Header


Forum Left Top



Obrazovanje Zakoračite još jedan stepenik ka znanju. Razmenite iskustva sa koleginicama i kolegama.

Zaključana tema
 
LinkBack Opcije teme Način prikaza
Old 20.12.2009, 01:32 AM   #181
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Homer - Ilijada

Ilijada je karakterističan ep, pjesma dulje pripovijesti u stihovima, u kojoj
se govori o nekoj temi važnoj za zajednicu. Obuhvaća sva sveopća pitanja
i probleme vremena iz kojeg potječe: religiju, socijalne probleme, da li je
čovijek smrtan ili nije itd. Ilijada je pisana u karakterističkom heksametru
(stih od šest stopa: 5 daktila i 1 spondej ili trohej). Heksametar kao
relativno dugački stih bio je prikladan za opsežno i ravnomjerno
pripovijedanje. Sastoji se od 24 ravnomjerna pjevanja. Homer je
slikovitost ostvario: invokacijom: "Srdžbu, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju
sina...", stalnim epitetima koji su karakteristični za epove: crni junaci, vrli
sini, divan junak..., aliteracijom, asonancom, polisidetonom te
asidetonom. Cijeli je ep pisan u inverziji čime je ostvarena ritmičnost i
dinamičnost stiha. Svaki stih počinje velikim slovom, rima je isprekidana i
neujednačena što ukazuje na slobodan stih. Najvažnije Homerovo stilsko
sredstvo je hiperbola. Uveličava osobine junaka približavajući ih
savršenstvu i nestvarnosti, no moramo uzeti u obzir da narodni
pripovjedači ne drže do same autentičnosti priče već je pokušavaju
napraviti što zanimljivijom. Ilijada se ističe uzvišenim i svečanim tonom,
pomalo kao himna ratnih događaja.

Tema:
U Ilijadi prevladavaju stalni motivi i teme: slike junačkih gozbi, prizori
borbi i junačke smotre vojske. Temeljni motiv je srdžba tesalskog kralja
Ahileja i njegova svađa sa kraljem Agamemnonom.

Kratki sadržaj:
Ilijada nosi ime po Iliju, drugom imenu grada Troje. Sadržaj obuhvaća
zadnjih 51 dan u završnoj, devetoj godini rata koji se vodio između Troje i
Grčke zato što je trojanski kraljevič Paris oteo lijepu Helenu, ženu kralja
Meneleja i opljačkao kraljevsko blago. Radnja počinje odbijanjem grčkog
kralja Agamemnona da vrati Kriseidu ocu, Apolonovom svećeniku, na što
se on razbijesni i za osvetu pošalje kugu na grke. Pod pritiskom Ahileja i
ostalih grčkih uglednika Agamemnon pristane vratiti kćer ocu, no sebi
zauzvrat uzme Ahilejevu robilnju Briseidu. Tu počinje prava radnja epa.
Ahilej se rasrdi, povuče iz vojske i rata te naloži majci da moli Zeusa da
oduzme grcima ratnu sreću kako bi uvidjeli koliko su ogriješili o njega.
Nakon brojnih poraza koje su Trojanci na čelu sa Hektorom nanijeli
grcima, Agamemnon moli Ahileja da se vrati, te mu zauzvrat obećava
veliko blago i Briseidu. Još uvijek obuzet srdžbom Ahilej odbije, no dade
vojsku svom najboljem prijatelju Patroklu da povede grke u pobjedu. U
bitci Patroklo umire od Hektorove ruke. Kad to čuje Ahilej obuze ga veliki
bijes, te se odluči osvetiti za prijateljevu smrt. U dvoboju, koji je vrhunac
djela, Ahilej ubije Hektora uz pomoć božice Atene. Danima poslije Ahilej
mrcvari Hektorovo tijelo sve dok Hektorov otac ne zatraži sinove ostatke
ljubeći Ahilejevu ruku (ruku sinove ubojice). Kad to Ahilej vidi prođe ga
srdžba i bijes, te vrati tijelo. Ilijada završava pokapanjem Patrokla.

Uz samo pripovijedanje radnje, Homer ubacuje opise prirode, iscrpne
podatke o vojnicima i bojištima čime zapravo smiruje i usporava radnju.
Preko teme rata, prikazuje zle sudbine ljudi i težak život. Poseban opis je
onaj kada se Hektor oprašta od svoje žene i sina, znajući da odlazi u smrt
i da ih više nikad neće vidjeti. Opisujući ratne događaje i prikazujući
brojne žrtve, Homer nema određenu naklonost ni prema jednoj strani već
prema žrtvama i njihovim obiteljima. Samim ratnim vremenom i
okruženjem, Homer sebi otvara prostor da razvije sliku bojeva i prikaže
sjaj grčkih i trojanskih junaka. Opisi ratnih zbivanja i sukoba svjedoće o
pjesnikovu dobrom poznavanju ratnih događaja.

Analiza likova:
Homer se koristi velikim brojem likova no u središte zbivanja stavlja
grčkog junaka Ahileja. Ahilej je mlad čovjek divne vanjštine i velike
hrabrosti. Svojom izuzetnom vještinom ističe se kao najbolji grčki vojnik,
samom svojom pojavom utjeruje strah neprijateljima. Pošten je i odlikuje
se čvrstim i dobrim karakterom, no njegova slabost leži u nemoći da
svlada žestinu vlastitih emocija. Ide prema smrti i razočarenju, da bi kroz
to iskustvo spoznao cjelinu i smisao ljudske egzistencija na samom kraju
epa.

Kao nekakva suprotnost njemu, javlja se trojanski junak Hektor koji se
bori za domoljubne ciljeve i povodi patriotskim osjećajima čak žrtvujući
svoj život, dok se Ahilej povodi za osobnim osjećajima bijesa i srdžbe.

Uz smrtnike, važnu ulogu u Homerovom spjevu imaju i bogovi.
Opisuje ih kao bića u ljudskom obliku sa nadnaravnim moćima,
ali ljudskim karakterom, tako da se i oni povode za osobnim osjećajima
i ciljevima miješajući se u rat. No to miješanje Homer ne prikazuje kao
neku nadprirodnu silu, dapače kao nešto logično. Božansko djelovanje ne
prekida tijek radnje čudesnim obratima događaja, već pridonosi njenom
razvoju.
************************************************** ***
drugi deo

Homer je grčki pjesnik kojemu se pripisuju epovi Ilijada i Odiseja,
najstarija sačuvana djela ne samo grčke nego i europske književnosti.
Nastali su otprilike u 8. st. prije Krista, a predstavljaju završnu fazu dugog
i plodnog razvoja grčke epske poezije. Pripisuju se Homeru, o kojem nema
pouzdanih podataka. Temeljem legendarnih biografija smatra se da je
Homer bio rodom iz Smirne u Maloj Aziji, gdje je bila razvijena bogata
tradicija epske poezije. U antici su ga jednodušno smatrali povijesnom
osobom. Sumnja u njegovo postojanje pojavila se tek u posljednjim
stoljećima našeg vremena kada je pokrenuto tzv. homerovo pitanje.
Epovi Ilijada i Odiseja ostavili neizbrisiv trag u književnosti i uopće
umjetnosti naše civilizacije. Postavši uzor epske poezije najjači utjecaj
izvršili su na grčku književnost kasnijih stoljeća, a zatim i na rimsku. Po
svojoj trajnoj umjetničkoj i duhovonoj vrijednosti teško bi se u cjelokupnoj
svjetskoj književnosti moglo naći djelo koje bi se moglo usporediti s
Homerovim.

Mjesto radnje:
Grad Troja u Grčkoj (drugo ime za Troju je Ilij).

Vrijeme radnje:
Trojanski rat – Homer prikazuje 51 dan u završnoj desetoj
godini rata koji se u antici smatrao povijesnom činjenicom.

Tema:
Ahilejeva srdžba i njene kobne posljedice; priča o trojanskom ratu.

Stih:
Heksametar

Kratki sadržaj:
Najveći grčki junak u Troji, tesalski kralj Ahilej sukobio se s vrhovnim
zapovjednikom Agamemnonom koji mu je oteo lijepu robinju Brizeldu. U
svom bijesu Ahilej više ne želi sudjelovati u boju, no u borbu ga vraća
želja da se osveti Hektoru, glavnom trojanskom junaku koji mu je ubio
prijatelja Patrokla. U dvoboju Ahilej ubija Hektora. No po dolasku
Hektorova oca trojanskog kralja Prijama. Ahilej suosjeća s njim,
zaboravlja osvetu i vraća mrtvog sina ocu.

Analiza likova:
Svi junaci Ilijade idealne su osobe čije su osobine jasno zacrtane.

Ahilej
Glavni lik, tesalski kralj, mlad čovjek divne vanjštine i velike hrabrosti.
Izuzetno je vješt u borbi i nadmašuje sve grke. Samom pojavom unosi
strah neprijatelju. Izuzetan je govornik. Plemenit je, ne može savladati
svoje emocije, nagle naravi.

Agamemnon
Vrhovni zapovjednik grčke vojske

Hektor
Trojanski junak

Prijam
Trojasnki kralj, Hektorov otac

Bogovi
Apolon, Atena...
Posjeduju nadljudske moći, ali su karakterom nalik ljudima.
************************************************
treći način

Homer je bio slijepi grčki pjesnik. Najvjerojatnije je živio u 12. stoljeću
prije Krista u Smirni. Vrlo je vjerojatno da je napisao dva najveća antička
epa: Ilijadu i Odiseju, iako mnogi osporavaju mogućnost da je on autor tih
djela. Iako veliki pjesnik, radio je kao dvorski pjevač ili pripovjedač.
Novija istraživanja upućuju na to je da je živio u 9. stoljeću prije Krista i
bio zemljoradnik.

Likovi:
Ahilej, Agamemnon, svećenik Hriso, Briseida, Hektor, Apolon, Hera, Zeus,
Patroklo, Tetida, Hefest, Atena, Heraklo, Prijam...

Sadržaj:
I pjevanje
Nakon devet godina ratovanja između Ahejaca (grka) i Trojanaca odluka o
pobjedniku nikako ne pada. Razorivši jedan grad u borbi protiv trojanskih
saveznika Ahil je u ropstvo poveo i kćerku Apolonova svećenika Hrisa,
Briseidu. Ona je pripala kralju Agamemnonu. Njezin otac donio je
otkupninu ne bi li mu Agamnemon vratio kćer. Nakon pogrdnog odbijanja
svećenik Hris zamoli njegovog zaštitnika boga Apolona da kazni Ahejce.
Apolon usliša Hrisovu molitvu, te pošalje svoje nevidljive strijele. Tko god
je bio pogođen umro bi od kuge. Devet dana padale su strijele po
Ahejcima. Zbog tog napada boga Apolona biva sazvana Narodna skupština
na kojoj Agamnemon sazna uzrok Apolonove ljutnje, te u zamjenu za
svećenikovu kćer on traži Ahilovu robinju Briseidu, čim je vrlo rasrdio
Ahila koji više ne želi pomagati ahejskoj vojsci. Nakon što mu biva
oduzeta Briseida Ahil tužno zaziva majku Tetidu i moli je za pomoć. Kako
bi mu pomogla, Tetida odlazi na Olimp te se tuži Zeusu zbog svog sina
Ahila. Zeus odluči kazniti Ahejce neuspjehom u njihovom boju protiv
Trojanaca, no na tu Zeusovu odluku božica Hera, Zeusova žena strašno se
uzbuni, no Zeus ne posustaje od svoje odluke.

VI pjevanje
Ahejci jačaju i pobjeđuju Trojance koji su stjerani sve do zidina Troje.
Hektor kaže majci Hekabi neka ona i druge žene idu u hram boginje Atene
uz prinos potrebnih žrtava i neka je mole za pomoć, da ih obrani od
Ahejaca, a posebno od junaka Diomeda i strašnog Ahileja. Stoga su one
krenule. Na bojišnici, iz dviju vojska izlaze junaci, grčki Diomed i trojanski
Glauk. Žele se boriti jedan protiv drugog ali se prepoznaju kao unuci
dvojice junaka, pobratima. Stoga odustaju od borbe i prijateljski se
razilaze. Hektor odlazi kod svoje žene Andromahe i oprašta se s njom prije
nego otiđe u boj. Hektor i njegov brat Paris odlaze u boj.
XVI pjevanje
Nakon što izgubiše sve junake Ahejci su se našli u veoma teškoj situaciji i
bili su pred porazom, te Patrokolo moli Ahileja da mu pomogne ili da ga
pusti da vojska predvođena njim napadne Trojance. Ahilej ga pusti davši
mu svoje oružje u pridruživši mu Mirmidonce, no preporuči mu da se
odmah odagnavši Trojance od lađa vrati da se ne bi bogovi naljutili.
Vidjevši Patrokola u Ahilejevom oružju s Mirmidoncima Trojanci su
pobježali misleći da je to Ahilej. Patrokolo je junački s vojskom udario na
Trojance te ubije vojvodu Sarpendona, te pokuša osvojiti i Troju. Došavši
pred zidine grada pokušao je da se popne na gradske zidine i tri puta biva
odbijen od Apolona. Četvrti puta Apolon ga oštro upozori te se Patrokolo
povuče od straha prema Apolonovom gnjevu. Apolon nagovori Hektora da
krene u napad. U borbi između Patrokola i Hektora Apolon udari Patrokola
u leđa te ga onesvijesti. Patrokola je prvi ranio Euforo kopljem u leđa.
Patrokolo teško ranjen jedva se dovuče do svoje čete, te pade na pod i
Hektor ga ubije.

XVIII pjevanje
Ahilej saznaje za Patroklovu smrt i tuguje za prijateljem. To čuje njegova
majka Tetida i dođe utješiti sina, te mu kaže da ne ide u boj bez oružja jer
će ona zamoliti Hefesta da mu napravi novo oružje. Tetida odlazi na Olimp
i moli Hefesta da Ahileju iskuje novo oružje. Hefest pristaje i počne kovati
novo oružje. Te noći Trojanci još jednom pokušaju oteti Patroklovo tijelo,
ali Hera šalje Irida s porukom za Ahileja i kaže mu da se samo pojavi na
opkopu kako bi se Trojanci uplašili. Ahilej se prošeta opkopom, a Trojanci
uplašeni bježe, pa Ahejci konačno donesu tijelo Patroklovo Ahileju.
Spustila se noć i Trojanci vijećaju. Pulidamas, prorok, predlaže da se
preko noći svi vrate u grad, jer bi inače bili previše izloženi, s obzirom na
to da se Ahilej vratio. Hektor i ostali ljudi, nisu željeli poslušati njegov
pametni savjet, već su ostali vani.

XXIV pjevanje
Svako jutro Ahilej žali Patrokla i vuče Hektorovo tijelo oko njegova groba.
Bogovima to napokon dosadi i Zeus pošalje Tetidu Ahileju, da mu kaže da
mora predati Hektorovo tijelo njegovom ocu Prijamu, a Iridu pošalje
Prijamu da mu kaže da otkupi Hektorovo tijelo. Prijam s kolima dolazi u
ahejski tabor, gdje moli Ahileja da mu preda sinovo tijelo za bogate
darove. Ahilej pristaje, te Prijam ostaje preko noći i ujutro se vraća u
Troju sa sinovim tijelom. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog dana ga
spale na lomači.

Mjesto i vrijeme radnje:
Okolica grada Troje oko 12. stoljeća prije Krista

Analiza likova:
Ahil
Sin kralja Peleja i morske božice Tetide, ahejski junak, hrabar, neustrašiv,
uvijek spreman na borbu.

Zeus
On je u Grčkoj vrhovni Bog svih bogova i ljudi. U Ilijadi stoji na strani
Trojanaca, ali samo zato što ga je za to zamolila Ahilejeva majka Božica
Tetida. Zeus je mudar i pravedan, ali sputan svojim položajem ne može
doći do punog izražaja.

Apolon
Mladi Bog sunca, svjetlosti i proroštva. Veliki je prijatelj i pomagač
Trojanaca, a posebno Hektora, kojeg je osobno više puta spasio od
Ahileja.

Atena
Božica mudrosti i rata, a bori se na strani Ahejaca. Povremeno u
postizanju svojih ciljeva ne postupa najpoštenije, no u većini situacija ipak
postupa pošteno.

Hefest
Bog vatre i kovačkog zanata. Bio je jedan od rijetkih bogova koji se nisu
izravno umiješali u Trojanski rat. U 1. pjevanju se dokazao kao mirotvorac
bar nakratko pomirivši Zeusa i Heru.

Hera
Zeusova žena, zaštitnica obitelji. Podržava Ahejce i udružuje se s Atenom.

Tetida
Boginja mora i majka Ahileja. Vrlo snažno se zauzima za svaku sinovu
želju i dokazuje svoje poštenje pri svakoj pojavi u radnji, mada nekada
daje prednost majčinskoj ljubavi.

Agamemnon
Kralj Mikene i vrhovni zapovjednik ahejskih snaga pred Trojom. Svojom
škrtošću je izazvao bijes Boga Apolona i ustvari započeo Ilijadu. Poslije u
18. pjevanju mijenja svoj stav prema Ahileju, jer je napokon uvidio što je
učinio. Lakom, voli naređivati.

Hektor
Najveći trojanski junak. Bio je prilično svojeglav (to ga je na kraju koštalo
glave), ali se barem borio za ono u što je najčvršće vjerovao - domovinu.
Hrabar, glavna trojanska snaga.

Patroklo
Ahilejev najbliži prijatelj. Odrasli su zajedno i bili su nešto kao pobratimi.
Njegova odanost domovini i Ahileju prikazana je u 16. pjevanju, gdje
željan borbe za domovinu ipak traži Ahilejevo dopuštenje za odlazak u boj.
Hrabar, borben, vjeran, prijatelj i suborac.

Prijam
Kralj Troje. Njegova ljubav i dobrota se najviše ističu u 24. pjevanju pri
molitvi Ahileju da mu vrati sinovo tijelo.

Dojam o djelu:
Kao običnog čovjeka, s malo interesa za ovakva stara književna djela, ne
mogu reći da me Ilijada iskreno oduševila. Čak mislim da bi se mnogi
složili sa mnom da je pomalo dosadna. Kao ratni ep većinom se temelji na
mržnji i ubijanju. Dugi opisi borbi pogotovo u 16. pjevanju i dalje prilično
su dosadni i vrlo razvučeni. S druge strane nije sve baš tako crno, jer ipak
se pojavljuje i tračak ljubavi, a to se najjasnije očituje u 24. pjevanju gdje
Prijam s poštovanjem prilazi ubojici svoga sina Ahileju, a on potpuno
zaboravlja na srdžbu prema Hektoru i Trojancima i ugošćuje Prijama. Isto
tako postoji i majčinska ljubav za sina koju Tetida iskazuje u molitvama
Zeusu i Hefestu. Sve u svemu Ilijada me višestruko nadilazi svojim stilom, koji još uvijek nisam u potpunosti usvojio i protumačio, pa zbog toga ni ne
mogu biti potpuno objektivan u vrednovanju djela.
OLIVABAY nije na forumu  
Sponsored Links
Old 20.12.2009, 01:53 AM   #182
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Četvrti način

O Homeru nemamo vjerodostojnih vijesti. Njega ljudi smatraju ne samo
najvećim starogrčkim pjesnikom već začetnikom europske književnosti.
Dijela koja su se sačuvala pod njegovim imenom najstarija su od svih
europskih književnosti. Zbog činjenice da o Homeru neznamo mnogo,
mašta čitalaca stvarala je o Homeru različite kombinacije. Ne može se sa
sigurnošću utvrditi gdje se Homer rodio i kada, a ni to je li uopće postojao
pjesnik s tim imenom. Po nekim podacima iz Odiseje kojima se dodiruju
neki događaji i političke i trgovačke povijesti, koji sežu u 7. st. pr. Kr.
moglo bi se zaključiti da je Homer živio u vrijeme ili nešto prije tih
događaja. Predaja o Homeru govori da je bio slijep i da je pjevao do kraja
života. Iz Odiseje bi se moglo zaključiti da je njen pjesnik pripadao
aristrokraciji, jer je prožet njezinim duhom i pogledima.

1. pjevanje
Radnja započinje zazivanjem (invokacijom) muze da pjeva o Ahileju,
njegovoj ljutnji i ahejskim porazima. U ahejski tabor dolazi Hriso, koji želi
otkupiti kćer koju su Ahejci zarobili prilikom osvajanja Tebe. Agamemnon
odbija ponudu, a Hriso, svećenik Apolonov, moli Apolona za pomoć.
Apolon na Ahejce pošalje kugu. Desetog dana epidemije Ahejci vijećaju i
vrač Kalhas kaže Agamemnonu da mora vratiti kćer Hrisovu. Agamemnon
nevoljku pristaje, ali traži dar za taj postupak. Nitko mu ga ne želi dati, a
on ljut na Ahileja uzima njegovu robinju Briseidu. Ahilej se jako rasrdi i
napušta rat, a njegova majka, božica Titeda, moli Zeusa da ne dozvoli
Ahejcima pobjedu protiv Trojanaca dok se ne pomire s Ahilejem.

Citat:
“Ako, Zeuse o oče, med besmrtnicima tebi
Djelom il’ besjedom kojom ugodih, izvrši mi želju:
Mojega sina počasti, od ostalih koji je ljudi
Najkraćeg v’jeka, a sada junacima kralj Agamemnon
Pogrdi njega, jer uze mu dar i ima ga sada.
Nego otiđi i gledaj, da Hera ne opazi tebe,
Dotle Trojancima snagu udjeljuj, dokle Ahejci
Moga ne počaste sina i dikom ne uzvise njega.”

Zeus joj ispuni želju, ali se Hera zbog toga počne s njim prepirati. Dolazi
Hefest i razveseljava ih.




6. pjevanje
Hektorova žena Andromaha molila je Hektora da ne ide u boj. Na rukama
je donijela njihovog malog sina i plačući pričala o ocu i braći koje je ubio
Ahilej. Bojala se da će ista sudbina zateći i njenog muža. Hektor joj je
odgovorio da bi bilo kukavički da se ne bori, a i nju samu bi bilo sram da
joj je muž kukavica. Na rukama je ljuljao malog sina i molio Zeusa da i on
bude hrabar ratnik. Oprostio se od žene i djeteta. Andromaha se vratila
kući i sa svojim sluškinjama oplakivala još živog Hektora.

Citat:
«Nesretniče, zbog svoje ćeš hrabrosti stradat ne žaleć
Ludoga ćeda ni mene sirote; udovica brzo
Ja ću se nazvati tvoja, jer tebe će ubit Ahejci,
Kada odasvud srnu; a meni bolje bi bilo
Onda pod zemlju zaći, bez tebe kad budem»

16. pjevanje
U 15. pjevanju Trojanci potisnu Ahejce do samih brodova i postoji
opasnost da ih spale. Da bi to spriječio Patroklo moli Ahileja da mu da
oružje i vojnike, kako bi potukao Trojance.

Citat:
“A ti pusti bar mene i vojsku mirmidonsku drugu
Meni deder pridruži, da svane Danajskom rodu.
Svoje mi oružje na pleći daj, da se njime oružam,
Ne bi l’ me držali Trojanci za tebe i od boja ne bi l’
Prestali, ahejski ne bi l’ odahnuli ubojni sini”

Ahilej mu da oružje, ali ga upozori da na kreće u napad nego samo obrani
brodove i tabor. Kada su Trojanci vidjeli Patrokla u Ahilejevom oklopu
pomislili su da se Ahilej vratio u rat i silno su se uplašili, te razbježali.
Patroklo udari po njima i ubije Sarpedona, a onda zanemari Ahilejevu
preporuku i krene na Troju. Uto dođe Hektor i ubije Patrokla.

18. pjevanje
Ahilej saznaje za Patroklovu smrt i stane tugovati za prijateljem. To čuje
njegova majka Tetida i dođe utješiti sina, te mu kaže da ne kreće u boj
bez oružja (Ahilej je oružje posudio Patroklu u 16. pjevanju, a uzeo ga je
Hektor u 17. pjevanju), jer će ona zamoliti Hefesta da mu napravi novo
oružje. Tetida odlazi na Olimp i moli Hefesta da Ahileju iskuje novo oružje.

Citat:
“Stog ti pred koljena padam, kratkovječnom mojemu sinu
Ne bi li hotio ti udjeliti kacigu i štit,
Nazuvke prekrasne ktom, što ih kopče spučaju kruto,
I još oklop, jer onaj, što imaše, izgubi vjerni
Ubiti drug mu, a on na zemlji žalostan leži.”

Hefest pristaje i počinje kovati novo oružje. Te noći Trojanci još jednom
pokušavaju oteti Patroklovo tijelo, ali Hera šalje Irida s porukom za Ahileja
i kaže mu da se samo pojavi na opkopu kako bi se Trojanci uplašili. Ahilej
se prošeta opkopom, a Trojanci uplašeni bježe, pa Ahejci konačno donesu
tijelo Patroklovo Ahileju. Spustila se noć i Trojanci vjećaju. Pulidamas,
prorok, predlaže da se preko noći svi vrate u grad, jer bi inače bili previše
izloženi, s obzirom na to da se Ahilej vratio. Hektor i ostali ljudi, nisu
željeli poslušati njegov pametni savjet, već su ostali vani.

24. pjevanje
U 22. pjevanju Ahilej pobjedi Hektora i uzme njegovo tijelo u ahejski
tabor. Svako jutro Ahilej žali Patrokla i vuče Hektorovo tijelo oko njegova
groba. Bogovima to napokon dosadi i Zeus pošalje Tetidu Ahileju, da mu
kaže da mora predati Hektorovo tijelo njegovom ocu Prijamu, a Iridu
pošalje Prijamu da mu kaže da otkupi Hektorovo tijelo. Prijam s kolima
dolazi u ahejski tabor, gdje moli Ahileja da mu preda sinovo tijelo za
bogate darove. Ahilej pristaje, te Prijam ostaje preko noći i ujutro se vraća
u Troju sa sinovim tijelom. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog dana
ga spale na lomači.

Osnovni motivi:
Dva osnovna motiva su Ahilejeva srdžba na Agnamemnona zbog otmice
robinje Briseide i na Hektora zbog ubojstva prijatelja Patrokla. Postoji još
par motiva ljubavi (npr. Ahilejeva ljubav prema Briseidi, Patroklu), ali oni
nisu toliko bitni, jer samo stvaraju dva glavna motiva, koji su pravi
pokretači radnje. Početni motiv srdžbe prema Agamemnonu je vrlo jak do
16. pjevanja, ali onda kao da nestaje, a pojavljuje se novi motiv – srdžba
na Herakla, koja potpuno prekida prvi motiv. Na kraju i taj motiv nestaje.

Analiza glavnog lika:
Ahilej je bio najveći grčki junak i kao takav je trebao biti savršen. Ipak,
kao i obično u grčkoj mitologiji, gdje ni bogovi nisu bili savršeni, Ahilej je
imao svoje mane. Bio je pošten i vrijedan, no njegove srdžbe nisu bile
potpuno opravdane. Kada se ljutio na Agamemnona, nije trebao samo
sjediti i gledati kako se stvari dešavaju (tako je ustvari i došlo do druge
srdžbe), već se trebao suprostaviti Agamemnonu kao junak. U drugoj
srdžbi je bio u neku ruku i sam kriv, jer da se on nije durio na
Agamemnona i tvrdoglavo čekao da mu ovaj padne pod noge, nikada
Trojanci ne bi stigli do ahejskog tabora i brodovlja. Drugim riječima,
da nije bilo njegovog muškog ponosa puno manje bi ljudi umrlo,
a njegov prijatelj Patroklo bi bio živ (iako je i sam pridonio svojoj smrti).

---------- Post je dodat u 01:53 AM ---------- Prethodni post je napisan u 01:34 AM ----------

Njegoš - Gorski Vijenac

Petar II Petrovic Njegos je vladar koji je pisao poeziju, odnosno pesnik koji je vladao jednom drzavom. Potice iz slavne dinastije Petrovic Njegos koja je od 1696-1818 vladala u Crnoj Gori. Rodjen je u selu Njegisima pod Lovcenom. Do velike promene u njegovom zivotu doslo je 1825 kada ga je vladika Petar I uzeo kod sebe, s namerom da ga pripremi za svog naslednika.. 1830 u svojo 17. godini Radivoje postaje “upravitelj” Crne Gore. Njegos je vec u prvim godinama svoje vladavine pregao da udari temelje stvarne vlasti: ustanovio je senat, osnovao narodni sud, uveo placanje poreza, obrazovao “perjanike” koji su imali ulogu kraljeve garde i policije. Uporedo s tim polozio je osnovu moderne prosvjete. Njedova najveca dela su: “Pustinjak cetinski”, “Svobodijada”, prevod prvog pjevanja Ilijade, “Luca mikrokozma”, “Gorski vijenac”. Umro je 19. oktobra , tacno poslije 21 godine vladavine, a 4 godine kasnije njegove kosti su bile prenesene u mauzolej na Lovcenu.

ISTORIJSKA PODLOGA


U vreme kada je Njegos dosao na vlast Crna Gora je bila vise savez plemena nego drzava u pravom smislu. U slucaju opasnosti plemena su se udruzivala, a inace svako je zivelo za sebe. Nisu bili rijetki slucajevi da plemena zaratuju. Njegos je za kratko vreme uspeo poloziti osnove modenoj crnogorskoj drzavi. U ocima Turaka Crna Gora je samo pobunjena pokrajina koju jos nisu uspeli umiriti. Iz tog razloga je zemlja bila u stalnoj opasnosti.Za Njegoseve vladavine nije bilo veceg sukobljavanja sa Turcima a ona retka bi se zavrsavala na stetu Crnogoraca.Mir “Svete alijanse” dopro je i do crnogorskih brda. Austrija i Rusija bile su cuvaro tog mira i Crna Gora je na njih bila sudbinski upucena.Iako za Njegosevog zivota Crna Gora nije postala slobodna on je govorio: “Ja ne pripadam ni Rusiji, ni Austriji, ni Turskoj. Ja nikom ne pripadam!”.

EVROPSKO SRPSKA DRAMA

Drama se kod nas prvi put javlja 30-tih godina XVIII veka, u periodu koji predstavlja prelaz od stare ka novoj knjizevnosti. U obradi situacija i karaktera oseca se uticaj Sekspira. Njegos je prevladao osnovnu ogranicenost kako svojih ranih epskih spevova tako i dramskih istorija.Svojom unutrasnjom slozenoscu Gorski vijenac visoko nadilazi dotadasnja dela tako da problem njegovog zanrovskog modela moramo pomeriti sa nacionalnog na internacionalni plan.

Slicnosti s grckom dramom su najizrazitije i to na nekim kljucnim tackama strukture speva. Kolo u Gorskom vijencu kao izraz kolektivnog, narodnog nacela nesumljivo je slicna tragicnom horu u grckoj drami. U gorskom vijencu se prikazuje samo pripremanje istrage poturica, dok se sam taj cin ne prikazuje na sceni nego se o njemu izvestava. Isto to imamo u grckoj i klasicnoj drami. Gorski vijenac je mnoge svoje proucavaoce podsetio na jedan od najsamosvojnijih romanticarskih zanrova- dramsku poemu. Vecina dela tog zanra nastala je pod uticajem geteovog Fausta.

LIKOVI

Vladika Danilo- glavni lik u delu. Predstavlja Njegosevu vladarsku, impulsivnu i nestrpljivu stranu. Tek je zaplivao u mucnim vodama i nestrpljivo zeli iz njih isplivati.


Iguman Stefan- simbolizuje vladiku Njegosa. Nosilac je mudrosti u djelu i za razliku od Danila nista ne zeli raditi na precac jer je on vec odavno “iskapio” casu otrova.


Vuk Micunovic- je simbol obilicevskog morala. On je junak koji je spreman zrtvovati se za srpstvo i Pravoslavlje. Pravi epski junak.


Vuk Mandusic- veoma je slican Micunovicu ali za njega se moze reci da je covek iz naroda sa svakodnevnim problemima. On je vise lirski lik.


Kolo- ono je kolektivni lik i preko njega se izrazava svo narodno nezadovoljstvo i nadanje.

PODELA


U prvom izdanju nema nikakve podele Gorskog vijenca na vece celine vec se prizori redjaju jedni za drugima, od pocetka do kraja, bez prekida. U nekim danasnjim izdanjima graficki se izdvajaju tri celine:



1. Skupstina o Malom gospodjinu dne na Lovcenu.

2. Skupstina o Malom gospodjinu dne na Cetinju

3. Dogadjaji na Badnje vece, Bozic i Novu godinu.

Pored ove spoljasnje podele Gorsko vijenca postoji i strukturna:

1. Skupstina o Trojcinu dne
2. Skupstinu o Malom gospodjinu dne
3. Prizori iz narodnog zivota
4. Kraj skupstine o Malom gospodjinu dne i dogadjaji na Badnje vece, Bozic i Novu godinu.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 27.02.2010, 12:27 AM   #183
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

20000 milja pod morem

O PISCU

Žil Vern 1828- 1905 francuski je pisac romana za decu i odrasle, pionir naučne fantastike.U mladosti ga je privlačilo pozorište i napisao je niz operetnih libreta. Zatim su njegovu maštu zaokupila znanstvena otkrića, daleke zemlje, smione plovidbe, istraživački podvizi. Znanstveno-fantastičnim romanom "Pet tjedana u balonu" stvorio je novu vrstu proze i osvojio milijune mladih čitatelja. Uskoro je napisao roman "Pustolovine kapetana Hatersa", čiji su doživljaji odveli čitatelje u polarnu pustinju, a potom "Putovanje u središte Zemlje". Preveden je na sve europske jezike. Svoje je junake Verne ispalio na Mjesec, pustio da plove pod morem u podmornici i natjerao da put oko svijeta prevale za samo osamdeset dana, što je u ono vrijeme bio fantastičan pothvat. Najzanimljivije je bilo to da je Jules Verne sam bio uvjeren da će se prije ili kasnije njegova maštanja ostvariti.

LICArofesor Aronaks, Savjet,Kanađanin Ned Land, kapetan Nemo

MESTO RADNJE:u dubinama mora

VREME RADNJE:19.vek

TEMAustolovine i plovidba podmornicom

OSNOVNA MISAO:normalan život na zemlji je privlačnij od svega blaga i zlata pod morem

SADRŽAJ: Koji god brodovi išli na istraživanj vratili su se bez rezultata. Neki su mislili da je to čudovište neprirodne snage, a drugi su mislili sa je to podmornica sa beskrajno jakom pokretnom snagom: Tako je jedan brod krenuo u istraživanje namjerom da se ne vrati dok nešto ne sazna.Na tom brodu je bio profesor Aronaks,njegov vječni pratilac Savjet i Kanađanin Ned Land.Profesor Aronaks je rekao svim mornarima da gledaju u more ne bi li ugledali čudovište.Na moru se pojavila velika riba i prevrnula brod.Aronaks,Savjet i Ned Land su skočili u more.Ugledali su podmornicu i popeli se na nju.Vrata podmornice im je otvorio kapetan Nemo.Sutradan je kapetan Nemo vodio Aronaks,Savjeta i Ned Landa na ronjenje da upoznaju svijet pod morem.Tu su bile razne Školjke,ribice i različite morske trave.Aronaks,Savjet i Ned Land su se čudili ljepoti morskog dna.Kapetan Nemo se hvalio podmornicom koja se zvala "NAUTILUS".Podmornica je bila vrlo lijepa.Imala je muzej u kojoj su se držali zlato,bisere i drago kamenje.Kapetn Nemo im je rekao da tko god dođe na podmornicu mora na njoj ostati do kraja života.Prolazili su dani i tjedni.Jednog dana Savjet je gledao kroz prozor pa povika:"profesore,dođite!"profesor priđe prozoru,pogleda i vidi čamac.Na palubi je bilo nekolko leševa jer ih je zatekao brodolom.Plovili su ka ostrvu Vanikovo.Nakon tjedan dana bili su na ostrvima Australije.Profesor je zamolio kapetana Nema da ih pusti da odu na ostrvo. Kapetan Nemo je dozvolio.Ušli su u čamac i bili naoružani električnim puškama.Ostrvo je bilo prekriveno divnom šumom.Iz dana u dan su išli na ostrvo.Jednog dana kada su bili na ostrvu i grijali se na vatri,počne padati kamenje na njih.Uhvatiše puške i pobjegoše u čamac. Uto iz šume izađoše divljaci i počnu ih gađati strijelama.Zaveslaju i odu na podmornicu.Prolazili su mjeseci plovidbe na podmornici.Jednog dana Aronaks,Savjet i Ned Land se dogovore za bijeg.No nisu uspijeli jer je podmornica zaronila u morske dubine,ali nisu odustajali nego su čekali novu priliku.Podmornica je plovila prema jugu do južnog pola.Dok su plovili našli su se u klopci od ledenih stijena.Podmornica je radila punom parom i sljedećeg dana su se probili.Podmornica je jurila velikom brzinom ka sjeveru.Jednog dana Ned reče profesoru :"noćas bježimo!"Došla je noć.Profesor,Savjet i Ned ukrcaše se u čamac.U tom trenutku podmornica se našla u vrtologu.Čamac se otkvačio i našao usred vrtloga.Ujutro kada su se probudili bili su u kolibi .Pitali su se da li se podmornica izvukla?Svi troje bili su sretni što su živi.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 27.02.2010, 12:34 AM   #184
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Tolstoj - Ana Karenjina

Ana Karenjina je jedan od Tolstojevih najljepših romana, opisuje društvenu i osobnu psihologiju toga doba.

Radnja se vrti oko dve ljubavi - jedne sretne (Levin i Kiti) i jedne nesuđene (Ana i Vronski), koje su ustvari gotovo dvje radnje svaka za sebe.

Osnivni motiv i radnja, Anin preljub, isprepleten je mnogim scenama, koje su gotovo samostalne novele.

Teme su uglavnom obitelj, ljubav i moral, te problemi vezani za brak.

“Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”.

Fabula:

Ana Karenjina je žena visokog državnog službenika Alekseja Karenjina. Njihov odnos je korektan, ali bez emocija. Roman počinje Aninim dolaskom u dom Stive Oblonskog, Anina brata. Stivina žena Doli je baš saznala da ju muž šara, te to izaziva rzdor u obitelji. Ana uskače kao diplomat i uspjeva izgladiti situaciju. Ana upoznaje Vronskog, koji ne taju svoje osjećaje, ali ona se boji veze i vraća se u Mokvu. Vronski se po prvi put ozbiljno zaljubio, te ju prati. Oni se počinju redovito viđati, te se Anin muž pobuni protiv toga. Unatoč tome Ana se nastavlja sastajati s Vronskim i uskoro zatrudni. Vronskom to otkrije neposredno pre konjičke utrke i on umalo pogiba. Njezina uplašena reakcija je javno pokazala njene osjećaje i mužu priznaje svoju ljubav. On traži samo formalni brak, te udaljava Vronskog od Ane. Ana raža i u bunilu traži muža oprost. On joj opražta i prihvaća dete. Kada se oporavila Ana se vratila Vronskom i kako joj muž ne želi dati sina, uzima kćerku i s Vronskim odlazi u Italiju. Kada se vratila, ulazi u kuću gde doznaje kako je službeno mrtva. Pokušava se s Vronskim uklopiti u društvo koje ih ne prihvaća, te zato odlaze na selo. Tu Vronski žrtvuje karijeru zbog Ane i postaje mrzovoljan zbog toga. Posebno ga muči to što se njegovo djete zove Karenjin, te traži od Ane da se rastavi. No muž joj ne želi dati rastavu. Ana se sve više otuđuje od Vronskog i na kraju se baca pod vlak, a Vronski se prijavljuje u vojsku, te odlazi u rat.

Levin je seoski veleposjednik, jednostavan čovjek, koji voli prirodu i Kiti. Kiti pak gleda Vronskog i kada Levin napokon skupi snagu ona ga odija. Kada shvaća da je Vronski potpuno nezainteresiran za bilo kakvu ozbiljniju vezu, ona se razboli i odlazi i njemačke toplice, gde se oporavlja. Nakon povratka Vronski ju ponovo prosi i ona se udaje za njega. Njihov brak je čvrst i postojan. žive u miru i sreći, a zadnja poglavlja knjige posvećena su Levinovim religioznom uvjerenjima.

Tolstoj u stvari suprostavlja burnu i strastvenu kratkotrajnu vezu, mirnom i postojanom braku.

"Osveta je moja i ja cu je vratiti."

Radnja romana smestena je u sedamdesete godine devetnaestog stoleca,u bogate krugove petrogradskog društva.Paralelizam radnji: sretan brak Ljevina i Kiti te tragicna veza Vronskog i Ane,pisac koristi kao komentar jedne drugoj. "Sve sretne porodice lice jedna na drugu,svaka nesretna porodica nesretna je na svoj nacin".Tom recenicom Tolstoj zapocinje roman.

Ana dolazi u kucu svog brata Stive Oblomskog ne bi li pokušala spasiti njegov brak.Stivina žena Doli saznala je da je muž vara s guvernantom.Ana uspeva pomiriti strane.Ana je razumna žena,dobra majka i supruga,lepa i šarmantna,pleni pažnju društva.Ana je u braku sa Aleksejem Aleksandrovicem Karenjinom,službenikom državne službe, hladnim i ugladenim covekom.Njihov brak je korektan, pun razumevanja ali nema ljubavi.Aninu strastvenost guši njegova racionalnost i odmerenost.Radnja romana zaplice se plesom organiziranim za petrogradsko visoko društvo.

Kiti,mlada Dolina sestra, dolazi na ples ocekujuci pažnju grofa Vronskog i skore zaruke."Ana nije bila u ljubicastoj, kako je to Kiti svakako htela, nego u crnoj,duboko izrezanoj baršunskoj haljinikoja je otkrivala njena kao u staroj slonovoj kosti izvajana ramena i grudi i punacke ruke s tankom sicušnom pesti.Citava je haljina bila opšivena venecijanskom cipkom.Na glavi joj je, u crnoj posve prirodnoj kosi bio strucak macuhica,a isto tako i na crnoj traci pojasa sredbelih cipaka.Na izvajanom krepkom vratu bila je niska bisera".Ples je bio veliko razocaranje za Kiti i neslucen ushit za Anu.Kiti se povukla razocarana jer je Vronski plesao sa Anom i njegove su je oci sledile.Kad je Ana uvidela zaljubljenost u ocima Vronskog žurno napušta ples pre vecere i drugog dana putuje iz Moskve.Vronski, koji se prvi put zaljubljuje, sledi je istim vlakom i otvoreno joj sapoštava svoje namere.U Ani je pobudena strast davno zatomljena njezinim racionalnim brakom i ona se nece moci suzdržati otkrivši ponovo u sebi ženu.Ana i Vronski cesto se vidaju.Glasine se šire.U pocetku se veza odobrava jer je prirodno da dame imaju nekog za flert, ali kad to postaje ozbiljno bivaju osudeni.Karenjin moli Anu da prikrije vezu zbog skandala koji bi ocrnio njegov ugled.Ana ostaje u drugom stanju i to saopštava
Vronskom,neposredno pred sudelovanje u opasnoj konjickoj utrci.Vronski nesmotreno pada sa konja.Anina reakcija potpuno odaje njene emocije pred licem javnosti.U kociji, na putu kuci ona priznaje mužu svoju vezu i brani svoju ljubav.Karenjin pristaje na formalni brak.Vronski je nagovara na razvod.Ana razdirana moralnim dilemama rada devojcicu i u bunilu moli muža za oprost.Karenjin prihvata dete kao svoje.Vronski se pokušava ustreliti.Ana nakon toga raskida sa mužem i odlazi s Vronskim živeti u Italiju.Muž joj ne dopušta uzeti sina sa sobom, kojeg sam osobito ne voli ali to cini iz pakosti.Vronski napušta karijeru u vojsci.Iz Italije ce se vratiti u Rusiju jer Anu proganja cežnja i griža savest prema sinu.Upada u kucu muža i odlazi k decaku.Otkriva da je sinu receno da je ona mrtva.Vronski ce u Rusiji biti rado viden u društvenim krugovima,no ona ce doživljavati poniženja i gotovo javnu osudu kad se pojavila u operi.Na kraju se povlace na seosko imanje gde vode ekstravagantan život.
Medutim njihov odnos postaje sve mracniji,nesvesno osuduju jedno drugo zbog propuštenih prilika.Vronski je zlovoljan što je žrtvovao karijeru.Nezadovoljan je i cinjenicom da njegova kci nosi ime Karenjina i traži od Ane da se službeno razvede.Karenjin, koji je u meduvremenu potpao pod uticaj grofice Lidije Ivanovne, ne pristaje na razvod.Ana cezne za sinom,ne može dobiti razvod,postaje razdražljiva,sumnjicava, patološki ljubomorna osecajuci njegovo rastuce nezadovoljstvo.Podsvesno kažnjava Vronskog zbog odvojenosti od svega na što je navikla.Vodena histerijom i teškim psihološkim stanjem baca se pod voz.Vronski,užasnut tragicnim krajem svoje ljubavi, dobrovoljno se prijavljuje u srpsko-turski rat.
Uporedo, kao komentar ove veze pratimo u knjizi razvoj veze Kiti i Ljevina.Kiti koja je razocarana nakon plesa,nadajucci se sve vreme brcnoj ponudi grofa Vronskog,razboljeva se.Odbila je prošnju Ljevina,a sad uvida da je Vronski ne namerava oženiti.Lecnici njenoj iscrpljenoj duši nalažu putovanje u inozemstvo.U lecilištu u Njemackoj ona se sasvim oporavlja od ljubavnih boli i zaboravlja na Vronskog.Kad ju Ljevin ponovo prosi,ona prihvaca.Njihov brak je vrlo zreo,postojan i lep.Ona rada sina Dimitrija.Kiti pokazuje svoju snagu i kvalitete negujuci umiruceg Ljevinovog brata Nikolaja.Ljevin je ideološki zamišljen Tolstojev pogled na svet oko sebe.I kroz njega ce Tolstoj najplasticnije izneti svoja shvacanja i misli.Posle vencanja on se traži,pokušava usmeriti svoje eticke stavove,u duši skeptik on romanom doživljava preobrazu i izranja kao nadahnuti vernik.Ljevin ovde dozivljava mir sa samim sobom,pronalazi smisao i znacenje života.


LIKOVI :
ANA KARENJINA

Ulazak Ane Karenjine u romanesknu pricu dolazi posle Oblonskih,Kiti,Ljevina i Vronskog.I tek što je ušla Ana se pokazuje kao licnost protuvrecnih postupaka, misli i osecanja-upravo onakva kakva ce biti tokom cele romaneskne price. Ona osvaja Dolinu decu;simpaticna je Kiti;osetice tugu što je daleko od sina;ocenice Vronskov dolazak na vrata Oblonskih kao ružan postupak.
Ali ce na balu osvojiti Vronskog, izazvace kod Kiti ljubomoru("Jest,u njoj ima neceg strašnog,demonskg, i u isti mah bajnog"-Kiti).Ana ce pravdati sebe zbog Kitine ljubomore:"Ali ,veruj da ja nisam kriva, ili sam kriva samo malo",ali ni sama ne veruje svojim recima.Kad je ušla u voz za Petrograd,odahnula je pri pomisli da ce sutra videti sina i muža i da ce njen život"poteci lep,uobicajen,na stari nacin",ali kad se vrati kuci,i sin i muž izazivaju u njoj osecanje nalik na razocaranost."Ali sve vecma ju je obuzimalo osecanje stida".Kroz celi roman ona ce se raspinjati izmedu uverenja da ništa nije kriva i nekog potmulog osecanja,koje ponekad provali iz nje,da je kriva i grešna.tolstoj je vrlo plasticnom slikom punom simbolike opisao susret Ane i Vronskog na jednoj usputnoj stanici na putu za Petrograd.I ako je sebi govorila da je Vronski za nju samo jedan od stotine mladica koji se svuda srecu i da ona nece sebi dozvoliti ni da misli o njemu,sada je "obuze osecanje radosnog ponosa".Njegove reci da putuje da bi mogao biti tamo gde je na jer drukcije ne može,doživljava kao"baš ono što je želela njena duša, ali cega se bojao razum".Njihovi odnosi postajali su sve jasniji sredini u kojoj su se kretali,ali i Karenjinu koji odlucuje da ženu opomene.ona tu opomenu prima sasvim hladno.Recice Vronskom:"Sve je svrseno.Ja nicega više nemam,osim tebe.upamti to.".I ako izgovara reci koje unose naglu promenu u njenom životu i oznacavaju put pun neizvesnosti,koji prihvata svesno i s radošcu,u njoj živi misao o grehu i krivici i javlja se stid. Priznace mužu:"Ja ga volim,ja sam njegova ljubavnica,ja ne mogu da podnesem,ja se bojim,ja vas mrzim...Radite sa mnom šta hocete".Posle toga osecala je neprijatne poglede okoline,prikrivene osmehe,ružne komentare.Shvatila je sav užas svoga položaja,bolelo ju je nerazumevanje sredine: "Ne znaju kako je on osam godina gušio moj život,gušio sve što je bilo u meni živoga,da nijedanput nije pomislio da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav.Ne znaju kako me je na svakom koraku vredao,i posle toga bio zadovoljan sobom.Zar se nisam starala,starala svim silama da opravdam pred sobom svoj život?zar se nisam trudila da ga volim,da volim sina kada se vec muž nije mogao voleti?Ali,došlo je vreme,ja sam razumela da više ne mogu sebe obmanjivati,da sam živ stvor,da nisam kriva što meje bog takvu sazdao,da mi je potrebno da volim i da živim."
Ana je glavni junak romana bez obzira što svojim aktivitetom i psihološkim preživljavanjima nema odgovarajuce mesto u svim delovima romana.Široka je lepeza razlicitih mišljenja o njenoj krivici-od onih koji ukazuju na krivicu ove junakinje za svoju sudbinu do onih koji u Ani vide žrtvu lažnog morala sredine u kojoj je živela.Ona je izraziti individualista:robuje emocijama,vrlo retko postavlja pitanje svojih porodicnih i materinskih obaveza.Ljubavi i licnoj sreci podreduje sve:za nju je ljubav=život. sebicna je jer traži od Vronskog da zapostavi porodicu,prijatelje,službu-da bude samo njen.Sebicna je jer radi sopstvene srece unesrecuje sina i muža.
Ana je grešnica po onome što je ucinila,što je nanela bol mužu i sinu,ali je ona pre svega nesrecna žena.

VRONSKI
Vronski važi za vrlo prijatnog i dobrog coveka,obrazovanog i inteligentnog,;bogatog, svetskog i sredenog coveka,veoma pristupacnog i milog.U njegovoj pojavi bilo je lepote, odlucnosti , jednostavnosti i elegancije.Ponašanje je bilo prirodno, osmeh iskren,pogled prijateljski.Kada je sreo Anu u njemu se nešto naglo promenilo:ni jedna žena nije mogla dublje da ga zainteresuje,naklonost prema Kiti je samo flert i igra,a sada,pošto je upoznao Anu,bio je spreman "da ide tamo kuda i ona ,i da svu srecu života,jedini smisao života nalazi sad samo u tome da vidi nju i da je cuje."
Neprestano se secao svih poza u kojima ju je video,svih njenih reci,u njegovoj mašti stvarale su se slike buducnosti koja može doci,i zbog koje mu je obamiralo srce.
Anina bolest posle porodaja pogada Vronskog u toj meri da sav ocajan place; još više ga pogada plac Alekseja Karenjina i njegovo potpuno praštanje Ani i njemu."Osecao se postiden,unižen,kriv,i lišen mogucnosti da spere svoje uniženje".Osecao je njegovu visinu i svoje uniženje,njegovu pravednost i svoju nepravdu.Sve to je ucinilo da svoj poraz u ljubavi i životu razreši samoubistvom-pucao je u sebe.Prezdravio je,zatekao Anu živu,potpuno joj se predao.Podneo je ostavku u puku i otputovao sa njom u inostranstvo.
Opet pocinju nesuglasice .Vronski je bio na dvostrukim mukama:Ana je postajala sve nervoznija, njegov trud da održi sklad bio je sve uzaludniji.Pokušace da umiri njenu bolesnu ljubomoru koja je želela da ga sputa,da ga zadrži u kuci,da nigde ne odlazi.
Lik Vronskog je bio neophodan da bi se izgradio siže o udatoj ali izgubljenoj ženi.U romanesknoj prici on je više žrtva Aninih hirova nego što je vinovnik njene nesrece.Njegova greška je u tome što je sebi dopustio ljubav prema udatoj ženi.
KARENJIN
Aleksej Karenjin ulazi u romanesknu pricu istovremeno kada i Ana Karenjina.Pisac ga ne zapostavlja,skoro paralelno prati Anu i njega.Karenjin se sagledava i sa tacke gledišta Ane Karenjine, Stive Oblomskog ,Serjože,posluge.
On je radan,posvecen poslu,odgovoran; iako ima visoku državnu funkciju nije birokrata.Odgovoran je i stabilan: nije izbegao ženidbu sa mladom devojkom a mogao je jer je bio na vlasti.Porodica je za njega životni princip;za ocuvanje porodice i porodicnog ugleda spreman je da prede preko Anine avanture. On je stalno bio spreman da preko svega prede cutke, a kada je Ana pocela da mu prkosi i vreda ga , spreman je da uzvrati ravnom merom-da joj ne da razvod i time joj onemoguci brak sa Vronskim.
Karenjin je ne srecan covek.On je ucinio Anu nesrecnom jer se udala za starijeg coveka-ali to nije bila njegova volja, njegova ženidba nije bila prisila nego moralni cin odgovorna i poštena coveka.U mnogim situacijama Aleksej Karenjin je po moralnoj doslednosti i nesebicnosti iznad Ane Karenjine.
LJEVIN
Lik Konstantina Ljevina ostvaruje se u romanu na tri plana:intimnom,društvenom i filozofskom.Na intimnom planu je ljubav prema Kiti, poraz u toj ljubavi,razocaranje,oživljavanje ljubavi,borba za Kiti,brak.
Na društvenom planu Ljevin je seoski plemic: živi na selu,bavi se gazdinstvom, teži da unapredi rad na zemlji,prezire državnu službu.
Na filozofskom planu Ljevinov lik se ostvaruje kroznjegove misli o životu i svetu i kroz moralne dileme koje ga muce od pocetka do kraja romaneskne price.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 27.02.2010, 12:45 AM   #185
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Verzija II

Tolstoj je izjavio da je oduvijek zelio napisati knjigu o suvremenom zivotu. Brak bi bio glavni problem, a preljub zaplet radnje. Upravo to ostvario je u svom remek-djelu "Ana Karenjina". Preljub je grijeh koji je i sam Tolstoj ucinio i tako napustio dijete, a kasnije se osjecao krivim zbog toga cina. Sve se to jasno vidi i u glavnom liku, u Ani Karenjinoj. Anom je Tolstoj zelio pokazati svoju tamnu stranu. Likom Levina prikazao je sebe, a lik Kiti je zapravo ogledalo njegove zene Sonje.
Mnogi citatelji smatraju Tolstoja jednim od najvecih gospodara u oslikavanju psihološkog portreta pojedinog lika. Kasnije Tolstojeve knjige postaju sve konzervativnije i religiozne.
U svojim posljednjim godinama Tolstojevo pamcenje ozbiljno zakazuje i pati od cestih napada prilikom kojih gubi svijest. Tada bi zapitkivao pitanja o svojim rodacima koji su preminuli prije nekoliko desetljeca. Mjesec dana nakon jednog od napada, 20. studenoga, 1910. godine, Tolstoj je umro u malom gradu Astapovo, nakon što je konacno odlucio otici iz Jasaje Poljane - sela u kojem je zivio.
Leo Tolstoj bio je covjek mnogih cinova - vojnik, seoski plemic, pisac, ucitelj, kriticar itd. Cijelog zivota bio je borac i plivao protiv struje, ali isplatilo se jer se njegova djela danas smatraju pravim majstorskim ostvarenjima. "Ana Karenjina" svakako je njegovo najbolje i najvaznije djelo koje današnji citatelji i dalje smatraju uzbudljivim i vaznim.
"Ana Karenjina" sadrzi dvije paralelne radnje koje se zbivaju istovremeno. Jedna radnja prati lik Ane Karenjine, a druga govori o Levinu i njegovim problemima. Velikim dijelom knjige te dvije radnje odvijaju se odvojeno i tek na kraju knjige spajaju. Na temelju te dvije radnje mozemo zakljuciti više tematskih slojeva.
Tematski gledano putevi Ane i Levina su u kontrastu. Ana je u potrazi za osobnim zadovoljstvom, kroz romanticnu ljubav iako bi to znacilo da treba uciniti grijeh - preljub; Levinov cilj je osnovanje obitelji kroz brak, odnosno duševno zadovoljavanje. Tako je Tolstoj opisao idealan brak i onaj u kojem zivi grijeh. Mislim da je i osnovna tema djela brak. Pratimo lik Ane Karenjine od pocetka gdje se prikazuje kao dobra majka, vjerna zena i dobra prijateljica prihvacena od društva. No, upoznavanjem s grofom Vronskim pocinje pad njene licnosti, njene naravi. Ona se strasno zaljubljuje i cini preljub s Vronskim koji ju takoder strasno obozava. Tu pocinju bracni problemi Ane i njenog muza Alekseja Karenjina. Ana i Karenjin nemaju niti malo romanticnosti, uzbudenja, niti seksualnih iskustava u braku koja bi mogla zadovoljiti zenu poput Ane. Zato se Ana odlucuje na preljub, i smatra da preljub ne šteti nikome ako se pravilno izvede. S druge strane radnje pratimo odnos Levina i Kiti. Tolstoj taj brak smatra idealnim, jer je to brak izmedu dvije osobe koje se medusobno vole i poštuju, te slazu oko svega. U braku s Karenjinom, Ana je rodila i sina Serjozu. Tema majke odnosno uloge zene u liku Ane Karenjine postavlja mnoga pitanja. Ana je u pocetku vrlo dobra majka, Serjoza ju jako voli i ona voli njega najviše na svijetu. Mislim da je ljubav uništila pravu licnost Ane Karenjine. Mnogi kriticari rekli su da je Ana otkrila svoje pravo lice upravo preljubom, no ja se ne slazem s time. Ana je kroz ljubav izgubila osjecaj stvarnosti, nije mislila racionalno vec srcem, a srce joj je bilo u velikom mraku Vronskoga. Ana se mijenja, postaje vrlo ljubomorna na Vronskog, biva izbacena iz društva jer zivi u grijehu, a jedino joj Doli dolazi u posjet. Strasti izmedu Ane i Vronskog postaju njihova bol i propast. Na kraju Ana ne ostvaruje svoj cilj, ne pronalazi svoju srecu i oduzima si zivot. No, tim cinom ipak je ostvarila dio svoga cilja, nanijela je bol osobi za koju je smatrala da je glavni krivac njenim patnjama, nanijela je bol Vronskome. Dala mu je svoj osjecaj krivnje, da i on osjeti kako je to. Levin, kontrastno Ani, uspijeva u potrazi za srecom i zivi sretno s Kiti.
Vrijeme radnje ovog Tolstojevog djela jest njegova suvremenost, a to je druga polovica 19. stoljeca (oko 1870. godine). Mjesto radnje ovisi o samim likovima i njihovim kretanjima. Oni se krecu iz sela u grad, iz grada u selo (Petrograd, Moskva, selo blizu Moskve). Glavna pripovijedacka tehnika je tzv. "sveznajuci govornik", odnosno, to je sam Tolstoj. Tolstoj izrazava svoje vlastito mišljenje, a time manipulira našim, kroz svoje likove. Levin, koji je u biti Tolstoj, je glasnogovornik Tolstoja. Ana, iako ima mnogo osobina kojima se Tolstoj divio, otišla je izvan njegova shvacanja svijeta i zato ju je uništio. Tolstoj je zivot shvacao kao jedan dio zatvorenog kruga - rodenje, zivot, smrt, i to mora tako biti. Kroz brojne monologe u djelu, Tolstoj opisuje u detalje misli i osjecaje svojih likova. Na primjer, na balu gdje Ana osvaja srce Vronskoga, izvor gledišta je Kiti, a ponekad se mijenja taj izvor gledišta radi postizanja vece dramaticnosti price.
Osim dvije osnovne radnje koje se zbivaju paralelno izmedu Ane i Levina, postoji još jedna manje vazna za glavni tijek dogadaja. To su kucne nesuglasice te financijske i obiteljske svade obitelji Oblonskih (Doli i Stiva). Sve te price odvijaju se u vremenu kronološkim slijedom i s obzirom na kronološki slijed Tolstoj prebacuje radnju s jedne price na drugu.
"Ana Karenjina" komponirana je u dvije knjige. Svaka knjiga sastoji se od cetiri dijela. U prvoj knjizi pratimo upoznavanje s likovima i zaplet u radnju (Ana ostavlja Karenjina da bi zivjela s Vronskim; Levin se zarucuje s Kiti). U drugoj knjizi dolazi do vrhunca radnje kada Ana gubi kontrolu nad svojim osjecajima, te osuduje Vronskog, što na kraju dovodi do tragicnog samoubojstva.
U djelu pratimo sedam najvaznijih likova koji utjecu više ili manje na tijek dogadaja. To su Ana Arkadjievna Karenjina, Alekseji Kirilovic Vronski, Konstantin Dmitric Levin, Katarina Aleksandrovna Levina (Kiti Šcerbacka), Aleksej Aleksandrovic Karenjin, Stjepan Arkadjic Oblonski - Stiva, Darija Aleksandrovna Oblonski (Doli).
Sigurno je da su dva najvaznija lika u djelu Ana Karenjina i Levin. Ana Karenjina je tamna strana Tolstoja. Poput Ane i Tolstoj je ucinio preljub i tako napustio dijete, i nakon toga osjecao veliku krivnju.
Njegova smrtna kazna za Anu Karenjinu zapravo je njegovo iskupljenje za svoj vlastiti grijeh. Anu mozemo promatrati zajedno s Doli i Kiti. Tolstoj smatra da je glavna funkcija seksualnih odnošaja radanje djece, a ne osobno zadovoljstvo. Doli i Kiti uklopile su se u njegovo mišljenje jer one su dobre zene i majke prije svega ostalog. Ana, s druge strane, smatra seks kao osobno zadovoljstvo, i boji se imati još djece s Vronskim jer bi tako mogla oslabiti i izgubiti upravo to osobno zadovoljstvo. Odkad zivi s Vronskim, odnosno u grijehu, biva odbacena od društva. Vronski se zeli vratiti svakodnevici i obicnom zivotu, što Ana tumaci kao uvredu prema njoj. Od tada pocinje sumnjati u ljubav Vronskoga, koji je uistinu i dalje zaljubljen u nju. No, mislim da ta sumnja dolazi iz Aninog osjecaja krivnje i odbacenosti te zelje za osvetom. Podsvjesno, Ana optuzuje Vronskog za nešto što sebi ne moze oprostiti - napuštanje svoga sina Serjoze. Vronski zeli nastaviti zivjeti normalnim zivotom, i zeli da Ana bude s njim jer ju voli, no Ana zbog njegove zelje za svakodnevicom postaje sumnjicava i osvetljiva prema njemu. Ne moze se pomiriti s cinjenicom da je napustila sve za što je zivjela, da bi postala necija svakodnevica. Žedna i gladna zbog izgubljene energije, Ana trazi nešto od Vronskog za svoju zrtvu, za svoje napuštanje voljenog sina. No, spoznaje da od Vronskog sve manje i manje moze dobiti te se odlucuje na osvetu. Ana pada u ocaj i to je vidljivo iz njenih sitnih lazi, poruka, ucjena, pisama upucenih Vronskom. Neprestano se svada s Vronskim, upada u histericna stanja, a nocu uzima morfij. Anu Karenjinu pisac nam predstavlja kao pametnu, razboritu, obiteljaski sredenu, vrlo lijepa izgleda kojim svih ocarava. "ispricao se i zaputio u vagon, ali ocuti prijeku potrebu da je još jedanput pogleda - na zbog toga što je bila veoma lijepa, ne zbog one finoce i skromne gracije što se zapazala u cijeloj njenoj pojavi, nego zbog toga što u izrazu milolika lica, kad je prošla mimo njega, bijaše nešto narocito umiljato i njezno.

Kad se on osvrnuo, i ona je okrenula glavu. Blistave, sive oci, što su se od gustih trepavica cinile tamnijima, prijateljski se pazljivo zaustave na njegovu licu... U tom kratkom pogledu Vronski stize zapaziti suzdrzanu zivahnost što je poigravala na njenom licu i titrala medu blistavim ocima i jedva primjetnim smješkom od kojega su joj se nadimale rumene usne. Kao da je višak necega tako prepunjavao njeno bice da se mimo njenu volju iskazivao cas u bljesku pogleda, cas u smiješku. Hotimice je pogasila svjetlost u ocima, ali je ona i mimo njenu volju svijetlila ujedva primjetnu smiješku."

"Bila je divna u svojoj jednostavnoj crnoj haljini, divne joj bjehu pune ruke s narukvicama, divan cvrst vrat s niskom bisera, divna kovrcava kosa u ponešto poremecenoj frizuri, divne graciozne lake kretnje malenih nogu i ruku, divno joj lijepo lice u svojoj zivahnosti; ali bješe nešto uzasno i okrutno u njenoj divoti."
Vronski je vrlo odlucan u ljubavnom zivotu s Anom. On se zeli ozeniti njome i zivjeti obiteljskim zivotom. Odbacuje svoje snove o karijeri u sluzbi vojske, samo da bi bio s Anom. On je zreliji u razmišljanju od Ane jer je sposoban odvojiti racionalno razmišljanje od emocionalnog. Mnogi kritiziraju Vronskog što nije inzistirao da Anu prihvate u društvo, jer ipak, Anini prijatelji su i njegovi. Društvo ne kaznjava Vronskog kao što kaznjava Anu što zivi s njim. On ne moze shvatiti Aninu bol jer ju sam ne prozivljava. S Anom je u tim trenucima teško zivjeti. No bez obzira na njenu ljubomoru, narav, i njene suze, Vronski ju i dalje voli, ostaje joj vjeran, i ne pomišlja da ju ostavi. No, što se Vronski više vracao onom što zaista je, svojoj obicnosti i svakodnevici, Ana je smatrala sve to nepoštenim prema njoj samoj. Jer, upravo je on bio taj koji joj je uskratio da zivi kao obicna zena. Vronski je svoje pravo na obican i društveni zivot zelio zadrzati, ne shvacajuci bol, zavist i osvetoljubivost Ane, koja ga je baš zbog toga progonila. Ana je sve ocajnije spoznavala da je prevarena obmanuta i izigrana. Osjecajuci da Vronskom postaje navika, teret ili fizicka potreba, reagirala je osvetoljubivo i ogorceno. I tako je Ana uništila svoj zivot iz ciste osvetoljubivosti, jer svojim uništenjem razorila je i zivot Vronskog koji ostaje opterecen osjecajem krivice. Ana je zeljela da Vronski osjeti ono što se u njoj dogadalo, i Vronski je dio toga osjetio. Na kraju vidimo da se Vronski ponovo vraca vojsci i ratu protiv Turaka. Postavlja se pitanje da li je to samo odlazak u smrt, u casno samoubojstvo ili je Vronski ipak odlucio nešto uciniti sa svojim zivotom nakon svega?
Vronskog je najbolje prikazao Stiva u svom citatu: "Silno je bogat, lijep, jakih veza, krilni adutant i uza sve to - vrlo je drag, dobar momak. I još više nego naprosto dobar momak. Koliko sam ja ovdje o njemu doznao on je obrazovan i vrlo pametan; to je covjek koji ce daleko dotjerati."
OLIVABAY nije na forumu  
Old 27.02.2010, 12:46 AM   #186
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

/nastavak/

Fizicki izgled Vronskog: "Vronski je bio onizak, cvrsto graden tamnoputac, dobrodušna i lijepa, neobicna i mirna i odlucna lica. Na njegovu licu i pojavi, od kratko podšišane crne kose i svjeze obrijana podbratka do nove novcate uniforme, sve bijaše jednostavno i ujedno otmjeno."

S druge strane pratimo lik Levina i njegove probleme, kako ljubavne, tako i poslovne.
Levin je junak Ane Karenjine. "U biti, neki citatelji vjeruju da je lik Ane stvoren uglavnom radi isticanja Levinovog superioriteta. Gdje se Ana histericno mijenja da bi postigla savršenu ljubavnu vezu, Levin nastoji pronaci suvislost u zivotu i smrti, ljubavi i poslu; Ana je portret poremecenja uma; Levin pronalazi sklad s ljudima oko sebe. U Ani vidimo moralni slom gradskog društva; u Levinu, vidimo Tolstojeve nade za buducu Rusiju."

Kroz nekoliko dana Levinov se pogled na svijet mijenja. Dok njegov brat Nikolai umire, on smaha da smrt uzima svako znacenje zivotu i da je Bog koji dopušta smrt zao. No, poslije vjencanja s Kiti, smrti njegova brata i rodenja sina, Levin shvaca zivot na drugaciji, religiozniji nacin i ne boji se više smrti. Levin Kiti moze ponuditi siguran zivot, ali ne moze joj dati romanticnu avanturu i strast kakvom zraci Vronski. Kada ju je zaprosio prvi puta, Kiti ga je odbila jer se nadala da njeno srce pripada Vronskom. Nakon što je odbijen, Levinu se budi nesigurnost u sebe, još veca od one kad ju je zaprosio: "...Ali Levin bijaše zaljubljen, i zato mu se cinilo da je Kiti u svakom pogledu takvo bice ponad svega zemaljskoga, a on da je takav niski zemaljski stvor da ne bi moglo biti ni pomisli o tome da bi ga drugi, a i ona sama, ocijenili kao nje dostojna." Tada više nije znao što uciniti i umjesto da trazi razlog negativnog odgovora i da ostane u igri, on se povlaci, odlazi na selo i trazi svoj mir u razvijanju poljoprivrede i gospodarstva. Kiti je za razliku od Levina odbijanje primila na drugaciji nacin. Ona je razocarana što Vronski više ne pokazuje zanimanje za nju, što ju nije zaprosio. No, Vronski nije ni imao namjeru zaprositi Kiti: On nije znao da njegovo ponašanje prema Kiti ima odredeno ime, da je to zavodenje gospodica bez zenidbene namjere i da je to zavodenje jedan od ruznih postupaka koji je uobicajen medu istaknutim mladim ljudima kao što je on (...) da je mogao saznati da ce Kiti biti nesretna ne uzme li je za zenu, veoma bi se zacudio (...) nije mogao povjerovati da bi ono što je njemu, a pogotovo njoj, pruzalo tako velik i lijep uzitak moglo biti ruzno. Još manje bi mogao povjerovati u to da se mora ozeniti. "Kiti tada oboljeva, te s obitelji odlazi na putovanje da se smiri i razmisli što zeli. Odlucuje da se zeli udati za Levina, i tako bude. Fizicki opis Kiti: Kad je mislio o njoj (Levin), mogao ju je svu sebi zivo predociti, posebice drazest one sitne plavokose glavice s izrazom djecje jasnoce i dobrote, tako slobodno smještene na visokim djevojackim ramenima. Djetinjatost izraza njena lica u skladu s tananom ljepotom stasa sacinjavale su njenu posebnu divotu koju je on i te kako shvacao; ali ono što je neocekivano vazda iznenadivalo na njoj, bijaše izraz njenih ociju, blagih, mirnih i iskrenih, a posebno njen smiješak koji je Levina stalno prenosio u carobni svijet ... svoga ranog djetinjstva. "Kiti i Levin zive sretno, i kasnije imaju sina. Kiti se savršeno uklopila u obiteljski zivot: Kiti pronalazi svoju najvecu srecu u ulozi zene i majke, ulozi koju je Tolstoj najviše cijenio. Potpuno sigurna u sebe, ona unosi sklad u svoj dom i mir Levinovoj duši. Ima veliko poštovanje prema ljudskom krugu rodenja, zivota i smrti, i ne boji ga se. Iako ne uvijek dobro shvacena, Kiti je vrlo pametna i jako realna. Ima veliku vjeru i povjerenje u dobrotu Boga.
"Aleksej Aleksandrovic Karenjin je jedna vrlo neromanticna i pomalo dosadna osoba. Stalno gleda na sat, i uvijek ima unaprijed izracunato što i kada treba uciniti, što ga cini vrlo predvidljivim. Njegov odnos prema Ani u braku cisto je formalan, i njihov je brak dosadan i monoton, što Anu cini zeljnom uzbudenja, zeljnom prave i shastvene ljubavi. Pošto društvo ima veliki utjecaj na Karenjina, cini se da upravo društvo i upravlja njegovim postupcima. Njemu je vaznije što ce drugi govoriti o njegovu braku, nego njegova vlastita sreca. On je kontrastan lik Levinu što se tice religije. Dok Levin na kraju pronalazi Boga u sebi, Karenjin cini upravo suprotno jer njegovo kršcanstvo slabi, te postaje laki plijen Lidije Ivanovne, zene koja koristi svoju tzv. religiju kao sredstvo zadrzavanja Karenjina blizu sebe, i dalje od Ane. Karenjin je na kraju zeljan osvete.
Treca strana price govori o odnosima Doli i Stjepana Arkadjica - Stive. Stjepan Arkadjic bio je nevjeran prema svojoj zeni Doli i samim time zapocinje knjiga. Nakon razgovora s Anom, ona prihvaca Stivu natrag u svoj zivot. Zahvaljuje joj se rijecima: "Upamti Ana: ono što si ti za mene ucinila nikad necu zaboraviti. I upamti da sam te voljela i da cu te uvijek voljeti kao najboljeg prijatelja." Doli kasnije i potvrduje te rijeci jer ona ce jedina posjecivati Anu nakon što je svi izbace iz društva. Kasnije veza izme u Ane i Stive postaje ponovo krhka: Spona što ju je Ana napravila pokazala se krhkom, te je porodicna sloga opet napukla na onom istom mjestu. Niceg odredenog nije bilo, ali Stjepana Arkadjica gotovo nikad nije bilo, a slutnje o nevjeri postojano su mucile Doli, i ona ih je sad odgonila od sebe bojeci se prozivljenih muka ljubomore. Prva provala ljubomore, jedanput prozivljena, više se nije mogla pojaviti, pa cak ni otkrice nevjere ne bi više moglo na nju onako djelovati kao prvi put. Takva bi je otkrica sada samo lišila njenih porodicnih navika, te je dopuštala da je vara preziruci zbog te slabosti njega, a ponajviše sebe. "Stiva je bio uvijek veseljak, osoba puna šarma, ali i nevjere. Voli dobru gozbu i pice, muziku, zabavu, ali ipretjerano budi zanimanje za zene. Svi vole Stivu u društvu jer uvijek podize atmosferu, i izazive smijeh. On nikada nije namjeravao niti moze biti vjeran Doli, zeni koja ga uistinu voli. No, ne moze si pomoci - jednostavno je takav. Stiva ima još jednu lošu osobinu, a to je kockanje. Godinama je zivio "na visokoj nozi " i tako potrošio svoj novac, a sada pocinje uzimati i novac od Doli, novac koji joj je naslijedila, za isplacivanje svojih kockarskih dugova. No bez obzira na sve, Doli Stivu uvijek voli, a i Stiva voli nju.
Na Anu Karenjinu" mozemo postaviti više teza, no vjerojatno je najvaznija ona koja ukljucuje lik Ane Karenjine, odnosno pitanje: da li je Ana Karenjina bila dobra zena? Odgovor bi bio jednostavan, naravno da nije, i time bi ova teza jednostavno bila negativna, no to je vrlo plitka i nepromišljena osuda. Ana Karenjina je zena vrlo snaznih strasti, no te strasti su zarobljene u kuci Karenjina, i Ani ne preostaje ništa drugo nego potraga za oslobadanjem te zarobljene osobe. Ona u pocetku odbija Vronskog i ne zeli imati vezu s njim, no upornost Vronskog, a i ta Anina zelja za oslobadanjem tjeraju je na preljub. Tim cinom ona se oslobada i postaje sve ono što s dosadnim i predvidljivim Karenjinom nije mogla biti. No, zbog pretjerane ljubavi i neracionalnog razmišljanja Ana polako gubi kontrolu nad svojim osjecajima, i nekad mirna i uvijek stabilna Ana, postaje sada vrlo histericna, posesivna i sumnjicava osoba. To je dovodi i do samoubojstva. Ja mislim da je Karenjin glavni krivac svemu što se dogodilo. Ana i Karenjin vjencali su se ne iz ljubavi vec zato što je tako bilo uredeno. Život s Karenjinom dosadan je i Ana nije imala što drugo uciniti nego osloboditi svoj pravi karakter, svoju osobnost, strast i ljubav. Ova teza afirmativna je, jer mislim da problem nije u Ani, nego u Karenjinu. Karenjin je taj koji nije bio dobar muz (predvidljiv, dosadan, neromantican, uvijek zaposlen, vrijeme je novac" mu je vjerojatno glavni moto). Necemo smatrati "Anu Karenjinu" umjetnickim djelom; smatrat cemo je dijelom zivota. Dio zivota i je. Tolstoj je uspio opisati suvremeni zivot i ljude koji su nam bliski na jedan vrlo jednostavan nacin. Njegovi likovi isti su kao i ljudi koje susrecemo svaki dan u zivotu, i zato je njegovo djelo tako jednostavno i dostupno svima. On je svaki lik u djelu okarakterizirao na sve moguce nacine - psihološki, moralni, estetski, socijalni... i time ih ucinio svakim za sebe vrlo posebnim, i u nama time budi naše vlastito rasudivanje - tko je dobar, tko je loš. Obicno smo se uvijek susretali s likovima koji su sigurno ili negativni ili pozitivni, ali ovaj puta svi se cine pozitivnim u pocetku, no kasnije svaki citatelj dobija svoju sliku o pojedinom liku. Mislim da je Tolstoj prvi pravi pisac koji je otkrio realizam i upotrijebio vrijeme kao glavni faktor radnje. Tolstojevo remek-djelo dio je zivota, kako njegovoga tako i našega. Tolstoj je izvanredno znao opisati psihološke osobine svojih likova i citajuci djelo moze se vidjeti istina o ljudskoj naravi, o tome kakvi ljudi zaista jesu, a tim iskustvom mislim da mozemo bolje razumjeti ljude sa slicnom sudbinom kao na primjer Ana, Levin, Vronski i drugi. Konacan zakljucak je samo dvije rijeci: remek-djelo.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 27.02.2010, 01:18 AM   #187
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Derviš i Smrt - Meša Selimović

Mehmedalija Mesa Selimovic je rodjen u Tuzli 1910. Nakon zavrsenih studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, do pocetka Drugog svijetskog rata, radio je kao profesor gimnazije u rodnom gradu. Zatvoren 1942, a 1943. g. nasao se na slobodnoj teritoriji. Ucestvovao je do kraja rata u borbi protiv okupatora.
Poslije rata je jedno vrijeme radio kao univerzietski nastavnik u Sarajevu. Potom obavlja niz visokih duznosti u kulturi (bio je direktor Bosna-filma, direktor Narodnog pozorista i, konacno, glavni i odgovorni urednik u izdavackom preduzecu "Svjetlost" u Sarajevu).
Zbog prigusenog sukoba s tadasjim politickim rukovodstvom u Bih-manifestovanog pojedinacnim gestovima, izjavama i natpisima-napusta Sarajevo i prelazi u Beograd. Nastavlja sa objavljivanjem svojih djela.
Bio je prozaist raznovrsne tematske i zanrovske orijentacije. Poceo je sa knjizevnim radom relativo kasno, prozom sa ratnom tematikom, da bi potom svoj literarni rad usredsredio na refleksiju i univerzalne teme: covijek, njegova egzistencija i sudbina.
Njegov knjizevni opus obuhvata pripovijetke: "Prva ceta" (1950), "Tudja zemlja" (1957); romane: "Tisine" (1961), "Magla i mjesecina" (1965), "Dervis i smrt" (1966), "Tvrdjava" (1970), "Ostrvo" (1974); studije i eseje: "Za i protiv Vuka" (1967), "Eseji i ogledi" (1966). Njegov autobiografski spis "Sjecanja" (1957) govori o piscevom zivotu, knjizevnom radu i nekim knjizevnim i kulturnim dogadjajima i licnostima.
Puni uspjeh postigao je romanom "Dervis i smrt" (1966). Ovaj roman je osvojio sve znacajnije domace knjizevne nagrade. Sljedi, takodje, znacajan roman "Tvrdjava" (1970). Ova djela prevode se i objavljuju i u drugim zemljama.
Selimovic je umro u Beogradu, 1982. g.
O DJELU
Roman "Dervis i smrt" je najznacajnije djelo u knjizevnom stvaranju Mese Selimovica, ali i znacajno djelo u nasoj cjelokupnoj knjizevnosti. Djelo je osobeno po stilu, jeziku, filozofiji zivota, psiholoskoj analizi i tehnici oblikovanja. Po tim i mnogim drugim kvalitetima spada u sam vrh nase romaneskne proze. "Dervis i smrt" je roman lika -od pocetka do kraja u sredistu je licnost sejha Ahmeda Nurudina, koji ispisuje svoj zivotopis, a istovjedno sagledavanje zivota dovelo je do poraznog saznanja da je zivot prozao u praznini i neiskoriscenosti, u uzaludnosti i besmislu, bez jasnih tragova. Ovo je i psiholoski roman -oblikovan je kao ispovijest junaka koji, na kraju zivotnog puta, u ocekivanju smrti, svodi svoj zivotni bilans. To je i filozofski roman - u njegovom sredistu je covijek kao moralno bice i smisao njegove (covjekove) egzistencije.
Podsticaj za nastanak romana nalazi se u piscevom zivotu. Poznavanje tih autobiografskih elemenata olaksava razumijevanje romana, licnosti Ahmeda Nurudina, tehnike oblikovanja i stvaralackog postupka. Krajem 1944. g. u Tuzli je streljan Selimovicev najstariji brat Sefkija, partizanski oficir. Sefkijina smrt je snazno pogodila Selimovica: sedmoroih je bilo u partizanima, a brata su streljali partizani. "Taj moj ubijeni brat je moja najveca tuga", pise Mesa Selimovic.
U romanu su izvrsena visestruka pomjeranja. Zbivanje je iz vremena Narodnooslobodilackog rata pomjereno u tursko vrijeme i time je ostvarena vremenska distanca i smireniji ton pripovijedanja. Dozivljaj je sa licnosti partizana i komuniste pomjeren na licnost dervisa i sejha. Problem je sa politicko-ideoloskog pomjeren na vjersko-ideoloski teren, cime je izbjegnuta politicka aktuelnost i neminovan prodor subjektivnih osjecanja i raspolozenja. Ovim postupkom je pojedinacno i privatno dobilo univerzalno vazenje.
PISAC O SVOM DJELU
MOJ BOZE, JA NEMAM NIKOGA
OSIM TEBE I BRATA MOJEGA
*
"Ja sam htio da napisem roman o ljubavi, roman o tragediji covijeka koji je toliko indoktriniran da dogma kojoj sluzi postane sustina njegova zivota: promasio je ljubav, promasice i zivot. Njegova tragedija pocinje onog trenutka kad izgubi voljenu zenu, kad se ne bori za nju, kad je olako prepusti drugome iako je ona spremna na bjekstvo s njim. Ostavlja je, povrijedjen ratom, povrijedjen njenom nevoljnom izdajom, zbunjen zivotom suvise grubim za njegovu naivnu i neotpornu mladost. Nurudin cini pogresan izbor i polazi krivim putem, trazeci sigurnost u tvrdom sistemu Dogme, misleci da ce se tako zakloniti od surovih udaraca zivota. Ali udarci zivota nikog ne zaobilaze. njega ce snaci s najneocekivanije strane, gdje je najnezasticeniji i najosjetljiviji, od sistema vlasti kojemu je njegova Dogma nepokolebljivi branilac: u ostar sukob su dosla prihvacena vjerovanja i ljudska osjecanja. Tako se nasao u procjepu izedju Vjere, Vlasti i licnog zivota. Sta ce u toj dilemi prevagnuti, dervis ili brat? Bratsko osjecanje je prirodjeno, i gubitak brata je licna pozlijedjenost. Vjera je Nurudinu pribjeziste od zivota, a htio je da sacuva oboje, i vjeru i licno osjecanje. Ali kako su oni u ostrom sukobu, to mu ne usoijeva. Ostajuci u dogmi, on sve vise gubi ljudskog. I ne okrecuci se protiv vlasti, on trazi pojedinacne krivce."
*
' "Dervis i smrt" je knjiga o ljubavi i mrznji, dogmi i zivotu, licnom i nelicnom, izdvojenom i opstem.'
*
"Ahmet Nurudin u pocetku prihvata 'tudju' misao, nekriticki i apologetski prima jednu ideologiju, bez trunke sumnje i skepse. ta ideologija mu je, u stvari, postala zaklon od zivota. A kad zivot sam prodre do njega, kad srusi paravan pogleda na svijet, kad ga zapljusne svojim maticom, on od moguceg covjeka postaje stvarni. Tada, tek tada, on pocinje da osjeca mrznju, zavist, zelju za osvetom, cak i potrebu za ljubavlju, ali je ne ostvaruje. Da je ostvario ljubav, da nije posao putem mrznje, njegov ljudski lik bi bio cist i cjelovit; mrznja ga je destruirla."

NAJLJEPSE MISLI
*
Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.
*
Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu.
*
Cuvaj se mrznje, da ne pogrijesis prema sebi i prema drugima.
*
Covjek dobija kad daje.
*
Ne mogu da kazem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kazem: bicu ti prijatelj.
*
Strah i nemoc radjaju niske nagone.
*
Nije dobro ono sto jeste, vec ono sto se zeli.
*
Mozda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mrznju, drugo za ljubav.
*
Sve je moguce, sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati.
*
Kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji.
*
Nije covijek ono sto misli, vec ono sto cini.
*
Do kraja zivota upoznavacu ljude, a nikad ih upoznati necu, uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupka.
*
Dobri ljudi su sreca na ovome svijetu.
*
Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasudjivanja, to je i nacin da se ljudi otjeraju u zlo.
*
Mesa o Bosni:
"Mozda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreca, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala srecu da je mocni susjedi ostave namiru. Od dalekih bogumila, koji prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, unistavali pape, carevi, kraljevi, a prezivjeli su se uvijek vracali svome prkosu. Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su presli u tudju vjeru, ostali su Bosanci, cudan soj ljudi koji se nije mjesao s okupatorom, ali nije vise bio sto su njegova druga braca, mada su im isti obicaji, nacin zivota, jezik, ljubav prema zavicaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usmljenija nego sto su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to sto je Bosna do osamnaestoga vijeka bila relativno razvijena, prakticki bez nepismenih, sa mnostvom skola, s uredjenim urbanim zivotom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog polozaja bila je ocita. Nisu prisli tudjini a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragican bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuce i porodice stvoren je kult, i sav neistrosen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj nacin stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobicnom jakom osjecajnoscu (nase naljepse narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Isli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli, jer su zeljeli kraj turske carevine i doprinosili njegovom rusenju. A kraj turske carevine je i kraj svega sto su oni bili. Razum tu nije mogao pronaci rjesenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri cemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematicno, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mrznja, osjecanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima zbog mrznje prema turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi."
STA JE COVJEK PREMA OVOM SVIJETU, STA MOZE I SMIJE I KOLIKE SU NJEGOVE STVARNE MOCi?
Zivot ima smisao jedino ako se pronadje put misli, radu, ljubavi i prastanju. Da je Ahmet pronasao svoj put, da nije zelio osvetu i mrznju bio bi ostvaren kao covjek. Covjek je velicina. Uvijek vezem covjeka za dobrotu, ispunjenost ljubavlju i toplinom, za stvaranje. Nekoga ko je hrabar, ko se bori da iznese svoje ideje, sebe, bez straha, mozemo zvati covjekom. Naoruzan ljudskoscu, znanjem, vjerom on smije sve sto je dobro i ima veliku moc.
STA JE ISPRED, LICNO ILI OPSTE?

Licni i opsti interesi, ako vec ne mogu da se podudaraju, trebaju da teze jedni prema drugima. Bilo bi najbolje uskladiti ih, iako je to nekad jako tesko. Covjek je sinteza dobra i zla. Ima u sebi dosta sebicnosti, pohlepe, zelju za dominacijom nad drugima. Prevazici snagom volje negativni dio sebe, uzdici svoju svijest na taj nivo -da smo u mogucnosti izjednaciti licne i opste interese, svakom covjeku treba da bude imperativ. To je onaj dio nase duse i svijesti koji tezi ka savrsenstvu. I sam Mesa je rekao: "Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju negativnu prirodu."
IMA LI COVJEK PRAVO DA MISLI PO DIKTATU SVOJE DUSE I MORALA ILI MORA DA MISLI PO DIKTATU SPOLJASNJIH SILA OLICENIH U VLASTI I MOCNICIMA?
Covjek nije ostvaren ako nema dovoljno hrabrosti da iskaze sebe. Najbolji i najcesci put da sebe prikazemo jesu moc i sloboda govora i umjetnicko djelo. Ako posjedujemo pravilno rasudjivanje, ako je pravda nasa, ako su diktati nase duse i morala ispravni, ne smijemo se kriti i stititi iza raznih bedema (vjerskih, politickih i slijepih ideologija). Docemo u sukob sa sobom i zavrsicemo tragicno, neostvareni. Zabranite jednom naucniku da pronalazi, umjetniku da stvara, covjeku da govori! To je nemoguce! Covjek je velika snaga. Slapovi njegovih misli su mnogo, mnogo jaci nego Nijagarini vodopadi. cak i smrt je tu nemocna. Ni jedna ideologija, totalitarna vlast, pojedinac ne mogu tu snagu zaustaviti. To nam je i istirija pokazala.
Ne odobravam da sobom, tj. svojim izrazom, ugrozavamo egzistenciju drugih ili svoju sopstvenu. Ni jednu krajnost ne podrzavam. Pametan, kreativan i snalazljiv covjek ce uvijek naci put da sebe iskaze.Ako se malo potrudi, to moze svako od nas.
JE LI COVJEK RODJEN DA PATI I DA BUDE NESRECAN ILI POSTOJI MOGUCNOST DA SE ZIVOT ISPUNI SMISLOM I TOPLINOM?
Hasan svojom vedrinom dokazuje da je zivot odredjen covjekovim opredeljenjem prema njemu i umjetnoscu da ga osjeti i iskoristi, da ga potcini sebi i ucini ga punim. Uvijek postoji smisao. Nikom od nas nije dat zivot bez razloga. Pronaci put i smisao nije lak zadatak. Zivot je trnovit. Za sve sto nam znaci moramo se dobro potruditi i mnogo sebe dati. Moramo priznati da nam je najvece uzivanje u plodovima zbog kojih smo se najvise mucili. Malodusni odustaju i ne bore se. Oni i govore da je covjek slaba trska, trun u trenu, da je prolazan, smrtan. Vazno je tragati, djelati za sopstvenim smislom, za putem do sebe. Kroz rad se dolazi do rezultata.
Mislim da je u radu i ljubavi smisao naseg postojanja. Cini li nam se nekad zivot previse svakodnevan, monoton, prazan? Nismo ga obojili radoscu, iskrenim osmijehom, bezazlenom srecom. Samo da dodamo trun ljubavi prema vecini stvari koje radimo, svaki tren bio bi lijep. Nekom sitnicom obradovati one koje volimo ili cijeniti sto svako jutro docekamo zdravi, zar je potrebno vise? Ahmet kaze: "Mozda nije lako zivjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, bice jos gore."
JE LI SUDBINA REZULTAT GRESKE POJEDINCA ILI ZAKONITOST OPSTEG KRETANJA KOME POJEDINAC NE MOZE DA SE ODUPRE?

Ima zivotnih situacija koje sami sebi kreiramo, ali isto tako postoje i one na koje ne mozemo uticati. Postoji prirodna ravnoteza, neka sila, koju ljudi vijekovima odgonetaju. Ljudi joj traze ime, oblik, smisao. Ali neminovno je jedno, ta sila utice na sve nas. Ona ne mimoilazi nikoga. Podjednako ima utcaj i na zivote bogatih i siromasnih, na srecne i nesrecne, ona ne pravi nikakvu razliku. Na tu silu ne mozmo uticati.
Medjutim, nije potrebno prepustiti se toj sili. Covjek moze mnogo. Moze da utice na sebe. Moze da svoje puteve ispravlja i pravo njima hodi. Osmisljavati se, oblikovati u dobru, pravdi i razumijevanju potrebno je da bude cilj svakome od nas. Kao takvima, sudbina nece biti greska (pored ostalog mi sebe mozemo ubijediti u to). Na zivot cemo vjecno gledati sa mladalockim poletom i optimizmom. Zdrav razum, dobrotu i pozitivan stav ne moze nam niko oduzeti, pa ni teska zivotna oluja.
PUT DO SEBE (ESEJ)
Ne cini li nam se, kada se povucemo u razmisljanja, da sebi postavljamo bezbroj pitanja. Odgovori koji nam se nude cine nam se sturi, nepotpuni. Vecinom odgovore odbacimo i samo ostane bezbroj pitanja.
Jesu li ta povlacenja u razmisljanja -zaustavljanja i osvrtanja? Da li je to potreba svih nas da mislimo o svemu sto nas okruzuje i sto je u nama? Misliti jeste potreba svakog covjeka, a koliko smo mi danas u mogucnosti da mislimo?
OLIVABAY nije na forumu  
Old 27.02.2010, 01:19 AM   #188
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

/nastavak "DErviš i smrt"/

Nametnuto nam je kako da mislimo, koga da slusamo, sta da jedemo, koga da volimo... Je li to ta sloboda covjeka koju toliko propagiraju? Nismo ni svjesni koliko nasim rasudjivanjem manipulisu (izmedju ostalog) i mediji koji su u rukama bogatih i mocnih. Rijeka sa zapada je donijela otpad na nase obale. Truje nasu tradiciju, obicaje, jezik, kulturu. Ako nam razboli glavna uporista, poput svetosavlja, folklora, cirilice, lako nama moze manipulisati. Mi, mali, treba da budemo pod ekonomskom, politickom, vojnom silom velikih. Da li je to "novi svjetski poredak"? Toliko "hvaljena" globalizacija?
Brz tempo zivota donio nam je prije svega umor. Poslije napornog dana, mi cemo sjesti pred televizor (svi znamo sadrzaj nasih televizijskih programa). Gledanje takvih programa je gubljenje vremena. I ne samo to - stetno je za zdrav razum.
Tako savremen covjek ima sve manje vremena za razmisljanje. I kad ima vremena, usmjeri ga u pogresnom smjeru.
Brzina je ljudima oduzela mogucnost da dodju do konacnog cilja -do spoznaje i ostvarivanja sebe.

A pitanje sopstvene spoznaje i ostvarivanja je veoma staro. Otkako je covjek postao razumno bice, traga za odgovorima na ova pitanja. Mislim da nista nije slucajno. Cim se radjamo, zivimo, radimo -imamo smisao. Sta nas pokrece? Priroda, volja, rad, ili, mozda, nesto drugo, nepoznato, sto ne mozemo osjetiti svojim culima? IIi su nasi pokretaci svi oni zajedno?
Mesa kroz ovo djelo porucuje da izaberemo ljubav kao put do ostvarivanja. Ona je uvijek bila bliska uzimanju i davanju, stradanju i prastanju. Ona je jedinstvo. Sve antagonisticke sile zivota povezuje i cini harmonicnim, sve povezuje u cjelinu, krug -vjecnost. Pomocu nje smo djelic bozanskog.
Otvara se jos jedan problem ljudi danasnjice -zive, a ne vole. Ostvaruju se kroz neke druge sfere, ali smisaonu, najznacajniju, zaobilaze i tako dolazi do potpunog otudjivanja.
Otudjeni smo od svoje biti zato sto smo nesigurni, puni straha, i to je glavni uzrok zasto toliko grijesimo. Ne nalazimo dovoljno sadrzaja i vrijednosti sami u sebi, jer ne znamo da volimo, ne znamo sustinu. Bojimo se i zbog toga smo gladni zivota, jer nam promice smisao, nikako da ga uzmemo. Strah je opasan. Iz njega se radja zlo, opiranje i mrznja. Strasno je to sto je covjecanstvu postalo nuzno da bude zlo.

Mozda je potrebno vratiti se na sam pocetak. Cuti prvobitnu rijec ljubav , doziviti je ponovo, istinski. Shvatiti je kao glavnog pokretaca svijeta.
Da nam ljubav bude put i da se vise nikada ne izgubimo!


REFERAT-2
DERVIŠ I SMRT
Meša Selimović
Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se daje cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad,...
Gresne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju?
Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je proslo... ali zasto se javlja kad mi je najmanje potrebno?
Covjek najcesce govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih rijeci.
Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu.
DO KRAJA ZIVOTA UPOZNAVACU LJUDE, A NIKAD IH UPOZNATI NECU. UVIJEK CE ME ZBUNJIVATI NEOBJASNJIVOSCU POSTUPKA.
Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha...
Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. ...
Primi, Boze, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i zelju da izadjem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehei podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje... Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu. Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao. Ako hoces da uvrijedis, to je lako. Treba samo biti bezobziran. Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom.

PIŠČEVA BIOGRAFIJA
Mesa Selimovic je rodjen 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu zavrsio je osnovnu skolu i gimnaziju. 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Gradjanske skole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. prelazi na oslobodjenu teritoriju, postaje clan KPJ i clan Agitprop-a za istocnu Bosnu, potom je politicki komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. prelazi u Beograd i obavlja znacajne politicke i kulturne funkcije. Od 1947. zivi u Sarajevu i radi kao profesor Vise pedagoske skole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnicki direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorista, glavni urednik IP "Svjetlost". 1971. godine penzionisan je i seli u Beograd. Biran je za predsjednika Saveza knjizevnika Jugoslavije, bio je pocasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni clan ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznacajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoseva nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd. Umro je 11. VII 1982. godine u Beogradu.
INTERPRETACIJA
Roman Derviš i smrt je i lirski roman, i roman od mnoštva refleksija ili meditativnih jedinica, koje intelektualizuju problem čovjekove egzistencije. On je i roman ličnosti ili psihološki roman u ispovjednoj formi subjekta, koji pred samu smrt, ispisuje svoj nesporazum, svoj sudar sa svijetom i svoju tragičnu sudbinu, ostavljajući poruku da od izabranog puta čovjeka zavisi i ishod njegovog života. A to je: Život ima smisla jedino ako se, umjesto osvete, moći i mržnje, nađe put ljubavi.
Roman se nudi čitaocu kao »pronađeni rukopis«, o čemu na kraju romana govori i bilješka ispisana rukom Nurudinovog prijatelja Hasana: »Nisam znao da je bio toliko nesrećan. Mir njegovoj namučenoj duši!« Roman je podjeljen u dva dijela: Prvi dio ima devet, a drugi dio sedam poglavlja. Pisac djelo započinje citatom iz svete islamske knjige-Kurana, završavajući citat konstatacijom “da je svaki čovjek uvijek na gubitku”, dakle u stilu filozofije apsurda, što bi trebalo da znači: ma šta činili i radili, uvijek smo na gubitku jer smo osuđeni na smrt, smrt je naša izvijesnost. Međutim, čitanje romana pokazuje da nije uvijek tako i da život, dok traje, doista može imati smisla i biti praćen dobitkom.
IDEJNI ASPEKTI U DJELU
Ključ čovjekove sreće i opstanka sadržan je u tome koji smo put odabrali. Ako čovjek pođe putem osvete, moći i mržnje,nema mu spasa ( uvijek je na gubitku ). Život ima smisla jedino ako se pronađe put dobrote, ljubavi i plemenitih ciljeva, ako se čovjek okrene čovjeku i u njemu pronađe sebi bliskog.
Čovjek je tragično bićekoje dolazi na svijet mimo svoje želje i odlazi protiv svoje volje; zivi neprestano u strahu od beskrajne vasione i kratkog života, nizak i velik, sitan i uzvisen, proklet i veličanstven.
Čovjek u svom trajanju prolazi kroz tri faze. Prva je vrijeme »zlatne ptice« i snova; vrijeme harmoničnosti u njemu, kada se ne sluti složenost života, njegove tajne i zamke koje on postvlja pred čovjeka. Druga faza: naslućivanje i uočavanje nesporazuma između čovjeka ( pojedinca ) i svijeta; prvi osjećaj usamljenosti i dileme pred uzrocima i posljedicama. Treća faza: čovjek uviđa da je bačen u svijet nesigurnosti i negostoprimstva; počinje da biva inferioran u svojoj nemoći; on shvata da je samo zrnce pijeska u nesagledivoj pustinji, sitan i nevažan.
Čovjeka određuje relativnost i nemogućnost potpune spoznaje onoga što ga okružuje; njime upravljaju slučajnost,strah od ništavila, od moćnijeg, od sebe, od nizvjesnosti; razara ga samoća i nemogućnost da utiče na svoju sudbinu, na ono što ga okružuje i pritiska.
AHMED NURUDIN
Gradeći ovaj glavni lik u romanu Derviš i smrt, Meša Selimović je čitaocu dao umjetničku viziju čovjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoća, očaj, sile koje su iznad naših moći, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje između onoga što činimo i pto bismo željeli biti i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi vjeru u sve postojeće i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca-u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.
HASAN
Hasan je nada i svjetlost, jedan od pravih načina da čovjek opstane u ovome svijetu surovosti, da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. O mijenja zanimanja, mjesta, ljude; uvijek nekud ide, pa se opet vraća, stalno noseći neku svježinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: »Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća!«. Od te »vezanosti« ili nesreće boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorjenjivanje za jedno mjesto nesreća? Yato što nas ono uvijek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokreće zavisti, sumnje, ogovaranja, pokreće na netrepeljivost i zlo, jer uvijek je neko nekome na nišanu. Riječ je o psihološkoj tjeskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča…Uvijek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga bježi, naročito ako je riječ o kasabi, o malom mjestu u kome svako poznaje svakog.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 27.02.2010, 01:19 AM   #189
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

REFERAT-3

PIŠČEVA BIOGRAFIJA
26. aprila 1910. Pasi, rodjenoj Sabanović i Aliji Selimoviću rodio se sin Mehmed. Djetinjstvo provodi u tuzlanskoj mahali. U Tuzli završava osnovnu školu i gimnaziju. Bio je za svoje godine neobicno načitan. Naročito je opčinjen djelima Dostojevskog, kome se “vraćao neprestano”. Piše pjesme i pripovjetke, a prvu priču mu objavljuje list tuzlanske gimnazije Prvijence.
U jesen 1929. upisuje se na Pravni fakultet u Beogradu. 1930. godine prebacuje se na Filozofski fakultet. Svira gitaru i harmoniku, igra fudbal u BUSKU (Beogradski univerzitetski sportski klub). Diplomirao je u martovskom roku 1934. godine i to srpskohrvatski jezik, jugoslovensku književnost, česki jezik, narodnu istoriju i ruski jezik. Ubrzo biva postavljen za nastavnika Građanske škole trgovačkog smjera u Tuzli. Iz zdravstvenih razloga oslobođen je služenja vojske. U toku Drugog svjetskog rata stavlja se na raspolaganje Komunističkoj partiji vršeći razne zadatke u gradu.
1949. godine primljen je u udruženje književnika BiH što je u julu potvrdila Uprava Saveza književnika Jugoslavije. 1950. godine izdaje prvu knjigu pripovjedaka u izdanju zagrebačke Zore pod nazivom “Prva četa”. U septembru je izabran za docenta na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu – predaje romantizam. 1957. godine biva postavljen za direktora Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. 1961. godine “Svjetlost” objavljuje Selimovićev prvi roman “Tišine”. Izabran je za glavnog urednika Izdavačkog preduzeća Svjetlost. Sljedeće godine je izabran za predsjednika Udruženja književnika BiH i počinje pisati roman “Derviš i smrt”. 1964. godine na VII kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Titogradu izabran je za predsjednika Saveza pisaca. 1966. godine završava roman Derviš i smrt. Roman je prvi put objavljen u ediciji sarajevske Svjetlosti.
Dobitnik je Dvadesetsedmojulske nagrade BiH za roman “Tišine”. 1968. godine izabran je za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH.1971. godine je promoviran za počasnog doktora Univerziteta u Sarajevu. U penziju odlazi 1972. godine. Umro je u Beogradu 11. jula 1982. godine. Sahranjen je 14. jula u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
˝DERVIŠ I SMRT˝
(ESEJ)
Čitajući dijelo koje je zasigurno obilježilo stvaranje Meše Selimovića nameće mi se bezbroj pitanja za čijim odgovorima vapi onaj duhovni dio mene, ona strana moje ličnosti koja teži ka ostvarenju i spoznaji života. Ali što više razmišljam odgovori koji mi se nude izgledaju mi šturo i nepotpuno i polako ali sigurno počinjem da ih odbacujem i ostaje mi samo bezbroj pitanja.
Počinjem da pitam sebe da li je čovjek rođen da pati i bude nesrećan ili moža ipak postoji mogućnost da se život ispuni smislom? Interesuje me šta je ispred, lično ili opšte i da li je sudbina greška pojedinca ili zakonitost kome pojedinac ne može da se odupre?
I u tom stanju moje lične nedoumice počinjem da preispitujem sve što se tiče mog ličnog života i života u opštem smislu te riječi. Postovjećijem se sa likom Ahmeda Nurudina ne bi li mi to pomoglo da shvatim porive koji se neizbježno jave u svakom čovjeku kada se nađe u kovitlacu života koji često zna da bude i previše surov.
Baveći se svojim sopstvenim mislima počinjem da shvatam da je u radu i ljubavi smisao našeg postojanja. Mislim da je ljubav onaj začin koji se dodaje svakoj stvari koju radimo i da tako neizbježno svaki tren našeg života možemo učiniti ljepšim. Ljudi, a i ja sama, često zaboravimo da ja sreća sama po sebi to što živimo i što se svako jutro probudimo zdravi sa mogućnošću da promjenimo mnogo toga, počevši od sebe samih. Treba nam samo malo više hrabrosti da se uhvatimo u koštac sa životom i put do našeg ostvarenja biće nam na dohvat ruke.
Ne dozvolimo da nas strah savlada jer tako ćemo samo da se odaljimo od svoje suštine i biti, zaboravićemo ko smo i zanemarićemo sve vrijednosti koje nosimo u sebi.
Saglasna sam sa tim da postoje situacije koje sami sebi kreiramo i one na koje ne možemo uticati. Postoji prirodna ravnoteža, neka sila, koja neminovno utiče na nas i bezobzira da li smo siromašni ili bogati,srećni ili nesrećni,ona nas neće mimoići ali i tada ne treba posustati jer čovjek može mnogo. Može da utiče na sebe, može da ispravlja svoje puteve i oblikuje se prema pravdi i razumu bez da se krije iza nekih bedema vjere jer to je na prvom mjestu kukavički, a zatim i neopravdano.
Hasan svojom vedrinom dokazuje da je život određen čovjekovom sposobnošću da sa njim upravlja i potčini ga u svoju korist jer nikome od nas život nije dat bez razloga. Svi smo mi tu radi nečega i zbog nekoga samo je potrebno pronaći put, potruditi se i dati mnogo od sebe da bismo uživali u plodovima svog postojanja.
Teško mi je da budem objektivna i sama ocjenim koliko upravljam svojim životom. Činjenica je da imam teoriju ali da mi u nedostatku godina nedostaje praksa. Iskreno se nadam da ću biti dosljedna svojim stavovima jer sam gotovo sigurna da su to ispravni putokazi ka mom ostvarenju. Želim biti čovjek naoružan ljudskošću, znaljem i vjerom da sve što je dobro ima veliku moć . Ne želim biti Ahmed Nurudin, ne želim da život prođe pored mene jer ...
sve je moguće,sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati.
OPŠTE KARAKTERISTIKE DJELA

Roman "Dervis i smrt" je najznacajnije djelo u knjizevnom stvaranju Mese Selimovica, ali i znacajno djelo u nasoj cjelokupnoj knjizevnosti. Djelo je osobeno po stilu, jeziku, filozofiji zivota, psiholoskoj analizi i tehnici oblikovanja. Po tim i mnogim drugim kvalitetima spada u sam vrh nase romaneskne proze. "Dervis i smrt" je roman lika -od pocetka do kraja u sredistu je licnost sejha Ahmeda Nurudina, koji ispisuje svoj zivotopis, a istovjedno sagledavanje zivota dovelo je do poraznog saznanja da je zivot prozao u praznini i neiskoriscenosti, u uzaludnosti i besmislu, bez jasnih tragova. Ovo je i psiholoski roman -oblikovan je kao ispovijest junaka koji, na kraju zivotnog puta, u ocekivanju smrti, svodi svoj zivotni bilans. To je i filozofski roman - u njegovom sredistu je covijek kao moralno bice i smisao njegove (covjekove) egzistencije.
Podsticaj za nastanak romana nalazi se u piscevom zivotu. Poznavanje tih autobiografskih elemenata olaksava razumijevanje romana, licnosti Ahmeda Nurudina, tehnike oblikovanja i stvaralackog postupka. Krajem 1944. g. u Tuzli je streljan Selimovicev najstariji brat Sefkija, partizanski oficir. Sefkijina smrt je snazno pogodila Selimovica: sedmoroih je bilo u partizanima, a brata su streljali partizani. "Taj moj ubijeni brat je moja najveca tuga", pise Mesa Selimovic.
Ahmed Nurudin, pred smrt, piše o sebi i ta ispovijest je u strukturnom smislu iskazana kroz 16 poglavlja. Međutim ne bismo pogriješili kada bismo roman, posmatrano sa psihološkog gledišta, podjelili na tri dijela.
Uprvom dijelu romana pred čitaocem se prikazuje derviš usmjeren prema vječnoj pravdi i vječnoj božanskoj istini čiju savršenu harmoniju jedva da može da poremeti spoznaja opasnosti u kojoj se našao brat. U drugoj fazi, kada je brat već mrtav, Ahmed Nurudin je čovjek čiju je tišinu zamjenila tragična ljudska rezignacija. I u trećoj fazi već vidimo čovjeka koji se guši u političkoj praksi i u ulozi djelioca pravde…Dakle junak i svijet su u međusobnoj zavisnosti gdje se svaki trudi posredno ili neposredno da mjenja stanje ovog drugog stvarajući lanac promjena u rijeci postojanja.
LIKOVI

AHMED NURUDIN
Gradeći ovaj glavni lik u romanu Derviš i smrt, Meša Selimović je čitaocu dao umjetničku viziju čovjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoća, očaj, sile koje su iznad naših moći, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje između onoga što činimo i to bismo željeli biti i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi vjeru u sve postojeće i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca-u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.
Ahmed Nurudin je čovjek koga je dogma otuđila od svijeta i života, čovjek koji se našao između vjere, vlasti i privatnog života i u tom procjepu nije mogao da se snađe. On je čovjek koji je ostao osakaćen, polovičan i prazan zbog igre slučaja i sudbine, ali i zbog ličnog opredjeljenja i tokova zbivanja.

HASAN
Hasan je nada i svjetlost, jedan od pravih načina da čovjek opstane u ovome svijetu surovosti, da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. O mijenja zanimanja, mjesta, ljude; uvijek nekud ide, pa se opet vraća, stalno noseći neku svježinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: »Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća!«. Od te »vezanosti« ili nesreće boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorjenjivanje za jedno mjesto nesreća? Zato što nas ono uvijek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokreće zavisti, sumnje, ogovaranja, pokreće na netrepeljivost i zlo, jer uvijek je neko nekome na nišanu. Riječ je o psihološkoj tjeskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča…Uvijek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga bježi, naročito ako je riječ o kasabi, o malom mjestu u kome svako poznaje svakog.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 27.02.2010, 01:45 AM   #190
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Dobrica Ćosić: Koreni

Dobrica Ćosić je rođen 29. decembra 1921. godine u selu Velika Drenova kod Trstenika. Školovao se u srednjoj Poljoprivrednoj školi u Bukovu kod Negotina ali je prekinuo školovanje za vreme Drugog svetskog rata i kasnije završio Višu političku školu "Đuro Đaković". Bio je partijski komesar u resavskom odredu, ratni urednik lista Mladi borac, član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju i član AGITROP-a CK KP Srbije. Republički i savezni poslanik bio je 12 godina. Jedan je od retkih koji su se javno usprotivili političkoj likvidaciji Aleksandra Rankovića. U domaću i svetsku književnost ulazi 1951. godine sa svojim prvim delom "Daleko je sunce". Godine 1968. otvara pitanje Kosova čime izaziva pozornost članova iz CK. Postao je jedan od najpoznatijih opozicionara Josipu Brozu Titu posle razmimoilaženja sa njim. Od 1951. godine slobodan je umetnik. Godine 1971. postaje član SANU. U junu 1992. godine odlukom Savezne skupštine postaje prvi predsednik SRJ. Smenjen je godinu dana kasnije tajnim glasanjem oba veća Saveznog parlamenta posle sukoba sa Slobodanom Miloševićem.
Ćosić je svoju borbu protiv komunizma nastavio i posle smenjivanja sa mesta Predsednika SRJ. Bio je jedan od retkih akademika koji su se osmelili da govore na protestnim skupovima 1996-1997 na poziv Zorana Đinđića, tadašnjeg gradonačelnika Beograda.
Godine 2000. Dobrica je ušao u Narodnom pokretu Otpor, ali je kasnije izjavio da to ne bi učinio da je znao da je Otpor finansiran iz inostranstva.
Dobrica Ćosić je bio prvi srpski intelektualac koji je otvoreno predložio podelu Kosova i Metohije još 1990-ih. Tokom svog mandata Zoran Đinđić je ovaj predlog prihvatio i pokrenuo inicijativu koja je presečena u korenu njegovim ubistvom. Dobrica Ćosić se u svojoj knjizi "Kosovo" (2004) bavi ovom temom. U maju 2006. godine, jedan od najpoznatijih svetskih intelektualaca Noam Čomski je otvoreno podržao ovaj predlog, nazvavši ga „najboljim mogućim“.
Povodom Ćosićevog 80-og rođendana čestitke su mu uputili tadašnji premijer Srbije Zoran Đinđić (nazvavši ga pritom "Srpskim Tomasom Manom") i tadašnji predsednik Savezne Republike Jugoslavije Vojislav Koštunica. Predsednik Srbije Boris Tadić je decembra 2005. izjavio da se često konsultuje sa Dobricom.

Ćosićev književni rad

Dobrica Ćosić je započeo svoj književni rad romanom „Daleko je sunce“ 1951. godine, u kome evocira svoje ratničko iskustvo iz Narodnooslobodilačke borbe i slika moralnu i psihološku krizu ličnosti u uslovima rata. Dok je ovaj roman za sadržinu imao najsvežije događaje nacionalne istorije, drugi roman „Koreni“ koji je objavljen 1954 godine uzima građu iz stvarnosti Srbije s kraja 19. veka. To je slika raskola u jednoj patrijarhalnoj porodici, ali i raskola u narodu. Ovde je Ćosić pažljivom psihološkom analizom razotkrio mentalitet srbijanskog sela, uočio začetke i uzroke političkih previranja, predočio nekoliko upečatljivih karaktera.
Romanom „Deobe“ 1961. godine Ćosić se ponovo vraća Drugom svetskom ratu. Središnja tema je deoba u narodu, deoba na partizane i četnike i posledice ove podele. Sa književnoumetničkog stanovišta, ovaj roman donosi niz novina, osobenu kompoziciju, dominaciju unutrašnjeg monologa, otkrivanje umetničkog funkcionisanja poliloga kao sredstva za ispoljavanje mase kao književnog junaka, unošenje dokumentarnog materijala, stilsku raznovrsnost i izuzetno slojevitu leksiku.
Posle kratkog izleta u eksperiment sa antiromanom „Bajka“ iz 1966. godine, Ćosić se vraća epskoj temi i piše istorijski roman „Vreme smrti“ koji je objavljivan od 1972. do 1979. godine u četiri knjige. To je roman o Prvom svetskom ratu, široka freska vremena, događaja i ljudskih sudbina. Nastavljajući priču o pojedincima iz porodice Katića iz sela Prerova, započetu u romanu „Koreni“, Ćosić ispisuje sagu ne samo o porodici Katić nego i o Srbiji koja je doživela golgotu. Trilogijom „Vreme zla“ ( „Vernik“ 1984.,“Grešnik“ 1985. i „Otpadnik“ 1986.), koja se može odrediti kao politički roman, Ćosić nastavlja priču o pojedincima iz iste porodice, ali i o ličnostima koje su započele svoj romancki život u „Vremenu smrti“. Tako je „Vremenom smrti“ i „Vremenom zla“ popunjena praznina između romana „Koreni“ i romana „Deobe“ i ostvarena kontinuirana istorija o Srbiji, Prerovu i dvema prerovskim porodicama. Romanom „Vreme vlasti“ nastavlja se istorija započeta romanom „Koreni“.

Dela:
• Daleko je sunce (1951)
• Koreni (1954)
• Deobe 1-3 (1961)
• Bajka (1965)
• Vreme smrti 1-4 (1972-1979)
• Vreme zla – Grešnik ( 1985), Otpadnik ( 1986), Vernik ( 1990)
• Piščevi zapisi 1-3 ( 2001-2002)
• Srpsko pitanje 1-2 ( 2002-2003)
• Pisci moga veka ( 2002)
• Kosovo ( 2004)
• Prijatelji (2005)
Koreni

O delu:

Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine.
Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici koju obrađuje i po umetničkoj metodologiji kojom je građen. Tematski slojevi romana celovito predstavljaju srpsko selo u njegovom sporom preobraženju tokom 19. veka. U mnoštvu motiva i tema posebno se ističu sledeće: tradicionalno slobodarstvo srpskog seljaštva, izraženo u otvorenoj borbi protiv domaće despotije i apsolutizma; održavanje kultova srpske nacionalne mitologije konstituisane još u davna vremena; problem preranog gašenja porodičnog stabla; patrijarhalna despotija kako kult; evropeizacija srpskog intelektualca; raslojavanje srpskog sela; materinski nagon; psihologija suvišnog čoveka; problem identifikacije ličnosti; itd. Devetnaesti vek u životu kneževine srbije omeđen je na početku ustaničkom osvetom pobunjenika nad Osmanlijama, a na kraju tiranijom sopstvene državne vlasti nad nezadovoljnim narodom. Ćosić je pokazao kako svaka generacija , gradeći sopstveni život, plaća velike dugove onome što nasleđuje od predaka. U romanu Koreni prikazane su tri generacije srpskog društva: jednu čine Karađorđevi ustanici koji se kao ljudi ostvaruju u borbi protiv turaka i stvaranju sopstvenih poseda. Druga generacija se socijalno raslojava i u tom se raslojavanju ističu bogati pojedinci sa jedne, i njihove sluge sa druge strane. Treću generaciju čime oni koji nastoje da na kraju 19. veka, pokrenu srpsko društvo iz mrtvila i apatije kao posledice obespravljenosti i depresije. Prvu generaciju predstavljaju Luka Došljak, njegova supruga Kata, njen prvi muž Vasilije, roditelji neobičnog starca Nikole i roditelji Steve Čađenovića. U drugoj generaciji ističu se Aćim Katić, Steva Čađenović, profesor Andra i starac Nikola. Predstavnici treće generacije su Aćimovi sinovi Vukašin i Đorđe, Đorđeva supruga Simka i njihov sluga Tola Dačić. Da bi umetnički realizovao ovako složenu društvenu, socijalnu, etičku i psihološku problematiku, Ćosić je zamislio desetak ljudskih karaktera koji u celini oslikavaju srpsko društvo 19. veka.
Novina Korena je, pre svega, u postupku i stilu. To je poetski psihološki roman, umnogostručene subjektivne perspektive, u kojem se dramatični sudari među ličnostima osvetljavajući iz više uglova, sa stanovišta svih aktera radnje.


Radnja:

Fabula je smeštena u kraj devetnaestog veka u jedno srpsko selo i prati živote Aćima Katića, jednog od radikalskih vođa tog vremena, i njegovih sinova Vukašina i Đorđa.
Vukašin je bio na školovanju nekoliko godina u Francukoj i početkom romana se vraća kući kod oca i brata mu Đorđa da bi im saopštio da se ženi ćerkom liberala Tošića, Aćimovog političkog neprijatelja. Aćim ga se odriče i preti da će ga izbrisati iz testamenta. Istovremeno, Đorđe i njegova supruga Smiljka imaju probleme, jer ni posle 15 godina braka nemaju dece. Đorđe se sve češće napija i u jednom od tih pijanstava izbacuje Smiljku iz kuće. Aćim je očajan zbog svađe sa sinom miljenikom Vukašinom, i što od besa, što od očaja rešava da pozove seljake iz svoga sela Prerova na bunu. Pijani vojnici uspevaju da bez velike muke uguše bunu, ubivši pritom petoricu seljaka.
Istovremeno, Smiljki na um pada spasonosna ideja: da zatrudni sa jednim od Đorđevih sluga. Ubrzo posle toga saznajemo da je Smiljka trudna, a Đorđe joj dopušta da se vrati kući, iako su i on i Aćim puni sumnji oko toga ko je otac deteta. Smiljka rađa sina i beba dobija ime Adam. Kako Adam raste, sve je viši i viši, a sve manje liči na oca Đorđa koji je izrazito nizak. Kada je Adamu bilo 5 godina, majka mu Smiljka se razboljeva i umire, a on jedva preživljava. Ovaj događaj konačno navodi Aćima i Đorđa da Adama prihvate kao svog.
**********************
Servantes - Don Kihot

Migel de Servantes Saavedra (1547-1616) je najistaknutiji španski pripovjedač i jedan on najvećih romanopisca svjetske književnosti.Rodio se u gradiću Alcala de Henares.U vrijeme njegova rođenja obitelj mu je već bila osiromašena.Školovao se u Madridu i Servilli. U vojsku je stupio kao vrlo mlad čovjek,a u njoj je proživio vrlo burne godine.U bitki kod Lepanta izgubio je ruku.Pet godina proveo je u Alžiru kao zarobljenik maurskih gusara.Nakon povratka u domovinu , radio je kao službenik,pa je ponovno bio vojnik, a književni ga rad nije mogao izvući iz siromaštva.Umro je u Madridu.Servantes je pisao drame i komedije, novele i romane.

Djela: FLa Galatea, Bistri vitez Don Kihot od Manče.

Servantesovo karakteriziranje Don Kihota i Sančo Panse

Don Kihota Servantes karakterizira kao: “suhoparnom, mrzovoljnom, hirovitom sinu, natrpanom svakakvim mislima, koje nikomu drugom na pamet ne padaju “.Servantes nas već u proslovu upoznaje sa karakterom svog lika.Djelo se većinom zasniva na sukobu dva svijeta.Tako je Don Kihot čista suprotnost od Sancha.Tako je naš vitez “pedesetih i bio snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, velik ranoranilac i ljubitelj lova” dok je naš Sancho imao “golemu trbušinu a nizak rast i tanke noge”.Iako je Sancho realan čovjek nije osobito inteligentan, “bez mnogo soli u glavi”, te se dade nagoviriti on strane našeg viteza da pođe s njim, obečavši mu pritom namjesništvo nad kakvim otokom ili kraljevstvo koje bude pridobio.Dok Don Kihot na tim putovanjima bude živio u svojim fantazijama, Sancho će naprotiv misliti najprije na sebe, svoj trbuh i svoj džep,”Cijele te noći nije Don Kihot spavao, nego je premišljao o svojoj vladarici Dulcineji, da udesi po onomu što je čitao u svojim knjigama, kako su vitezovi bez sna provodili mnoge noći po šumama i pustinjama zabavljeni mislima na odabranice svoga srca.Ali nije tako proveo noć Sančo Pansa, jer on je ljudski napunio želudac, no nije ga napunio vodom od cikorije, pa je cijelu noć prespavao.”

Dijalog između Don Kihota i Sanča Panse

Djelo se zasniva na sukobu dva svjeta, a to se vidi u dijalozima između Don Kihota i Sančo Panse.Naš bistri vitez zamišlja pustolovine na svakom koraku, te glavom bez obzira srlja u njih ne mareći na Sanchova upozorenja( “ne mareći što mu Sančo Pansa dovikuje i kazuje da su ono na što on navaljuje uistinu vjetrenjače a nisu gorostasi”).Dok Don Kihot podučava Sancha viteškom kodeksu, Snacho upozorava da će se on toga pridržavati sve dok se sam ne nađe u opasnosti, “ako uzmoram braniti sebe, neću ja mnogo pazti na te zakone”, u tim rječima vidimo da Sancho prestavlja tipičnog renesansnog čovjeka koji neće pustiti da ga netko premlati zbog viteških zakona.Taj način gledanja na svijet Servantes sukobljava sa fiktivnim pogledom na svijet od strane don Quijota.Taj sukob svijetova Servantes majstorski prikazuje kroz različite dogodovštine čiji su sudionici Don Kihot i Sančo Pansa.

Don Kihot poražen ili pobijeđen?

Pitanje u naslovu postavljaju si svi čitatelji ovog romana.Don Kihot na kraju svake svoje pustolovine biva poražen, pretučen i ponižen.Ali on upornu nastavlja dalje “da osvećuje krivice, da priskakuje udovicama u pomoć, da zakriljuje djevice”.On u svojoj ludosti ide protiv onog što su postali ideali renesansnog čovjeka.U stvari Don Kihot donosi ono malo mašte što nedostaje svjetu koji pomalo opada zarobljen u svojoj realnosti.Time Don Kihot zadobija simpatije ljudi koje sreće na svojim putovanjima i koji mu pomažu u njegovim svetim ciljevima da bi se malo zabavili.Don Kihot je “doduše pobijeđen od tuđe ruke, ali je pobjednik nad samim sobom, a to je, kako mi je on govorio, najveća pobijeda što se može poželjeti”.

Donkihotizam

U čestoj je porabi pojam donkihotizam (donkihotstvo, donkihoterija) koji potječe, gledaj čuda, od imena Don Kihota, glavnog lika Servantesovog romana.Znači smešan, nesuvremen, besmislen pohvat.

Što je lepo u njemu

Don Kihot prestavlja dio svakog od nas , i to onaj dio koji vjeruje u njegove priče, ideale i maštanja.Kad on nestane nestaće dio svih nas.”Kad ne bi bio grijeh protiv ljubavi prema bližnjem, poželio bih da nikada i ne ozdravi Don Kihot, jer ako on ozdravi, nestade nam njegovih dosetaka, pa i dosjetaka perjanika njegova Sancha Panze, a svaka od tih dosetaka da prevrati i samu melankoniju u radost.”
OLIVABAY nije na forumu  
Zaključana tema

Bookmarks

Oznake
ana karenjina, analiza, andric, balzak, cehov, copic, cosic, dante, defo, dostojevski, faust, gilgames, gorski vijenac, homer, igo, lektire, njegos, puskin, sadrzaj, sekspir, sremac, stankovic, tolstoj, vajld, zlocin i kazna

Opcije teme
Način prikaza

Opcije postovanja
Ne možete kreirati novu temu
Ne možete poslati odgovor
Ne možete dodati priloge
Ne možete prepraviti svoju poruku

BB kod je uključen
Smajliji su uključeni
[IMG] kod je uključen
HTML kod je uključen


Slične teme
Tema Temu otvorio/la Forum Odgovora Poslednji post
Lektire od kojih pada mrak na oči Kijara-brm Književnost 37 16.09.2010 10:59 AM
Sadrzaj vase torbice? _Anna_ Ženski kutak 134 19.05.2010 08:16 PM
Lektire, eseji, maturski i seminarski radovi azecnirP Zastarele i obrisane teme 5 27.04.2010 06:58 PM



Forum Right Top
Forum Left Bottom Forum Right Bottom
 
Right Left
Korisnicki pristup
Zaboravili ste šifru?
Forum LeftForum Right


Forum statistike:
Korisnika: 51,040
Tema: 18,938
Poruka: 823,430

Trenutno je 680 aktivnih korisnika na forumu.
Forum LeftForum Right


Forum LeftForum Right


Izdvajamo:
Forum LeftForum Right


Preporucujemo:
Forum LeftForum Right


Radio:
Forum LeftForum Right


Marketing:
Forum LeftForum Right


Reklame:
Forum LeftForum Right
Right Right
Right Bottom Left Right Bottom Right