Header


Forum Left Top



Obrazovanje Zakoračite još jedan stepenik ka znanju. Razmenite iskustva sa koleginicama i kolegama.

Zaključana tema
 
LinkBack Opcije teme Način prikaza
Old 27.02.2010, 02:46 AM   #191
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

DZ. Rouling - Hari Poter i dvorana tajni

O autoru: Britanska autorica, stvoriteljica popularne i od kritičara prihvaćene serije o Harryju Potteru koja govori o mladom čarobnjaku kroz njegovo školovanje. Nakon diplome na University of Exeter 1986. godine počinje raditi za Amnesty International u Londonu, gdje započinje pisati Harry Potterove avanture. U ranim 90-ima putuje u Portugal gdje poučava engleski jezik za strance, ali nakon kratkog braka i rođenja kćeri vraća se u Englesku i nastanjuje u Edinburghu. živeći od socijalne pomoći, uz podučavanje drugih nastavila je s pisanjem.

Tema: Pustolovine kroz školovanje mladog čarobnjaka

Mesto i vreme radnje: Radnja se većinom odvija u školi Hogwarts i okolici. Ostatak radnje se odvija u kući Durleyevih i okolini. Manji delovi radnje se odvijaju u Hagridovoj kolibi, Čarobnjačkom gradu… Vreme radnje je današnjica

Zabilješke tijekom čitanja (najuzbudljiviji ulomak): Moj najuzbudljiviji ulomak je predugačak pa ću ga prepričati.

Hermonija je bila okamenjena u bolničkom krilu. Netko ju je okamenio. Hari je istraživao po dvorcu. Našao je ulaz u neki podzemni prolaz u dvorcu. Prolaz je vodio do spilje ispod dvorca. Tamo je sreo Toma Riddlea, bivšeg učenika Hogwartsa. Malo su “pročavrljali” i Tom je priznao Hariju da je on, po drugi put, otvorio odaju tajni i da je on Slytherinov baštinik. Kad mu je sve ispovjedio, morao mu je obrisati pamćenje. Pošto se Hari obranio od Vodelmorta, pokušao je i od Riddlea. Uspio je. Tom Riddle bio je zapravo lord Vodelmort. Hari je ponovno pobijedio Vodelmorta, znatno ga oslabivši i zamalo ubivši. Poslije dvoboja je otišao objaviti sretnu vijest svim ostalim pripadnicima škole. Dočekao ga je Dumbeldor i proglasio ga herojem.

Ovaj mi je ulomak najzanimljiviji zato što su mi prijatelji rekli da je Riddle zapravo Vodelmort pa me jako zanimalo kako će se Hari po treći puta sukobiti s Vodelmortom.

Kratak sadržaj: Ferje se bližilo kraju. Hari je dobio poziv da dođe k Ronu. Pošto mu kod Dustleyevih nije bilo nimalo lijepo odazvao se pozivu. Došao je kod Rona i proveo par zadnjih dana ferja s Weasleyevima. Pred sam početak školske godine otišli su u čarobnjački grad kupiti knjige i opremu za novu školsku godinu. U nekoj knjižari profesor Lockart je potpisivao knjige. Kad je vidio Haria odmah se htio slikati s njim, kao s nekom slavnom osobom (što Hari i je). Poklonio mu je cjeli komplet knjiga. Na dan kada je trebalo otići u Hogwarts, Ron i Hari nisu mogli proći kroz zid na kolodvoru. Pošto je Ronov tata preradio bezjački automobil, tako da je ovaj mogao letjeti, oni su lijepo uzeli taj automobil i njime odletjeli u Howgarts. Pri slijetanju su oštetili jednu vrbu pa su zato bili kažnjeni. U Howgartsu su se ponovno upuštali u razne pustolovine ne bi li saznali tko je otvorio odaju tajni. Nadležni iz Ministarstva magije su smijenili profesora Dumbeldora misleći da je on kriv. Čak su i Hagrida sklonili iz Howgartsa. Hagrid je, dok je polazio treći razred, bio izbačen jer ga je Vodelmort proglasio otvaračem odaje. Tako je Hari morao sve sam. Na kraju kad je Vodelmort okamenio nekoliko učenika. Hari je pronašao put koji vodi u odaju tajni. Tamo je našao Vodelmorta koji ga je po treći put pokušao ubiti. Hari se ponovno obranio i time jako oslabio Vodelmorta. Dumbeldore je vraćen na svoju dužnost, a Hari je ponovno postao heroj.

Opis lika: Hari Poter je glavni liko ove priče. Hari ima munju na čelu koju je dobio dok se borio s Voelmortom. Harievi roditelji su poginuli, a skrbništvo nad njim nedragovoljno je preuzela obitelj mamine sestre. Tetak i teta nisu baš cijenili Haria kao čovjeka nego više kao psa ili tako nešto. Ali Herry je to trpio bez riječi . Postao je čarobnjak. U Hiogwartsu je upoznao svoje prve prijatelje: Rona, Nevila i Hermoniu. Oni su zajedno prolazili kroz razne pustolovine. Hari je vrlo društven. Vole ga skoro svi učenici škole. Jedino ga ne vole neki Slytherini i to oni koji se druže s Malfoyem. Malfoy je iz nepoznatih razloga zao prema svima koji nisu Slytheeini. Hari se u ovom romanu bavi mnogim protuzakonitim poslovima ne bi li otkrio tko je otvorio odaju tajni. Mislim da je Hari zaslužio da bude junak.

Dojam: Ovo su stvarno trenutno najbolje knjige za mlade. Ideja je genijalna, a izvedba originalna. Knjige o Hariju su mi istinski najzanimljivije koje sam do sada pročitao. Nekako mi se još najbolja čini prva knjiga. Uprkos tome, jedva čekam da izađu i ostali delovi Hari Potera pa da i njih pročitam.
************************

Hasanaginica

Rezime:

Balada Hasanainica je jedna od naših najljepših narodnih balada, a Hasanaginica je jedan od najljepših likova naše književnosti. U pjesmi je opisana tužna sudbina žene koju muž bezdušno tjera zbog toga što od stida nije mogla da ga posjeti dok bio ranjen. Hasanaginica nije obišla muža iz patrijarhalnih razloga, zato što su to nalagala pravola toga doba. Žena tog vremena nije smjela da pokazuje osjećanja prema mužu i nije se smjela kretati izvan kuće.

Iako mučena željom da obiđe muža hasanaginica ostaje dosljedna pravilima i ostaje kod kuće smatrajući to ispravnim. No, Hasanagi proradi muška sujeta i osjećanje muške nadmoćnosti i pravo da upravlja životom žene i njenom sudbinom i odlučuje da je otjera. Hasanaginica je pogođena njegovom odlukom i to je za nju velika sramota. U njenoj čistoj, nevinoj duši odvija se prava drama. Ispunila je očekivanja i kao žena i kao majka a opet je napustila svoju djecu, svog muža i dom.

Kroz lik Hasanaginice prikazana je nemoć žene pred normama tog društva. Ona nije imala prava da odlučuje o svom životu. NJenu sudbinu su krojili njen muž i brat. U svojoj nemoći da nešto mijenja njeno srce puca. Hasanaginica je jedan od najsvjetlijih i naj tragičnijih likova naše književnosti. Ona zadovoljava sve norme tadašnjeg društva i u tom savršenstvu doživljava tragediju. Iz njenog lika izbija i snaga ličnosti i slabost žene, nježnost majke čije srce nije izdržalo gubitak doma. Lik Hasanaginice svijetli kao svetionik u našoj i sjetskoj literaturi.


Hasanaginica je narodna balada, koja je nastala između 1646. i 1649. u Imotskoj krajini i prenosila se sa kolena na kolena po Imotskom i okolini, postojeći tako u usmenom obliku, dok ju nije zapisao 1774. godine italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis nazivajući je „morlačka balada“ (morlačka ili ilirička). Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi „Put po Dalmaciji“. Od tog trenutka su se počeli nizati prevodi ove pesme na raznim svetskim jezicima. Veliki umovi toga vremena kao Gete (1775), Valter Skot (1798.), Aleksandar Sergejevič Puškin (1835), Adam Mickijevič (1841) su samo neka od imena koja su prevodila „Hasanaginicu“.



Odlomak:

"Oblazi ga mati i sestrica,
A ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,
On poruči vjernoj ljubi svojoj:„Ne čekaj me u dvoru b'jelomu, „Ni u dvoru, ni u rodu momu." Kad kaduna r'ječi razumjela, Još je jadna u toj misli stala Jeka stade konja oko dvora; Tad' pobježe Hasanaginica, Da vrat lomi kule niz pendžere; Za njom trče dv'je ćere djevojke: „Vrati nam se, mila majko naša! „Nije ovo babo Hasan-aga. „Već daidža Pintorović beže." I vrati se Hasanaginica, Ter se vješa bratu oko vrata: „Da moj brate, velike sramote! „Gdje me šalje od petero djece." Beže muči, ništa ne govori, Već se maša u džepe svione, I vadi joj knjigu oprošćenja, Da uzimlje potpuno vjenčanje, Da gre s njime majci u natrage. Kad kaduna knjigu proučila, Dva je sina u čelo ljubila, A dv'je ćere u rumena lica, A s malahnim u bešici sinkom, Od'jelit' se nikako ne mogla, Već je bratac za ruke uzeo I jedva je s' sinkom rastavio, Ter je meće k sebi na konjica, S njome grede dvoru bijelomu. U rodu je malo vr'jeme stala, Malo vr'jeme, ni nedjelju dana, Dobra kada i od roda dobra, Dobru kadu prose sa svih strana, A najviše Imoski kadija. Kaduna se bratu svomu moli: „Aj tako te ne želila, braco! „Nemoj mene davat' ni za koga, „Da ne puca jadno srce moje „Gledajući sirotice svoje."

Ali beže ništa ne hajaše, Već nju daje Imoskom kadiji. Još kaduna bratu se moljaše, Da napiše listak b'jele knjige, Da je šalje Imoskom kadiji: „Djevojka te l'jepo pozdravljaše „A u knjizi l'jepo te moljaše: „Kad pokupiš gospodu svatove, „I kad poćeš njenom b'jelu dvoru, „Dug pokrivač nosi na djevojku, „Kada bude agi mimo dvora, „Da ne vidi sirotice svoje." Kad kadiji b'jela knjiga doće, Gospodu je svate pokupio, Svate kupi, grede po djevojku. Dobro svati došli do djevojke, I zdravo se povratili s njome; A kad bili agi mimo dvora, Dv'je je ćerce s pendžera gledahu, A dva sina pred nju izhoćahu, Tere svojoj majci govorahu: „Svrati nam se, mila majko naša! „Da mi tebe užinati damo." Kad to čula Hasanaginica, Starješini svata govorila: „Bogom brate, svata starješina! „Ustavi mi konje uza dvora, „Da darujem sirotice moje." Ustaviše konje uza dvora. Svoju djecu l'jepo darovala: Svakom sinu nože pozlaćene, Svakoj ćeri čohu do poljane; A malomu u bešici sinku, NJemu šalje uboške haljine. A to gleda junak Hasan-aga, Pak dozivlje do dva sina svoja: „Hodte amo, sirotice moje! „Kad se ne će smilovati na vas „Majka vaša srca kamenoga." Kad to čula Hasanaginica, B'jelim licem u zemlju udrila Uput se je s dušom rastavila, Od žalosti gledajuć' sirote.



I Srbi i Bošnjaci i Hrvati smatraju Hasanaginicu svojom narodnom baladom.

Bilješka o pesniku:

Ovo je narodna pesma.

Vrsta pesme:
Lirsko – epska pesma, Balada

BALADA je mešovita književna vrsta u kojoj se sedinjuju lirski, epski i dramski elementi.

Tema pesme:
Tema pesme je tragična sudbina Hasanaginice

Vrijeme radnje:

Za vreme rata s Turcima

Kratak sadržaj:

Sve počinje kako je junak Hasanaga ranjen u ratu, a žena ga ne posećuje, jer je u to vrijeme bilo sramota da žena izlazi iz svoga dvora.

Zato se Hasanaga razljutio i rekao ženi da kada se vrati kući da ga ne čeka, nego da ode iz dvora. Ona se rastuži jer će morati ostaviti petero dece. Na to dođe njezin brat Pintarović – beg i da ju udati za imatskog kadiju. No ona je i dalje voljela Hasanagu. I rekla je bratu da kad će se udavati da preko nje stavi bijelu plahtu da ne mora gledati svoju jadnu decu. No Hasanaga je prepoznao Hasanaginicu ispod plahte, te je rekao da ima srce kameno zato jer se neće smilovati deci. Kad je Hasanaginica to čula umrla je od tuge.

Glavni likovi:
Hasanaga, Hasanaginica, Pintarović beg i Imotski kadija

Karakterizacija glavnih likova:

Hasanaga: on je ljut jer ga žena nije htela posećivati, ali on je i junak vidimo po tome jer je u boju.

Pintarović – beg: on je dobar, ljut, ponosan, brzoplet voli svoju sestru…

Hasanaginica: dobra, voli decu i muža, jadna, tragična

---------- Post je dodat u 02:46 AM ---------- Prethodni post je napisan u 02:26 AM ----------

Sjenkjevič - Kroz pustinju i prašumu

O PISCU I DELU: Rođen 1846. godine. Proputovao je Europu, ali i Afriku i Ameriku pišući putopise ispunjene nestvarnim i stvarnim događajima. Poznat je po romanima Kroz pustinju i prašumu, Ognjem i mačem, Quo vadis? i dr. U romanu Kroz pustinju i prašumu ispričao je uzbudljivu priču o putovanju dvoje mladih kroz Afriku. Godine 1916. je umro.

TEMA: Putovanje Stasija ( Staša) i Nelle (Nele) kroz Afriku.

VREME RADNJE: 19. st.

-dokaz: Takav se prorok javio godine 1881.

MJESTO RADNJE: Afrika

-dokaz: . . . kako je glas o deci stigao s one strane Afrike. . .

IDEJA: Nikad ne smijemo odustajati

NAJBOLJI ODLOMAK: Dva hica, jedan za drugim, odeknuše provalijom. Gebhr (Gebr) se stropošta na zemlju kao vreća pijeska, a kamis se nagne na sedlu i krvavim čelom udari na konjski vrat.

OBRAZLOŽENJE: Ovaj odlomak mi je najboli zbog velike doze uzbudljivosti pomiješane s krvlju.

DOJAM: Ovo delo mi se svidelo zato što ima puno događaja i vrlo je zanimljivo. Opisi prirode su izvrsni.

LIKOVI: -Stasio: Hrabar, umišljen, snalažljiv, voli Nellu, požrtvovan, brižan.

-Nella: Mala, plašljiva

SADRŽAJ: Jednog dana, pošto su očevi otišli na put, dođe Kamis i kaže deci da su im očevi poručili neka s njim neka s njim otiđu za njima. Ali Kamis ih je prevario i odveo ih je kod nekih ljudi koji su ih odveli (oteli) Mahdiju. Na putu su prošli kroz pustinju i tamo je Stasio pokušao pobjeći, ali su ga uhvatili i nije uspio. Kada su ih odveli do Mahdija, Stasio nije htio primiti njegovu vjeru, pa ih je poslao na teški put, jer je znao da će deca umrijeti. Ali naprotiv, Stasio je ubio ljude koji su ih vodili i zajedno sa Nellom, Kalijem i Meom otišli potražiti put kući. U toj prašumi su im se dogodile mnoge stvari: Nella se razbolila, pripitomili su slona, susreli su gosp. Lndea koji im je dao kinina za Nellu i puno oružja. Doputovali su do Kalijevog sela i vodili rat protiv drugog plemena. Poslije tih dogodovština su došli u pustinju gde su svi skoro umrli od žeđi, ali spasili su ih neki vojnici i odveli ih oČevima. Nakon mnogo godina Nalla i Stasio su se vjenčali i sretno živjeli do kraja svog života.
OLIVABAY nije na forumu  
Sponsored Links
Old 27.02.2010, 02:51 AM   #192
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Andrić - Na Drini cuprija


BELEŠKA O PISCU: Ivo Andrić, jedan je unikatni primer hrvatsko-bosansko-srpskog pisca rođen 1892. u Dolcu pokraj Travnika u siromašnoj porodici, a umro 1975. u Beogradu. Detinjstvo provodi u Višegradu gde i završava osnovnu školu. Gimnaziju završava u Sarajevu, a studira u Zagrebu, Beču i Krakovu da bi 1924. u Gracu doktorirao disertacijom «O duhovnom životu Bosne pod Turcima». Bio je član «Mlade Bosne» te za vrijeme Prvog svetskog rata biva zatvoren. Nakon Prvog svetskog rata 1918. sa još nekoliko književnika u Zagrebu pokreće časopis «Književni jug». U razdoblju između dva rata je u diplomatskoj službi, a kada počinje Drugi svetski rat povlači se u Beograd gde se za vrijeme okupacije ne sudeluje u javnom i kulturnom životu. Nakon rata postaje narodni poslanik i prvi predsednik «Saveza književnika Jugoslavije». Napokon 1961. je dobio priznanje za svoja književna ostvarenja kada mu uručena Nobelova nagrada za književnost.

Ivo Andrić je pisao pjesme, romane, pripovijetke i eseje. Andrić svoje književno stvaralaštvo otkriva javnosti kao maturant kada 1911. objavljuje prve stihove u časopisu «Bosanska vila». Književno priznanje i ime ostvaruje ciklusom pjesama u zborniku «Hrvatska mlada lirika» (1914.). Njegov opus možemo podijeliti u tri etape tj. faze. Prva, rana faza (prijeratna) započinje upravo 1911. i traje do 1920. u toj fazi prevladavaju poezija i poetska proza, a dela stvorena u toj fazi su zbirke pjesama u prozi «Ex Ponto» (1918.) i «Nemiri» (1920.). U razdoblju između dva rata se okreće isključivo prozi te objavljuje zbirku pripovijedaka «Put Alije Đerzeleza» (1920.) i tri knjige sa naslovom «Pripovetke» (1924., 1931., 1936.) sa tematikom iz prošlosti Bosne turske i austrijske vlasti. Nakon Drugog svetskog rata objavljuje romane «Na Drini ćuprija» (1945.), «Travnička hronika» (1945.), «Gospođica» (1945.), «Prokleta avlija» (1953.), zbirke pripovijedaka «Nove pripovetke» (1948.), «Priča o vezirovom slonu» (1948.), «Lica»

(1960.) i dr. Kao što je ranije spomenuto uz beletristički rad bavio se i publicističkim i esejističkim radom.

Danas, ali i prije se povlači pitanje narodne pripadnosti Ive Andrića (prethodno napisano «hrvatsko-bosansko-srpski pisac»). Godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Primerice: je li ustrajavao u jugoslavenstvu zbog vernosti mladenačkim idealima, ili zbog karijere, ili zbog čega drugog? Je li ostao dosljedno Jugoslaven ili je možda i njemu jugoslavenstvo bilo samo prijelaz prema srpstvu? Nadalje, je li svoj bijeg od hrvatstva u sebi ikada prebolio, ili je bio spreman da mu se vrati u nekom povoljnom trenutku, koji međutim nije doživio? Je li se 1941. zaista nameravao vratiti u Zagreb i staviti na raspolaganje vladi NDH, do čega nije došlo samo zato jer to vlada NDH nije prihvatila? Ili do toga nije došlo jer su ratna zbivanja ubrzo, prije nego što je do realizacije te namere došlo, upozorila pronicljiva diplomata, da će tijek događaja opravdati njegovo ostajanje u Beogradu? Izbjegavanjem da se očituje o tim pitanjima, Andrić kao da je još i poticao, da takvih nejasnoća i kontroverzi bude što više, da bi se najzad i otvoreno postavilo pitanje o njegovoj osobnoj nacionalnoj pripadnosti, kao i o pripadnosti njegova dela. Već je njegov bečki «hommage» Matošu nosio klicu razočaranja, i to upravo u matoševske ideale te premda je još nekoliko godina poslije prvoga rata književno vezan uz Zagreb i hrvatsku književnu sredinu, odlaskom u Beograd i ulaskom u diplomatsku službu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca sve je intenzivnije nazočan u srpskom književnom životu, prihvativši najzad i srpski jezik. Ipak, nikada nije ekavizirao i leksičko-sintaktički posrbio svoje prve, hrvatskim jezikom pisane radove - pjesme, novele, članke i kritike. Dvije zbirke refleksivnih pjesama u prozi, ispunjenih prigušenim bolom i tragičnim osećajem života («Ex Ponto», «Nemiri»), pripovijetka «Put Alije Đerzeleza» i prva knjiga «Pripovetke» napisane su biranim hrvatskim jezikom, kao i brojni članci i kritike u hrvatskoj periodici tih godina. Sljedeća njegova knjiga, također pod naslovom «Pripovetke» donosi pripovijetke pisane i hrvatskim i srpskim jezikom, tek «Pripovetke» (1936.) pisane su sve do jedne dosljedno srpskim jezikom, kao što su pisana i sva kasnija njegova dela: romani «Na Drini ćuprija», «Travnička hronika» i «Gospođica», pa «Nove pripovetke» (1948), kratki roman «Prokleta avlija», nedovršeni roman «Omerpaša Latas» knjiga refleksivnih zapisa «Znakovi pored puta», koja izlazi posthumno, u sastavu njegovih sabranih dela 1976.

O DELU

Samo delo «Na Drini ćuprija» je sastavljeno od dvadesetičetiri pričice, poglavlja. Koje, iako nisu tematski povezane čine jednu savršeno ispričanu priču jednog malog mesta u srednjoj Bosni od sredine 16. st. pa sve do početka Prvog svetskog rata (1914.). Roman započinje dugim geografskim opisom Višegradskog kraja i navođenjem više legendi o nastanku mosta, od kojih je posebno istaknuta ona o zazidavanju kršćanske dece u jedan od stupova. Porijeklo legende je u nacionalnom mitu, a legende su paralelne tj. imaju kršćansku i muslimansku verziju. Taj most («ćuprija») ima vrlo važnu ulogu u životu meštana Višegrada. On ne samo da spaja dvije obale rijeke već čini Višegrad prometnim čvorištem i daje mu glavno mesto za okupljanja («kapija»). Na početku dela nam se daje uvid u delo i šta nas očekuje. U drugom poglavlju se opisuje prelazak preko rijeke dok nema mosta, tu vidimo bijedu i težak život na tom području pod Turskom vlašću. Naime prije mosta se prelazilo pomoću skele koja nije vozila redovito već je ovisila o volji skelara Jamaka, koji je sakat i gluh na jedno uho, dakle jadan kao i mogućnost prelaska rijeke. No prelazak je ovisio i o vremenskim prilikama tj. čim se rijeka zamuti i poraste preko određene granice skela ne vozi. Kao što znamo Tursko Carstvo je uzimalo danak u krvi od porobljenih zemalja pa tako i Bosne, upravo jedan takav čovek iz Bosne je dospio na visoku službu u Turskoj vojsci (postao je vezir). Budući da mu je u sećanju ostala ružna uspomena na skelu Mehmed paša Sokolović (vezir) je odlučio da se tu na Drini ima napraviti most. Nakon te odluke odmah dolaze stručnjaci i arhitekti sa svih strana svijeta, vojska i glavni nadležnik Abidaga. Abidaga je okrutan, strog i surov čovek koji čak i najmanju grešku i neposlušnost oštro kažnjava, tako da je kažnjenik bio sretan ako je ostao živ. Za radnu snagu su se uzimali ljudi iz okolnih mesta koji su bivali prisiljeni da kuluče (tlaka), čak su i prolaznici morali ostajati dan dva i raditi. Objedi su im bili više nego bijedni kao i sam smeštaj i uveti za rad, naime radili su i zimi osim kada zapada snijeg, a njihove njive su ostajale neobrađene. Ovo sve je rezultiralo pobunom među radnicima, naravno ne otvorenom i izravnom već tihom i možemo reći gerilskom sabotažom radova na mostu. Svi radnici su bili nezadovoljni, ali ih se samo dvoje odvažilo nešto učiniti kako bi prekinuli gradnju, jedan od njih je bio i Srbin Radislav. Oni su sabotiravali radove i širili glas kako vila brodarica ne da da se tu sagradi most. Narod kao narod je prepričavao tu priču te se ona brzo proširila, ali ona biva uništena kada Turski stražari pod pritiskom zapovednika straže Plevljaka, koji na kraju i gubi razum od straha od Abidage, uspijevaju uhvatiti Radislava dok drugi seljak bježi. Radislav je okrutno mučen ne bi li izdao pomagača, ali on ga ne izdaje te biva nabijen na kolac na kojem i umire nakon cjelodnevnog mučenja. Nakon nekog vremena je Abidagu zamenio Arifbeg jer je vezir otkrio kako Abidaga nije plaćao radnicima te da je samim time okrao njega. Arifbeg je bio prava suprotnost Abidagi te su se radovi nastavili i završili bez većih izgreda. Most je napokon dovršen 1571., dakle nakon pet godina. Nakon nekoliko godina u Srbiji izbija buna protiv Turske te se na mostu nalazi straža i podiže se baraka, a na ulazu na most na tzv. kapiji se redovito nalaze glave pogubljenih Srba. Nadalje nalazimo opise poplave i kuge koje su kao nepogode zajedno sa ratom prijetili ljudima i mostu, no most je taj koji uvijek ostaje nepromijenjen i čvrst bez obzira na nepogode. U epizodama o lokalnim ljudima nalazimo i legende poput one kada brak između Fatime Avdagine i Nailbega Hamzića biva dogovoren unatoč Fatiminoj želji i zakletvi kako se nikada neće udati za Nailbega ona se na kapiji mosta odvaja od svadbene procesije i skače u rijeku te tako ostaje u legendi kao najljepša i najmudrija žena Fata Avidagina koja je ostala verna sebi. Kasnije kada Austro-Ugarska Monarhija anektira Bosnu i Hercegovinu u BiH se stvaraju male grupice Turaka koje pružaju otpor, ali prisiljeni na povlačenje prelaze preko mosta i Alihodža Višegradski ugledni musliman (hodža) zbog vrijeđanja i protivljenja vođi bune Karamanliji koji je sa svojim vojnicima zavladao Višegradom završava na ulazu na most sa uhom zakucanim u dasku. Tu započinje doba vladavine Austrije i najprije uzleta i prosperiteta, naime Austrijska okupacija je pokazala pozitivne posljedice svih promena što ih je uvela u svakodnevni život dotad zaostale bosanske sredine. To su red, čistoća, građevinski pothvati, gospodarski prosperitet i pravna sigurnost, koja je proizlazila iz delotvorne upravne i sudske vlasti, za razliku od istočnjačke "pravde" izražene uzrečicom «kadija te tuži, kadija te sudi». Roman se bavi pričama običnih ljudi i njihovim životima te tako upoznajemo mnogo likova iz Višegrada, od domaćih ljudi do Austrijanaca. U vrijeme aneksijske krize kada su hvatali hajduke po cijeloj Bosni u Višegradu je na mostu opet nikla baraka sa stražarima, ali poznati hajduk Jakov Čekrlija je lukavo uz pomoć devojke uspio nasamariti stražara i prebjeći u Srbiju. Nakon toga se osramoćeni vojnik ubija. Epizoda o Lotiki, Austrijanki koja je otvorila hotel u Višegradu sa dolaskom željeznice nam govori o načinu provođenja vremena u ono doba te o zameni stare i male domaće birtije sa velikim prostorijama za opijanje i javno kockanje (prije je bilo zabranjeno kockati). Lotika koja je sama stvorila sve što ima je prava samostalna i odlučna žena novog doba. Ona se sama brine o svemu u hotelu, drži obitelj na okupu te uzdržava rođake koji se još školuju. Kroz nju i njen hotel spoznajemo loše utjecaje zapadne civilizacije koji množe pijanice i besposličare. U jednoj od epizoda se pojavljuje ponovno već ranije spominjani Ćorkan koji radi sve i svašta za neke sitne novce. Njega redovito sinovi imućnijih gazdi opijaju te ga ismijavaju. Tu se također manifestira narodni element jer je prije bilo nepisano pravilo da svako naselje ima svoju «ludu» kojoj se svi smiju. Na kraju te epizode on hoda u ranu zoru po ogradi mosta pa čak i pleše po ogradi. Kada se već poprilično dece iz Višegrada školuje vani (Zagreb, Beč, Budimpešta itd.) oni sa sobom donose u Višegrad ideje o socijalnoj i nacionalnoj revoluciji. U toj epizodi imamo više filozofskih diskusija između nekoliko mladića Herak (socijalista), Stiković (nacionalista) koji piše članke za časopis «Balkan, Srbija i Bosna i Hercegovina» i dr. Upravo preko tih rasprava tj. debata saznajemo o raspoloženju, idealima i željama koje su zahvatile velik dio mladeži Bosne i Hercegovine, ali također i Srbije i Hrvatske. Između Stikovića i Glasičanina se još javlja sukob oko devojke Zore koja je učiteljica u školi u Višegradu, taj sukob počinje kada Stiković zavađa Zoru iako zna da i Glasičanin koji se ne školuje nego već radi i ima neku vrstu veze sa njome, koja je nadasve Platonska i naivno dečja. Kasnije, nakon ljetnih praznika kada se Stiković vraća na fakultet se Glasičanin i Zora mire. Tako godinu dana život teče bez većih i naglih promena. Slijedeće godine početkom ljetnih praznika se ponovno vraćaju studenti pa se i bude stari problemi unutar društva iz Višegrada. Ubrzo se zbiva i atentat na cara Franju Ferdinanda 1. o kojem ljudi saznaju tijekom jednog nedeljnog plesanja i igranja na polju, dakle nevini ljudi su odmah počeli ispaštati tuđu krivicu. S početkom rata svi bježe van Višegrada jer je most strateški važan te Srbi granatiraju naselje. Čak je bilo kasno i za Glasičanina i Zoru budući da on izabire rat na srpskoj strani. Jedino Alihodža najčešće spominjani lik romana ostaje u naselju u svojoj trgovini koja biva razrušena tijekom granatiranja te on svedoči gromoglasnoj detonaciji eksploziva koji su postavili Austrijanci u stupove mosta. On to ipak preživljava, ali na putu kući umire od srčanog udara. Sa njime umiru i stari način života i stare vrijednosti budući da ih on simbolizira i zastupa.



Andrićeva „ Na Drini Ćuprija“ nije roman u klasičnom smislu. Glavni junak je kameni most na Drini (1516.-1914.). Vreme u romanu se deli na 2 perioda: turska i austrijska vladavina. Turska okupacija je 3,5 veka, od odvođenja srpske dece u danku u krvi pa do ulaska austrijske vojske 1878.god.

Period austrijske okupacije traje samo 3,5 decenije, ali to u romanu izgleda drugačije : 1/3 romana opisuje tursku vladavinu, a preostale 2/3 romana su austrijska okupacija. Građa romana je podeljena u 24 glave, a već u 9. glavi je opisan ulazak austrijske vojske u Višegrad.

Andrić prati iz veka u vek raznovrsne promene u kasabi (mali grad) i istorijske događaje (turska vladavina, austrijska vladavina i osvitak I svetskog rata).Sudbine pojedinaca su karakteristične za određene istorijske trenutke i po tome ih je pisac birao (Fatima, Lotika, Milan Glasinčanin, Ali Hodža Mutevelić). Sam most nastaje iz mnogostruke patnje ljudi iz ovog kraja, iz bolnih uspomena velikog vezira Mehmed – paše Sokolovića (Baja)→(koga turci odvode kao 10-godišnjaka 1516. god. u danku u krvi) i iz teškog i mukotrpnog života naših ljudi koji su pod nečuvenim terorom podizali ovaj most. 10-god. dečak je u tuđem svetu promenio ime i veru, postao čuven vojskovođa, carev zet proširene granice turske imperije, ali je čitav život nosio u sebi jedan oštar bol koji ga je često presecao u grudima kao strašno sećanje na onu skelu kada je u danku u krvi prvi put prešao Drinu praćen lelekom majke. Veliki vezir je odlučio da na nekadašnjoj skeli podigne most verujući da će se tako osloboditi tog nejasnog bola u grudima koji ga tišti i pomoći svojim zemljacima.

U opisu izgradnje mosta utkane su slike gorkog rada raje (naroda), svirepost turskih okupatora kao što je glavni nadzornik Abidaga i posle slike turske vlasti u prvih 9 glava dolazi Austro-Ugarska vlast do kraja romana. Za vreme turske vlasti most često postaje krvavo gubilište, ali se za njega vezuju i intimne tragedije,kao što je tragedija Lepe Fatime. Pisac kaže: “Između života ljudi u kasabi i ovoga mosta postoji prisna vekovna veza, njihove su sudbine tako isprepletane da se odvojeno ne daju zamisliti i stoga je priča o postojanju i sudbini mosta, istovremeno priča o životu kasabe, prepliću se istorijsko i legendarno iz naraštaja u naraštaj isto kao što se i kroz sva pričanja o kasabi provlači linija kamenog mosta sa 11 lukova. “Reka Drina je metafora prolaznosti: most, tesani kamen je simbol trajnog, čovekovog..

Interesantan je Alihodža Mutevelić koji je predstavnik nekadašnjeg sloja-feudalnog koji izumire, mudar i oprezan, ali pored saznanja da je tursko prošlo, on ne prihvata nove promene gde ne može da vlada samo jedan turski vazal.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 27.02.2010, 03:16 AM   #193
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

/nastavak "Na Drini ćuprija" /


U delu ima dosta pojedinačnih priča i svaka je zasebna umetnička celina: Buntovnik Radisav (tip srpskog slobodarskog seljaštva). Abidaga (simbol turske svireposti), priča o Fatimi, kockar Milan Glasinganin, priča o jevrejki Lotiki koja vodi kafanu kraj mosta. Pojedinačne sudbine ljudi povezane su sa legendama neistorijskim događajima. Most ili saraj grade osvajači, ali on je istovremeno i humana uspomena na nezaboravnog vezira. Pored mosta prolaze ljudi , generacije, a on ostaje postojan i nepromenjiv . Za njega se vezuju istoriska hronika i legende, zabave, dokoni, lokalne atrakcije kao ćorkan, tragedije vojnika Peduna ,da bi se završio sa misaonim Alihodžom, koji doživljava da austrijska mina početkom I sv. rata ruši jedan luk na mostu što je toliko potreslo Alihodžu u dućanu krenuo kući i usput pao mrtav.

Čitava kompozicija romana je u stvari linija samog mosta koji simbolično povezuje renesansni zapad i zaostali istok. Simbolično spaja dve nesigurne obale , samo ta ćuprija i taj kamen stoje kao ćutljivi spomenik prohujalih vremena. Isto vremeno ovaj most kao i onaj na Žepi predstavlja ostvarenje vezira koji je realizovo majstor Antonije, njegovu želju za večitim traganjem za lepotom.

U delu se prepliću teme iz prošlosti i sadašnjosti trenutka što ga čini romanom - hronikom (istorijografski postupak u građi dela, nema prave romaneksne fabule). Istoricizam u delu nije upadljiv, jer se prikazuju kolektivne i pojedinačne sudbine u određenim istorijskim razmacima. Prikazuju se sudbine velikih, značajnih ljudi, ali i malih i beznačajnih ličnosti. Sa sudbinom 4 veka mosta tako su vezane mnogobrojne i sudbine i mašte i narodna verovanja i sujeverja. Naizgled su sudbine junaka nepovezane, i ređaju se kroz vekove jedna za drugom, ali tu se javlja most kao jedna spona koja ih vezuje kroz vekove, jer su sve te pojedinačne sudbine vezane za most. Znači da se javljaju preplitanja legandarnog i istorijskog. Samo neukrotiva Drina krije u sebi simboliku prolaznosti života, nečega što teče, što se menja, a nasuprot njoj most i kamen predstavlja trajnost i večnost čovekovog dela.

Most je simboličan u kidanju granica , spajanju nepovezanog, povezivanju krajnosti, jer njegovi krajevi ne razdvajaju, već približavaju obale i povezuju ljude. Iz toga različiti mostovi kao simbol spajanja su česta inspiracija u Andrićevim delima.



Zaključak

Ovaj roman je pisan ekavicom i na srpskom. Izražaj je prilično jednostavan i lako razumljiv. U delu nalazimo mnogo primera narodnih elemenata, od pjesama i legendi do običaja i svetonazora. Velika važnost se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psihološkim. Nema neke osnovne teme i određene fabule, ali ipak nalazimo osnovni «leitmotiv» a to je naravno most. Most nam simbolizira čvrstoću, neprolaznost i postojanost usprkos svim nepogodama. Oko njega se bazira život svih stanovnika Višegrada i uže okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i beznačajan te se to ističe u čestim i pomno izabranim trenutcima ljudske nevolje. Roman obiluje realističkim opisima situacija, ljudi, pejzaža i interijera. Jedan od najpoznatijih situacija je zasigurno nabijanje Radislava na kolac. Nadalje nalazimo mnogo simbolike u likovima koji su također i reprezentativni npr. Abidaga-tursko nasilje i brutalnost, Lotika-moderna žena, samouverena i uporna, Herak, Stiković-jugoslavenska revolucija, novi ideali, Ćorkan-nevin čovek ali vrlo nesretan i siromašan, Alihodža-glas razuma kod muslimana i moralni vođa, i dr. Važna činjenica je da je ovaj roman baziran na stvarnim događajima i da on nepristrano prikazuje život u Bosni nekada, da je delo nepristrano nam pokazuje nekritičnost austrijske vlasti kao ostalih prosrpskih pisaca. U cijelom romanu se oseća pravilnost konstrukcije te slijeda događaja uz poneke retrospektivne epizode koje se na kraju stapaju sa trenutačnim. Most kao nijemi svedok pamti prividno slaganje različitih kultura, vera i naroda dok među njima u stvari vlada antagonizam. Najveći je sraz dvaju civilizacija, istočne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromenljiva, večita točka na kojoj se napetosti i komešanje što rađaju sukobe (na nivou likova i na nivou država) oseća i vidi jasnije nego drugde.

Meni se ovo delo vrlo jako svidelo jer na specifičan i nadasve originalan način svedoči o povijesti Bosne i Hercegovine. Dojmili su me se njegovi verni opisi i vešto i postepeno uvođenje čitaoca u radnju, naime čitajući ovo delo čitalac vrlo lako shvaća situaciju i okolnosti zahvaljujući Andrićevom pristupačnom i izravnom stilu. Epizode koje su kod mene ostavile najjači utisak su zasigurno 19. i 23. u kojima Andrić predstavlja stavove jugoslavenstva i socijalizma, ali iako je bio njihov zagovornik dopušta si i njihovu kritiku tj. sagledava ih i sa druge strane. U toj epizodi (19.) otkriva zaluđenost i preveliku idolizaciju i idealizaciju ideja koje su osuđene da samo ostanu ideje dokle god postoji ljudska želja i nagon za individualnošću i očuvanju tradicija. 23. epizoda nam donosi uvid u prve dana Prvoga svetskog rata na tom području, opis tih događaja se vrši pomno izabranim riječima koje dopiru do same srži osećaja bespomoćnosti i očaja koji vladaju u nevinu narodu ionako već napaćenom i ratom uništenim.

Naravno da bi se o ovom delu dalo još puno toga reći jer je ono jedno od tih nikada do kraja izanaliziranih i raščlanjenih umetničko-povijesnih ostvarenja.

---------- Post je dodat u 03:02 AM ---------- Prethodni post je napisan u 02:51 AM ----------

Homer - Odiseja

1. TEZA: O autoru

Homer ili Homeros živio je oko 800. god. pre n.e.

Homeru se u antici pripisalo autorstvo Ilijade i Odiseje, kao najpoznatiji i zapravo jedini spomenici tog vremena. Sumnja se da je Homer napisao potpuno oba speva jer je bio slijep i jer se vide vidljivi ispravci drugih pesnika na samim djelima. Osim Ilijade i Odiseje Homer je pisao niz "kikličkih epova" s trojanskom ili tebatanskom tematikom, zatim tkz. homerske himne bogovima, šaljiv spev Batrahomiomahija ( Boj žaba i miševa), ali na kraju su mu poricali sve osim Ilijade. O Homerovom životu nema pouzdanih podataka ali zna se da najverovatnije potječe iz Smirne u Maloj Aziji, i da je živio između 900. i 700. god. prije n.e. Krajem 18. st. razvila se sumnja za njegovim postojanjem zbog tkz. "homerskog pitanja", taj problem do dana današnjeg nije potpuno rješen. Prevladava mišljenje o tkz. unitarizmu tj. da je jedan ljudski genije u to vreme spojio sve dotadašnje priče u ta dva epa, i to Ilijadu u mlađim danima, a Odiseju u starijim danima. Po detaljnjoj tematici, po preciznosti likova i njihovih osećaja i mišljenja, po njihovom dotadašnjem mišljenju na svijet i na bogove, Ilijada i Odiseja pripada najvećim kulturnim i umjetničkim tekovima čovečanstva. Te knjige su kasnije imale i veliki utjecaj na razvoj antičke i evropske književnosti. Ostale su nenadmašene uzorom na ostalu epsku literaturu. Oba epa su pisana heksametrom. Ilijada sadrži 15.696 a Odiseja 12.103 heksametara. Aleksandriski su ih filozofi podjelili na 24 knjige prema broju slova grčkog alfabeta.

2. TEZA:

1.Pevanje “Kikonci i Lotofazi”

Odisej je kralj kršnog otoka Itake u Jonskom moru. Od svih Grka Odisej je najviše lutao na povratku kući.

Odisej je sa svojih dvanaest brodova krenuo iz Troje ali ga je odmah jaki vetar odvukao prema severu na tračku obalu. Tamo je sa svojim ljudima provalio u kikonski grad Izmar. Muškarce su pobili a žene i ostali pljen su podjelili. Odisej je htio da odmah otplove ali ga njegovi ljudi nisu poslušali. Pobjegli Kikonci sa svojim susedima navale na Odisejeve ljude. Odisejevi ljudi brzo uskočiše u lađe i počevše bježati. Iz svake lađe umrlo je po šest vojnika. Nakon toga jedno dulje vreme mirno su plovili morem, kad od jednom jedna velika oluja sa sajevera polomi im jedrenice i jedra im rastrga u komade. Morali su mukotrpno veslati kako bi stigli do kopna. Trebalo im je dva dana da poprave brodove. Nakon toga razapeli su nova jedra i otplovili prema jugu. Odmah kraj rta Maleja tj. blizu Itake zapuha jak vetar koji ih je odveo daleko od domovine na otvoreno more. Devet dana ih je bura nosila, a tek deseti dan dospeli su na obalu Latofaga. Tamo su živeli ljudi koji su se hranili lotosovim plodom. Taj lotosov plod bio je slađi od meda, ali imao je čarobnu moć. Ta čarobna moć nije bila dobroćudna nego zloćudna jer bilo tko ga okusi nije se više želio vratiti kući nego samo ostati u toj zemlji. Odisejevi ljudi su okusili taj plod. Odisej je morao silom odvesti svoje ljude lađama, a oni su se opirali i plakali.


19.Pevanje "Odisej i Penelopa - Pranje nogu"

Odisej osta u dvorani da čeka Penelopu. Penelopa siđe iz svoje sobe i sedne na stolicu kraj ognjišta. Došle su i sluškinje da raspreme stolove i pobrinule su se da ponovo bude svetla i topline. Sluškinja Melanta stane po drugi put grditi Odiseja. Ona ga stade tjerati iz dvora. Na to Odise odgovori “Kako bi ti bilo kad bi i tebe bogovi kaznili ?” Kad je Penelopa čula razgovor izgrdi sluškinju i stadoše razgovarati o svome mužu kojeg čeka već mnoštvo godina ( nije znala da taj muž kojeg tako dugo čeka stoji ispred nje ). Odisej joj počne opisivati nestvarne događaje kao ugošćivanje na otoku Kreti. Opisao je vrlo detaljno njegovu odjeću. Penelopa je samo plakala. Penelopa tako ugosti njegovog prijašnjeg muža ne znajući zapravo da je to on. Ona mu ponudi i pranje nogu ali on prista samo pod uvetom da to bude jedna starija sluškinja. Pri pranju nogu stara dadilja prepozna Odiseja po ošiljku iznad desnog koljenom. Vepar je zadro zubom u meso Odisju već u mladim danima. Odisej je zamolio dadilju de ne oda njegovu pravu ličnost jer bi moglo doći i do ozbiljih problema. Starica uzme novu vodu i ne proizusti ni jednu riječ. Nakon toga Odisej ponov započe pričati s Penelopom koja mu govori o jednom snu u kojem vidi skori dolazak muža. Kraljica na kraju razgovora zaželi strancu laku noć i od u svoje odaje.

21.Pevanje "Napinjanje luka"

Penelopa uze lijepi mjedeni ključ s bjelokosnom drškom i ode uz pratnju sluga po Odisejev luk i tobolac ( Spremište za strijele ). Penelopa izjavljuje da će oženiti samo onoga koji će uspeti nategnuti Odisejev luk i čija će strijela proći kroz svih dvanaest sekira. Junački prosiaci stadoše gledati luk sa zaprepaštenjem. Antinoj predlaže redosljed kojim će prosiaci pokušati nategnuti luk i čija će strijela proći svih dvanaest sekira. Odisej priznaje smo govedaru i svinjaru svoju pravu ličnost kako bi od njih dobio pomoć da pokuša i on to učiniti. Niti jedan prosjak nije uspio izvršiti zadani zadatak. Odisej moli jedan pokušaj ali mu se svi protive. Na kraju Odisej svojom lukavošću i pomoću njegova sina Telemaha uspeva dobiti jedan pokušaj. Niti jedan junački prosioc ne veruje u njegovu snagu i uspešnost. Odisej bez ikakve veće muke nategne luk uz veliko očaranje prosilaca postavi strijelu i razapne ju kroz svih dvanaest sekira. Odisej namigne sinu da dođe do oca s oružjem kako ga nebi niko mogao na pasti. Odisej tako započinje večeru.

---------- Post je dodat u 03:16 AM ---------- Prethodni post je napisan u 03:02 AM ----------

KAFKA - Proces

Nažalost, sve što je moglo delovati na Kafkine suvremenike, proizvod bolne mašte oslikao se kasnije u drugom svjetskom ratu.

Čitajući Kafku, naročito proces često čitaoca iznenađuju neobični događaji pa se česti ima dojam kao da se sanja. Događaji se nižu kao u snu i često se čine nevjerojatnim, ali su istovremeno uvjerljivi i vjerodostojni.

Image “Stanite!- reče onaj pokraj prozora, baci knjigu na stolić i ustade.-Ne smijete otići jer ste uhapšeni.-Tako se nekako i meni čini- Reče K.-Ali zašto?-pripita-Mi nismo merodavni da vam to saopćimo. Vratite se u svoju sobu i čekajte! Postupak je već u toku i sve ćete doznati na vrijeme. Ja prekoračujem svoja ovlaštenja kad vam ovako prijatelju govorim.”

Ta čudnovata smesa sna i jave je ustvari Kafkina vizija svijeta. To je poseban svijet u kojem deluju posebni zakoni, sve je izvrnuto naopako, ali ne može se reći da je mistično i proizvoljno. To je svijet u kojemu vlada logika, čvrsta i neumoljiva, poput logike zdravog razuma.

Otuđenje ili alijenacija, fenomen koji je prisutan u suvremenoj civilizaciji. Upravo se Kafka time bavio i pisao o tome. Dotaknuo se otuđenja u svim svojim delima, problema izgubljenosti čovjeka u suvremenoj civilizaciji, nemoći čovjeka da komunicira sa svojom okolinom, da je prilagodi svojim potrebama i životnim uvjetima koje je sam stvorio, on opisuje čovjeka koji nailazi samo na nerazumijevanje okoline. U Preobražaju je Gregor Samza na neki način otuđen jer pretvorivši se u kukca on za svoje bliže prestaje biti živo biće, a nakon što umire svi se ponašaju ravnodušno kao da nikada nije ni postojao. Pa i u procesu Josef K. je otuđen, osuđen zbog nečega čega ni sam nije svjestan, u nemogućnosti da se brani čak i bez da zna tko ga je optužio proživio je godinu muka i grešaka da bi na kraju osudu doživio kao neku vrstu spasa, pomirenja sa sudbinom.

Kafka je pisac koji sam sebi nije prideljivao neki osobi značaj, a naročito nije vjerovao u svoj književni geniji. Njego pesimizam stalno ga je pratio u životu i u delima. Kafka je na neki način vizionar, prorok koji je u svojim delima predviđao što će nekoliko godina kasnije potresti čovječanstvo.

Zanimljivost Kafkinih dela je u tome što se ona mogu interpretirati na bezbroj načina, budući da raspleta u njegovim delima obično nema, a nisu dana ni objašnjenja pa se dela ponekad čitaju i dva puta kako bi se shvatila, ali uzalud.

Milna, žena koju je on ljubio, a nadviše i cijenio i kojoj je uputio mnoštvo pisma koja se danas ubrajaju u jedna od najljepših ljubavnih pisama, za Kafku je rekla:” On stoji među ljudima i u čudu ih gleda. Nikad se nije sklonio ni u kakvo utočište. Zato je izložen svemu od čega smo mi zaštićeni. On je gol među obučenima.”
Kafka, geniji koji nikada nije sam skrivao svoju veličinu..
OLIVABAY nije na forumu  
Old 27.02.2010, 03:20 AM   #194
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

D: Defo - Robinzon Kruso

O PISCU:
Defo Danijel engl.pisac; rodjen 1660. u Londonu, u .26.iv.1731. u Moroofieldsu. Isprva trgovac,pada pod stečaj,zatim novinar,publicist,tajni agent,romansijer.D. je objavio velik broj pamfleta,eseja,projekta o najrazličitijim temama počevši od reforme odgoja I škola od međunarodne politike I skloništa za idiote. Robinzon kruso ubraja se među klasična dela svetske literature..D. se inspirao putopsom Woodesa Rogersa Krstarenje oko svijeta(1712),gde je opisana pustolovina škot.mornara Aleksandra Selkira koji je godinama živio usamljen na pustom otoku Juan-Fernandez.


ROBINZON KRUSO:

Defoeov Rrbinson nije junak nadljudske snage kome sve uspijeva brzo i lako.Onje običan čovek.Vrlo teško podnosi samoću.Strah mu je stalni pratilac.Uprkos povoljnoj klimi otoka,nismo sigurni da bi ostao na životuda nije donio s nasukanog broda puške I barut,šaku žita i druge stvari.Povest njegova uspjeha je duga priča o mnogobrojnim napornim i tegobnim neuspjelim pokušajima.Robinzonpuno razmišlja,menja odluke,mesecima radi naporno na nečemu što će se katkad na kraju izjaloviti.Tako je neprestano pokušavao,služeći se samo sekirom,izraditi veliki čamac kojim bi mogao otploviti s otoka.Uložio je u taj posao mesece I mesece mukotrpnograda.Nije uspio,ali je pokazaoneslomljivu ustrajnost,prkos,odlučnost da pobjegne s otoka,kao I nemir i strast za plovidbom.živeći više od 27 godina na pustom otoku,pokazao se kao uspješan ratar,vešt stočar,od nužde majstor svih zanata,ali sve te duge godine mirovanjana jednome mestu samo su još ojačalenjegovu večnu želju za putovanjima I izazovima.Takav Robinsonje običan čovekkoji u vrlo teškim uvetima života dokazuje svoju ljudsku veličinu.


PETKO:

Bio je lijep momak,dobro građen,ravnih I čvrstih ruku I nogu,ne prekrupan,visok,skladan,star oko 26 godina.Crte lica mu ne odavaju ni okrutnost ni divljinu,nego jedino neku istinsku muževnost.Kosa mu je bila duga I crna,i nije bila kovrčasta poput vune.Čelo I visiko I široko.Iz očiju mu seva neka velika živahnost I bistrina.Boja kože ne crna,nego smeđožuta,ali ne onakve ružne,suviše žute,odvratnekakva je u Brazilaca ili Virgijanaca I drugih američkih domorodaca,nego više svijetla mrkomaslinasta,na neki način privlačna,samo je to teško opisati.Lice okruglo I puno,nos malen,ne spljoštenkao u crnaca.Usta lijepo oblikovana.usne tanke,a zubi krasni,pravilni I bijeli poputpoput bjelkosti.Robinzonga je nazvao Petko,prema imenu dana kada ga je spasio,za uspomenu na taj dan.


VREME RADNJE:1659-1686


MESTO RADNJEust ostrvo u Tihom oceanu

TEMA:

Borba usamljenog čoveka protiv prirode I simbolična drama osvajanja prvih rudimenata civilizacije.

ROBINZON je jednoga jutra opazio na obali pet kanua.Iz njih su izlazili divljaci.Robinzonih je primetio otprilike trideset,i video kako plešu oko vatre.Primetio je dvojicu kako izlaze iz kanua, jedan se odmah onesvestio,a drugi je počeo bježati.Trojica divljaka su krenuli za njim.Preplivao je uski zaljev i došao do Robinsona.On ga je pokušao dozvati znakovima ruku što je bolje mogao, ali mu se divljak prebliži samo za nekoliko koraka.Toje napravio još jednom pa mu je tek onda divljak prišao.Robinzonje naciljao drugoga divljaka,a njegov divljak zatraži da mu Robinzonda mačetu. On mu je dao,a divljak je odmah krenuo na drugoga I jednim zamahom mu osekao glavu.Robinzonje naredio divljadu da pokupi leševe,što je on I učinio.Zatim mu je naredio da da otiđe spavati. Odlučio ga je zvati Petko na uspomenu na dan kada ga je spasio.Učio ga je govoriti I jesti.Robinzonmu je dao odeče ,a Petko je bio sretan I rekao mu je da je hodao gol od svoga rođenja.Robinsonu je život postao lakšim jer je dobio nekoga s kim može pričati I što više nije usamljen.

Ova mi se priča svidela jer je Robinzon dobio nekoga s kim može pričati,i jer više nije sam na ostrvu.


Drugo izdanje :

Opis glavnog lika:

Snalažljivost: “Ta bezizlaznost probudi moju snalažljivost. Imali smo na brodu nekoliko doknadnih jarbola, dva ili tri drvena balvana i jedan ili dva gornja jarbola.”

Ne sviđa mi se njegov postupak s životinjama na otoku: “ … ali sam vidio mnoštvo ptica, samo nisam znao kakvih; a kad sam ih ubio, nisam znao koje su za jelo, a koje nisu. Vraćajući se ubio sam nekakvu veliku pticu što sam je vidio kako sjedi na drvetu pokraj velike šume. Prvim hicem što sam ga opalio među njih ubio sam kozu kraj koje je stajalo jare i sisalo je.”

Muka, rad, strpljivost, marljivost neke su od stvari što ih je morao prihvatiti:“ Trebalo mi je puna četrdeset i dva dana da napravim dasku za dugačku policu što mi je trebala u spilji, a dva bi tesara, sa svojim oruđem i pilama, od istog drveta u pola dana izrezali šest.”

Vanjski opis (opis njegova lica): “Što se tiče moga lica, ono doista nije bilo toliko pocrnjelo koliko bi se očekivalo kod čovjeka koji uopće ne pazi na nj. Bradu sam jednom pustio da raste, pa mi je bila duga oko četvrt metra. Međutim kako sam imao dovoljno škara i britava, dosta sam je kratko podrezivao, a dlake na gornjoj usnici dotjerao sam tako da sam imao velike muslimanske brkove.”

Kolebljivost prema divljacima: “Pitao sam se također koliko su se ti ljudi ogriješili o mene, i kakvo pravo imam ja da se uplićem u svađu o onoj krvi što je oni prolijevaju među sobom.”

Opis Petka (vrlo slikovit): “Bio je to pristao, lijep momak, savršeno građen, ravnih, dugačkih nogu. Nije bio prekrupan, ali je bio visok i skladan, a po mome mišljenju oko dvadeset i šest godina star. Izraz lica mu je bio vrlo dobroćudan, u njemu nije bilo ništa divlje i neprijazno. U njemu kao da je bilo nešto muževno, ali je u isto vrijeme u izrazu njegova lica bila neka mekoća i blagost Europljanina, pogotovu kad bi se nasmiješio. Kosu je imao crnu i dugačku, i nije bila kovrčasta kao vuna. Čelo mu je bilo visoko i široko, a oči su mu sijevale živahnošću i oštrinom. Boja njegove kože nije bila sasvim crna, ali vrlo zagasita, a ipak ne onako ružno žuta i odbojno tamna kao kod Brazilijanca … nego nekako jasna, sivkastosmeđa. Lice mu je bilo okruglo i puno, nos malen, ali ne plosnat kao u crnca, lijepa usta i tanke usne, a zubi su mu bili pravilni i bijeli poput bjelokosti.”

Usporedba filma i knjige: Film je uvelike skraćena verzija knjige. U njemu se sve događa iznimno brzo, dok je u knjizi vrlo temeljito opisano, no ipak mislim da je to u redu jer za temeljito opisivanje u filmu trebali bi sati i sati. Film ima i dosta neugodnih prizora što uništava čar cijele priče. Knjiga mi je bila mnogo zanimljivija i uživao sam u čitanju; imam samo jednu zamjerku, a to je uzastopno ponavljanje npr. “… kao što sam već rekao.”

Najviše me se dojmila ova rečenica: “Katkad bih sam sebe pitao zašto sudbina tako temeljito uništava svoja stvorenja i čini ih tako strašno nesretnima, napuštenima i bespomoćnima, tako potpuno bijednima da bi jedva bilo razumno biti zahvalan za takv život.” Potresla me je tragičnost te misli.
OLIVABAY nije na forumu  
Zaključana tema

Bookmarks

Oznake
ana karenjina, analiza, andric, balzak, cehov, copic, cosic, dante, defo, dostojevski, faust, gilgames, gorski vijenac, homer, igo, lektire, njegos, puskin, sadrzaj, sekspir, sremac, stankovic, tolstoj, vajld, zlocin i kazna

Opcije teme
Način prikaza

Opcije postovanja
Ne možete kreirati novu temu
Ne možete poslati odgovor
Ne možete dodati priloge
Ne možete prepraviti svoju poruku

BB kod je uključen
Smajliji su uključeni
[IMG] kod je uključen
HTML kod je uključen


Slične teme
Tema Temu otvorio/la Forum Odgovora Poslednji post
Lektire od kojih pada mrak na oči Kijara-brm Književnost 37 16.09.2010 10:59 AM
Sadrzaj vase torbice? _Anna_ Ženski kutak 134 19.05.2010 08:16 PM
Lektire, eseji, maturski i seminarski radovi azecnirP Zastarele i obrisane teme 5 27.04.2010 06:58 PM



Forum Right Top
Forum Left Bottom Forum Right Bottom
 
Right Left
Korisnicki pristup
Zaboravili ste šifru?
Forum LeftForum Right


Forum statistike:
Korisnika: 51,548
Tema: 19,098
Poruka: 828,513

Trenutno je 683 aktivnih korisnika na forumu.
Forum LeftForum Right


Forum LeftForum Right


Izdvajamo:
Forum LeftForum Right


Preporucujemo:
Forum LeftForum Right


Radio:
Forum LeftForum Right


Marketing:
Forum LeftForum Right


Reklame:
Forum LeftForum Right
Right Right
Right Bottom Left Right Bottom Right