,
I jos sam kao nekad tvoj.
__________________
Usamljena sam medju svim tim ljudima...
damijana nije na forumu   Odgovori sa citatom
Odgovori

Bookmarks

Opcije teme
Način prikaza

Opcije postovanja
Ne možete kreirati novu temu
Ne možete poslati odgovor
Ne možete dodati priloge
Ne možete prepraviti svoju poruku

BB kod je uključen
Smajliji su uključeni
[IMG] kod je uključen
HTML kod je uključen


Slične teme
Tema Temu otvorio/la Forum Odgovora Poslednji post
Aleksandar Veliki (Makedonski) Vulekovic Istorijske ličnosti 2 08.02.2009 08:18 PM
Aleksandar Sparrow Da, ja sam TAJ... 17 25.09.2007 04:44 AM
Aleksandar SergejeviČ PuŠkin 1799. - 1837. UNICORN Pisana reč i četkica 0 05.09.2007 07:07 PM



Forum Right Top
Forum Left Bottom Forum Right Bottom
 
Right Left
Korisnicki pristup
Zaboravili ste šifru?
Forum LeftForum Right


Forum statistike:
Korisnika: 52,199
Tema: 19,282
Poruka: 832,588

Trenutno je 1021 aktivnih korisnika na forumu.
Forum LeftForum Right


Forum LeftForum Right


Izdvajamo:
Forum LeftForum Right


Preporucujemo:
Forum LeftForum Right


Radio:
Forum LeftForum Right


Marketing:
Forum LeftForum Right


Reklame:
Forum LeftForum Right
Right Right
Right Bottom Left Right Bottom Right