UNICORN

Martin Pascal, djed Blaisea Pascala imenovan je 1586. godine Kraljevskim savjetnikom i upravnikom financija. Pascalov otac, Etienne, također je obavljao važne dužnosti - najčešće na području financija i poreznih prihoda. Takav društveni položaj omogućio je porodici Pascal da živi imućno, bez većih materijalnih potresa te da se kreće u visokim političkim, umjetničkim i znanstvenim krugovima zemlje. Etienne Pascal oženio se Antoanetom Begon, s kojom je u razmaku od šest godina dobio četvero djece, od kojih je prvo (djevojčica) umrla veoma rano. U životu su ostali Gilberta, potom Blaise i Jaqueline (Žaklina), zvana Jaquete (Žaket) koja će nakon što stupi u samostan postati sestra Eufemia.

Jedan od najkontroverznijih duhova u cijeloj povijesti zapadne misli Blaise Pascal rodio se 19. lipnja 1623. godine u mjestu Clermont-Ferrand (Klermont-Feran). Kada mu je umrla supruga 1626. godine. Etienne Pascal nije se ponovo ženio, nego je unajmio guvernantu. Izvjesnu Louis Belfaux (Lujzu Belfo) koja se skrbila o djeci dok se on samo brinuo za njihov odgoj, a kasnije i obrazovanje. Otac Blaisea Pascala bio je uman čovjek, viđeni ljudi poštovali su ga i rado primali u svoje društvo. Etienne Pascal sam je isplanirao kako će obrazovati svoju djecu, naročito Blaisea, koji je veoma rano iskazao volju i dar za učenje. Međutim on tada još nije slovio kao kućni genije. Tu privilegiranu poziciju zauzimala je Jacquelinea koja je s osam godina slovila kao pjesnik, a u trinaestoj je napisala sonet posvećen kraljici. Kasnije će u Rouenu (Ruanu) dobiti čak i nagradu na jednom poetskom turniru. Nešto kasnije njena darovitost odigrati će značajnu ulogu u tome da njen otac ponovo zadobije milost kardinala Richelieua (Rišljea).

Etienne Pascal nastojao je da mu sin najprije dobro nauči latinski i grčki jezik, a matematičke udžbenike je sklonio smatrajući kako bi ga matematika zavela na pogrešan put i spriječila u humanističkom obrazovanju. Međutim Blaise se sam približio geomteriji stvorivši, prema svjedočinju sestre Gilberte, neke aksiome Euklidove geometrije uopće je ne poznavajući. Otac je bio zapanjen i oduševljen te je sinu nabavio knjige iz geometrije kako bi se njegov genije mogao razvijati. S jedanaest godina Blaise je otkrio osnovne osobine zvuka kada je slučajno ispustio nož na tanjur, a odmah potom uhvatio porculan kako bi prigušio zvuk rukom. Otac ni kasnije nije promijenio svoju odluku da sina ne šalje u školu nego je nastavio sam ga podučavati. U njegovom konceptu obrazovanja značajni su bili susreti sa znanstvenicima onog vremena koji su se kretali u krugu umnog opata Mersena, a on se dopisivao s Galilejem i Descartesom. Tu će Pascal uskoro zadobiti simpatije gostiju i sklopiti poznanstvo s matematičarem Pierre de Fermatom, s kojim će stvoriti temelje računa vjerovatnoće i s fizičarem Robervalom koji će utjecati na njegovo kasnije bavljenje problemima težine. Ali sigurno je da je očev utjecaj na Blaisea bio najveći. On ga je i poštivao i volio. Prihvatio je njegove poglede na život i znanost, pokušavao ga je slijediti sve dok nije pronašao sebe i nastavio napredovati u smjeru gdje ga otac više nije mogao voditi. Prvi značajn rad Pascal je napisao sa 16 godina. Bio je to osnovni nacrt njegove čuvene rasprave o konusnim presjecima, koja će se kasnije izgubiti, ali koju će vidjeti Leibniz kad je Pascalu bio 19 godina. Leibnitz je u početku sumnjao da je takvo djelo mogao napisati šesnaestogodišnjak. Sa šesnaest godina Blaise Pascal je stvorio i svoj čuveni mistični heksagram koji nije sačuvan. Tim svojim mladalačkim radovima Blaise je već stekao glas ozbiljnog znanstvenika u kog su polagane velike nade.

Etienne Pascal je prolazio kroz iskušenja svog vremena, u kome se bilo veoma teško snaći, pravilno odrediti i tako izbjeći srdžbu kancelara ili kralja. Kako bi izbjegao tamnicu morao je 1638. napustiti Pariz i povući se na svoje imanje u Clermont-Ferrandu. Razlog je bio taj što se pridružio prosvjedu pravnika protiv odluke Richelieua o većim porezima. Da bi oca vratila u državnu službu Jaqueline je prihvatila ponuđenu ulogu u kazališnom komadu Tiranska ljubav. Poslije predstave Gilberta je izrecitirala svoj sonet u pohvalu kardinalu, a Richelieu joj je udjelio poljubac i dopustio da nešto poželi. Ona je zatražila milost za oca, što je kardinal odmah prihvatio. Tako se Etienne Pascal vratio u državnu službu, dobivši mjesto poreznika u Normandiji. Ulaz u Rouen bio je toliko mučan da je morao ostaviti trajan biljeg u Blaiseovj ranjivoj psihi. Više od godinu dana trebalo je vojsci da slomi otpor tzv. bosonogih (pregladnjelih, bijednih, skitnica, prosjaka i ubožnika) i s tom će vojskom Etienne Pascal sa svojom obitelji, koju je uvijek vodio sa sobom, ući u grad 1640. godine kako bi obavljao svoju dužnost. Bila su to iscrpljujuća zbrajanja i množenja. Kako bi olakšao posao svome ocu Blaise je stvorio remek-djelo svog praktičnog uma, prvi računski stroj u povijesti, koji je mogao obavljati četiri osnovne računske operacije. Taj će stroj kasnije, potpuno usavršen, pokloniti i Chiristini Švedskoj, koja sa nije udostojila ni odgovora.

S ovim problemom na planu praktične primjene matematičko-fizičkih znanja dolazi i Pascalova bolest. Glavobolje postaju stalne, a njima se pridružuje bolest stomaka praćena kratkotrajnom paralizom udova. Od svoje devetnaeste godine Pascal živi s glavoboljom i nesanicom. Od 24 godine nije mogao piti hladnu tečnost, a i mlako je mogao uzimati samo kap po kap. Za promatrača to je bio veoma mučan prizor, dok se on stoički odnosio prema svojoj bolesti. Nikada se nije žalio. Ma o čemu bila riječ Pascal je veoma brzo uspijevao na blag i jednostavan način sve prisutne privoljeti da ga slijede i slušaju bez komentara i prigovora. Njegov duh je posjedovao nešto apsolutno tvoračko što nije moglo imati protivnika. Moglo se ili primiti ili potpuno odbaciti, ali se s njegovim argumentima nije moglo sporiti. Nastojeći popraviti njegovo zdravlje, liječnici su mu savjetovali da manje izlaže svoj um prevelikim naporima vezanim za matematiku ili neku drugu oblast, što je bio uzaludan zahtjev. Radoznao i živ duh, Pascal je u vrijeme očevog službovanja u Rouenu trošio dane i na besposlicu, nalazeći se počesto u društvu sa svojim mladim prijateljima, koji će ga jednog dana odvesti i do čudnog kapucina Jacques Fortona, čije će ga mistično učenje izazvati na prvi religiozni čin - prijavljivanje Fortona vrhovnim crkvenim vlastima. Boreći se protiv Fortona Pascal će pod utjecajem Descartesa stvoriti kasnije nacrt svoje Apologije kršćanstva. A kada u njihovu kuću dolaze dvojica gospodara vidara kako bi namjestili iščašeni kuk Blaiseovu ocu oni sa sobom donose neobično učenje Saint-Cyrana (Sen Sirana) i Jansenovu doktrinu, ponzatu kao jansenizam. Bilo je to preobraćenje cijele obitelji, naročito je novo učenje prihvatila Jaqueline. Ona će uskoro pristupiti časnim sestrama u Por-Roayalu. Jansenističko učenje baziralo se na milosti koju treba očekivati od Boga, zato je potrebno živjeti skromno i skrušeno, daleko od ljudske gomile, lišiti se komfora, prezreti jezuite i njihove opačine. Takvi su pogledi brzo došli pod udar zvanične Crkve, a izopćenje Janseinusa i stavljanje njegovog djela na indeks zabranjenih knjiga bio je početak njihovog kraja.

Godine 1648. Pascal se i dalje bavi matematikom te nastavlja razrađivati svoju teoriju konusnih presjeka. Etienne Pascal seli obitelj u Pariz, a odmah potom u Clermont-Ferrand jer su u Parizu fronta i barikade. Zemlja je u previranju. Na sve strane bukte pobune i ustanci. Smjenjuju se namjesništva. Zavjere i protuzavjere tkaju se oko Louisa (Luja) XIV. Sve to moralo je doprinijeti daljm Pascalovom približavanju jansenizmu. Jaqueline traži od oca dopuštenje da se potpuno povuče u samostan, ali on ne pristaje. Ona je također vršila pritisak na brata da se ostavi svjetske taštine, kako znanosti tako i mondenskih krugova i da se poptuno posveti vjeri. Činjenica je da Pascal nije bježao od svjetovnih uživanja, da je volio društvo lijepih žena i vino, da je nastojao dvije-tri godine zaboraviti na svoje tjelesne patnje. Kada je Etienne Pascal umro 1651. godine, a Blaise postao glava kuće, Jaqueline je udvostručila svoje napore u nagovaranju brata da joj dopusti da se zaredi. On slijedi misao svog oca i odbija takvo što. Sam se prepušta vedrom pariškom društvu zajedno s pravnikom Domaom posjećuje salone gospođa Dagijon, Longeville i de Sable. Postaje intiman prijatelj s vojvodom od Roanneza, zaljubljenikom u matematiku i naročito kockarom i vitezom Chevalier de Mereom, koji će ga navesti, tražeći da se on pozabavi mogućnošću dobitka na kartama, da stvori svoju matematičku teoriju vjerovatnoće.

Sestri napokon dopušta da potpuno "uđe" u Por-Roayal, gdje ona postaje sestra Eufemia. Mondenski život nije jeftin i Pascal sve više razmišlja o svom povlačenju na imanje ili neko drugo mjesto. Tome doprinosi i neobičan događaj u noći mistične ekstaze 23. studenog 1634. godine. Pascal je tih godina u punom matematičkom zanosu, dopisuje se s de Fermatom, obajvljuje radove o tečnosti i prenošenju tlaka kroz tečnosti, upućuje pregled svog znanstvenog rada Pariškoj akademiji. Napokon Pascal se povlači u Por-Roayal. Boravi kratko u društvu tzv. usamljenika. Intezivno razmišlja o jansenizmu i problemima vjere, nastojeći na neki način obraniti jansenizam od napada sa Sorbone. On se ne upušta u teološke rasprave nego pokreće pitanja morala i istine, Tako nastaju njegova čuvena pisma upućena jednom provincijalu, koja su dočekana s velikim iznenađenjem, ali i s osudom crkvenih dostojanstvenika. Ne prekidajući potpuno svoj znanstveni rad Pascal obajvljuje svoj rad o cikloidi, koji je navodno nastao jedne noći kada ga mučila žestoka zubobolja. Pronašao je rješenje dotad nerješenog problema, a zubobolja je kao rukom bila odnešena. Do kraja života ostale su mu samo četiri godine, u kojima je bolove trpio bez jauka zahvaljujući samo svome neshvatljivom asketizmu. On ispisuje na paprićima svoje misli i stavlja ih u jednu jastučnicu. Smrt voljene sestre Jaqueline, konačna osuda jansenizma, raseljavanje Por-Royala, sve su to bile teške slike posljednje godine njegova života. Umro je kod druge sestre sa 38 godina, u velikim mukama u jedan sat noću 19. kolovoza, nakon dva dana agonije, 1662. godine. Iduće godine objavljeni su njegovi matematički radovi o kojima se brinuo njegov prijatelj Jean Doma.

izvor: www.moljac.hr

__________________
UNICORN© 2007 All Rights Reserved.

MARLI

Uvek sam bas 'mrzela' da citam filozofe jer smaraju do nepodnosljivih granica.

Ni jednu knjigu od nekog filozofa nisam umela da procitam do kraja.

Knjiga ovog coveka koja se zove Misli ( 1 i 2 deo) je prva knjiga jednog filozofa koju sam procitala ne samo do krajaa, vec do sada vec jedno pet puta.

Svidelo mi se kako posmatra coveka u univerzumu. Mislim da se deo zove KRAJNOSTI COVEKA.

Kada gleda sa jedene strane, naspram univerzuma covek je jedan mali najsitniji deo prasine i nevidljiv je - skoro da ne postoji. To je makrokosmicki gledano.

Kada gleda sa aspekta najsitnijeg dela coveka, ili celije, sta je covek nego jedna gromada, jedna ogromna tvorevina sa svim svojim uskladjenim funkcionisanjem tih celija, kako je to predivno i td. To je mikrokosmicki aspekat.

Ima dalje, mislion tih misli - koje su fenomenalno spojene u razumeljivu tacku.

Retko koji filozof ume da dovede misao do kraja... Obicno idu u dubine, pa gde ih odvede. Kod Pascala, to nije slucaj. Razumljiv je 'do bola'.

:D

__________________
If You Tolerate This Than Your Children Will Be Next.

MARLI

__________________
If You Tolerate This Than Your Children Will Be Next.

MARLI

~ Misao čini čovekovu veličinu.

~ Čovek je samo trska, najslabija u prirodi; ali to je trska što misli.(...) Sve naše dostojanstvo sastoji se, dakle, u misli. Time treba da se ponosimo, a ne prostorom i trajanjem, koje nismo kadri da ispunimo. Trudimo se, dakle, da pravilno mislimo: u tome leži načelo morala.

~ Čovek nije ni anđeo ni životinja, i nesreća je što onaj ko želi da postane anđeo postaje životinja.

~ Ono što stoičari predlažu tako je teško i tako lakomisleno!

~ Veličina je čovekova golema po tome što on zna da je bedan. Drvo ne zna da je bedno. Osećati se bednim znači, dakle, biti bedan; ali uviđati svoju bedu znači biti veliki.

~ Ukoliko je svrha postojanja svemira razvoj ljudskog duha, nećemo pogrešiti ako zaključimo kako je svemir poprilično nedelotvoran s obzirom na to da je za tako mnogo vremena urađeno tako malo.

~ "Jer najzad, šta je čovek u prirodi? Ništavilo, sredina između ničega i svega. Beskrajno daleko od toga da shvati krajnosti, njemu su smer stvari i njihov prauzrok, nesavladljivo skriveni u jednu nedokučivu tajnu."

~ Čovekova jedina nesreća leži u činjenici da se on ne moze skrasiti u svojoj sobi.

~ Ne pokazujemo svoju velicinu kad se nadjemo u jednoj krajnosti, nego kad odjednom dodirnemo dve.

~ Navika je druga priroda koja uništava prvu.

__________________
If You Tolerate This Than Your Children Will Be Next.