Header


Forum Left Top



Obrazovanje Zakoračite još jedan stepenik ka znanju. Razmenite iskustva sa koleginicama i kolegama.

Zaključana tema
 
LinkBack Opcije teme Način prikaza
Old 15.12.2009, 01:17 AM   #161
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Edgar Alan Po - Crni mačak

Edgar Allan Poe je rođen 1809. godine u Bostonu. Posvajaju ga gospodin i gospođa Allan iz Richmonda. Pohađao je University of Virginia, i, West Point, ali ih nije dovršio. Nakon što je između 1827. i 1831. godine objavio tri sveska pjesama, Poe se bavio kritikom, uredništvom i pisanjem kratkih priča za magazine. Jedna od njih je bila i Maska crvene smrti. Zbog svojih Ubojica u Rue Morgue, smatra se ocem moderne detektivske priče. Njegova druga velika djela su: Zvona, Annabel Lee, Arhur Gordon Pim, Priče groteske i arabeske, te Gavran i druge pjesme.
Umro je 1849. godine od posljedica alkoholizma.

Kratki sadržaj:
Priča se o čovjeku, koji je od rane mladosti privržen životinjama, te ih je uvijek držao u kući, mazio… Kasnije se oženio sličnom takvom osobom. Držali su mnogo ljubimaca, među kojim i crnog mačka Plutona. Čovjek se jedne noći vratio pijan i iskopao mačku oko. Jednog dana, ne mogavši više gledati životinju, objesi je na drvo. Te noći bukne mu vatra u kući i jedva se sa ženom spasi, a na zidu iznad njegovog kreveta, na zgarištu pojavi se slika velikog mačka. Presele se u trušnu staru zgradu radi besparice, a
čovjek dovodi kući drugog crnog mačka iz neke krčme. Tako žive neko vrijeme, a onda čovjek zapazi mrlju na mačkovim prsima, koja ima oblik vješala. Tako redom, čovjek digne sjekiru na mačka, žena ga zaustavi, on digne sjekiru na ženu, ubije ju i zazida ju u podrumu. Nakon toga mačak nestaje, i on konačno mirno spava. Dolazi policija i ne otkriva nikakvog traga, ali čovjek lupi o zid, koji je nedavno sagradio, a iznutra se javi cviljenje. Policajci sruše zid, te nađu ženu i mačka.

Analiza glavnog lika:
On je čovjek pomalo nestalne psihe, vjerojatno pod utjecajem alkoholizma, čovjek koji je naglo postao siromašan i razdražljiv.
Malo po malo se se utapa u svojem vlastitom sve nebuloznijem shvaćanju
i razmišljanju. Ne mogu reći niti da ga krivim niti da ga opravdavam.

drugi način

Edgar Allan Poe rodio se 1809. Američki je pripovjedač i lirik. Rano je
ostao bez roditelja, pa je odrastao u kući bogata trgovca. On ga je
školovao nekoliko godina u Engleskoj. Poslije živi od književnog i
novinarskog rada. Bio je sklon neurednom životu, uz to boježljiv,
pa nakon smrti mlade supruge ubrzo i on umire, gotovo na ulici.
Poeove priče nastale su pod utjecajem engleskog "romana jeze".
Redovito opisuje mistične teme te jezovita djela i zločine.
Smatraju ih prethodnicama suvremene priče, posebno kriminalističke.
Većina ih je u dvijema knjigama: "Groteskne pripovijesti i arabeske"
(1840.) i "Pripovijesti" (1845.). Kao pjesnik bio je manje plodan.
Pisao je pjesme mistično-romantičnog ugođaja i bizarnih motiva.
Najpoznatije pjesme su mu "Gavran" i "Annabel Lee".

Kratki sadržaj:
Pisac započinje pričom o svom životu. Jedina ljubav koju je gajio bila je prema svojoj ženi i životinjama. Pošto je volio životinje imao ih je punu kuću, a posebno od svih volio je crnog mačka po imenu Pluton. Kako je bio sklon raznim porocima, a osobito piću, počeo je svoje neslaganje sa svijetom prenositi na životinje kažnjavajući ih. U početku je mačka ostavljao na miru, no nakon jedne od mnogobrojnih orgija iskopao mu je oko. Sljedeće jutro mu je bilo žao, no u jednu ruku bio je sretan jer je napravio nešto što je zabranjeno. Vrijeme je prolazilo, a mačak je svojim jednim okom pekao njegovu dušu te je zbog toga odlučio objesiti jadnog mačka za drvo. Nekoliko sati poslije zapalila mu se kuća, a na zidu izgorene kuće ukazala mu se prikaza crnog mačka. S vremenom je odlučio naći novu mačku. Pijući piće u nekoj gostioni ugledao je crno klupko na bačvi ruma koje ga je pratilo sve do kući. Kasnije je požalio svoju odluku jer je upravo taj mačak bio bez jednog oka i bijela crta na njegovom vratu bila je slika i prilika omče vješala. Ujedno je bio ogavno umiljat. Žarko se želio riješiti i ovog mačka, pa tako jednog dana u podrumu uzeo sjekiru i zamahnuo prema mačku. No u tom trenutku na putu se našla njegova žena koja je završila upravo onako kako je trebao završiti mačak, ubijena je. Pošto nije mogao leš iznijeti na ulicu i lako ga se riješiti, zakopao ga je u šuplji zid. Nakon nekoliko dana navratila je policija koja je pretražila cijelu kuću i nije našla baš ništa.

treći način

Mjesto radnje:
Negdje u Americi.

Vrijeme radnje:
19. st.

Sadržaj:
Uvod
U samom uvodu Poe priprema čitača na strašan događaj, koji mnogi neće povjerovati, jer «mu u pripovijedanju ne mogu svjedočiti ni vlastita osjetila». Već samim uvodom on uspijeva pobuditi u čitača znatiželju koja
neće prestati ni u jednom trenutku djela. Pišući u prvom licu, Poe želi
potvrditi istinitost svoje priče, dati joj samim iznošenjem detalja da su u stara vremena crne mačke smatrali prerušenim vješticama, čitatelj može naslutiti da se taj strašni događaj o kojem se govorilo u uvodu, odnosi na mačka.

Zaplet
Prijateljstvo između glavnog lika i mačka trajalo je nekoliko godina, iako se junak mijenjao na gore. Počeo je prekomjerno piti i postupati grubo prema životinjama i ženi. Unatoč svemu poštovanje prema Plutonu ga je sprečavalo da ga zlostavlja. No kad se jedne noći vratio sasvim pijan kući pričinilo mu se da ga mačak izbjegava. Nakon što ga je ščepao, Pluton mu je zubima zadao malu ranu, ali dovoljnu da u njemu izazove demonsko bjesnilo. Izvadio je nož i hotimično iskopao mačku oko. Iako se nakon toga osjećao krivim i užasnutim, nije se mogao obuzdati zlom duhu
nastranosti, koji ga je tjerao da uništi samog sebe. Tako je jednog jutra,
sasvim hladnokrvno, stavio mačku omču oko vrata i objesio ga o granu
drveta u dvorištu. Učinio je to, sa suzom u oku, jer je znao da ga mačak
voli. Te ga je noći iz sna probudio povik “Vatra!”. On, njegova supruga i sluga uspjeli su izbjeći, ali je kuća sasvim izgorila. Pisac iracionalnom razmišljanju pokušava naći povezanost između zadnjeg događaja i
vješanja mačke, no u tome ga sprečava racionalno shvaćanje događaja.
No tada otkriva, na njegovo zaprepaštenje, lik mačka na jedinom
sačuvanom zidu kuće. Zaključuje da je netko iz gomile radoznalih ljudi, koja je na znak uzbune ispunila vrt, vjerojatno odsjekao životinju od stabla i ubacio je kroz otvoreni prozor u kuću. Rušenjem kuće, mačka se našla u gomilu svježe žbuke, te je vapno djelovanjem plamena i amonijaka iz leša, stvorilo portret.

Vrhunac - Ubojstvo
Glavni junak je mjesecima nakon tog događaja imao priviđenja mačka i tugovao zbog gubitka životinje, sve dok nije odlučio pronaći novu. Novi je mačak bio crn i velik kao i Pluton, ali se od njega razlikovao po bijeloj mrlji na prsima. No umjesto da mu bude drago on je osjećao nesklonost prema njemu, iako nije znao zašto. Iz dana u dan odnos prema mačku ispunjao se odvratnošću i jezom, koja je prelazila u mržnju. Kad je ustanovio da je i taj mačak lišen jednog oka i da ona mrlja na prsima ima oblik vješala, više se nije mogao suzdržati, počeo je iskazivati bijes na ženu i polagano ludjeti. Pod takvim pritiskom jednog dana dok je radio u podrumu, izazvao ga je mačak skočivši i zamalo ga oborivši. Podigao je sjekiru i bez razmišljanja je usmjerio na mačka. Njegova je žena zaustavljanjem sjekire izazvala u njemu nešto demonsko. Maknuo joj je ruku i zabio joj sjekiru u mozak. Ona je bez glasa pala mrtva.

Rasplet - Skrivanje ubojstva
Nakon što je učinio to strašno djelo, prihvatio se zadatka da sakrije truplo. Svašta mu se vrtjelo u glavi. Najprije je želio sasjeći truplo na sitne djelove i uništiti ih vatrom, kasnije pokopati ga u podrumu, razmišljao je da ga baci u zdenac u dvorištu ili da ga spremi kao robu i pozove nosača. Na kraju je odlučio tijelo zazidati u zidine podruma, na mjestu gdje je bila ispupčenje uzrokovano lažnim dimnjakom.

Završetak
Nakon što su prošla dva dana, a mačka nije nigdje bilo, počeo se ponovno osjećati slobodnim čovjekom, kakav je bio prije no što je objesio Plutona. Grijeh strašnog čina tek ga je malo uznemiravao. Došlo je do pretrage i ispitivanja, i sve bi ostalo neotkriveno, da nije morao toliko likovati svojom ''genijalnom'' idejom:
“…Ovi zidovi - zar odlazite, gospodo? - ovi su zidovi vrlo masivno
građeni. Tu sam, iz puke bjesomučnosti razmetanja, snažno pokucao bambusovim štapom koji sam držao u ruci, točno po onom dijelu redova cigle iza kojih je stajao leš moje rođene supruge.”

Likovi:
Poeovi su junaci u svim djelovima vrlo bogati ne samo vanjskim, nego i unutrašnjim, psihičkim osobinama:

Analiza likova:
Charles

Citat:
«Od djetinjstva bijah poznat po popustljivosti i čovječnosti svoje ćudi.
Nježnost moga srca bijaše toliko uočljiva da je izazivala poruvgu mojih
sudrugova. Posebno sam volio životinje, i moji su mi roditelji ugađali
nabavkom najraznolikijih mezimaca. S njima sam provodio gotovo sve
vrijeme, i nikad nisam bio sretniji no kad bih ih hranio i milovao.»

- Mislim da se tu krije motiv Charlesovih nedjela - nije bio prihvaćen u
društvu, njegovi vršnjaci su ga vjerojatno zbog njegove ljubavi prema
životinjama i zlostavljali i zato ni ne čudi što je on tako poremećen i
čudan.
- Vidi se i njegova ljubav prema životinjama.

Citat:
«Postoji nešto u toj nesebičnoj i požrtvovnoj zvijeri što dira ravno u srce
onoga koji je često imao prilike iskušati ništavno prijateljstvo i krhku
vjernost pukog Čovjeka.»

- Ovdje se jasno vidi da je Charles bio povučena osoba, ne vjeruje ljudima
i nije prihvaćen u društvu, izopćenik je.

Citat:
«Pokvario se zbog neumjernosti u piću, čijim bi posljedicama nastradale
životinje i žena.»

- Zbog neprihvaćenosti u društvu on se predaje piću i postaje nasilan
te počinje zlostavljati jedina bića na ovom svijetu koja ga istinski vole.

Citat:
“…; ali bijaše to u najboljem slučaju tek slabašno i neodređeno čuvstvo,
i duša mi pri tom nije bila ganuta. Ponovno se odah neumjerenosti,
te ubrzo utopih u vinu svekoliko sjećanje na taj čin.”

- Nakon što je mačku iskopao oko i nakon što ga je nekoliko dana
izbjegavao, on se ponovno vraća piću ne mareći ni za što, čak i priznaje
da ga nije previše brinulo njegovo strašno djelo.

Citat:
„Demonsko bjesnilo obuze me istog časa. Više sam sebe nisam poznavao.
Bijaše to ona nedokučiva čežnja duše da samu sebe izjeda – da vrši
nasilje nad vlastitom prirodom – da čini samo radi zla sama – koji me
tjeraše da nastavim svoje ponašanje i da napokon okončam zlo koje
nanesoh nedužnoj životinji.”

- Ovdje Charles objašnjava svoja nedjela, natjeralo ga je njegova tamna
strana koja je prije ili kasnije morala izbiti na površinu.

«A ipak kao što sam siguran da moja duša živi, tako vjerujem da je
nastranost jedan od najiskonskijih poriva ljudskog srca- jedan od onih
nedjeljivih poriva činilaca, ili čuvstva , koji usmjeruju značaj čovjeka.
Tko se još nije stotinu puta zatekao kako čini nešto opako ili budalasto,
ni iz kojeg drugog razloga nego zato što znada ne bi smio? Ne osjećamo li
trajnu sklonost, usprkos razlozima zdravog razuma, da kršimo ono što je
zakon, naprosto zato što poimamo da on to jest?»

- Također opravdanje, ali ovaj put govori da nije on kriv, nego da je to
jednostavno u ljudskoj prirodi, što je za mene besmisleno jer čovjek ipak
može odlučiti o svojim postupcima.

Citat:
«Objesih ga dok su mi suze curkom curile iz očiju, i s najgorčim kajanjem
u srcu – objesih ga zato što sam znao da me ljubi, i zato što sam znao da
se nije ničim o mene ogriješio – objesih ga zato što sam znao da time
činih grijeh – smrtni grijeh, koji će toliko ugroziti besmrtnu mi dušu da će
se naći –ako je to uopćemoguće – van dosega beskrajnog milosrđa
najmilosnijeg i najstrašnijeg Boga.»

- Charles se meni čini kao dije duše u jednom tijelu koje se izmjenjuju -
hladnokrvno ubija mačka samo jer se želi osvetiti Bogu koji mu nije dao
više sreće u životu.

Citat:
“Natjeran tim miješanjem u bjesnilo više no demonsko, izvukao sam ruku
iz njena stiska i ukopao joj sjekiru u mozak. Pala je mrtva na mjestu,
bez glaska.”

- Moj najdraži dio jer me najviše začudio, prvo je pričao tako mirno,
a onda odjednom, iz čista mira, on ubije svoju ženu, bez razloga,
iznenadno - bolje nego u filmovima.

Citat:
“Za svrhu poput ove podrum je bio vrlo prikladan. Uvjerio sam se da na
tom mjestu mogu lako razmaknuti cigle, umetnuti leš, i sve ponovno
zazidati kao ranije, tako da ni jedno oko ne bi moglo otkriti ništa
sumljivo. Kad sam završio, uvjerio sam se da je sve kako valja.
Na zidu se ni po čemu nije moglo primjetiti da ga je netko dirao.
Smeće je sa poda bilo uklinjeno s najtemeljitijom pažnjom.
Pobjedonosno sam se osvrnuo i rekao sam sebi: ”Dakle, ovdje u
najmanju ruku, moj trud nije bio uzaludan.”

- Ovdje opisuje kako je sakrio tijelo svoje žene, priča kao da se riješio
svog nutarnjeg demona koji ga je izjedao.
- Priča i kao da ništa drugo nije u životu postigao nego umorio svoju ženu.

Citat:
“Prošao je drugi i treći dan, a moga mučitelja još uvijek ne bijaše.
Iznova sam stao disati kao slobodan čovjek. Monstrum je u užasnom
strahu pobjegao iz ovih prostora zauvijek! Nikada mi se više neće pojaviti
pred očima! Moja sreća bijaše neizmjerna! Grijeh mog crnog čina tek me
malo uznemiravao.”

- Charles priča o olakšanju koje je osjetio nakon što je mačak otišao.

Citat:
“Nije se pojavila tjekom noći – i tako sam barem jednu noć,
od njena uvođenja u kuću, čvrsto i mirno spavao; da , spavao,
čak i s teretom umorstva na duši.”

- Uopće ga nije bilo briga za njegovu ženu, glavno da je njegova duša
mirovala.

Pluton
Veliki i mudar crni mačak. Slijedio je gospodara svugdje po kući, a ovaj se sam brinuo o njemu i hranio ga:

Citat:
“Pluton - to bijaše ime mačka - bio mi je najmiliji mezimac i drug u igri.
Sam sam ga hranio, i on me slijedio kamo god sam se kretao po kući.
Tek sam ga s mukom mogao spriječiti da me prati i po ulicama.”

Novi mačak
Potpuno jednak Plutonu osim što je imao neku neodređenu, bijelu mrlju
na prsima. Kasnije je primijetio da i ovaj mačak, poput Plutona, nema
jedno oko, a ona je mrlja kasnije dobila oblik:

Citat:
“Bio je to sad prikaz jednog predmeta koji mogu imenovati samo s
jezom - i zbog toga sam iznad svega mrzio toga monstruma, i strahovao,
i bio bih ga se oslobodio da sam imao hrabrosti - bila je to sad, kažem,
slika jedne jezive - jedne grozovite stvari - slika VJEŠALA! - oh, tog
sumornog i strašnog oruđa užasa i zločina - oruđa samrtne muke i smrti!”

Dojam o djelu:
Djelo mi se veoma svidjelo zbog jezivog ugođaja, neobične teme, jezgrovite karakterizacije glavnog lika i kratkoće djela. Djelo daje osjećaj kao da ronimo po najmračnijim dubinama ljudske duše, ali ne prikazuje nasilje kao besmisleni hir čovjeka nego sastavni dio ljudskog karaktera koji je negdje u nama skriven i čeka priliku da izbije na površinu. Bila sam duboko dirnuta kada je Charles prepričavao put svoje preobrazbe u takvo čudovište i začudila sam se kako netko može napisati takvo djelo a da sam nije napravio takav zločin.
OLIVABAY nije na forumu  
Sponsored Links
Old 15.12.2009, 01:51 AM   #162
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

H. B. Stendal - Crveno i crno


Kratki sadržaj:
Glavnu ličnost ovog romana predstavlja Žilijena Sorel, sina seoskog drvodjelje. Još kao dječak bio je veoma ambiciozan, čitao knjige iako mu je to otac zabranjivao. Pošto je poticao iz siromašne obitelji osjetio je svu težinu života seljaka i radnika. U obitelji su ga često tukli i nisu ga baš voljeli. Uprkos tome Žilijen stiče zavidno obrazovanje. Novi zavjet zna napamet i misli da će samo kao svećenik društveno napredovati. Župnik, koji mu bijaše sklon, preporučuje ga načelniku de Renalu za kućnog učitelja njegove djece. Prihvaća ponudu bojeći se da će ga njegovi poslodavci ponižavati kao slugu. Dolaskom u grad njegov život se naglo mijenja. Ubrzo je zavolio gospođu de Renal koja mu je također uzvraćala ljubav sa još većom strašću. Međutim, zbog opasnosti da javnost i gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu, Žilijen napušta tu kuću i vraća se u sjemenište. No, kako se nije mogao prilagoditi toj hipokritskoj sredini on prihvaća poziv da radi kao sekretar kod markiza La Mola u Parizu. U aristokratskoj pariškoj sredini, Žilijen se dobro snalazi pa sve više privlači na sebe pažnju ponosite gospođice de La Mol. Tako je započela druga Žilijenova ljubavna veza u kojoj je kao i u prvoj istovremeno osjećao radost pobjednika i trpio u svojoj ulozi krivca i nepoželjne osobe niskog roda. Markiz de La Mol čini sve da Žilijena načini bogatim kako bi omogućio vjenčanje. Obavještena o društvenim uspjesima i mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika, gđa. Renal piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu, karijeristu. Tada markiz povlači privolu za taj brak, a Žilijen izgubivši vlast nad sobom odlučuje da se osveti gđi. Renal. Odlazi u gradić gdje je živjela i nalazi je u crkvi. Izvlači pištolj i puca u nju. Hapse ga i on odlazi u zatvor. Tamo je saznao da rana nije bila smrtonosna i da je gđa. Renal živa. On biva presretan. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio. Poslije oporavka u gđi. Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen biva osuđen na smrtnu kaznu i biva pogubljen. Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.


C. Bodler - Cveće zla


Charles-Pierre Baudelaire rođen je 9. travnja 1821. u Parizu. Otac mu umire u njegovoj šestoj godini, a majka mu se ponovo udaje što se loše odražava na mladog Baudelaira. Živi vrlo kratko i mukotrpno i tek posmrtno stječe besmrtnu slavu. Tokom života uspijeva (uz prijevode Edgara Allana Poea) objaviti u knjizi samo dva svoja djela: remek-djelo "Cvjetovi zla" (1. Izdanje 1857. i 2. Izdanje 1861.) i "Umjetne rajeve" (1860.). Sve ostalo je blago razasuto po časopisima, novinama, ili još skriveno u rukopisnoj ostavštini; međutim i bogata korespondencija, odnosno niz nedovršenih književnih projekata. Zbirke tog, za života neshvaćenog i osuđivanog pjesnika, s vremenom i sve do danas svrstavaju se, poslije Biblije, među najviše prevođena djela svjetske književnosti. Začetnik je modernog pjesništva i u svojim pjesmama ne štedi nikoga, te vrlo često izruguje slabosti i nesreću života, nerijetko sa vrlo snažnom dozom samoironije. Uza sve najviše ga pogađa neslaganje s majkom i on u svom pismu njoj 22. prosinca 1865. piše:

"Poznajem svoje poroke, zablude, mlitavost
i kukavičluk (…) i svemu tome unatoč tvrdim
da Pariz nikada nije bio pravedan prema
meni – da mi nikada nisu uzvratili štovanjem,
kao ni platili novcem, ono što mi se duguje.
I ponajbolji dokaz da mi nad glavom visi
svojevrstan baksuz je taj što se čak i moja majka
(…) okreće protiv mene."

Baudelaire je svakako težio idealnom, a pošto mu idealno dobro nije uvijek bilo pristupačno, poslužilo je i zlo, pa su mnoge pjesme bile cenzurirane zbog raznoraznih nemoralnosti, prevelike slobode pisanja i mnogih nepoćudnih stihova. On tu svoju neobičnost tijekom vremena i sam počinje shvaćati, pa piše: (XII.). Njegova najpoznatija zbirka pjesama – "Cvjetovi zla", već u naslovu sadržava cijelu bit Baudelairove poetike: izvuci ljepotu iz rugobe života i nesreće ljudskog postojanja, otkriti vječno u prolaznoj, otrcanoj svakodnevici.

"Štiocu"
Žestoka borba dobra i zla izražena je u većini njegovih pjesama i on sam, razapet izmedu poroka i duhovnog uzdizanja, često popušta pred slabostima grijeha i to ga snažno frustrira, te on svoju žalost pretače na papir.


"Uništenje"
On kršcansku vjeru tumači na svoj način i kako priznaje nerijetko prema njoj osjeća otpor, često ju, kroz razne pjesme, izruguje u trenucima svoje duhovne slabosti i nastoji pobjeći od njenih stereotipa i granica. Uz svjetski poznate pjesme "Albatros" i "Suglasja" najviše pozornosti plijeni pjesma "Neizlječivo". Ona počinje s pjesnikovim viđenjem stvaranja čovjeka i svijeta. Medutim Božja zamisao ovdje skreće sasvim
(ne)očekivanim tokom i "Jedna Ideja, Oblik, Biće krenu iz modrine i pade u olovnosiv i blatan Stiks gdje nikad s Neba ne progleda oko". Protagonist u idućim stihovima je pali anđeo, koji zapravo simbolizira modernog kršćanina koji se nepažnjom ili pak zaveden žudnjom za nakaznim zatekao u golemom košmaru zemaljske stvarnosti. On pada sve dublje, u sve mračnije ponore no pri tom se ne predaje i očajnički traži tračak svjetla i izlaz iz tih krugova agonije. Medutim sva njegova nastojanja da se spasi su sasječena u samom korijenu i sav njegov trud samo je prazno tapkanje u mjestu. Uzaludnost njegovih pokušaja posljedica su ljudske pokvarenosti u modernom svijetu i njegovo mračno potonuće zaustavlja se u kristalnoj klopki leda koja je zapravo ekvivalent Danteovom zadnjem ledenom krugu pakla. Baudelaire je danas vjerojatno shvaćeniji nego ikad prije i njegove nekad cenzurirane pjesme, danas su nezaobilazne u školskim lektirama jer modernom Baudelairovom svijetu 19. stoljeća danas se suprodstavlja moderni svijet 20. stoljeća koji je opakiji i pokvareniji i zato ljudi današnjice Baudelairovu "svjetsku bol grijeha" shvaćaju puno iskrenije i danas u njemu nalaze inspiraciju snažniju nego ikad prije.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 15.12.2009, 02:02 AM   #163
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Balzak - Čiča Gorio


Honore de Balzac francuski je romanopisac, pripovjedač i dramatičar.
Rođen je 1799. godine u provinciji, pokušava u Parizu napraviti brzu
književnu karijeru. Razočaran prvim neuspjesima i gonjen željom da što
prije stekne renome i društveni ugled, ulazi u neuspjele investicije te se
opterećuje dugovima za cijeli život. Možemo ga smatrati prvim modernim
profesionalnim piscem. Utemeljio je tzv. kritički ili društveni realizam.
Prijalazna je figura između romantizma i realizma - s jedne strane se u
njegovim djelima pojavljuju melodramatične fabule, retorika, romantičke
strasti, divlji individualizam, dok s druge strane unosi brižljivo
dokumentirane, detaljne studije društvenog života, s točnim i autentičnim
podacima. Najvažnije djelo mu je “Ljudska komedija”, grandiozna epopeja
u kojoj, po uzoru na Dantea, nastoji sistematički klasicificirati panoramu
svojih suvremenika i tadašnjeg društva. To je serija od 92 romana,
s često sličnim ili istim likovima, a ti romani se dijele u tri grupe:
Studije običaja, Filizofske studije i Studije braka. Najpoznatija djela su
mu: „Otac Goriot“, „Seoski liječnik“, „Sjaj i bijeda kurtizana“.

Vrsta djela:
Obiteljski roman

Mjesto radnje:
Pariz

Vrijeme radnje:
1819. - 1820. g.

Tema:
Ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorišavaju.
Želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu.

Problematika koja se obrađuje u djelu:
Očinska ljubav koja ne poznaje granice.
Želja za uspjehom.
Posesivna ljubav oca prema kćerima.
Odana i slijepa ljubav oca prema kćerima.
Amoralnost, moralni pad čovjeka.

Inspiracija iz sličnog djela:
Shakespeareova tema iz “Kralja Leara”, koji se lišava svega da bi njegove
nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicija.

Struktura djela:
Struktura je dramska što pisac i sam naglašava. Satoji se od šest
poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt,
Dvije kćeri, Očeva smrt.

Bilješke o djelu:
Prvi dio započinje opisom pansiona gospođe Vanquer, u kojem se vidi
Balsacova privrženost realizmu.

Citat:
“Ukratko, tu caruje bijeda bez poezije, bijeda škrta, šutljiva, otrcana.
Ako u njoj još i nema blata, ima mrlja, ako i nije poderana i prljava,
zato će se ubrzo raspasti od trulosti.”

Pisac opisuje Eugenea de Rastignaca i govori kako on, iako plemić, nema
baš previše novca. Dalje piše kako je Eugene bio marljiv i rano je shvatio
da će se u životu naraditi.

Vautrin daje opise društva i parižanki, licemjerja i pokvarenosti te moralne
izopačenosti.

Citat:
”Ako imate smolu da ukradete bilo što izložit će vas na trgu pred palačom
pravde kao čudovište, ukradete li milijun u salonima slaviti će vas kao
utjelovljenje kreposti”.

Rastignac zna ponekad izgubiti samopouzdanje i vidjeti sebe u ulogama
koje ga ne zadovoljavaju. Zamišlja se kao činovnik i boji se kako neće
moći doći u visoko društvo zbog nedostatka novca.

Vikontresa de Beauseant mu savjetuje da bude beskrupulozan prema
svijetu, jer svijet je hladan i ravnodušan prema slabićima, a boji se
okrutnika.

Citat:
”Udarajte bez milosti, pa će vas se svi bojati”.

Rastignac saznaje istinu o Goriotu i uzima ga pod svoju protekciju,
a kasnije se dvoji jeli dobro postupio kada je napisao pisma.

Dio koji najbolje opisuje ljubav Goriotovu prema kćerima:

Citat:
“Čekam ih na mjestu kuda će proći, srce mi mahnito lupa, kada naiđu
njihove kočije, ja se divim njihovim haljinama, one mi na prolasku dobace
osmjeh, koji pozlati moj život kao da na nju padne zraka divnog sunca.
Volim konje koji ih vuku, i htio bih biti psić što ga drže na koljenima
Živim od njihove radosti.”
Sestre sa počinju optuživati međusobno kako bi okaljale jedna drugu.
Delphine kazuje istinu o životu sebe i ostalih njoj sličnih žena.
Eugene uspjeh želi više od ičega. Delphine Povjeava Eugenu svoje želje.
Anastasia čak i ljubav gleda kroz prizmu novca. Eugene shvaća kakve su
uistinu parižanke.

Goiriot samome sebi priznaje kakve su njegove ljubljene kćeri, i postaje
svjestan svoje pogreške. Goriot na kraju umire, a kćeri mu ne dolaze na
sprovod, na što Eugene izaziva društvo.

Citat:
”Oči mu gotovo žudno za prostor među… tamo gdje je živio ovaj otmjeni
svijet, u koji se želio probiti… A sada je na nama dvama red”

I kao prvi čin svoga izazova društvu Eugene pođe na večeru kod gospođe
de Nuavgen.

Analiza likova:
Goriot
Bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer.
Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav
prema njima. U svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svoj
život. Ponosan je, ali ponos gubi pred kćerima. Kaže da ih voli više nego
što Bog voli svijet, zato što svijet nije lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od
njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast, smrt i neimaštinu.

Eugene de Rastignac
Mladić iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom gradu.
Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu.

Delphibe i Anastasie
Goriotove kćeri, dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocu
koji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, te uspjeha
u društvu.

Poslednju izmenu radio/la OLIVABAY: 15.12.2009 u 02:46 AM.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 15.12.2009, 02:08 AM   #164
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Balzak - Čiča Gorio


Honorč de Balzac je jedan od najvećih predstavnika realističkog romana
u svjetskoj književnosti, rodio se 20. V. 1799. u Toursu,
a umro 18. VII. 1850. u Parizu. Trebao je postati bilježnik ili odvjetnik,
ali se za rana dao na književni rad. Napisao je stotinjak romana i
pripovijedaka, ocrtao sve društvene slojeve svog doba i stvorio preko
dvije tisuće lica. Njegova djela: “Les choauans”, “Etudes des moeurs”,
“Le scenčs dela vie privče”, “Le curč de Tours”, “L’ illustre gaudissart”.

Bilješke o djelu:
»Čestit čovjek – građanski pansion – 600 franaka rente – lišio se svega u
korist svojih kćeri, od kojih svaka ima po 500 000 franaka rente, umire
kao pas.« Balzac je paralelno razvio dvije fabule, jedna je bijedan pansion
gđe Vauquer a druga je u bogatim i elegantnim salonima pariških četvrti.
Balzac najprije daje detaljan opis same sredine u kojima se njegovi likovi
kreću, opis okoliša, kuće, opis vanjskog izgleda zgrade, opis unutarnjih
prostorija i onda postepeno razvija atmosferu u kojoj se pojavljuju i sami
likovi. I u opisu likova Balzac najprije polazi od vanjskog opisa koje veže s
psihološkim osobinama, onda karakter pojedinog lika, njegovo matrijalno
stanje, njegovo porijeklo…

U Čiči Goriotu nailazimo na tri fabule:

Prva fabula vezana je uz nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara rezanaca,
koji se odrekao svega samo da bi bogato udao svoje dvije kćeri.
Međutim one nakon što su postigle uspjeh počinju se stidjeti vlastitog oca
i pošto su mu izvukle i poslijednji novčić puštaju ga da umre u bijedi i
samoći kao napušten pas.

Druga fabula je priča o mladom provincijskom plemiću Eugčne de
Rastignacu, koji je došao u Pariz pun ideala i očaran pariškom gospodom
odlučuje da napusti svoje ideale i da se suoči sa životom kakvim ga on
želi.

Treća fabula se vrti oko bivšeg robijaša Vautrina koji uvjerivši se u
pokvarenost ljudskog društva odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke ne
posustajući ni pred ubojstvom ako je potrebno za postizanje ciljeva.
U tako komplicirano razrađenom romanu teško je raspoznati koji je od
njih glavni lik.



Kratki sadržaj:
Djelo počinje opisom penziona gđe Vauquer. Pisac pomno opisuje
penzion, okoliš, prostorije u penzionu itd. U Pariz je došao mladić iz
plemićke obitelji koji želi studirati pravo, nastanio se i on u penzion.
U penzionu se nalaze još i bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot te bivši
trgovac Vautrin. Na početku su se svi divili čiči Goriotu na njegovoj
odjeći i na srebrnini koju je imao u ormaru, ali nakon nekog vremena on
se preselio iz skuplje sobe u onu jeftiniju. Čiča Goriot ima i dvije kćeri koje
je uspio udati u bogato društvo, i na njih je potrošio i zadnji novčić.
Mladi Rastignac napušta svoje ideale i okreće se Parizu i njegovom
otmjenom društvu. On doznaje da u Parizu ima rođakinju po imenu
Beausčant i od nje traži pomoć da mu ona pokaže put do uspjeha u
bogatom društvu. Ona ga upoznaje sa jednom od kćeri čiče Goriota,
Anastasie. Grofica Anastasie je imala svog ljubavnika Maxa koji je dolazio
kod nje. Jednom prilikom dok je kod nje bio Rastignac iz jedne prostorije
izađe Čiča Goriot i Rastignac je upita šta ona ima s Goriotom, i od tada su
vrata za Rastignaca zatvorena kod gđe de Restaud. Kad je Rastignac to
ispričao svojoj rođakinji kako se gđa de Restaud ponijela prema njemu,
ona odluči da će ga upznati sa drugom Goriotovom kćerkom groficom
Delphine de Nucingen. U međuvremenu pojavio se tu i Vautrin koji
savjetuje Rastignaca kako uspjeti do svog cilja, on mu savjetuje da ako
treba ubiti neka ubije samo da ostvari svoj cilj. Vautrin je pronašao i žrtvu
koja bi to mogal biti, trebao je to biti brat gđice Victorine.
Međutim Rastignac nije htio niti čuti za to. Jedne se večeri u talijanskoj
operi upoznao sa Delphine, a ona ga je očarala na prvi pogled.
Od tog dana Rastignac je mnogo vremena provodio kod nje razgovarajući
o njenom ocu. A kad je dolazio doma odmah je odlazio reći čiči Goriotu šta
je rekla za njega, a on je bio presretan, iako su ga obje kćerke odbacile on
je živio samo za njihovu sreću. Vautrin se nije slagao s Rastignacovim
načinom na koji on pristupa tom svijetu jer je rekao da je svijet pokvaren
i ako ti njega ne uništiš da će on tebe. Rastignac je tražio novac i od
majke i od sestara da mu posude da uspije u tom visokom društvu,
one su mu poslale i zaželile mu sreću. Nakon toga u penzionu se doznalo
da je Vautrin odbjegli robijaš i prijavili su ga, tako da je Vautrin zauvijek
nestao iz penziona. Delfine nikad nije dolazila vidjeti oca, tek pred njegovu
smrt ga je došla vidjeti. Goriot je cijelo vrijeme mislio na njh kako se
zabavljaju, kako je sretan zato jer su i one, a nikad nije rekao ništa protiv
njih iako su ga »pokrale«. Kad je umro čiča Goriot na pogreb su došle
samo prazne kočije njihovih kćeri sa slugama unutra jer one nisu mogle,
jer su došle rano ujutro sa plesa i morale su spavati. Mladi Rastignac
platio je i pogreb jedinom prijatelju koji nije nikad protiv nikog rekao ništa
loše, i vidio je da je Vautrin imao pravo da protiv takvog svijeta ne možeš
ići »pješice« i okrene se prema veličanstvenom Parizu i reče:
»Sad je na nama dvoma red!«




Analiza likova:
Eugčne Rastignac:

Citat: (str. 34.)
“Eugčne de Rastignac, tako se zvao, bio je jedan od onih mladića koji se iz
nevolje privikavaju na rad, koji od najranije dobi shvaćaju nade što ih
roditelji u njih polažu, te sebi pripremaju lijepu budućnost već sada
proračunavajući buduće kretanje društva, kako bi bili prvi koji će ga
dokraja iskoristiti.”

Citat: (str. 38.)
“Eugčne de Rastignac imao je posve južnjačko lica, bijelu put, crnu kosu,
plave oči. Njegov način izražavanja, ponašanje i uobičajeno držanje
odavali su sina plemenite obitelji gdje su prvim odgojem bile obuhvaćene
samo tradicije dobrog ukusa. Ako se i štedio na odjeći, ako je u obične
dane i nastojao pohabiti odjela sašivena prošle godine, svejedno je
pokatkad mogao izaći i kao otmjen mladić. Obično je nosio stari kaput,
iznošen prsluk, neuglednu crnu, izblijedjelu, nemarno svezanu studensku
kravatu, hlače u skladu s ostalim i zakrplljene čizme.”

Čiča Goriot:

Citat: (str. 41.)
“Čiča Goriot, starac otprilike od šezdeset i devet godina“

Citat: (str. 43.)
“Uostalom, njegovi su mesnati, nabrekli nožni listovi, kao i dugi istaknuti
nos, nagovještali neke duševne osobine do kojih je udovicama, čini se,
bilo stalo, koje je potvrđivalo njegovo mjesečasto i bezazleno,
dobrodušno lice. Mora da je bio čvrsto građena životinja kadra da svoj
duh izoštri u osjećaju. Kosa, počešljana na razdjeljak, koju mu je
vlasuljar politehničke škole svako jutro dolazio naprašiti, na pet mu se
mjesta spuštala na nisko čelo i lijepo ukrašavala lice. Premda je djelovao
malčice neotesano, bio je tako pomno dotjeran, tako je obilato trošio
duhan, pušio ga kao čovjek siguran u to da će mu kutija za duhan uvijek
biti puna makube.”

Vautrin:

Citat: (str. 34.)
“... čovjek od svojih četrdesetak godina koji je nosio crnu vlasulju, boji
zaliske, izdavao se za bivšeg trgovca, a zvao se gospodin Vautrin.”

Citat: (str. 40.)
“Znao je ili je ponešto nagađao o poslovima onih koji su ga okruživali,
dok nitko nije mogao proniknuti ni u njegove mislini ni u njegove
poslove.”

Dojam o djelu:
Djelo je po meni fantastično jer se u njmu isprepleću ljubav koja nije uzvraćena i želja za uspjehom koja je tako blizu a tako daleko. U čemu je Goriot pogriješio da je za uzvrat umjesto ljubavi kćerka dobio to da se one njega srame. Dali su se one osjećale kao psi na uzicama od prevelike ljubavi ili je tu pitanje odgoja, previše popuštanja i udovoljavanja njihovim hirovima? Na to je pitanje teško dati odgovor. S druge strane dolazi teška borba mladog studenta koji nema neko bogatstvo da uspije u društvu gdije je glavna sreća novac. Da je on iz jedne obitelji koja ima novaca za njemu priuštiti toliko da se on zabavlja i troši koliko želi sigurno se ne bi spominjala borba za uspijeh, nego bi bilo puno lakše imao bi onu “otskočnu dasku “koja omgućava uspjeh. Teško je razdvojiti ono što je bitno u djelu. Ali ono šta je sigurno točno to je ono da je i danas takvo stanje u svjetu. Ako ti previše poklanjaju ljubavi i pažnje da ćeš se osjećati kao u kavezu i da ćeš pobjeći, isto tako ako imaš moć i novac dobar i ugodan život ti je zajamčen, a ako ne onda se moraš boriti za postić makar pola od onog o čemu sanjaš.


*****************************

Čiča Gorio


Honoré de Balzac (1799. - 1850.), rođen u Toursu u građanskoj obitelji.
Otac mu je bio naobražen čovjek, bavio se je fiziologijom i sociologijom.
Majka mu je bila religiozna, “udubljena u mistična razmišljanja”.
Kao dječak pokazuje veliko zanimanje za knjigu i čitanje. Naobrazbu je
stekao u raznim školama, najprije u rodnome Toursu, zatim u Parizu.
Prema očevoj želji trebao je studirati pravo, ali on se posvećuje
književnosti. Bavi se različitim poslovima i bori se s dugovima.
Posjedovao je neobičnu radnu energiju, radio je oko 16 -17 sati dnevno.
Oženio se 1850. g., nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Za života je postao
slavan pisac. Djela: Eugenie Grandet, Otac Goriot, Izgubljene iluzije,
Rođakinja Bette, Rođak Pons, Sjaj i bijeda kurtizana…

Ljudska komedija
Ljudska komedija je ciklus romana u kojima Balzac prikazuje mnoštvo
likova (2000 - 3000) pomoću kojih Balzac ulazi u sve pore tadašnjeg
društva. Osnovna koncepcija Ljuske komedije je grupiranje
samostalnih djela u veće cjeline i pojavljivanje istih likova u više različitih
djela. Ta koncepcija pojavljuje se negdje početkom 1831., a sam naziv i
plan tog opusa datiraju iz 1842. Iz tog razdoblja datira 1. sveska njegovih
Sabranih djela, koje na nagovor izdavača i po sugestiji jednog prijatelja
naziva Ljuskom komedijom. Iako sam naslov Balzacova djela sugerira na
Danteovu Božanstvenu komediju, Balzac vjeruje u njegovu opravdanost:

“Neizmjernost jednog plana, koji istodobno obuhvaća povijest i kritiku
društva, analizu njegovih zala i raspravljanje njegovih principa,
daje mi po mom mišljenju pravo da svom djelu dam naslov pod kojim se
ono danas objavljuje: La Comédie humanie”

Dok je Dante tumačio odnose u ljudskom društvu na temelju jedne
teološke vizije svijeta, Balzac razmatra ljudsku vrstu sa stanovišta
prirodnih znanosti i isključivo na temelju vlastitih promatranja.
Uz to, Balzac ne ocjenjuje ljudsko društvo već daje njegovu analizu
ne upuštajući se u povijesne probleme, nego ostajući na razini svoje
sadašnjosti. Balzac nam dalje tumači da ne treba davati analizu povijesti
jer su “osnovni ljudski problemi vječni i ponavljaju se iz generacije u
generaciju”. Prema tome dovoljno je dati prikaz života jedne generacije i
osvijetliti ga sa svih strana da bi se dobila slika ljudskog društva.




Balzac je svoju Ljudsku komediju podijelio na nekoliko dijelova:
Studije društvenog života, Filozofske studije, Analitičke studije.

Temelj tog opusa čine Studije društvenog života a dijele se na 6 prizora:
Prizori iz privatnog života, Prizori iz provincijskog života, Prizori iz
pariškog života, Prizori iz političkog života, Prizori iz vojničkog života,
Prizori iz seoskog života.

Ljudska komedija je ostala nedovršena, ali ipak kao opus ostala je
nenadmašena. Od 137 planiranih djela završeno je tek 91.
Zahvaljujući svom izvarednom daru zapažanja Balzac nam je dao
kompletnu sliku društvenog života u prvoj polovici 19. st.

Otac Goriot / Čiča Goriot
Najpodesnije djelo za dobivanje uvida u Ljudsku komediju svakako je
roman Otac Goriot. Prvotno zamišljen kao pripovijetka, postepeno
prerasta tokom pisanja zadane okvire radnje, ali ne napuštajući ih,
izgrađujući tri samostalne ali međusobno isprepletene radnje čiji se
događaju odvijaju na različitim scenama pariškog društva.

Prva fabula je vezana za nesretnu očinsku ljubav Jean-Joachima Goriota,
nekadašnjeg tvorničara tjestenine, prema njegovim kćerima u kojoj je
obuhvaćena jedna oštra kritika tadašnjeg odgoja.

Uz tu osnovnu fabulu vezana je druga fabula, u kojoj je prikazana
sudbina siromašnog studenta prava Eugénea de Rastignaca, čiji je osnovni
cilj uspjeti u društvu, a koji tijekom tog djela upoznaje lice i naličje
velegradskog života i postepeno napušta svoje mladenačke ideale.

Treća je fabula vezana je uz ciničnog robijaša Vautrina.

Analiza likova:
Eugéne de Rastignac
“Eugéne de Rastignac - tako se zvao - pripadao je redu onih mladih ljudi
koje neimaština priuči na rad i koji već u djetinjstvu shvate kolike nade
polažu u njih njihovi roditelji, te pripremaju sebi lijepu budućnost
proračunavajući već u toj dobi domet svojih nauka i podešavajući ih
unaprijed budućem kretanju društva, da bi ga prvi iskoristili.”

Razmatrajući djelo u sklopu čitave Ljudske komedije osnovna je tema
životna inicijativa mladog čovjeka, a glavni bi lik bio Rastignac.
Njega ne možemo nazvati glavnim likom ovog romana, već samo sponom
uz koju se vežu druge dvije centralne ličnosti ovog romana i sponom
između salona visokog društva i malograđanskog pansiona.
Ukratko - on nije pokretač same radnje već njezin sljedbenik, ali isto tako
lik kojemu će se Balzac najrađe vraćati, primjenjujući prvi put na njemu
tehniku pojavljivanja istih likova u više različitih djela.

“Bez njegovih radoznalih zapažanja i spretnosti kojom je ušao u pariške
salone ova pripovijest ne bi bila obojena stvarnim tonovima koje, nema
sumnje, duguje njegovu pronicavu duhu i želji da prodre u tajne užasna
položaja koji su brižljivo tajili kako oni koji su ga stvorili tako i oni koji su
se u njemu nalazili.”

Vautrin
Vautrin je u Balzacovom djelu simbol revolta prema svim negativnostima
tadašnjeg društva. Taj bivši robijaš, shvativši svu pokvarenost tadašnjeg
društva, ne preza ni od čega da bi ostvario vlastiti cilj. Dokraja odan
svojim prijateljima a nemilosrdan prema protivnicima, on razvija svoj
bushido koji je po mnogo čemu amoralan kao što je amoralno društvo u
kojemu živi i u kojem je novac “vrhovni bog”. Na taj način Vautrin
prerasta u glasnika osude ljudskog društva, ali isto tako kao čovjek
velike životne energije predstavlja utijelovljenje Balzacovih ambicija.

Problematika odgoja:
Goriotova nesretna ljubav prema svojim kćerima toliko je uvećana i
groteskna da čitateljima izgleda nestvarna, bez stvarne podloge.
Balzac je prikazao takvu ljubav koja se na trenutke spušta na razinu čistih
nagona i nemoralnih postupaka (npr. kad se glavni junak, da bi bio blizu
vlastite kćeri, upušta u ulogu “svodilje” između nje i Rastignaca).
Dajući previše ljubavi kćerima svojim Goriot je ostao bez njihove ljubavi,
i postao samo sredstvo za njih. Umjesto da se brinu za njega, kako je sam
očekivao, one ga odbacuju od sebe i prisiljavaju ga da živi na rubu
neimaštine. Ali Goriot ih i dalje jednako voli.

Tim slikama nam Balzac daje kritiku odgoja tog društva koji se bazira na
materijalnom, a prenosi ideje povratka korijenima, povratku prirodi,
idejama koje je zastupao Jean Jacques Russoe.

Zaključak:
“Ovdje počiva gospodin Goriot, otac grofice de Restaud i barunice
de Nuncingen, sahranjen na trošak dvojice studenata
OLIVABAY nije na forumu  
Old 15.12.2009, 02:23 AM   #165
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Balzak - Čiča Gorio


Na početku romana Otac Goriot, Balzac govori o realizmu romana:

"Ali, zapamtite dobro: ova drama nije izmišljotina ni roman. Ona je toliko
istinita da svatko može uočiti njene bitne sastojke, možda čak i u svom
srcu."

Roman Otac Goriot priča je o sudbini dvaju suprotnih ličnosti: oca Goriota
i Eugena Rastignaca.

Otac Goriot se obogatio špekulirajući žitom, ali je sav svoj novac utrošio
na nezahvalne kćeri. Njegova ljubav prema kćerima je pretjerana,
bezumna, apsurdna, ali Balzac nam je uspio učiniti tu ljubav mogućom,
čak logičnom u cijelom slijedu uzroka i posljedica. Tragedija oca Goriota
raste od početka romana. Nakon što je bogato udomio svoje kćeri,
one i njihovi muževi izbacuju ga iz svojih domova. Goriot nalazi stan u
ulici gdje "i najbezbrižniji čovjek postaje tužan", a glavna soba pansiona
Vauquer "zaudara vonjem za koji nema imena u ljudskom jeziku, a koji bi
trebalo nazvati pansionskim zadahom... Ovdje vlada bijeda bez poezije.
Ako na njoj još nema blata, ima mrlja... Iako je bilo lako doznati da li je
Goriot zaista proizvođač rezanaca i koliko je bilo njegovo bogatstvo,
stariji ljudi koje je zanimala njegova sudbina nisu izlazili iz svog kvarta i
živjeli su u pansionu kao školjke u stijeni. Gđa Vauquer se odmah
zagledala u Goriotov novac i "kao jarebica u slanini, topila se na vatri želje
koja ju je svu obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova Vauquerova i
da uskrsne u Goriotu." No on nije mario za nju i ona se osjetila
uvrijeđenom, "ali čiča Goriot je bio njen stanar i zato je udovica morala da
svladava izljeve svog uvrijeđenog samoljublja, da prikriva uzdahe zbog
ovog razočaranja i da guši želju za osvetom." Ta će mu ista gđa Vauquer,
kad Goriot više ne bude imao ni prebijene pare, uskratiti na samrti čistu
posteljinu jer i "prevrnuti čavrši iz sobe broj 7 dobri su za mrtvaca".
Svi stanovnici pansiona Vauquer imali su čvrsta i snažna tijela koja su
izdržala sve bure, lica hladna i gruba, izanđala kao lik novca povučenog iz
opticaja... I ovdje se, među ovih osamnaest lica, kao u školi i društvu
našlo jedno nesretno i odgurnuto stvorenje (Goriot), jedan mučenik s
kojim su svi tjerali šegu. Balzac sa sjetom konstatira da je "možda u
ljudskoj prirodi da se sve svaljuje na onoga koji sve podnosi iz istinske
poniznosti, slabosti ili ravnodušnosti. Njegove kćeri kad su "dobro iscjedile
limun, koru su bacile na ulicu". A on, taj "ludi" otac odlazi u park da bi
vidio svoje kćeri, plaća dugove njihovih ljubavnika, podržava ih protiv
njihovih muževa, predlaže Rastignacu da postane ljubavnik njegove kćeri
jer vjeruje da bi je time usrećio. "Moj život je u mojim kćerima. Ako se
one provode, ako su sretne, lijepo odjevene, ako idu po ćilimima, šta mari
kako sam ja obučen i u kakvoj sobi spavam. Meni nije hladno kad je njima
toplo, niti mi je dosadno kad se one smiju. Ja sam žalostan samo kad one
tuguju". A upravo ta tuga, bol koju mu nanose njegove kćeri, ubija
Goriota a da one nisu niti pokušale da mu je ublaže. Goriota sahranjuju
dva siromašna studenta o svom trošku, a kćeri šalju na sprovod samo
prazne kočije.

Rastignac je oličenje mlade francuske omladine koja se našla pred
mnogim zaprekama koje je trebalo otklanjati upornim, marljivim radom i
osobnom vrijednošću. Rastignac ima plemenitu dušu, želio bi da uspije u
društvu radom i osobnim zaslugama, no već na pragu puta u visoko
društvo, koje Eugen priželjkuje, gđa de Bozean pokušava mu razbiti iluziju
o tom društvu koje je pokvareno i prema kojemu ne treba imati obzira.
"Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti", kaže gđa
de Bozean. "Ako hoćete da vas se svijet boji, udrite bez milosti. I ljude i
žene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati
da crknu, pa ćete ostvariti sve svoje želje". To isto, samo grubljim
riječima, rekao je Eugenu i Vautrin, odbjegli robijaš: "Znate li čime ljudi
sebi krče put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću. U ljudske
mase treba uletjeti kao topovsko đule ili se uvući kao kuga. Poštenjem se
ništa ne postiže." Pariz, koji Rastignaca toliko mami, po Vautrinu je
najobičnija kaljuža: "Oni koji se u njemu kaljaju kolima pošteni su ljudi,
oni koji se kaljaju pješice, lopovi su. Oni koji u njemu ukradu sitnicu
smatraju se za neobične rijetkosti, oni koji kradu milione označeni su kao
ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu
ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućili život u visokom
društvu. "Takav vam je život", tješi ga Vautrin. "Nije to nimalo ljepše od
kuhinje, zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije, mora da uprlja
ruke: naučite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav moral našeg
doba". Međutim, Rastignac se još nije pomirio sa uspjehom pod svaku
cijenu. On će tek na kraju romana, upoznavši tragediju jedne očinske
ljubavi i potpunu bezosjećajnost njegovih kćeri, "sahraniti svoju posljednju
suzu" i uzviknuti: "A sada je na nas dvoje red!... I, prvi korak njegova
izazivanja kojim je prijetio društvu, bio je odlazak na ručak gospođi
de Nucingen.

Kompozicija samog romana klasičan je primjer zrele Balzacove
romansijerske tehnike. Budući da namjerava pred našim očima razviti
jednu ljudsku dramu, što nam izrijekom i kazuje na prvoj stranici teksta,
Balzac komponira i ovaj roman, kao i većinu ostalih, po zakonima dramske
strukure, a težište stavlja na ekspoziciju i kritu, kojima posvećuje i
glavninu teksta. Unutar same ekspozicije, koja je u ovom romanu već
svedena na jednu razumnu mjeru te iznosi čak i nešto manje od trećine
teksta, Balzac se služi svojim uobičajenim postupkom, polazeći uvijek od
vanjskoga prema unutarnjemu. Najprije daje detaljan opis same sredine u
kojoj se njegovi junaci kreću, prelazeći od opisa okoliša na opis kuće,
odnosno od opisa vanjskog izgleda zgrade na opis njenih prostorija,
i postepeno razvija potrebnu atmosferu u kojoj se mogu pojaviti i sami
sudionici drame. Pri njihovu opisu Balzac ponovno polazi od opisa
vanjskog izgleda samih likova, koji vješto povezuje s psihološkim crtama
njihova karaktera i sociološkom pozadinom njihove egzistencije, tako da
na koncu takva opisa mi točno znamo ne samo kako izgleda ili kako se
oblači pojedina osoba, već znamo i njezinu pretpovijest i materijalno
stanje.

Balzac je razradio i istodobno razvio tri samostalne ali međusobno
isprepletene fabule, koje se odvijaju u dva raznorodna i oprečna
ambijenta - u učmaloj sredini pansiona gđe Vauquer i u elegantnim
salonima otmjenih pariških četvrti. Prva fabula vezana je uz temeljnu
koncepciju djela i prikazuje nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara tjestenine,
Jeana-Joachima Goriota, koji se lišio svog imetka da bi usrećio i bogato
udao svoje kćeri, a one se u novoj sredini počinju stidjeti oca i pošto su
izvukle iz njega i posljednji novčić, puštaju ga da umre u krajnjoj bijedi,
sam kao pas. Uz tu osnovnu fabulu povezao je Balzac sudbinu Goriotova
sustanara, mladog provincijskog plemića Eugenea de Rastignaca, koji je
došao u Pariz pun ideala, ali upoznavši i u bijednom pansionu gđe Vauquer
i u otmjenim pariškim salonima sve naličje velegradskog života, u kojem
novac i interes upravljaju ljudskim sudbinama, napušta svoje mladenačke
ideale i odlučuje da se ne birajući sredstva uhvati u koštac sa životom.
Na tom ga je putu svojim ciničkim primjedbama o društvenom uređenju i
pravdi učvrstio i bivši robijaš Vautrin, oko čijeg je hapšenja vezana i treća
fabularna osnova romana.

Goriot ne želi sam sebi priznati kakve su mu kćeri, pa se zavarava
govoreći Rastignacu: "Dragi moj gospodine - rekao mu je sutradan – kako
ste mogli pomisliti da se gđa de Restaud naljutila na vas što ste spomenuli
moje ime? Kćerke mene veoma vole. Ja sam sretan otac. Samo su se
zetovi loše ponijeli prema meni. Nisam htio da ti dragi stvorovi pate zbog
mojih nesuglasica s njihovim muževima, pa sam se radije odlučio da ih
viđam tajno. Ta mi tajnovitost daje tisuću radosti koje ne razumiju drugi
očevi koji mogu vidjeti kćeri kad god zažele. Ja to ne mogu, shvaćate li?"

Eugen ipak počinje shvaćati kakvo je društvo: "Pošao se odjenuti
premećući u glavi veoma tužne i obeshrabrujuće misli. Otmjeni mu se
svijet ukazao kao ocean blata u kojem se čovjek zaglibi do grla čim samo
zamoči nogu"; "Dragi prijatelju - odgovori mu Rastignac pošto je svratio
pogled na usnulog starca - samo idi, traži skromnu sreću na koju si sveo
svoje želje. Što se mene tiče, ja sam sišao u pakao i moram u njemu
ostati. Što god ti zla reknu o visokom društvu, vjeruj. Nema Juvenala koji
bi orisao njegovu grozotu, pokrivenu zlatom i dragim kamenjem."

Ležeći na samrti i sam Goriot si priznaje kakve su mu kćeri.
Nezahvalnost njegovih kćeri dolazi najsnažnije do izražaja u trenutku kada
Goriot nema više novaca, a želi blizinu svojih kćeri jer je teško bolestan.
Tek tada, u agoniji, otac Goriot ispoljava prikrivenu bol i patnju:
"Nijedna - odgovori starac i uspravi se u postelji. Imaju poslova, spavaju,
neće doći. Znao sam to. Treba čovjek da umire pa da spozna što su djeca.
Ah, prijatelju, nikad se nemojte ženiti, nemojte imati djece! Vi im dajete
život, a ona vam daju smrt. Vi ih uvodite u život, a ona vas iz njega
izgone. Neće doći, znam! Znam to već deset godina. To sam koji put i
govorio sebi, ali nisam imao hrabrosti da povjerujem."; "Čovjek koji je
svakoj kćeri dao osam stotina tisuća franaka bio je čovjek o kojemu je
trebalo voditi brigu. I bili su vrlo brižni, ali samo zbog mojega novca.
Svijet nije lijep. U to sam se itekako uvjerio. U kočiji su me vozili u
kazalište, i ostajao sam dokle sam htio na večernjim priredbama.
Ukratko, izjavljivale su moje kćeri, priznavale su me za oca. Još ja imam
oštrine duha i ništa meni nije izmaklo. Sve je bilo radi novca, i to me
ranilo u srce. Vidio sam da je sve samo pretvaranje, ali nije bilo pomoći.
Kod njih se nisam osjećao ugodno kao za ovdašnjim stolom. Nisam znao
ni o čemo razgovarati."; "Živio sam za to da budem vrijeđan, ponižavan.
Toliko ih volim da sam strpljivo podnosio sve uvrede za koje su mi
prodavale neko sitno jadno zadovoljstvo. Otac se krio da bi vidio kćeri!
Ja sam im dao život, a one mi danas neće dati jedan sat! Žedan sam,
gladan sam, srce mi gori, a one neće doći da olakšaju moju agoniju,
jer ja umirem, osjećam to. Ali zar ne znaju koliki je grijeh gaziti po očevu
mrtvom tijelu? Ima Boga na nebu, i on osvećuje očeve, makar mi i ne
htjeli."; "Sad ja vidim cio svoj život. Ja sam prevaren! One me ne vole,
nikad me nisu ni voljele! To je očito! Kad nisu došle, neće ni doći. Što više
budu oklijevale, to će se teže nakaniti da mi priušte ovu radost. Znam ja
njih. Nikad nisu bile sposobne da naslute moje nevolje, moje boli, moje
potrebe, pa neće naslutiti ni moju smrt; dapače, ne znaju ni koliko ih
volim. Jest, vidim, u njihovim je očima navika da za njih žrtvujem sve,
oduzela cijenu svemu što sam činio. Da su zatražile da mi iskopaju oči bio
bih im rekao: Iskopajte ih! Ja sam preglup. One misle da su svi očevi kao
njihov. Treba uvijek isticati svoju vrijednost. Osvetit će me njihova djeca.
Same će sebi škoditi ako ne dođu. Recite im da izlažu istim mukama i svoj
smrtni čas. Jednim zločinom čine sve zločine. Ta pođite, recite im da
ne doći znači počiniti oco ubojstvo! One su ga i bez ovoga prilično puta
počinile."; "Zar ću zbilja umrijeti kao pas? Evo kako sam naplaćen,
zaboravom. To su bestidnice, zlotvorke; gade mi se, proklete bile; ustajat
ću noću iz lijesa pa ću ih uvijek iznova kleti, jer konačno, prijatelji moji,
imam li krivo?"; "Shvaćate li da ću ja umrijeti ne vidjevši svojih kćeri?
Vječito žeđati; a nikad ne piti, eto što je bio moj život ima deset
godina... Moji su zetovi ubili moje kćeri. Doista, otkad su se udale, više ih
nisam imao. Očevi, tražite u Skupštini da se donese zakon o braku!
Konačno, ako volite kćeri, nemojte ih nikad udavati. Zet je zločinac koji
iskvari sve u kući, sve uprlja. Neka se dokinu brakovi! Oni nam oduzimaju
kćeri, i nemamo ih ni na smrtnom času! Donesite zakon o smrti očeva.
Ovo sad je strašno! Osveta! To njih zetovi ne puštaju da dođu. Ubijte ih!
Oni su moje ubojice! Smrt ili kćeri! Ah, gotovo je, umirem bez njih!
Bez njih! Nasie, Fifine, ta dođite već jednom! Tata vam odlazi
OLIVABAY nije na forumu  
Old 16.12.2009, 03:03 AM   #166
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Bokačo - Dekameron

Giovanni Boccaccio je rođen u Parizu kao nezakoniti sin ugledne Francuskinje i oca, firentinskog bankara. Boccaccio se školuje u Napulju, a najveće razdoblje svojega života provodi u Firenzi gdje obavlja državne poslove, ali se bavi i književnim radom. Boravak u Napulju (1328.-1341.) ostavio je trajan pečat u njegovoj ličnosti i stvaralačkom radu. U Napulju je napisao nekoliko djela koja su predstavljala novost u talijanskoj književnosti kao što su roman ljubavno-pustolovnog sadržaja "Filoccolo" te romane u stihovima "Filostrato" i "Teseida". Dok je boravio u Firenzi velika kuga pogađa živote mnogih ljudi i od nje mu umire i otac. Ta strašna bolest inspirira pjesnika na njegovo najpoznatije djelo - zbirku od sto novela "Decameron" (1348. -1353.). U svoje doba Boccaccio je bio cijenjen i zbog svojih učenih spisa na latinskom jeziku. Godine 1353. Boccaccio piše "Život Danteov" i u njemu naziva njegovo djelo "božanstvenim".

Likovi:
Musciatto Franzesi, Ser Ciappelletto, braća lihvari, fratar, Saladin,
Melkizedeh, Landolfo Rufollo, Turci, žena sa otoka Krfa

Tema:
Nepromišljenost, lakovjernost i naivnost svećenstva i ljudi tadašnjeg vremena koja se očituje u prevari jednog od najvećih grešnika, Ser Ciappelletta, koji je izigrao fratra, ljudska nepromišljenost tj. pohlepa i težnja za što većim i bržim bogaćenjem često dovodi do propasti i siromaštva

Sadržaj:
Ser Ciappelletto
Musciato Franzesi, bogat i ugledni trgovac postavši vitezom morao je otići u Toscanu. Svoje poslove povjerio je nekolicini ljudi osim utjerivanja dugova Burgunđanima. Međutim, Musciatto je pronašao pravog čovjeka za taj posao - Ser Ciappelletta. On prihvaća posao te na Musciattov nagovor nastani se kod braće lihvara. Nakon što se Ser Ciappelletto razbolio braća lihvari ne znaše što s njim zbog njegovih silnih grijeha, no on to začu te im odgovori da se ne brinu nego da dovedu svetog i bogobojaznog fratra. Oni mu dovedu jednog starca, cijenjenog fratra, da se Ciappelletto ispovijedi. On prevari fratra, a ovaj povjeruje u njegovu nevinost i svetost. Kada su braća čula da će Ciappelletto biti pokopan u Crkvi prestaše se brinuti. Nakon posljednje pomasti Ciappelletto umire, te fratar pozove sastanak i na njemu govori o tome kako je Ciappelletto sveti čovjek na što se fratri složiše. Na pogrebu fratar ljudima ispriča o Ciappellettovom životu, nevinosti i svetosti te ga narod proglasi svetim. Uvečer Ciappelletto biva pokopan u kapeli.

Židov Melkizedeh i priča o tri prstena
Saladin, protrativši sav imetak, pokuša izvući novac iz bogatog ali škrtog Židova Melkizedeha te ga pozove u svoju kuću. Saladin ga, htjedeći ga iskušati, upita koju vjeru smatra pravom: židovsku, saracensku ili kršćansku. Melkizedeh bješe mudar i uman čovjek te shvati Saladinovu namjeru i pripovjedi mu priču o bogatom Židovu i tri prstena. Melkizedeh je tri prstena usporedio s vjerama te mu Saladin prizna svoju nakanu i ovaj mu posudi novac koji mu Saladin vrati i da Melkizedehu velik i častan položaj na svom dvoru.

Landolfo Ruffolo
Novela govori o trgovcu Landolfu koji je živio u gradu Ravellu gdje žive bogati ljudi. Landolfo je bio bogat, te je svoj novac uložio u brod, te otputovao na Cipar prodati robu što se pokazalo lošim zbog velike konkurencije, pa je postao gusar što se pokazalo kao dobra investicija. Pljačkao je brodove (turske), te se na taj način jako obogatio. Jedne noći zapuhao je vjetar i vidjevši da se brod ne može suprotstaviti vjetru skrije se u zaton. Iste su večeri doplovila dva turska broda u zaton koja prepoznaše Landolfov brod. Turci su poslali naoružane ljude na kopno kako nitko ne bi pobjegao, a čamcima su opkolili Landolfov brod. Zatim su zarobili Landolfa, te su mu oteli plijen. Sljedeći dan more je bilo mirno, no uvečer je zapuhalo te je oluja bacila turski brod na hrid u kojem je bio zarobljen Landolfo. Brodolomci su se hvatali za ostatke broda, pa se tako Landolfo uhvatio za jednu dasku. Sljedećeg, vedrog dana, Landolfo se probudio na dasci, no nakon što ga je prevrnula s daske neka škrinja koja je doplutala, Landolfo se uhvati za škrinju. Landolfo je bio veoma gladan i iznemogao te je u nesvijesti proveo vrijeme, sve dok nije doplovio do otoka Krfa. Tu ga je zatekla jedna žena koja je prala posuđe, te ga odvukla na obalu i odnijela kući. Žena ga je njegovala nekoliko dana dok se nije oporavio. Kad se oporavio ona ga otpremi na put za Ravello. Sa sobom, Landolfo je ponio i dragulje koje je pronašao u škrinji. Prije Ravella, stao je u Traniju gdje je dobio konja i robe ispričavši što mu se dogodilo. Kada se vratio u Ravello prodao je dragulje, te od novca koji je za njih dobio, pošalje nešto ženi na Krfu, a nešto ljudima u Traniju, te odluči kako će pošteno živjeti do kraja života i neće ulagati u svakojake investicije.

Analiza likova:
Ser Ciappelletto
Gizdavko, niska rasta, notar, pokvaren, lažac, volio unositi razdor među prijatelje, rođake, sudjelovao u ubojstvima i zločinima, strašno psuje, nikad nije zalazio u crkvu i za sitnicu je kleo Boga i svece, opak, lopov, zalazi u krčme, žene su mu se milile kao psu batine.

Fratar
Svet i bogobojazan starac, praznovjeran jer vjeruje Ciappellettu koji je čista suprotnost onome kako se opisuje.

Saladin
Od čovjeka niska roda postao babilonski sultan, živio raskošnim životom, te na taj način protratio umetak.

Melkizedeh
Uman, mudar čovjek, lihvar koji je posuđivao uz velike kamate, veoma škrt.

Landolfo Rufollo
Bogat trgovac koji je pohlepi platio danak jer mu nije nikad bilo dosta bogatstva, pa je stalno pronalazio načine kako da se još više obogati
dok na kraju nije postao puki siromah, no onda odlučuje pošteno živjeti.

******************************
drugi način


Giovanni Boccaccio 1313. - 1375. Talijanski predrenesansni književnik,
smatra se utemeljiteljem novele. Rođen je u Parizu kao rezultat ljubavi francuske plemkinje i firentinskog trgovca. Nakon povratka iz Pariza, otac ga je poslao u Napulj da postane trgovac. On to nije želio. Nije prihvatio očevu želju da studira pravo. Od rane mladosti usmjerio se na književnost. U Napulju je napisao nekoliko djela koja su istinska novost u talijanskoj književnosti. Vraća se u Firenzu, nakon petnaest godina provedenih u Napulju. U službi Republike više puta je bio njezin poklisar.
Njegovo je najznačajnije djelo “Dekameron” (1348-1353).
Djela koja je napisao: “Rime”, ”Epistole”, ”Filostrato”, ”Teseida”, ”Elegija
gospe po njoj ženama zaljubljenim ispričana”,
”Danteov život” i “Dekameron”.

Decameron
Naslov djela “Decameron”(“Il Decamerone”) znači knjiga deset dana, koja ima 100 zaokruženih novela, podijeljeno na 10 dana. Boccaccio započinje pripovijedanjem o kugi koja je zavladala u Firenzi 1348 g. “...od spasonosnog utjelovljenja sina božjeg bijaše proteklo tisuću tri stotine četrdeset i osam godina, kad je u divni grad Firenzu, ... ,naišla smrtonosna kuga”, pjesnikova reakcija na taj događaj je pohvala vitalnoj mladosti.

Boccaccio zamišlja da su se u crkvi Santa Maria Novella našla trojica mladića i sedmoro djevojaka: Panfilo, Dioneo i Filostrato (sva trojica kao da simboliziraju različite aspekte piščeve osobnosti), Pampinea, Filomena,
Elissa, Neifile, Emilia, Lauretta i Fiammetta. Dogovoriše se da otiđu zajedno na jedno udaljeno imanje gdje će provoditi dane u smijehu, pjesmi, zabavi i gozbi. Da bi im brže prošlo vrijeme, dogovorili su se, da svakodnevno, svaki od njih ispriča jednu novelu.Svakog dana su izabrali kralja ili kraljicu koja će odrediti temu tog dana. Tako u 10 dana je ispričano 100 novela i time, po srednjovjekovnoj poetici, dostignut je savršeni broj sto.

Boccacciova shvaćanja:
U svjetu kojeg je stvorio Boccaccio, ne nedostaje ljubavi i požrtvovanja,
ali prevladava tjelesna ljubav koja je prikazana s određenom dozom humora u najrazličitijim aspektima. Pisac kritizira lažnu moralnost klera i to jasno navodi “...da dokažem kakvo je i koliko licemjerje redovnika...”,
a veliča inteligenciju ljudi koji se po njemu ne razlikuju po staležu i imovini već po sposobnostima:
“A mi koji se rodismo i rađamo jednaki, samo se po vrlinama razlikujemo.”
Erotika u Boccacciovim pričama:
Ideal slobodne ljubavi koju Boccaccio veliča i opisuje u najrazličitijim situacijama je odraz piščeva života i shvaćanja tog vremena. Boccaccio to jasno navodi u svojim djelima “...su sve miline ovoga svijeta ništavne prema milini koja ženu obuzme u muškarčevu zagrljaju...”.
Ta strast zahvaća pripadnike različitih staleža plemstva, građanstva, seljaštva i klera. Ljubav je po Boccacciu raj premda on možda ne postoji “Ti si Puccia potaknuo na pokajanje pomoću koga smo nas dvoje ušli u raj.”

Osma priča petog dana:
Nastagio degli Onesti, neuspjeli ljubavnik u blizni mjesta Chiassi udaljenog 3 milje od Ravene, je ugledao konjanika obučenog u crno kako goni golu djevojku sa dvoje pasa. Vitez mu objašnjava da je to kazna koju su mu odredili u paklu.On je nekada bio plemić i bio se zaljubio u tu djevojku. Ona mu nije uzvratila ljubav i uživala je u njegovim mukama te se on ubio, nedugo poslje i ona umire. Sada ju on mora goniti toliko godina, koliko je ona bila mjeseci okrutna prema njemu. Građu za tu novelu Boccaccio uzima iz vrlo raširene srednjovjekovne legende, prema kojoj su žena i njezin ljubavnik zbog putenog grijeha kažnjeni strašnim mučenjem u prizoru paklenog lova. Međutim pisac je izokrenuo njezinu pouku, kaznivši ženu zato što je bila odbojna prema čovjeku koji ju je volio. Time joj je dao oblik priča koje će strašiti ljude u 19. i početkom 20. st.

Italija na kraju srednjeg vijeka:
Italija je na kraju srednjeg vijeka bila podijeljena na niz gradova - država.
Vladari tih gradova bijahu sposobni ljudi (prvenstveno condotireri) koji su se uzdigli zahvaljujući svojim sposobnostima. Okolicu tih ljudi su sačinjavali isto tako sposobni ljudi. Tadašnji čovjek nalazi izvor i vjeru u samome sebi, te se sve više okreće od crkve i njezinog učenja i ustaljenih moralnih pravila. Tadašnji čovjek proučava sve aspekte života i ljudskog tijela, i veliča sve ljudsko. U takvom okružju, u kojemu feudalni sustav prepušta mjesto građanstvu, su živjeli veliki pisci koji su širili ideje svoga doba, u koje spada i Boccaccio.
*********************************
treći način

Giovanni Boccacio (1313. - 1375.) bio je istaknuti talijansko-francuski književnik 14. stoljeća. Razuzdan život na dvoru Roberta Akvinskog ostavio je duboke tragove u njegovu životu i stvaralaštvu. Njegova djela ljubavno-pustolovnog sadržaja osvježila su talijansku književnost. Njegova poznatija djela su: Filocolo, Filostrato, Teseida, Dekameron.

Mjesto radnje:
Italija

Vrijeme radnje:
Radnja se odvija u 14. stoljeću od godine 1348. nadalje

Tema:
Nesputane priče mladih ljudi o ljudskoj prirodi.

Ideja:
Ideja djela je pokazati kako ljudi nisu anđeli već najobičniji grešnici,
kako svećenici tako i svakodnevni ljudi. Pa na kraju krajeva ni ispovijest
nije izmišljena za ukras.

O djelu:
Decameron, tj. “knjiga deset dana”, započinje epidemijom kuge u Firenzi 1348. godine. Sedam djevojaka i tri mladića odlučuju otići iz oboljelog grada na selo. Kako je na selu prilično dosadno svatko mora svakog dana ispričati po jednu priču. Kako su subota i nedelja vjerski dani u 14 dana ispričaju točno sto priča. Svaki dan je posvećen nekoj osnovnoj temi; npr. drugi dan se pripovijeda o hirovima Fortune, treći dan o ljubavnim hirovima, četvrti o tragičnim ljubavima i smrtima itd. do zaključnog desetog dana kada su novele posvećene velikim i plemenitim djelima.
Boccaccio je u Decameronu izrazio pravu, hedonističku, stranu čovjeka prikazavši svoje likove kao ljude sumljivog i dvojnog morala i moralnih načela. Takvim slobodnim načinom pisanja prvi je pobio mišljenje o bezgrešnom životu i pokazao ljudima njihovu pravu, prirodnu stranu.

Stil i kompozicija:
Stil je začuđujuće otvoren i nesputan za srednji vijek. Naime, uz inkviziciju, dogmu i slične tvorevine tog vremena, ljubavni podvizi nisu bili baš svakodnevna literatura.
Kompozicija je još uvijek uobičajeno proračunata (kao kod Dantea, Petrarke...). Djelo se sastoji od sto novela podijeljenih u deset cjelina podijeljenih po danima.
Fabula:
Upravo takav stil čini fabulu zanimljivom. Za razliku od Petrarkinih stidljivih unutrašnjih izljeva idealizirane ljubavi i romantike iz bajke, Boccaccio nudi potpuno jednostavan, komično-zanimljiv opis i pristup svakodnevnog čovjeka, koji rijetko mari i teži za iskrenom platonskom ljubavlju, upakiran u kratke i zanimljive pričice.

Razotkrivanje prave čovjekove prirode:
Boccaccio shvaća i uzima čovjeka kakav je u stvarnosti, i uopće ne pokazuje kajanje zbog rušenja nekih osnovnih crkvenih principa. On bez grižnje savjesti prikazuje fizičku ljubav u svoj njezinoj prirodnosti, na kojoj bi mu i danas mogli pozavidjeti mnogi scenaristi ljubavnih i erotskih filmova i, pisci erotskih knjiga.

Mesija novog doba:
Boccaccio je takvom otvorenošću i filozofijom postigao laskavu titulu navjesnika novog doba i čovjeka ispred svoga vremena. On odbacuje srednjevjekovne predrasude i shvaća čovjeka kao biće i dušu, u ne baš uvijek savršenoj simbiozi. Tu potvrđuje svoju naprednost pred crkvom koja u čovjeku vidi praktički samo dušu.

******************************
četvvrti način

Boccaccio je bio veliki Petrarkin prijatelj. Pet puta su se sreli, te su ti susreti bitno odredili Boccacciov humanizam. Njegov humanizam je poseban po tome što ne isključuje gotovo militantno vrednovanje tek započete velike književnosti na talijanskom jeziku. Njegov humanizam u djelu se očituje otvaranjem strukturalnih procjepa: npr. Danteova komedija se sastoji od uvodnog i 3 puta po 33 pjevanja, dakle 100 pjevanja, a Boccaccijeve novele se temelje na 10 dana po 10 novela. Preuzevši srednjovjekovno, mistično numeričko savršenstvo Boccaccio u njega stavlja svoje iznimke (tijekom dva dana pripovijedaju se novele na slobodnu temu s time da Dioneo ima povlasticu da uvijek pripovijeda slobodnu temu, ali četvrtog dana odustaje pridružujući se zadanoj temi (tragične novele)). Boccaccio je imao svoju veliku ljubav kao i Dante i Petrarca, ali je Fiammetta nakon nekog vremena ostavila Boccaccia i usrećila drugog.

U Decameronu (grč. deka hemeron, tj. deset dana) Boccaccio govori o ugodnosti i uživanju što je ujedno i tema svih pripovijetki ove zbirke. Svi likovi su iz svakidašnjeg života 14. stoljeća i iz svih društvenih slojeva kako bi Boccaccio što jasnije prikazao ono što je zajedničko ovim novelama, a razlike još više istaknuo kako bi dokazao da one nisu zapreka ugodnosti i uživanju. Boccaccio u vijencu pripovijetki Dekameron povezuje šarolikost i bujnost firentinskog života i svekolik kraj srednjovjekovnog vremena s tipovima, sudbinama i ljudskim porocima.

Poanta je neočekivani razvoj situacije u odnosu na tijek radnje.

“Nego, sigurna sam da vam je znano kako zakoni valja da su jednaki za sve i da su stvoreni s privolom onih na koje se odnose, što ovdje nije slučaj, jer ovaj kažnjava samo nas jadnice, koje bismo mnogo bolje mogli negoli muškarci mnogima udovoljiti.”

U ovom citatu Boccaccio ističe zapostavljenost žena, te pokušaj žene da ispravi tu nepravdu, da se obrani, i da na račun zakona prikaže kako su muškarci i žene pred očima zakona jednaki.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 16.12.2009, 03:34 AM   #167
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Servantes - Don Kihot

Miguel de Cervantes Saavedra rođen je 1547., a umro je 1616. Bio je najveći španjolski pripovijedač. Mladost provodi u vojničkoj službi, gdje biva teško ranjen i poslije do pada ropstva, a po povratku u domovini bavi se književnim radom i živi u trajnoj oskudici; zbog novčanih neprilika dospijeva i u zatvor, u kojem počinje svog Don Quijota. Uz oko 30 drama i niz drugih danas zaboravljenih djela napisao je zbirku pripovijedaka Uzorite novele i konačno svoje glavno djelo, besmrtni roman o Bistrom vitezu don Quijotu od Manche.

Mjesto radnje:
Španjolska

Kratki sadržaj:
Don Quijote i njegov sluga Sancho Panza putovali su u klanac Lapice u potrazi za pustolovinama. Na polju kojim su putovali bile su vjetrenjače. Čim ih je ugledao don Quijote se zaletio na njih misleći da su to gorostasi. Njegov sluga ga je htio zaustaviti ali mu to nije uspjelo. Kad je don Quijote došao blizu vjetrnjača uzeo je koplje i zaletio se na prvu vjetrenjaču. Propiknuo je krilo vjetrnjače koje se okretalo. Krilo ga je podignulo skupa s kopljem i zatim ga bacilo na pod. Nedugo zatim došao je njegov sluga i pomogao mu ustati se. Nakon toga nastavili su svoj put. Koplje je bilo polomljeno pa je don Quijote odlučio napraviti novo. Drugog dana stigli su u klanac Lapice. Na svom putu sreli su dva fratra i kočiju sa nekom gospođom iz Vizcaye. Don Quijote je mislio da su fratri otmičari te se zaletio na njih sa svojim kopljem. Nakon što je skoro probio jednog fratra, fratri su se prestrašili te pobjegli. Don Quijote se zatim približio kočiji kako bi razgovarao sa gospođom. Konjušar koji je vidio da don Quijote ne želi pustiti kočiju, nego želi vratiti kočiju u Toboso, napao je don Quijota i oni su se uskoro našli u dvoboju mačevima. Svi su htjeli spriječiti taj dvoboj ali nitko nije uspio.

O djelu:
Zamišljen kao satira na preživjele, ali u to doba još popularne viteške romane, Don Quijote je u toku stvaranja prerastao piščeve intencije i postao djelom općeljudske vrijednosti, u kojem u likovima don Quijota i Sancha Panze oživljuju dvije razne Španjolske, dvije povijesne epohe i dvije vječne dileme čovječanstva - sukob izmedu ideala i stvarnosti. Plastično ocrtani likovi, stilska iznijansiranost izraza, jednostavan, zdravi topao humor kojim je prožeto cijelo djelo i koji nezadrživo nasmijava i današnjeg čitaoca, optimizam i duboki humanizam koji izbijaju iz tragične figure viteza tužnog lika, stvorili su od Don Quijta ne samo jedno od najvrijednijih već i jedno od najpoznatijih i najčitanijih djela svjetske književnosti. Ovo djelo upozorenje je čovjeku da ne može pobjeći od svarnosti.

Analiza likova:
Don Quijote
Glavni lik u ovom djelu. Bio je željan akcije i išao je u potragu za njom. Uz to bio je i vrlo nespretan. Previše je čitao viteške romane i živio je u mašti. Njegova velika ljubav bila je seljanka kojoj je dao ime Dulcinea. Dok mu je bilo dosadno on je mislio na nju.

Sancho Panza
On je Don Quijotov štitonoša. Vrlo je ponosan na to i vjerno služi svog gospodara. Od svega toga on ima koristi i prati don Quijota kako bi se obogatio od plijena.

Kompozicija djela:
Ovo djelo napisano je kao roman. Podijeljeno je na knjige koje se dijele na glave. Kompozicija je kronološka tj. teče svojim tijekom. U ovom odlomku pisac nas uvodi u radnju, tj. piše in medias res tehnikom pisanja.

Stil, jezik i tehnika pisanja:
Ovo djelo je pisano jednostavno. Ima opisivanja i pripovijedanja uz
koje se pojavljuje i dijalog. U djelu ima i usporedbi, epiteta i metafora.
Cijelo djelo je pisano u raznim pripovijetkama.

***********************************
drugi način

Kratki sadržaj:
Don Quijote i njegov sluga Sancho Panza putovali su u klanac Lapice u potrazi za pustolovinama. Na jednom djelu puta Don je rekao Sanchu da on nije vitez i da mu on ne smije pomagati u borbi čak ni kada se nađe u opasnosti. Putem kojim su prolazili naišli su na vjetrenjače, te je Don Quijote misleći da su to divovi čvrsto primio koplje uza se i zaletio se na njih u nadi da će ih poraziti u ime Dulcineje od Tobosa. Zaletivši se u prvu propiknuo je njeno krilo koje ga je podiglo skupa sa kopljem i bacilo na pod. Vidjevši to Sancho je hitro došao do svog gospodara da bi mu pomogao. Nakon toga nastavili su svoje putovanje tražeći nove pustolovine te je Don Quijote odlučio napraviti novo koplje. Stigavši u klanac Lapice sreli su dva fratra za koje je Don držao da su čarobnjaci te ih napao. Kada ih je potukao rekao im je da idu do Dulcineje i kažu joj da kako se on hrabro bori. Don Quijote i Sancho nastaviše put. Pustolovine su se nizale jedna za drugom. Tako je jednom Don izbavio 10 svezanih galijaša držeći da su nepravedno osuđeni. Drugi je put napao redovnike koji su nosili lijes na groblje sluteći mračan zločin, dok je treći put napao stado ovaca i usmrtio 7 ovana. Stigavši u krčmu koja im je bila na putu, jednu noć Don je mačem izbo vinske bačve što su se nalazile u toj krčmi misleći da su to divovi. Nakon nekoliko dana u grad su stigi redarstvenici koji su uhitili Dona i odveli ga kući, da bi on nakon samo nekoliko dana opet pobjegao. Ovoga je puta išao u Zaragozu na veliki turnir na kojemu je silno želio pobijediti. Tamo je naišao na drugog viteza koji je imao srebrni mjesec nacrtan na štitu. Vitez ga je izazvao, porazio i rekao mu da mora otići kući i tamo biti godinu dana. Vrativši se kući obradovali su sve tamošnje mještane, kojima su ispričali sve svoje doživljaje. No jednoga dana legne Don Quijote u postelju, oprosti se od sviju posebice od Sancha, zatvori oči i više se nikad ne probudi. Umro je sa svojim snom.

Analiza likova:
Don Quijote
Umišljeni starac, pomalo naivan i lakovjeran, ali ujedno hrabar i
odlučan čovjek dobra srca. Živi u nekome svome zamišljenome svijetu.
Boreći se za svoje ideale nekada nije niti svjestan da čini zlo.
Častan i plemenit čovjek koji se uvijek drži svojih načela i ideja.

Sancho Panza
Don Quijoteov vjerni pratitelj i pokorni sluga. Vrlo naivan, miroljubiv
čovjek isto tako dobra srca. Pri svakoj Donovoj odluci da učini nešto
sluludo i nečuveno on ga nastoji zaustaviti ali svaki put, redovito ne
uspijeva. Vjeran, pokoran i veoma dobar, i brižan čovjek.

Dojam o djelu:
Don Quijote je žanr knjiga kakve sa zadovoljstvom čitam zbog jednostavnosti pisanja i lakoće čitanja. Djelo je bogato akcije,
suludih činova, i naivnih scena.
*******************************************
treći način


Sadržaj:
U neko selu Manchi živio je plemić po dobi pedesetih i bio je snažna rasta, suhonjav i mršav. Prezime mu je neki kažu Quijada neki Quesada a zvao se Quijana. Taj plemić čitao je puno viteških knjiga tako da se nije od knjige odvajao, a sve te rečenice ishlapile su mu mozak. U selu bijaše dva njegova prijatelja od kojih je jedan župnik, a drugi majstor Nicolas, s kojima je svakodnevno raspravljao koji je vitez iz knjiga koje je on čitao bolji. No naposljetku nakon tolikih viteških knjiga sine mu neobična zamisao. Želio se prerušiti u viteza i hitati u pustolove, pravdati nepravdu, boriti se za svoju državu. Pošto je u kući imao pradjedovsku vitešku opremu, očisti je, nađe sebi koplje i konja. Pošto je doslovce svaki vitez imao neobično ime, nadjene on sebi ime don Quijote od Manche, svom konju nadjene ime Rocinante, a svojoj izmišljenoj ljubavi koja je živjela kako kažu u susjednom selu imena Aldonza Lorenzo, nadjene ime Dulcinea od Tobosa. Nakon što je sve spremno dočekao izjaše on iz svoje kuće razmišljajući kako on još nije pravi vitez jer još uvijek nije ovitežen, smišljajući još itekakve ludorije koje su mu se uma hvatale. Jahao je gotovo cijeli dan razmišljajući kako će nabasati na neki otmjen dvor, a kralj koji bijaše u tom dvoru će ga proglasiti vitezom. Tako on sav iscrpljen, gladan i pao s uma naiđe na krčmu. Na vratima naiđe na dvije djevojke no kad ga djevojke ugledaše onakvog u oklopu poboje se i počnu bježati u čemu ih spriječi don Quijote rekavši im da se ne trebaju bojati.
No uvidjevši da je on skrenuo s uma djevojke se počevše smijati u sav glas, a sam don Quijote drži u sebi rastući bijes. Na to izleti neki krčmar kad spazi don Quijotea i sam se počne smijati. No kako je i on uvidio da je ovaj skrenuo s uma odluči mu se uljudno obratiti kako bi ovaj mislio da mu se obraća neki dvoranin. Krčmar mu ponudiše da prespava na što ga don Quijote prozove kaštelanom, a djevojke prozva damama. Djevojke ga priupitaju bi li štogod pojeo skidavši mu istovremeno oklop, ali šljema mu skinuti ne mogaše. Nakon oskudnog jela otiđe on do krčmara i zamoli ga da ga oviteži te ga moli za milost da to bude u kapelici pokraj dvora, i reče da će stražariti cijelu noć ispred kapelice kako bi sljedećeg jutra bio ovitežen. Krčmar ga i nije shvatio ozbiljno, ali don Quijote je za sve bio posve ozbiljan, pristao je na njegovu molbu. Krčmar te večeri dok je ovaj stražario ispred krčme ispripovijeda svima ostalima koji su se okupili u krčmi. Jedan mazgar trebao je nahraniti svoje mazge, a pošto je don Quijote svoje oružje stavio na valuv mazgar ga pokuša pomaknuti na što će ovaj da ne smije dirati to oružje bez njegovog dopuštenja ako ne želi da ostane bez glave. Mazgar to olako shvati i ide da pomakne oružje a don Quijote nije hvatao priliku već je digao koplje i kopljem mazgara udario po glavi da se ovaj srovao na pod onesvješćen. Tako dođe i drugi mazgar ne znajući što se dogodilo pokuša maknuti njegovo oružje ali i ovaj padne, ali ovaj put sa četiri kvrge na glavi. To uviđe krčmar i uputi se ka mjestu događaja, i rekao je don Quijoteu da će ga istog časa ovitežit kako bi se ovaj odvukao iz njegove krčme. Nakon što ga je krčmar ovitežio ovaj sav zadovoljan ode iz krčme. Sljedeće zore sav sretan nastavio je svoje putovanje i negdje u daljini čuo je jauke nekog malog dječaka. Kako je bio ovitežen čekao je samo priliku kako bi po prvi put nepravdu opravdao pa tako ode na mjesto događaja. Vidje on da tamo neki seljanin tuče nekog mladića zato što mu je ovaj svaki dan izgubio po jednu ovcu dok je vodio stado. Don Quijote zapovijedi seljaninu da oslobodio mladića te da mu otplati sve dugove koje mu duguje, a ako to ne učini da će ga prema viteškim zakonima morati napasti što bi seljanina koštalo glave. Seljanin naime obeća don Quijoteu da će platiti mladića svih onih devet mjeseci što mu dugovaše u realima pa don Quijote ode upozorivši ga da ako svoju dužnost ne izvrši da će ga pronaći. Nakon što je don Quijote otišao seljanin nije ozbiljno shvatio što mu je ovaj rekao i nastavio je tući već iznemoglog mladića. Dok je tako don Quoijote lutao naiđe na skupinu trgovaca koji su putovali za svojim poslom. Kad ih don Quijote ugleda zaustavi ih pa ih pita da priznaju da je njegova ljubav carica od Manche Dulcinea od Tobota najljepša na svijetu na što oni odgovore negativno jer gospođicu nisu vidjeli. Kažu oni da im pokaže i najmanju sliku ako postoji pa i da je najružnija djevojka na svijetu oni će odgovoriti da je najljepša. To je don Quijotea razjarilo i pojurio je na gomilu trgovaca no konj pošto je bio sav iznemogao od putovanja padne, a ovaj se skotrlja niz padinu ne mogavši se dići. Tada jedan od mazgarskih momaka pohita za njim i isprebija ga na živu glavu. Naposljetku ga tako ispremlaćena, nađe seljak iz njegova mjesta i povede ga kući. U međuvremenu u njegovoj sobi su se događale neke druge stvari. Onaj njegov prijatelj župnik i brijač te njegova gazdarica spaljivali su sve one viteške knjige koje je on čitao i čitavši ih izgubio razum. To je ujedino bio i razlog zašto su ih spaljivali jer su mislili da ako on kad se probudi uvidi da njegovih knjiga nema doći će ka razumu. Nakon što se don Quijote probudio na svoje oči prvoga je ugledao svojeg siromašnog susjeda koji mu je također bio prijatelj. Don Quijote mu je obećao da ako bude pošao sa njim kao njegov sluga i štitonoša da će mu osvojiti otok, a možda čak i imenovati za kralja neke kraljevine koju će on osvojiti. Ime mu je bilo Sancho Panza, a pošto je bio siromašan on pristaje na njegovu ponudu i sutradan obojica u ranu jutarnju zoru iziđu iz kuće sa bisagima i krenu na putovanje.

Poslednju izmenu radio/la OLIVABAY: 16.12.2009 u 03:43 AM.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 16.12.2009, 03:36 AM   #168
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

************************************
četvrti način
Vrsta djela:
Satirički viteški roman

Mjesto radnje:
Španjolska

Vrijeme radnje:
16. stoljeće

Tema:
Pustolovine viteza Don Quijotea i perjanika mu Sancha Panze.

Motivi:
Viteštvo, životi vitezova srednjeg vijeka, njihove osobine i karakter,
te opće društveno stanje toga doba.

Problematika koja se obrađuje u djelu:
Fiktivni svijet viteštva u kojem Don Quijote vjeruje da živi,
te posljedice njegovog djelovanja pod tom zabludom.

Sadržaj:
U malom selu u pokrajini Mancha živio je pedesetogodišnji plemić Alonso Quijano. Dosadan i jednoličan seoski život naveo ga je da zabavu i uzbuđenje traži u čitanju viteških knjiga. Uronivši u taj fantastični svijet, "osuši mu se mozak i pamet mu se pomuti" te odluči obnoviti drevno viteštvo. Nastojeći što više sličiti junacima iz svojih knjiga načini nezgrapnu bojnu opremu, staro kljuse nazva Rocinante, a sebe Don Quijote od Manche. Kako su svi vitezovi-lutalice bili zaljubljeni, on za vladaricu svog srca izabra seljanku iz obližnjeg sela, obdarivši je svim vrlinama i ljepotama koje krase plemenite dame. Nakon obavljenih priprema Don Quijote jednoga dana kradom napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne do male gostionice, koja mu se učini dvorcem. Gostioničara za koga je mislio da je vitez zatraži da ga po propisanom ceremonijalu oviteži, što gostioničar, veliki šaljivac, prihvati. Tako Don Quijote postane pravi vitez. Tada se uputi u potragu za pustolovinama koje nije morao dugo tražiti. Ubrzo naiđe na seljaka koji dječaka - pastira u njegovoj službi, kažnjava udarcima remena zbog nemara.

Don Quijote, naravno, stane na dječakovu stranu i povjerujući seljakovu obećanju, krene dalje, ne znajući da je dječak nakon njegova odlaska još jače kažnjen. Zatim se susreće sa grupom mazgara koji nisu htjeli iskazati čast Dulcineji od Tobosa, njegovoj izabranici. Videći pred sobom mahnita starca mazgari su ga propisno istukli. Tako ispremlaćenog nađe ga seljak iz njegova mjesta i povede kući. Vidjevši ga takvoga, gazdarica i sinovica pozovu župnika i brijača ne bi li ga oni priveli pameti. Oni spališe knjige i zazidaju prostoriju u kojoj su one bile, a kada se Don Quijote oporavio uvjerili su ga da je zli čarobnjak učinio da soba nestane. Činilo se da je Don Quijote došao pameti, no potajice on nagovori siromašnog seljaka Sancha Panzu da bude njegov konjušar i s njime krene na put. Uto ugledaju u polju tridesetak vjetrenjača, a Don Quijoteu se učine divovima te unatoč Sanchovim upozorenjima kreće u boj. Nedugo zatim susreću dva fratra, koji preplašeni pobjegnu, i kočiju sa pratnjom. Na Don Quijotea se razljuti Viskajski konjušar iz pratnje te se s njih dvojica
sukobe. Iako iz dvoboja izlazi kao pobjednik Don Quijote ostaje bez pola uha. Nedugo zatim sukobe se s nekim konjušarima te se nanovo isprebijani dovuku do krčme gdje se o njima brine krčmarica, njena kćerka i služavka. Tu se s njima našao i mazgar s kojim je noću u mraku zabunom došlo do tuče zbog služavke. Kada Don Quijote ode ne plativši račun, smatravši da mu to ne dopušta viteški red, krčmar se obrati Sanchu. Pošto ni on nije htio platiti pameti su ga odlučili privesti probisvijeti koji su se tamo našli. Nakon toga Don Quijote doživljava nevjerojatne pustolovine u kojima redovito izvlači deblji kraj. Napada stada ovaca, grupu ljudi koji nose mrtvaca, te oslobađa zarobljenike koji su se uputili na galiju, nakon čega se sa Sanchom skriva u planinama da ih kraljevi čuvari ne uhvate. Don Quijote šalje Sancha sa pismom Dulcineji, a on za to vrijeme čeka u gori. Prijatelji i obitelj su se u međuvremenu zabrinuli za njegovo zdravlje te seoski župnik i brijač krenu u potragu za njime. Kada su ga konačno našli, uspjeli su ga strpati u kavez i volovskim ga kolima vratili kući. Don Quijote, koji je u međuvremenu prizdravio, ali ne i došao pameti, praćen vjernim perjanikom, treći put kreće u nova uzbudljiva putovanja.

Put ih vodi u Toboso, gdje Don Quijote želi posjetiti Dulcineju. Sancho, koji je trebao udesiti susret, odluči se poslužiti lukavstvom pa mu za prvu seljanku koju sretnu kaže da je Dulcineja. Don Quijote odgovara da ta djevojčura ne može biti ona, već su je sigurno zli čarobnjaci pretvorili u tako gadnu spodobu. Mučen tim mislima, Don Quijote susreće Viteza od Oledala i s njime se zavadi kada ovaj spomene da je u jednom od brojnih sukoba u kojima je sudjelovao, pobjedio Don Quijotea. Don Quijote izlazi iz bitke kao pobjednik i tada se ustanovi da je vitez Sanson Carrasco, Don Quijoteov znanac. On je u dogovoru sa župnikom i brijačem, odlučio odvratiti Don Quijotea od njegovih ludorija tako da ga pobjedi u dvoboju i kao pobjednik postavi mu uvjet da se vrati kući. Nakon boja on je, po Don Quijoteovoj naredbi morao nastaviti živjeti skitničkim životom. Don Quijote nastavlja svoj put koji ga vodi u kuću ljubaznog seljaka čijem sinu Don Quijote daje savjete o pjesničkom životu. Nakon toga odlaze na vjenčanje djevojke Kiterije i bogataša po imenu Kamacho. Usred vjenčanja mladić Basilio, koji je zaljubljen u Kiteriju, odglumi smrt zabadanjem mača u vlastito tijelo, a nakon toga se diže na opće čuđenje svih prisutnih. Time on ostvaruje svoj cilj jer je za vrijeme svoje lažne samrti izmolio svećenika da ga pred smrt oženi sa Kiterijom. Don Quijote staje na stranu Basilia nakon što ga ljudi koji su shvatili njegov trik napadnu. Nedugo nakon vjenčanja Don Quijote i njegov vjerni perjanik nastavljaju svoj put na kojemu doživljavaju razne zgode i nezgode,
a među najzanimljivijima jeona u kojoj se Don Quijote bori sa kazališnim lutkama. Zatim ih put vodi na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati sa njegovim avanturama te su se odlučili našaliti na njegov račun. Njihov plan bio je jednostavan: podanicima su naredili da se ponašaju u skladu sa pričama o vitezovima. Don Quijoteu ukazuju velike počasti, dvorjanke se zaljubljuju u njega, a vrhunac je pojava začarane Dulcineje koja će biti oslobođena ako si Sancho sam zada 3300 udaraca bičem. Vojvoda postavlja Sancha za upravitelja "otoka" Barataria koji posao obavlja mudro na sveopće iznenađenje. Ali nakon svega desetak dana napušta svoj položaj i vraća se Don Quijoteu.


Još jednom susreću Sansona Carrasca koji se taj put predstavlja kao vitez od Bijelog Mjeseca i pobjeđuje Don Quijotea. Tada se Don Quijote odriče života skitnika - viteza na godinu dana po Sansonovoj naredbi. Na povratku u selo Don Quijote odluči tu godinu dana provesti kao pastir, po uzoru na pastire koje je u međuvremenu susreo, no vrativši se kući, oboli. Izneneđujuće, on se odriče svojih viteških lutanja kao ludosti te, primivši posljednju pomast, umire kao Alonso Quijano.

Analiza glavnih likova:
Don Quijote je na početku romana Alonso Quijano, "plemić koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta, suhovljav, mršav u licu, veliki ranoranilac i ljubitelj lova". Odjednom spazi čari čitanja starih viteških romana i poslije i sam, pomućenog uma od tolikog čitanja, odluči postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj. Postaje hrabar, nepokolebljiv i ustrajan, postavlja si cilj od kojeg ne odustaje. Iako bezuman u svojim postupcima, plemenit je u svojim namjerama. Njegova djela, koliko god mahnita, zrače veličinom. On je lud, ali to nije patološko ludilo, već sam način njegova postojanja i djelovanja. Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo. On nije odbačen od okoline, već uzdignut iznad nje, iako se na prvi pogled ne čini tako. Don Quijote je utjelovljenje ljudskog sna, ljudske bezumnosti, ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom, istinom i nedostižnim idealima. On je luđak, ali mudar i vidovit, na trenutke dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu. U bitkama je nemilosrdan, smion i hladnokrvan. Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obraća Dulcineji prije svakog dvoboja, a dostojan je najvećim ljubavnicima. Cervantes mu pred smrt ipak vraća razum te i sam Don Quijote odbacuje to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano.

Sancho Panza je Don Quijoteov perjanik. Fizički izgled mu je opisan vrlo škrto, ali istovremeno i precizno kada se kaže da je "imao golemu trbušinu, a nizak rast i tanke noge". Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo "soli u glavi", u budućnosti se dokazuje suprotno. On je Don Quijoteva čista suprotnost. Dok se Don Quijote uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen, Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi. Nasuprot Don Quijoteu, on izbjegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može. Pohlepan je i sebičan, ne okljeva opljačkati ni fratra. Sklon je citiranju malograđanskih poslovica i izreka, pa ga čak i sam Don Quijote traži da se odrekne te navike. S vremenom je Don Quijote Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te će se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara. Sancho Don Quijotea na samrti uvjerava da će postati pastiri. Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada, jer mu on više ništa ne može niti želi obećati, a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.



Sporedni likovi:
Gazdarica, sinovica, brijač, pop, Don Roland, vojvoda, vojvodkinja,
župnik, kanonik, fratri, krčmar, krčmarica, seljanke, Tome Cecial, Kiterija,
Basilio, Tereza, Don Pedro Recio, Don Antonio, Sanson Carrasco, mazgari,
galijaši, glumci itd.

Izvantekstovni odnosi:
Uz glavnu fabulu koja je poznata, pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju
koja se ne vidi iz glavne, već stoji u njenoj pozadini. Naime, Don Quijotea
kroz cijelu radnju potajno, na trenutke, prate njegovi mještani bakalar Sanson Carrasca, župnik, brijač i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje i poljuljanu pamet. Skrivajući se uvijek pod drugim lažnim imenima i ulogama, pokušavaju Don Quijotea odvesti kući da tamo ostane i nastavi normalno živjeti. To na kraju i uspijeva bakalar Carrasco. Osim te skrivene radnje pisac nam često daje uvid u samu ironiju djela, te u to da glavne junake mnogi "vuku za nos"; tj. pretvaraju se da ih cijene i poštuju. Ovi to, naravno, u svojoj zasljepljenosti ne vide.

Ideja:
Svijet se mijenja, a s njime se trebaju mijenjati i ljudi.
Oni koji se ne uspiju prilagoditi neće moći opstati. Dokaz je Don Quijote.

Stil i jezik:
Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilično podudara s viteškim romanom, ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene. Uz pustolovine glavnog lika, on u svoje djelo unosi nekoliko novela, od kojih su, neke više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje (novela o Kiteriji i Basiliju). On sam objašnjava taj postupak kao način razbijanja jednoličnosti pripovjedanja o samoj dvojici glavnih likova. U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona
Carrasca. Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu; u njemu nema umetnutih novela. Po obradi građe drugi dio je složeniji i kompaktniji. U prvom dijelu on govori o pisanju romana "Bistri vitez Don Quijote od Manche", a u drugom dijelu o lažnom (Avellenadinom) nastavku romana. Često se pjavljuju latinski izrazi poput "tantum pellis et ossa fuit", poslovice kao što je "nije zlato sve što sja" i citati. Cervantes upotrebljava poredbe (skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i ploda i tijelo bez duše) i metafore (zatrpati provaliju straha;osvjetliti zbrku smetenosti). Služi se pripovijedanjm, dijalogom i opisivanjem.

Kritika djela:
"Vjerojatno nikada nije opisan tako bogat i neiscrpan roman, koji bi otvorio toliko problema, koji bi nam postavljao toliko zamki i izazova, u kojem bi bilo toliko bistrine i zagonetnosti te nam se uvijek pričinjava da smo na čistini, a nikad zapravo ne znamo na kojoj. U tome i jest Cervantesova veličina, jer nam uvijek nameće nešto drugo, ozbiljnije i šire od onoga što kaže. Njegove riječi, zbivanja, prostori uvijek imaju svoju perspektivu i težinu. Uvijek nas navodi na razmišljanje. Zato Ortega i kaže da Don Quijotea treba čitati unutra, treba čitati misleći. Njegovoj riznici poslovica, narodnih izreka i primjera iz života nema kraja. Zato je njegovo djelo blisko širokom krugu čitatelja. Ovo veliko djelo nikada nijedna epoha nije odbacila. U različitim vremenima sudilo se o njemu različito, ali je svako vrijeme u njegovoj bogatoj riznici nalazilo mnogo toga za sebe. "Don Quijote" je od samog početka bio i ostao živ i kako je vrijeme odmicalo njegova se vrijednost samo povećavala. Poslije "Biblije", "Don Quijote" je doživio najviše prijevoda."

Dojam o djelu:
Smatram da je ovo djelo zasigurno zaslužilo svoju slavu i bilo bi suvišno ponavljati na dugo sve one kritike koje je do sada dobilo. Radnja je zasićena tolikim uzbuđenjem, neočekivanim obratima te uz to i ironijom i humorom, da čitatelja doslovno "ljepi" za stolicom. Ipak, uz sve najveće pohvale ne mogu se oteti dojmu da mi se 1. dio ipak više svidio od 2. dijela. Iz piščeve biografije saznajemo da je 1. dio napisao u tamnici. Mogući uzrok?
OLIVABAY nije na forumu  
Old 16.12.2009, 03:36 AM   #169
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

********************************************
peti način
Sadržaj:
Dio prvi, glava prva
Pisac na početku govori da je nevažno kako se točno zove junak ove priče jer su samo važne priče o njemu. Junak je bio oko 50 godina star, snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, veliki ranoranilac, ljubitelj lova i volio je čitati viteške romane. Sinula mu je najneobičnija misao koja je ikada ikojemu luđaku sinula. Učinilo mu se zgodnim da se prometne u skitnika viteza i da krene svijetom oružan na konju, tražeći pustolovine i izvršavajući sve ono što je čitao da izvršavaju skitnici vitezovi. Već je razmišljao o tome kako će za junačka djela biti okrunjen barem za cara od Trebizonde. Odmah se primio posla i krenuo čistiti pradjedovu bojnu opremu. Pošto šljem nije imao vizir sam je nešto sastavio što je u njegovim očima izgledalo kao najizvrsniji šljem s vizirom. Sada je odlučio da mora konju dati neko uzvišeno ime i odlučio se za Rocinante što znači "kljuse prije", odnosno htio je naznačiti da taj konj nije oduvijek bio konj viteza. Osam dana je razmišljao kakvo ime da sebi nadjene i odlučio se za don Quijote od Manchea. Još samo mu je ostalo potražiti damu u koju bi se zaljubio, jer skitnik vitez bez ljubavi je drvo bez lišća i bez ploda i tijelo bez duše. Pri tome je opet počeo maštati o tome kako je porazio diva i natjerao ga da se ode pokloniti pred njegovom damom. Pošto je već neko vrijeme bio zaljubljen u seljačku djevojku imena Aldonza Lorenzo, no on ju je nazvao Dulcinea od Tobosa.



Dio prvi, glava druga
Don Quijote je počeo jahati i naišao je na krčmu koja mu se odmah učini dvorom s četiri kule, s vršcima od blistava srebra, mostom koji se uzdiže, dubokim rovom i svime što takvi gradovi imaju. Na vratima su bile dvije djevojke, odnosno iz njegove perspektive krasote gospođice ili umiljate dame koje se dvoru pred vratima šeću. Kada su ga djevojke ugledale počele su se smijati njegovom izgledu. On ih je opomenuo no djevojke ništa nisu razumjele te su mu ponudile da uđe ako traži bilo što drugo osim postelje jer njih više nema, a ostalog je u izobilju. Djevojke su ga ponudile jelom. Nije mogao sam jesti jer mu je smetao vizir pa nije ništa mogao prinositi ustima te mu je jedna od gospođa morala davati jelo i u usta stavljati. Pićem ga ne bi mogli napojiti da krčmar nije izdubao trsku pa mu je jedan kraj stavio u usta, a na drugi kraj ulijevao vino. Don Quijote je zamolio krčmara da ga oviteži na što je ovaj pristao jer je primijetio da ovaj nije sasvim pri pameti. Nakon što je ovitežen don Quijote se zaputi u svoje selo da nađe perjanika.

Dio prvi, glava četvrta
Don Quijote se našao na raskrižju te je razmišljao kako bi se vitezovi iz romana koje je čitao odlučili kamo krenuti te je na kraju pustio svome konju da odluči kamo da krenu. Nakon dvije projahane milje spazi don Quijote trgovce te im počne govoriti kako nema ljepše gospođice od njegove dame na što su trgovci zatražili da im pokaže sliku te da će onda moći potvrditi da je najljepša no don Quijote se uvrijedio samom činjenicom da moraju vidjeti sliku kako bi rekli da je najljepša te ih je izazvao na borbu na što su ovi odgovorili molbom za milost. No trgovci su još uvijek htjeli vidjeti sliku, a don Quijote je agresivno reagirao no na sreću trgovaca Rocinante se srušio na pola puta. Jedan od trgovaca kojeg je don Quijote vrijeđao je odovorio na to udarcima kopljem toliko jakim da je slomio koplje te je nastavio tući don Quijotea sve dok ga ostali nisu zaustavili te krenuli dalje. Unatoč tome što je don Quijote bio slabiji u tuči još uvijek im je prijetio no trgovac koji ga je tukao se umorio. Don Quijote je unatoč gubljenju smatrao da je on još uvijek pravi vitez te je krivicu za gubljenje prikrpao svojemu konju. Neki suselujanin ga je našao ozljeđenog te pošto nije mogao sam kući on ga je i otpratio. Gazdarica i sinovica su obavijale don Quijotove rane dok su župnik Pero Pérez i brijač Nicolás pregledavali vitezovu knjižnicu.

Dio prvi, glava šesta
Brijač Nicolás je zatražio da župnik otjera čarobnjake iz sobe. Mislio je na čarobnjake koji se nalaze u knjigama koje je don Quijote čitao te je mislio da će ih oni začarati. Sinovica je predložila da izbace knjige u dvorište te da ih spale. Isto tako je rekla i gazdarica, no župnik je rekao da će prvo pročitati naslove te onda odlučiti koje će spaliti. Nakon nekog vremena pregledavanja župnik se umorio te je naredio da one koje nije pregledao spale.


Dio prvi, glava sedma
Don Quijote je trebao nekog pomoćnika koji će biti uz njega na njegovim avanturama te je počeo nagovarati jednog svojeg susjeda, Sancha Panzu. Sancho Panza je povjerovao pričama don Quijotea o tome kako bi na putovanju mogao osvojiti otok te njega staviti za namjesnika. Ostavio je svoju ženu i djecu te krenuo na putovanje s don Quijoteom. Kada su krenuli u avanture Sancho Panza je podsjetio don Quijotea da mu je rekao da će ga postaviti za namjesnika otoka i da to ne zaboravi.

Analiza likova:
Don Quijote želi biti vitez poput onih u knjigama koje je pročitao, no više ispada kao nespretnjaković jer je on običan čovjek i nimalo uvježban za viteza. Bez obzira na neuvježbanost i nespretnost don Quijote kreće u avanturu. Njegova bahatost i samouvjerenost prekidaju njegov put već kod prvog susreta s ljudima. Njegova ljubav prema ženi koja je u njegovim očima ljepotica iz romana dovodi ga u nevolje no više je kriv on sam i njegova samouvjerenost i želja da bude poštovan kao i ostali vitezovi iz priča, tj. da se poklone pred njime i kažu mu čim se pojavi kako je njegova ljubav najljepša na svijetu. Unatoč tome što ga je običan trgovac zatukao on nakon što se malo oporavi nastavlja put no ovaj put uvlači Sancha Panzu lažima o mogućnosti da on postane vlasnik nekoga otoka ako krene na putovanje s njime.

Sancho Panza
Sancho Panza je ostavio ženu i djecu bez da se oprostio. To pokazuje njegovu težnju za obećanim bogatstvom te nepoštenost, nepromišljenost i bezobrazluk. Kasnije kada je spominjao ime svoje žene naveo je dva različita imena što dokazuje da je nije nikada volio niti ga je bilo briga za nju ili da ga je obećanje bogatstvu toliko zavelo da je zaboravio sve ostalo iako je svoju ženu spominjao kao kraljicu uz njega kada bude kralj, no više mi se činilo kao da bi on našao drugu ženu ako sudim po tim rečenicama koje je tada izrekao.

Dojam o djelu:
Iznenađen sam stilom pisanja. Očekivao sam nečitljivo i dosadno djelo te me je potpuno zaprepastilo kada sam lakoćom pročitao poglavlja i razumio ih bez ponovnog čitanja. Iako je don Quijote smiješan lik, on uspijeva postići taj humor čudnim te ponekad i neumjesnim ponašanjem što je rezultiralo karakterizaciju kakvu sam napisao. Iako je običan čovjek koji nije nimalo uvježban ne odustaje od svog sna te mi se ta upornost dopada kod njega. S druge strane previše je umišljen te vidi stvari iz drugog kuta, štoviše čini mi se da on vidi stvari i osobe iz 180 supnjeva drugačijeg kuta nego mi jer ima potpuno drugačiji pogled. Previše samouvjeren ne smije biti nitko, a pogotovo ne osoba koja ne zna. Prema ovome zaključujem da don Quijote nije previše razmišljao. Prepustio se osjećajima i snovima te pustio da mu oni zavladaju životom. Realnost je za njega bila kombinacija svih knjiga koje je pročitao. Kao što danas roditelji govore da igre na računalima utječu na dječji mozak tako je i na njega utjecala knjiga. Knjiga ga je zavela i osvojila svojim imaginarnim likovima za koje očito don Quijote nije htio niti posumnjati da su bili djelomično imaginarni. Možda su ti vitezovi i postojali, štoviše vrlo je sigurno, no malo ili uopće nije vjerojatno da su napravili sve stvari koje su opisane u knjigama. Ne krivim ja knjige za oblikovanje don Quijoteovog karaktera nego je on sam trebao formirati čvrst karakter kojeg neće moći zanijeti pustolovne knjige do te granice da ugrožava svoj život. Knjige, odnosno djela koja se nalaze u njima su namjenjena za uživanje, opuštanje ili da nas nešto nauče, tj. da nam nešto poruče i nikako se
ne smiju pomiješati u našoj glavi namjene određene knjige
OLIVABAY nije na forumu  
Old 16.12.2009, 03:37 AM   #170
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

************************************************** ***
šesti način
Cervantesovo karakteriziranje don Quijotea i Sancho Panze:
Don Quijotea Cervantes karakterizira kao: “suhoparnom, mrzovoljnom, hirovitom sinu, natrpanom svakakvim mislima, koje nikomu drugom na pamet ne padaju “. Cervantes nas već u proslovu upoznaje sa karakterom svog lika. Djelo se većinom zasniva na sukobu dva svijeta. Tako je don Quijote čista suprotnost od Sancha. Tako je naš vitez “pedesetih i bio snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, velik ranoranilac i ljubitelj lova” dok je naš Sancho imao “golemu trbušinu a nizak rast i tanke noge”. Iako je Sancho realan čovjek nije osobito inteligentan, “bez mnogo soli u glavi”, te se dade nagoviriti on strane našeg viteza da pođe s njim, obećavši mu pritom namjesništvo nad kakvim otokom ili kraljevstvo koje bude pridobio. Dok don Quijote na tim putovanjima bude živio u svojim fantazijama, Sancho će naprotiv misliti najprije na sebe, svoj trbuh i svoj džep, ”Cijele te noći nije don Quijote spavao, nego je premišljao o svojoj vladarici Dulcineji, da udesi po onomu što je čitao u svojim knjigama, kako su vitezovi bez sna provodili mnoge noći po šumama i pustinjama zabavljeni mislima na odabranice svoga srca. Ali nije tako proveo noć Sancho Panza, jer on je ljudski napunio želudac, no nije ga napunio vodom od cikorije, pa je cijelu noć prespavao.”

Dijalog između don Quijotea i Sancha Panze:
Djelo se zasniva na sukobu dva svjeta, a to se vidi u dijalozima između don Quijotea i Sancho Panze. Naš bistri vitez zamišlja pustolovine na svakom koraku, te glavom bez obzira srlja u njih ne mareći na Sanchova upozorenja (“ne mareći što mu Sancho Panza dovikuje i kazuje da su ono na što on navaljuje uistinu vjetrenjače a nisu gorostasi”). Dok Don Quijote podučava Sancha viteškom kodeksu, Snacho upozorava da će se on toga pridržavati sve dok se sam ne nađe u opasnosti, “ako uzmoram braniti sebe, neću ja mnogo pazti na te zakone”, u tim riječima vidimo da Sancho prestavlja tipičnog renesansnog čovjeka koji neće pustiti da ga netko premlati zbog viteških zakona. Taj način gledanja na svijet Cervantes sukobljava sa fiktivnim pogledom na svijet od strane don Quijotea. Taj sukob svijetova Cervantes majstorski prikazuje kroz različite dogodovštine čiji su sudionici don Quijote i Sancho Panza.

Don Quijote poražen ili pobijeđen?
Pitanje u naslovu postavljaju si svi čitatelji ovog romana. Don Quijote na kraju svake svoje pustolovine biva poražen, pretučen i ponižen. Ali on upornu nastavlja dalje “da osvećuje krivice, da priskakuje udovicama u pomoć, da zakriljuje djevice”. On u svojoj ludosti ide protiv onog što su postali ideali renesansnog čovjeka. U stvari don Quijote donosi ono malo mašte što nedostaje svjetu koji pomalo opada zarobljen u svojoj realnosti. Time don Quijote zadobija simpatije ljudi koje sreće na svojim putovanjima i koji mu pomažu u njegovim svetim ciljevima da bi se malo zabavili. Don Quijote je “doduše pobijeđen od tuđe ruke, ali je pobjednik nad samim sobom, a to je, kako mi je on govorio, najveća pobijeda što se može poželjeti”.

Donkihotizam:
U čestoj je porabi pojam donkihotizam (donkihotstvo, donkihoterija) koji potječe, gledaj čuda, od imena don Quijotea, glavnog lika Cervantesovog romana. Znači smiješan, nesuvremen, besmislen pohvat.

Zaključak - Što je lijepo u njemu?
Don Quijote prestavlja dio svakog od nas, i to onaj dio koji vjeruje u njegove priče, ideale i maštanja. Kad on nestane nestaće dio svih nas.

”Kad ne bi bio grijeh protiv ljubavi prema bližnjem, poželio bih da nikada
i ne ozdravi don Quijote, jer ako on ozdravi, nestade nam njegovih
dosjetaka, pa i dosjetaka perjanika njegova Sancha Panze,
a svaka od tih dosjetaka da prevrati i samu melankoniju u radost.”

******************************
sedmi način

Bilješke o piscu:
Miguel de Cervantes Saavedra bio je pisac zlatnog doba Španjolske.
Rođen je 1547. godine u Alcala de Henarescu, kao četvrto od sedmero
djece kirurga. Obitelj mu je pripadala sitnom plemstvu. Nakon svoje smrti,
njegov mu je otac ostavio dugove, ali i toplu ljubav prema svojim
bližnjima. Dospio je u Italiju kao komornik nekog legata, i tu se upoznaje
s talijanskom književnošću. Postao je vojnikom i borio se kod Lepanta
protiv turaka, i tu je izgubio lijevu ruku. Uskoro biva zarobljen i odveden
u Alžir gdje je bio punih pet godina. 1580. godine se vratio kući zamrzivši
rat koji mu je upropastio život. Počeo je pisati komedije, ali drukčije od
njegovih suvremenika. Oženio se u selu Esquivas sa Catarinom de Palacio
Salazary Vezmedianom. Da bi prehranio obitelj zaposlio se kao agent za
nabavu žita i ulja špaljolskoj floti. 1594. godine postaje poreznikom i
obilazi Andaluziju. Zbog dugova odlazi u zatvor, a i Crkva ga izopćuje.
U zatvoru je počeo pisati Don Quijota. Prvi svezak je izišao kada je imao
57 godina. Cervates je umro istog dana kada i Shakespeare,
22. travnja 1616. godine.

Mjesto i vrijeme radnje:
Mjesto radnje je Kraljevina Španjolska, točnije pokrajna Andaluzija
u koju spada Mancha, don Quijotov rodni kraj. Vrijeme radnje je kraj 16.
i početak 17. stoljeća, kada su sa Pirinejskog poluotoka protjerani Arapi.
U knjizi se spominje da je don Quijote vjerojatno sudjelovao u progonu
Arapa i kao vitez služio u nekoj vojsci.

Tema:
Tema ovog djela su lutanja plemića don Quijota i njegova vjernog
štitonoše Sancha Panze, te njihove «velike bitke» gdje su se borili sa
velikim čarobnjacima, vitezovima i gorostasima, koji to nisu bili.

Sadržaj:
Alfonso Quijote je siromašan plemić u pokrajni Manchi, s malo zemlje,
ali s mnogo srca i slavnim uspomenama i još više slobodnog vremena.
Viteški red je bio davno raspušten, te su vitezovi tako izgubili svaku moć
i ugled. Don Quijote je bio zadivljen viteškim pothvatima,
tako da je svakim danom gomilao sve više viteških romana u svoj dom.
Svi ti romani i legende su u njemu oživjele, te se on, s punom glavom
svakojakih viteških pothvata, priprema za odlazak u svijet radi borbe za
pravdu. Uredivši svoj stari viteški oklop i svog starog konja Rocinanta,
te odabravši ime svoje gospe, Dulcinee od Tobosa, kreće rano u zoru u
svijet u potrazi za bitkama, damama i princezama u nevolji,
i još svakojakim pustolovinama. Na svome putu prvo je naišao na
krčmu, za koju je mislio da je dvorac, i tražio je od krčmara da ga,
nakon njegove noćne straže kraj kapele, ondosno bunara,
proizvede u viteza. Te se večeri sukobio s nekoliko mazgara pa ga je
krčmar prijevremeno proglasio vitezom. No, dobio je zadatak da nađe i
štitonošu. Sljedećeg dana naš bistri vitez je naišao na skupinu trgovaca
koji nisu htjeli priznati njegovu gospu pa ih je odlučio napasti.
No, nije se odvilo kako je zamislio - dobio je batina i ostao nepomičan
ležati na tlu. Naišao je zatim jedan seljak, imena Sancho Panza,
koji će postati njegov štitonoša zbog obećanog namjesništva u
nekome kraljevstvu ili otoku. Odveo ga je kući i ostavio da se odmara.
Dok je on spavao, župnik i lokalni brijač, don Quijotovi prijatelji,
su odlučili spaliti sve njegove knjige i zapečatiti ulaz. Za to su okrivili
zlog čarobnjaka, u što je vitez i povjerovao. Uskoro je nastavio putovanje
sa svojim dostojnim štitonošom, Sanchom Panzom. Naišli su na skupinu
vjetrenjača za koje je don Quijote mislio da su divovi, te ih je napao.
Nažalost, vjetrenjača ga je zahvatila svojim krilom i bacila njega i konja
u polje. Komentirajući ishod bitke, naši junaci nastave svojim putem.
Tako su naišli i na skupinu ljudi s kolima, od kojih su dvoijca bili fratri.
Optuživši ih za čarobnjaštvo i da se u kolima krije oteta princeza,
napadne ih, i tako uspije skinuti jednog fratra s konja, a drugi fratar je
uspio pobjeći. Sancho Panza je počeo pljačkati palog fratra,
jer po viteškom zakonu je svaki plijen njegov. To su spazili fratarski
momci te ga napali kamenjem. Sve bi bilo kobno da se nisu
umiješale djevojke s kola, koje su tražile milost za svoje suputnike.
Sljedeća pustolovina je bila vodenica u kojoj se navodno krila ili krio
kraljevna ili kraljević. Naišavši na čamac, krenuše prema vodenici koja
je bila na otoku. Ali nije bilo nikoga, osim mlinara. Čamac se razbio na
vodenici, a mlinari su ostali zdravi. Plativši ribarima za njihov razbijeni
čamac i za prijevoz do obale, nastaviše dalje i naiđu na brijača koji je na
glavi nosio pliticu. Mislivši da je to «sveti Mambrionov šljem» uzeo ga je.
U toj noći su ih uspjele pregaziti i svinje, i to pet stotina koje su vođene
na klanje. Sljedeće jutro, dok su doručkovali, Rocinante se potukao s
drugim konjima, pa su se umiješali i don Quijote i Sancho Panza.
Poslije su naišli na krčmu u kojoj su odsjeli. Zabunom su ih napali sluge
koje su ih zamijenili za neke mazgare. Nasta sveopća tučnjava u kojoj su
vitez i štitonoša najviše stradali. Na izlazu su odbili platiti pa su Sancha
Panzu opet napali neki mladići. Naišavši poslije na dva stada ovaca,
odnosno prema Quijotu dvije vojske, stupiše u bitku. Pastiri ih spaze i
obasuše kamenjem. Kasnije naiđoše na mrtvačku povorku,
koju su zaustavili te srušili jednog čovjeka, ispričali se i otišli.
Poslije su susreli povorku robijaša koji su išli na galiju.
Nakon što je svakog robijaša ispitao, naredi da se puste, ali ga stražari
ismiju. Potom napadne stražu i oslobodi osuđenike. I opet dobije batina,
ali od oslobođenih. U to vrijeme brijač i župnik su skovali zavjeru da
dovedu viteza kući – jedan će se obući kao žena, glumeći damu u nevolji,
a drugi kao njezin sluga. Uspjeli su vratiti kući don Quijota, gdje je bio
nekoliko dana, razgovarao s ljudima, uključujući i jednog studenta,
i zatim nastavio put. Naiđe tako na đavla, Smrt, anđela svog u bijelom,
na Cara i boga Amora. Naime, to je bila glumačka skupina koju je
namjeravao napasti, ali je odustao kad su svi zajedno stali i pripremili se
da ga kamenuju. Kasnije je susreo Viteza od Ogledala, tj. studenta koji
ga je namjeravao vratiti natrag u Manchu. Odredili su dvoboj gdje će se
pobijeđeni pokoriti pobjedniku. Na taj se način don Quijote trebao vratiti
natrag, ali je on pak dobio dvoboj. Nakon pobjede nastavio je svoje
putovanje, gdje je naišao na kola koja su prevažala dva lava.
Naredio je čuvaru da pusti jednog lava, da se naš neustrašivi vitez
sa njim sukobi. Ali lav je samo ostao mirno ležati u kavezu premda
je bio slobodan, te je don Quijote proglašen pobjednikom.
Nastave dalje, te naiđu na svatove gdje se ženio neki bogataš te tu ostanu
tjedan dana, samo su jeli, pili i odmarali se. Kasnije je družina krenula na
put i susrela vojvodu i vojvotkinju u lovu, koji su ih ugostili na neodređeno
vrijeme i s njima zbijali raznolike šale, poput one kad je don Quijote
susreo svoju Dulcineju od Tobosa, za koju su mu rekli da je začarana,
pa je Sancho Panza, da ju oslobodi uroka, primio tri tisuće i tristo udaraca
po stražnjici, ili kad je spašavao groficu Trifaldi i njezine sluškinje,
koje je zli čarobnjak pretvorio u bradate žene. Na posljetku, Sancho Panza
je dobio vojvodovo namjesništvo na otoku Baratariji, dok je don Quijote
ostao kod vojvode. Sancho Panza je pošteno vladao otokom, sudio,
ali su mu počeli nedostajati njegove pustolovine s vitezom te je tako
otišao s torbom punom hrane na svome sivcu. Don Quijote od Manche,
vitez Dulcinee od Tobosa, je susreo Viteza od Srebrnog mjeseca,
koji ga je izazvao na borbu. Pravila su bila da se poraženi pokori
pobjedniku. Borba otpočne. Vitez srebrnog mjeseca se sjuri na svome
konju te obori don Quijota. Tražio je od njega da se vrati u Manchu,
i tamo bude živio godinu dana ili dok Vitez od Srebrnog Mjeseca ne kaže
drukčije. To je, dakako, bio student ili Vitez od Ogledala, kojeg je don
Quijote već ranije pobijedio. Tako se naš junak u skladu s viteškim
zakonom vratio natrag, gdje je živio mirnim životom.
Nakon nekoliko mjeseci don Quijote od Manche se razbolio,
odrekao svoje titule don Quijota od Manche i postao Alfonso Quijano,
koji je zbog svoje čestitosti dobio pridjevak Dobri. Zatim je sastavio
oporuku prema kojoj sve ostavlja nećakinji samo ako se uda za čovjeka
koji prezire viteške romane. I sam je poslije izjavio da viteške romane ne
može smisliti. Tri dana poslije don Quijote je zauvijek zaklopio oči.

Analiza likova:
Don Quijote
- Plemenit i čestit – primjer za to jesu njegovi darovi Sanchu Panzi,
kad mu je poklonio sve magarce iz staje i ispričao mu se zbog njegove
zaluđenosti.
- Visok, mršav – citat: «Plemić je upravo prevalio pedesetu godinu,
bio je visoka, snažna stasa, suhonjav.»
- Lakovjeran i naivan – bio je zaluđen svim knjigama, vjerovao je svima,
a posebice «Merlinu», koji ga je tražio nevjerojatan zahtjev.
- Neustrašiv – nije se ničega bojao, pa niti pravoga lava ili krda svinja.

Don Quijote je jedinstveni lik u književnosti, nigdje nema lika koji bi mu
bio sličan. Don Quijote predstavlja ljudsku bezumnost, san i stradanja te
upornu borbu za pravdu, istinu i svoje ideale. Premda svoju Dulcineu nije
sreo dugo godina, on je u nju žarko zaljubljen. Premda je on lud, to je,
samo u nekom pogledu, njegov način postojanja. Tijekom svojih ludih i
bezumnih postupaka, bitno je to da nije izgubio svoj ponos i dostojanstvo.

Sancho Panza
- Debeo i nizak – Pisac opisuje Sancha Panzu kao malog, debeljuškastog
čovjeka.
- Plašljiv – u većini pustolovina Sancho je bio uvijek spreman pobjeći.
- Strpljiv, ali i naivan – čeka svoje namjesništvo od don Quijota,
premda su šanse za to veoma male.
- Sebičan i pohlepan – Pratio je don Quijota isključivo iz svoje koristi,
da bi dobio mjesto namjesnika koje mu je obećano; pohlepa ga tjera
da ide dalje (ne preže ni od pljačke fratra), izbjegava sukobe kad god je
moguće, osim kada treba braniti sebe.

U početku se prikazuje bez «soli u glavi», ali kasnije se dokazuje potpuno
suprotno; Sancho Panza je čista suprotnost doh Kihota

Poslednju izmenu radio/la OLIVABAY: 16.12.2009 u 03:44 AM.
OLIVABAY nije na forumu  
Zaključana tema

Bookmarks

Oznake
ana karenjina, analiza, andric, balzak, cehov, copic, cosic, dante, defo, dostojevski, faust, gilgames, gorski vijenac, homer, igo, lektire, njegos, puskin, sadrzaj, sekspir, sremac, stankovic, tolstoj, vajld, zlocin i kazna

Opcije teme
Način prikaza

Opcije postovanja
Ne možete kreirati novu temu
Ne možete poslati odgovor
Ne možete dodati priloge
Ne možete prepraviti svoju poruku

BB kod je uključen
Smajliji su uključeni
[IMG] kod je uključen
HTML kod je uključen


Slične teme
Tema Temu otvorio/la Forum Odgovora Poslednji post
Lektire od kojih pada mrak na oči Kijara-brm Književnost 37 16.09.2010 10:59 AM
Sadrzaj vase torbice? _Anna_ Ženski kutak 134 19.05.2010 08:16 PM
Lektire, eseji, maturski i seminarski radovi azecnirP Zastarele i obrisane teme 5 27.04.2010 06:58 PM



Forum Right Top
Forum Left Bottom Forum Right Bottom
 
Right Left
Korisnicki pristup
Zaboravili ste šifru?
Forum LeftForum Right


Forum statistike:
Korisnika: 51,977
Tema: 19,233
Poruka: 831,447

Trenutno je 226 aktivnih korisnika na forumu.
Forum LeftForum Right


Forum LeftForum Right


Izdvajamo:
Forum LeftForum Right


Preporucujemo:
Forum LeftForum Right


Radio:
Forum LeftForum Right


Marketing:
Forum LeftForum Right


Reklame:
Forum LeftForum Right
Right Right
Right Bottom Left Right Bottom Right