Header


Forum Left Top



Obrazovanje Zakoračite još jedan stepenik ka znanju. Razmenite iskustva sa koleginicama i kolegama.

Zaključana tema
 
LinkBack Opcije teme Način prikaza
Old 14.12.2009, 12:00 AM   #151
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Sofoklo - Antigona

Bilješke o piscu:
Sofoklo je rođen 495.g. pr. Kr. a umro je 406.g. pr. Kr.
U svom je dugom životu imao priliku vidjeti uspon i pad atenske
demokracije. Čitavog je života bio istaknuta ličnost i u ratu i u miru.
Bio je vojskovođa i diplomat, cijenjeni pjesnik, prijatelj Perikla i ljubimac
cijele Atene. Napisao je 123 drame, te je njima i drugim svojim djelima
unaprijedio grčko kazalište i dramu uopće. Najpoznatije Sofoklove drame
su: Ajant, Antigona, Kralj Edip, Elektra...

Mjesto radnje:
Atena

Vrijeme radnje:
Oko petog stoljeća prije Krista

Ideja:
Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i ljudsko
dostojanstvo.

Kratki sadržaj:
Edip, kralj Tebe, je imao dvije kćeri i dva sina; Antigonu i Ismenu,
i Eteokla i Polinika. Kada je saznao da je ubio oca i oženio svoju majku,
Edip se oslijepio i napustio Tebu. Antigona je krenula s njim.
Nedugo nakon toga Eteoklo i Polinik su se posvađali oko vlasti.
Eteoklo se udružio s Kreontom - svojim stricem i prognao Polinika iz Tebe.
Oboje su nastojali uz sebe pridobiti Edipa, ali je on bacio prokletstvo na
obojicu. Polinik se udružio s Argejcima i napao Tebu. Tebanci su pobjedili,
ali su Eteoklo i Polinik poginuli. Kreont je počasno pokopao Eteokla,
a Polinika je ostavio nepokopanog ispred zidina Tebe, zato što je izdao
svoj grad. Edip je ubrzo umro i Antigona je došla u Tebu i odlučila
sahraniti brata, iako je to Kreont zabranio. Pokušala je nagovoriti Ismenu
da joj pomogne, ali se Ismena toliko bojala Kreonta da joj se nije usudila
pomoći. Oko tijela su stajali stražari, ali su Bogovi odlučili pomoći
Antigoni, te su podigli oluju. Stražari nisu ništa vidjeli i Antigona je
pokopala brata. Ali tek što ga je pokopala oluja je prestala i stražari su je
uhvatili. Kada su je doveli Kreontu ona je hrabro priznala i rekla mu da
nije počinila zločin nego pobožno djelo, te ako se po svjetskim zakonima
pobožnost kažnjava ona se ne boji smrti već čezne za njom.
Kreont se na te riječi još više naljutio te je odlučio osuditi Antigonu i njenu
sestru, jer je mislio da joj je Ismena pomogla. Ismena se toliko bojala
Kreonta da je priznala nepočinjeno djelo. Antigona ne želi žrtvovati i
Ismenu pa joj protuslovi, a Ismena se, želeći joj pomoći, poziva i na
Antigoninog zaručnika Hamona - Kreontovog sina. Hamon upozorava
Kreonta da se puk ne slaže s njim, ali Kreont se ne obazire na to.
Kaže Hamonu da mu Antigona neće biti žena, a ovaj mu odvraća da neće
ni umrijeti sama. Kreont odlučuje da Antigona neće umrijeti, ali neće ni
živjeti u svijetu živih, te ju zazida u kraljevsku grobnicu.
Nakon što odvedu Antigonu prorok Tirezij dolazi Kreontu i kaže mu da
mora pokopati Polinika i pustiti Antigonu jer će inače prekršiti Božje
zakone, te će to izazvati još smrti u njegovoj obitelji. Kreont se ipak odluči
pokopati Polinika i osloboditi Antigonu. Priredi svečan pogreb Poliniku,
ali kada dođe osloboditi Antigonu nađe ju obješenu, a Hemona kako ju
oplakuje. Kada ga Hemon vidi pokuša ga ubiti, ali ne uspije, te počini
samoubojstvo. Njegova majka Euridika počini samoubojstvo od žalosti za
njim, a Kreont ostavljen sam počne se kajati i moliti Bogove da mu podare
smrt.

Likovi:
Antigona i Ismena - Edipove kćeri
Kreont - njihov ujak
Euridika - Kreontova žena
Heman - Kreontov sin
Tiresija - Prorok
Stražari, glasnici, zbor

Analiza likova:
Antigona je odlučna i hrabra žena koja ne odustaje od svojeg nauma ni
pod prijetnjom smrti. Ni u jednom trenutku se ne koleba i ne kaje se zbog
toga što je sahranila svoga brata Polinika, koji je ipak bio napadač na
njen rodni grad Tebu. Hrabro se odupire Kreontu i ne pokorava mu se.
Njezina sestra Ismena nije tako hrabra, ali joj je ipak odana i želi umrijeti
s njom. Kreontov sin Hemon je pravedan i odlučan, te drži svoju riječ.
Neizmjerno voli Antigonu i to dokazuje time što umire kraj nje u grobnici
svoje obitelji. Kreont je tiranin. Ne sluša mišljenje drugih ljudi,
već čini samo ono što on misli da je ispravno. Usprkos tome mora se
priznati da on drži svoju riječ i čini ono što je rekao, a to bi se u drugim
prilikama i uvjetima maoglo nazvati i vrlinom. U duši je ipak samo čovjek,
i to dokazuje na kraju drame pjevajući tužaljku u kojoj sebe okrivljuje za
smrt svoje žene i svoga sina.

Sukobi:
U Antigoni u sukob dolaze Kreont i Antigona zbog zahtjeva države i
zahtjeva porodice, a kako ni Kreont ni Antigona ne odstupaju tragedija
je neminovna. Kako se Kreont ogriješio i o Božje zakone postoji i sukob
između Bogova i Kreonta, a budući da su Bogovi svemoćni, tu gubitnik
mora biti Kreont.

---------- Post je dodat u 11:00 PM ---------- Prethodni post je napisan u 10:59 PM ----------



Sofoklo - Antigona

Bilješke o piscu:
Čitavog svog života Sofoklo je i u ratu i u miru bio istaknuta ličnost javnog
života, bio je vojskovođa i diplomat, cjenjeni pjesnik, ljubimac cijele
Atene. Poslije smrti proslavljen je kao heroj. Sačuvano je samo sedam
njegovih tragedija. Većinu tih tragedija i danas izvode kazališta širom
svijeta.

Mjesto radnje:
Teba

Likovi:
Antigona - kćer Edipova
Ismena - kćer Edipova
Kreont - njihov otac, kralj Lebanonski
Hemon - njegov sin

Kratki sadržaj:
I čin
Antigona moli svoju sestru Ismenu da zajdno pokopaju svoga brata
Polinika koji bijaše zbog napada na grad i svog brata osuđen da se ne
smije pokopati ni oplakivati. No Antigona prepuna sržbe i ljuta zbog
Ismene koja odbija njen prijedlog jer se boji vlasti, po svaku cijenu želi
ostvariti svoj cilj.

II čin
Kreont se kao novi kralj zaklinje svome narodu da će mu biti vjeran
te da ga neće nikada iznevjeriti, ali u to vrijeme stiže stražar koji jako
uznemiren priopćava vijest da je Antigonin brat odnosno Poliniko ipak
zakopan. Ljutit Kreont okrivljuje stražara da je primio mito i zapovijeda
da nađe pravog krivca ili će inače umrijeti strašnom smrću.

III čin
Dolazi stražar vodeći Antigonu kao krivca. Ispričavši Kreontu kako je
otkrio Antigonu stražar odlazi, a Kreont vidno uzbuđen zapita Antigonu
zašto je to učinila iako je znala za zapovijed te posla jednog od svojih
ljudi da dovedu Ismenu te da i nju osude na smrt. Antigona započinje
priču o slavi i ponosu koje je osjetila pokapajući svog brata.
U to vrijeme dolazi Ismena koja želi zajedno s Antigonom biti osuđena
na smrt, ali je Antigona odgovara od tog nauma. Zbog toga moli Kreonta
da oslobodi Antigonu kao zaručnicu svog sina, no on to odbija.


IV čin
Kreontu dolazi njegov sin Hemon priopćavajući ocu da se bjegov
narod ne slaže s njegovom odlukom te ga moli da oslobodi Antigonu.
Kreont uvrijeđen okrivljuje svog sina da je rob jedne žene te obećava
da će Antigonu ubiti pred njegovim očima, no Hemon iznenađen očevim
ponašanjem odlazi pun sržbe u nadi da će nekako osloboditi Antigonu.
Kreont izgovara Antigoninu osudu. Naime ona će biti živa zazidana u kulu
svog doma.

V čin
Antigona odlazi u smrt poput božice, osuđujući ljudsku nepravdu,
ali i ponosna zbog svog čina govori o svijim roditeljima i braći kojima
će se uskoro pridružiti.

VI čin
Do Kreonta dolazi Tiresija, vrač koji priopćava da bogovi nisu primili
njegovu žrtvu zbbog Kreontova naloga da se Antigonin brat ne smije
pokopati i da će zbog toga na njegovu obitelj doći strašna nesreća.
Kreont govori starcu da laže i neće poništiti nalog i zbog toga ovaj na
njega šalje kletvu. Sav uplašen Kreont ipak popušta te u dogovoru sa
svojim zborovođom obećava da će osloboditi Antigonu i pokopati njenog
brata, ali u najvećoj tajnosti.

VII čin
Glasnik izgovara tužnu vijest o smrti Hemanovoj. U to vrijeme dolazi
Euridika te čuvši vijest odlazi ne izgovarivši niti jednu riječ. Tada glasnik
ispriča kako se Hemon ubio. Naime, kada je Kreont zakopao Polinika,
pošao je osloboditi Antigonu. Došavši do kule ugleda Antigonu koja se
ubila, tj. objesila, a kraj nje je stajao Hemon. Želeći Hemena odgovoriti
od nemilog čina Kreont biva napadnut od svog sina. Ne ubivši svog oca
Hemon ubija sebe te zajedno s Antigonom odlazi u smrt.
Zajedno s umrlim sinom Kreont dolazi na dvor gdje mu priopćavaju
da se Euridika ubila. Kreont odlazi i sam želeći svoju smrt proklinje
svoj život i svoju sudbinu.

Analiza glavnog lika:
Antigona
Žena poput Antigone okarakterizirala je XX. stoljeće.
Jaka, samouvjerena i ponosna zbog svog čina učinila se poput
nedodirljive božice. Zračila je i unutrašnjom i vanjskom ljepotom.
Ona je ostala kod svog nauma i ostvarila ga.
OLIVABAY nije na forumu  
Sponsored Links
Old 14.12.2009, 12:53 AM   #152
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Vladan Desnica - Proljeće Ivana Galeba

Ivan leži u bolesnikoj sobi i niže sjećanja. Tim bjegovima u prošlost ispunjava svoje bolesničke dane. Saznajemo da je živio s djedom i bakom u kući na moru iznad koje se uzdizala strma stijena. Živjele su s njima i dvije tete, neudate usjedjelice. Otac mu je umro rano, njega se ni ne sjeća. Plovio je i umro od zapetljaja crijeva. Čitava očeva porodica bila je vezana uz more, mahom su svi bili pomorci. Djed je pak u prizemlju kuće imao agenciju.

Majka je bila lijepa žena i Ivan ju je neizmjerno volio. Čekala je muža, a nakon njegove smrti noćima je dugo, raspletene kose, gledala njegovu sliku. Umrla je od upale pluća i tada se u Ivanu sve ispraznilo i izgubilo smisao. Tetke su bile usjedjelice po rođenju, "po talentu". Tihe, šutljive, neopazice su se kretale po kući, po svemu nezamjećene. Na kraju su otišle u samostan i tu dokončale životni vijek. Stric, mlađi brat očev prosijedio je svoj život bolestan, u kutu sobe. "poput stabljike filodendrona". Dalekozorom je gledao kretanje brodova - toliko o njegovoj pomorskoj karijeri. Bio je pedantan po prirodi, a umro je od neke čudne bolesti.

Ivan se vraća u sadašnjost. Općenito će čitav roman biti ispreplitanje sadašnjosti u bolnici i Ivanovih sjećanja iz prošlosti. Vođen time, Ivan u romanu kreira vlastito vrijeme, psihološko. A to je bitna odrednica modernog romana. Sve se događa onako kako je u njegovoj svijesti, nema kronologije. U bolnici ga obilazi doktor i saznajemo da je Ivan virtuoz violine i da je nesretnim slučajem, na izletu iznakazio ruku i onesposobio se za daljnju karijeru. Nije podnosio nikoga u sobi, želio je biti sam.

Ponovo sjećanje na blagavaonicu u kući, slikarija na stropu i djedovih domijenaka s gradskim vjećnicima. Ivan je satima čučao na stepenicama, promatrao ih i slušao njihova umovanja. Dadilja koju je imao u djetinjstvu bila je priprosta žena sa planine, dugo je i poslije ostala kod njih, zvao ju je "babom". Ponekad joj je dolazio muž s brda, "gorštak". Ona bi bila sretna, ali sva rasijana. Ivan je prema njemu osjećao suparničku mržnju. Baba se znala nositi s Ivanovim nemirima, ona mu je u onoj zaključanoj sobi na katu stvorila Bućka - izmišljenog lika sasvim nalik Ivanu. Ivan je senzibilan dječak, nosi u sebi nemire pred prolaznošću i ima potrebu raskinuti granice realnog.

Razmišlja o smrti - smrt znači kataklizmu. Dječji mozak je ne može percipirati. Kad netko sklopi oči, bez njega se može. Ali JA, ako JA sklopim oči sve nestaje. Smrt = NE JA.

Lutajući tavanom u svojim dječačkim danima pronašao je violinu bakina brata i tu se rodila njegova ljubav prema umjetnosti i umjetnost sama. Nikad nije previše vjerovao u neki talent. Čak je i nesreću smatrao zgodnom istinom da je prekinut njegov razvojni put. Osobno je smatrao da bi i bez njegove nesreće dotle dogurao. Nije mogao više dati u muzici, bio je to njegov vrhunac. Priznao je to samom sebi i nije mu se sviđalo.

Ponovo bolnica - dan za posjete. Nedjelja je miran, mrtav, zgusnut dan. Ponekad poželiš da se nešto razbije, jer nedjelja nema zvuka. Nedjelja priziva sjećanje na cipelara Egidija. On je nedjeljom svirao tromblon, no da ne bi remetio mir i djedov san, započinjao je u 16 sati i to bi značilo da se prekida ona teška nedjeljna tišina. "Mrtvo, bezmjerno vrijeme."

Postoji više vrsta ljepota, a najbolja je ona iskamčena, teškom mukom stvorena ljepota, gdje su svi drugi u obitelji ružni u korist te jedne osobe. Takva je bila Egidijeva kći Kalpurnija. Takva je bila i Ivanova djevojka iz gimnazijskih dana (sestra joj je imala vodenu glavu). A takva je i njegova bolničarka.

Razmišlja potom o životu i smrti. Želi umrijeti u sunčanom danu. Svaki čovjek ima urođenu potrebu za svjetlošću. Smrt je mračna, bespojavna. Pa potom religija - svako ima svog Boga, neku svoju Mamu Jumbu (kao plemena) i njoj se zahvaljuju, klanjaju, njoj pripisuju čudesna djela, velike podvige bez obzira što tu nema "objektivne istine", što su sve to "šimere". No, bez religije bi narodi prošli nezapaženo i ne ostavivši za sobom ništa. "Pa što onda ako Mama Jumba objektivno ne postoji?" Ivan uspostavlja razliku između objektivne i fiktivne istine. Ponekad je bolja fikcija jer je objektivna istina preteška i prebolna. Pa ako ne šteti, zašto ju oduzimati kad može mnogo pomoći!?

Ponovo bijeg u prošlost - prisjeća se dolaska talijanske kazališne družine u njihovo mjesto. Ostali su tu čitave zime posve siromašni i bez novaca, na poslijetku su ih gradske vlasti odlučile poslati u Italiju. Oni su iz zahvalnosti organizirali jednu predstavu. Sa njima je pošla i Egidijeva kći Kalpurnija. Otac joj je želio da se posveti umjetnosti. Nikad se više nisu sreli, a često ju je zamišljao što radi i kako izgleda.

Saznajemo da Ivan leži u bolnici svog rodnog mjesta, no ne otkriva to nikome, ni bolničarki koja ga neumorno izvještava o svim događanjima u gradu. Dok ona čavrlja, izlaze mu pred oči svi detalji posljednjih događanja. Nakon njegove nesreće putovanje je prekinuto, iskrcali su ga iz brodice i prenijeli u bolnicu. Postavlja joj zaobilazno pitanja o učitelju violine koji živi u tom mjestu, no ona o tome ništa ne zna. Učitelj je bio smušen čovjek, oženjen energičnom, kreštavom ženom i imao je troje djece. U kući je vječito vladao nered, a učitelj je prije svakog svitanja dugo naštimavao violinu. Volio je Ivana i osjećao da u njemu postoji "ono nešto". Nitko nije bio sretniji od njega kad je Ivan postao slavan. Nakon njegove smrti poslao je Ivan udovici telegram pun iskrene, duboke zahvalnosti.

U školi je u početku bio pod patronatom fra Anđela kojeg je na odmoru držao za ruku. Potom je stekao najboljeg prijatelja, svog dvojnika Ivana i sve su zajedno radili. Ivan je imao ogroman utjecaj na njegovo mišljenje. Kasnije se otrgnuo podpadanju pod tuđi utjecaj i bio "ono što jesi". Ta pomirdba sa samim sobom svojstvo je zrelih godina. Nešto kasnije, savezu dvaju Ivana pristupio je Mato. On je s njihova prijatelja Petra skinuo svaku pomisao na nadimak Glavonja. Bio je oličenje odraslog, ozbiljnog čovjeka u tijelu dječaka. Čak se i sam Petar do tada na ceduljicama potpisivao konspirativno. Njih su četvorica do mature bili najbolji prijatelji. Mi smo determinirani djetinjstvom i događajima iz djetinjstva. Postoje trenuci koji se urežu u pamćenje i koje nikad ne zaboravljamo, usprkos činjenici da ne znamo gdje smo odložili naočale, knjigu ili ključeve..."Gorak okus mladosti u ustima. Razdoblje na koje se njamanje rado navraća moja spontana misao. Doba raspaljenog osjećanja sebe, doba kad i astenički tipovi imaju svoj trenutak razigrane vitalnosti. Iz dna mlade zvijeri provaljuju naboji samosvijesti u stravičnim oblicima egotizma." Nakon prve godine muzičke akademije djed je konačno pognuo glavu i pomirio se sa sablažnjivom činjenicom da Ivan neće na more. Imao je već tada iza sebe nekoliko mjeseci odležanih u plućnom sanatoriju, ta mu je činjenica donijela prevagu u ratovanju s djedom. "... i posljednji izdanak obitelji odlazi da bi se posvetio tom ciganskom zanatu."

"Što je ustvari ljubav? Naprosto omjer psihičkih snaga između dvaju pripadnika suprotnih spolova!" Saznajemo da je održavao vezu s Egidievom najmlađom kćerkom Aldom, tog posljednjeg ljeta u mjestu. Nije osjećao ljubav i odlučio je otići, noću, kradomice. Pisao je Aldi o skorom povratku, no ona umire, prekinuvši si život i trudnoću. Nakon toga iz pisama saznaje da mu umire baka, potom djed i da mu ostavštinom ne ostaje ništa. Trebalo mu je šest mjeseci da preboli Aldu.

Ponovo bolnica. Posjet obitelji njegovu susjedu u sobi preko puta. Dolazak novim automobilom, razgovor koji liči na parodiju uobičajenih bolničkih posjeta. Ivan otkriva potrebu za pisanjem. "Potreba za pisanjem zna se javiti kao popratna pojava date životne dobi. Najčešće kao pubertetska ili klimakterijska pojava."

Susreti s kolegama iz škole. Svi su bili mirni, sređeni, "pogašeni ljudi". Hvalili su se djecom, unucima ... a njemu je sve to bilo dozlaboga tužno. Najtužnija je bila njihova sreća pored te tuge. Još im je preostalo da umru. "Čovjek se rađa s vokacijom boema, kao i za bilo što drugo.." Oni su se hvalili uvjeravajući sami sebe. "Svakodnevna gimnastika samouvjeravanja." Imali su poštovanja prema samima sebi. Ivan nije, on je ostao "per tu" sa samim sobom. Oni su bili istrajni, Ivan nije bio istrajan ni u čemu, pa ni u mržnji, nakon nekog vremena bi ga zamarala.

Zbog posla je jednom otišao u unutrašnjost, u mjesto gdje je živio drugi Ivan. Susret i druženje je bilo mnogo mlačnije no što je Ivan očekivao. Pravdali su se jedan drugom: strasti i želje gimnazijskih dana prošli su ih. Među njima je vladalo neko nepovjerenje, čak napetost. Kad je to ispričao Mati, on je rekao: Ivan ti zavidi na tome što ti njemu ne zavidiš. Čovjeku je urođena kompetencija i ne bira suparnike. Nastojao je biti pažljiv prema Ivanu i odnosi su se polako normalizirali ali sve je bilo drugačije.

Ivan razvija teoriju o umjetnosti: umjetnost počinje tamo gdje prestaje sujeta, kad je čovjek oslobođen svih osobnih stega i predrasuda. Veliki umjetnik je i velik čovjek: sjedinjuje um, duh i talenat.

General koji je doveden u bolnicu ima rak. "Ni primjercima iznad prosječne ljudske mjere nije nepoznata smrt." Dobro je da je tako. Običan, mali čovjek je uvjeren da je samo on pred smrću slab, no i vlastodršci koji jednim potpisom naređuju tucete tuđih smrti, jednako su slabi, nemoćni i goli pred smrću. Razmišlja o odnosu narod - vlast. Čim se vlast, premda iz naroda, osovi na svoje noge, čovjek ju smjesta osujeti kao nešto vanjsko, tuĐe i uvijek je tako. Čovjeku preostaje da ostane indiferentan zbog svojih osobnih interesa, da se ne upliće ni u što.

PRIČA O ROMANU KREZUBOG

Krezubi je Ivanu jednog kišnog bolničkog poslijepodneva iznio svoju skicu fantastičnog romana. Tema je Athanatik. To je novi lijek protiv raka koji je unaprijedio čovječanstvo, no pomutnja je bila ogromna. Athanatik se švercao ilegalno, pojavljivala se čak i sterilna voda u ampulama, pa su financi - ljudi u zelenom koji su pravili reda i bili brojniji od vojske, bili zaduženi provesti red, no svi su se potkupljivali ampulama. I roman će kao i svi pravi romani završiti tragično, jer se to čita. Happy end je jeftina stvar za sitne duše i mala vremena. S tim lijekom se svijet podjelio na smrtne i besmrtne. Započele su revolucije, smrtni bi besmrtnoj lešini pobožno sisali krv na ulici. Tada se pojavila potreba da se Athanatik uništi jer bi bilo više "simultanih čovječanstava". Ljudi su vikali:"Vratite nam rak, vratite nam smrt!"

KRAJ

Ovom umetnutom pričom otvara se u romanu još jedno pitanje: je li zlo uvijek zlo ili ponekad može biti i dobro. To će pitanje kasnije postaviti kao temelj svog djela Pavao Pavličić u Koraljnim vratima.

Ivan je bio oženjen Dolores. Ona je bila realnija, nosila je spremno njegove strahove, lutanja, nasljednosti i uvijek bi govorila "kad se sredimo", "kad se smirimo". On je stalno putovao, u razgovorima je bio iskren i te bi iskrenosti nju rastužile, opteretile. Ivan je stalno putovao i sve saznajemo iz pisama, on nije direktan sudionik njihova braka. Čitao bi u pismima kako Maja raste, lijepo napreduje na klaviru, ima psića Lera, hoće li se ikad više njih tri skupiti na jednom mjestu... Dolores je naslijedila malu vilu i destileriju u primorskom gradiću i on je vjerovao da će se tamo konačno skrasiti. No, nakon jednog izleta, vratili su se na zgarište, plamen iz destilerije sve je zahvatio. Ukrcali su se u kočiju i krenuli k Petru u samostan, u Zelenik. S Petrom je dugo u noć razgovarao o životu u mjestu nakon Ivanova odlaska, o srozavanju porodice, smrti tetaka. Tri mjeseca nakon požara Ivan je odšvrljao, a nedugo nakon toga uslijedio je raskid s Dolores. "Ako čovjek nije toliko jak da ne griješi, može i mora biti toliko jak da svoju krivicu nezamućeno uočava i da je bez sustezanja priznaje." Osjećao je zahvalnost prema njoj, kao prema nikom drugom, osjećao je i krivicu. Kad je primio vijest o njezinoj smrti, osjetio se oslobođenim krivice.

Bolnica - osjeća se bolje. Razmišlja o skladu i suodnosu duha i tijela. Mora imati volje, mora htjeti ozdraviti. To dvoje nosi međusobni sklad. Bolničarka mu je donijela violinu, drži je ispod kreveta i uči malog, slijepog dječaka svirati. Glas s hodnika bolnice povuče ga u prošlost. Odmah ga je prepoznao. Bila je solidna pijanistica i postala Ivanov menager, a kad se razbolio bila je uz njegovu postelju. "Najgora žena je žena dobrotvor." Erna je bila ambiciozna i bezrezervno se davala u svemu što je radila. Živjeli su zajedno neko vrijeme (dvije godine je bio njegov maksimum). U početku je bio zaljubljen, a potom ga je prošlo i želio je da ona ode. I najzad su se rastali: on je bio sit njezina dobročinstva, a ona njegove zahvalnosti.

Sjećanje na Maju. Umrla je u Italiji od neizlječive bolesti. I tek kada je izgubio kćer, Ivan je shvatio koliko nepovratno može biti sam. Nakon njene smrti odlučio se na lutanje, besciljno lutanje mjestima. Osjetio je potrebu da krene u rodno mjesto, no "nostalgija za mjestima je nostalgija za jednim nestalim vremenom i jednim nestalim JA u njemu." U kući u kojoj je rođen postojala je zaključana soba sa svim obiteljskim stvarima. Stare sitnice doimale su se mrtvima i on nije osjećao neikakvu evokaciju prošlosti. Svijet je zatrpan prošlošću. Budućnost pripada onima koji nemaju prošlosti.

Čovjek je djeljiv na volju ili osjetljivost i fantaziju. Volja je svojstvena jakim ljudima, vođama, ali oni nisu pjesnici. Pjesnici nose osjetljivost i fantaziju. "Potpuno se predati umjetnosti znači nešto kiao zavjet siromaštva: odreku od volje i njenih postignuća." Čovjek ima i dnevnu potrebu za samoćom. Mora imati, jer sve ključne stvari, prijelomne stvari u sebi riješava sam. I najzad umire sam.

U sobu je dobio susjeda. Mrkog, nabusitog studenta agronomije pretučenog nakon nekih demonstracija. Pod paskom žandara je doveden u bolnicu. Ne želi razgovarati, nosi u sebi svoju ideju, misao kao jedinu na svijetu. Spreman je umrijeti za svoj cilj. Ivan traži način da mu pristupi. No, na kraju Radivoje odlazi, Ivanu bi žao.

Ivanu se stanje pogoršava, morat će ponovo na operaciju. Saznao je od bolničarke da je Radivoje uhapšen na prijavu apotekara koji je na silu od njegova oca htio kupiti perivoj. Bio je to drugi Ivan i njegov perivoj suptropske vegetacije u Lučikama. Par dana nakon toga Radivoj je donešen na obdukciju.

Ivan mora na operaciju. Nakon operacije slijede sporadična sjećanja, prizivanja k svijesti, razmišljanja o vječnosti, trajanju ... misli mu se sapliću ... Ivan izlazi iz bolnice. Proljeće je, još jedno u nizu. Promatra ljude koji žurno idu svojim poslom i razmišlja - čemu žurba, zašto, ta prije ili poslije svi ćemo kraju. Uživa u prirodi oko sebe u malim stvarima. U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija, jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dano da to spozna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obišao čitav svoj krug.

Kraj knjige: "Ne znam. Osjećam samo da nema stvarnijeg doba od toga: mir s radošću, s bolom - i preplavljenost suncem."
OLIVABAY nije na forumu  
Old 14.12.2009, 02:30 AM   #153
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Ezop - Basne

Bilješke o piscu:
Ezop (Aisopos, 6.st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u
Maloj Aziji, vjerojatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom do
nas je došlo oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji
priređivači. Vješto se koristeći starim temama i spajajući ih s oštrim
promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu,
davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim
završetkom i s poučnom poantom, koja je često dodana na koncu i u
obliku posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog
svijeta - u čemu je njegov najveći broj nasljedovatelja - ali mnogima su
protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi.
Život je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što
u njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono
doba napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju
čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline,
ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i pametnijeg.
Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom,
a posebnu im draž daje fini humor kojim su protkane.

CVRČAK I MRAVI
U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo.
Dođe gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše:
"Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer
sam krasno pijevao." Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba
svirao, onda zimi pleši."

Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni,
a govori o posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad
tijekom lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio
ni zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način
kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će ostali
radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da oni
koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim radom,
jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u beskrajnim
kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na određeni
način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i negativnih
likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za sretan kraj
dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog bogatog
ljetnog repertuara. Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka,
i naše životne svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan
karakterističan ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju
one radišne i marljive ljude, koji se brinu za svoju budućnost,
za budućnost svoje obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan
predstavnik boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim
umjetničkim radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra,
bez kojih nema gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca
niti za društvo u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička
nadahnuća bez kojih također nema života, ali sada onog duhovnog što
svako od nas nosi negdje duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i
potreba za takvim duhovnim doživljajima kod svakog različit.
Idealno bi bilo kada bi ove dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu,
jer bi tada pri nadolasku zime, odnosno neizvjesne budućnosti kada za
određene stvari može biti i preksano, društvo savršeno funkcioniralo.

Poruka basne:
Radi danas da imaš sutra

TRSKA I MASLINA
Trska i maslina se prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi.
Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar
previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok
vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a maslina,
jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra.
Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.

Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg posla
nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je dečko koji ih
želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i ljepotu. Trska je ovaj put
imala više sreće, fleksibilna i podatna plesala je s vjetrom i prilagodila se
njegovim vratolomnim hujanjima, dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u
stavovima, ostala je malo zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo
složiti, ali iako krasna ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna.
Trska je pokorno koristila mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode,
uspjela je iako tanka i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra.
Ali trska nije nimalo samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za
sebe - maslina pak biva iskorijenjena samo zato jer je korijen zakopala
preduboko u zemlju, samo zato jer je bila isuviše tvrdoglava i ponosna,
pa ni njena "smrt" nije baš pravedena. Isto je kao i kod ljudi - pokorni,
poslušni ljudi, bez previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se
usporedno s nadređenim i nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači,
koji je na vlasti, a tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s
razvikanim činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće,
samo za inat čvrsto stoje pri svojim zamislima i tako stradaju...

ZID I ČAVAO
Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: "Što me trgaš, iako ništa zlo
nisam učinio." Čavao mu tada kaže: "Nisam ja za to kriv, nego onaj koji
me otraga žestoko udara."

Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka
je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao ni
kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija - možda i on to radi
predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga samo
da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u pravu.
Sve se to odvija po nekom planu - nitko nije slobodan i sretan,
nitko nije podređen sam sebi - uvijek je tu netko drugi da ga hladnim
postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša
surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti
prema stradavanjima bez razloga i značaja.

STARAC I SMRT
Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća.
Kad je već natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati
smrt. Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove,
starac reče: "Da to breme podigneš i naprtiš mi ga."

Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog
prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim
stvarima nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na
plećima. On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio.
Draži mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima,
bez obzira na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i
bol, i nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u
zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim
prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo kad
čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.

ČAVKA I SOVA
Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se podvrgnu
izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga sve one su se
skupljale na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje, a bolje čistile.
Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote, skupi kao svoj
ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre i oduzme čavci
svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena perja, čavka dođe
gola na Zeusovu presudu. Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona,
samo bi malo pazili s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim
perjem, ali ljudi katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke
mažu bezbrojnim kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz
pomoć čajeva...? Zato da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i
uopće im nije stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale
princeze iz bajke. One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota
najvažnija, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti...
A osim svega toga, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem
smislu riječi, jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile.
Mudra sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala
ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim
Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila
druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola
znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje.

Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u
prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspjeli
donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko
komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su,
svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala prekrasno.
No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari njihovo "smeće"
krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je opet u razderanoj
ružičastoj svili i...

No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom.
Ima samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog
stajališta...

---------- Post je dodat u 01:30 AM ---------- Prethodni post je napisan u 12:02 AM ----------

La Fonten - Basne

Jean de la Fontaine (1621-1695) francuski pjesnik i basnopisac.
Okušao se u raznim pjesničkim vrstama, no kao rođeni pripovjedač
daje najbolja ostvarenja u četiri knjige stihovanih Priča i dvanaest knjiga
Basna, kojima je stekao trajnu slavu. Napisao je ukupno 240 basni,
u kojima obrađuje motive preuzete većim dijelom od Ezopa, Fedra,
Pilpaja i drugih basnopisaca, ali se ne zadovoljava didaktičkim
okvirima i utilitarnim karakterom dotadašnje basne, već razvija fabulu,
proširuje opise i produbljuje karakterizaciju likova te, prema vlastitim
riječima, u svojim basnama daje "komediju u sto raznih činova" i široku
sliku ljudskog života i francuskog društva. Moral njegovih basna,
pisnih s puno topline za mladog čovjeka i s oštrom osudom vladajuće
klase često i nije dan u vidu posebne poruke, već izvire iz samog teksta,
u kojem prikazuje svoje bogato životno iskustvo i zastupa načelo zdravog
razuma i praktične životne filozofije. Basne su pisane u metrički vrlo
razlnolikim, ponekad i gotovo slobodnim stihovima, komparirane su često
kao male komedije sa svim elementima dramskog zapleta, a posebnu im
vrijednost daje izvanredno uspjela karaterizacija likova ljudi i životinja,
kao i lirski opisi prirode.

SMRT I DRVOSJEČA
Pripovjedač nam govori o nesretnom drvosječi, njegovom teškom i
turobnom životu. Starcu je dosta svega, on zaziva smrt i ona dolazi.
Međutim suočen s njom, starac se ipak predomišlja i odabire da je
težak život bolji od nikakvog.

Smrt će boli sve odnijeti;
Al gdje jesi, tu i budi!
Bolje trpjet no umrjeti:
tako mudri zbore ljudi.

Život je težak. Iako vele da je Božji dar, i da se životu treba veseliti,
jadan starac suočen s njegovom surovošću, poželi da dođe kraj
njegovim teškim mukama, vječitoj besparici i bijednom životu.
On zaziva Smrt misleći da će ga ona riješiti svih njegovih problema,
ali u trenutku kada se nađe licem u lice s njom, on shvati da je život
previše dragocjen, da sve one njegove teške godine još uvijek nije
spreman predati Smrti, da bi rađe gledao i radovao se svojoj obitelji
nego bio spreman zauvijek otići od njih.


ŽIVOTINJE OBOLJELE OD KUGE

Had je prazan i nebo šalje kugu onim životinjama koje su griješile da
se on ispuni. Kuga je došla i sve su životinje oboljele, ali nisu sve umrle.
Nestalo je i sreće i ljubavi, čak i oni najjači su podlegli kugi i postali
slabašni. Lav saziva vijeće i moli najvećeg zločinca da da svoj život
da bi ostali mogli preživjeti, a ako on umre nebo bi se možda smirilo.
Lav moli da se prema tom zločincu bude blag, jer su i ostali mnogo
griješili. Javlja se jedan zločinac, predsjednik skupa - lav,
i govori da je on veliki proždrljivac i da je pojeo čak jednog pastira,
te će on ako je potrebno sebe žrtvovati, ali neka svatko preispita svoju
savjest, jer ako najveći zločinac ne strada Bog se neće umiriti.
Na to se javlja lisica i govori da nije zločin pojesti životinju ako si gladan,
a što se tiče pastira, oni i tako životinjama nose veliko zlo i misle da nad
njima imaju nekakvu vlast.

Kralju, reče lija, svi smo mi to već znali
Da tvoj obzir znak je srca ti finoće;
A kad ti se ovce, ta stoka, jesti hoće
To da grijeh je? Ne, ne, Gospodaru, to je
Za njih milosti znak tvoje...

Javile su se i druge životinje, ali i njihovi zločini bili su mali i ne toliko
značajni. Na kraju se javlja magarac, koji kaže da je popasao malo fine
trave koju nije smio, i svi su ga optužili da ne smije jesti tuđu travu
"i osta magarac bez kože".

Na pozornici života stoje lav - sinonim mudrosti, lisica - sinonim lukavosti,
tigar - sinonim moći, a nasuprot njih magarac koji je sinonim gluposti.
Svatko od njih, zahvaljujući jednoj od svojih sposobnosti a bez obzira na
veličinu zločina, uspijeva se obraniti i zazvati pravednost u svoju korist
nalazeći pritom dovoljno opravdanja i suvislih argumenata za svoje
zločine. Nažalost magarac, koji je po prirodi glup i nesnalažljiv, biva
žrtveni jarac za sve zločine učinjene u njihovoj zajednici, bez obzira na to
što je njegov "grijeh" bezazlen.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 14.12.2009, 03:04 AM   #154
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Dante - Božanstvena komedija

Dante Aliaghieri rođen je 1265. u Firenzi, a umro je između 13. i 14. rujna 1321. u Ravenni. Već kao mlad pjesnik istakao se u novom “slatkom stilu” (dolce stil nouvo), ali vrhunac svog stvaralaštva je zasigurno postigao “Božanstvenom Komedijom”. Od drugih njegovih djela ističu se “Novi život” i “De vulgari eloquentia”.

Tema:
Tema djela je Danteova vizija trodnevnog putovanja kroz zagrobni život, tj. kroz pakao, čistilište i raj.

Najosnovnije crte fabule:
Dante se na polovici života nađe u šumi. Dugo luta šumom i izađe iz nje, te dođe do nekog brijega. Krene prema vrhu, ali mu put zapriječe gepard, lav i vučica. On krene natrag, ali dođe Vergilije i povede ga za sobom. Vergilije mu objasni da ga je poslala Beatrice, lik iz Danteovog romana Vita nuova. Vergilije vodi Dantea kroz pakao i čistilište u raj. Pakao je Dante opisao kao devet krugova. U svakom krugu nalaze se duše griješnika, a raspoređeni su po težini grijeha - što su grijesi teži to su krugovi niži i uži.

Prvi krug
U prvom krugu - Limbu nalaze se duše nekrštenih. Njihove duše se ne muče i jedina muka im je neispunjiva želja da vide Boga. Tu se nalaze djeca i antičke ličnosti koje su se rodile prije stvaranja kršćanstva; Homer, Ovidije, Vergilije...

Drugi krug
U drugom krugu nalaze se duše ljubavnika, kojima vitla paklena oluja. Čuva ga Minos, a on ujedno i razvrstava teže griješnike. U ovom krugu Dante razgovara s Franceskom i Paolom, ljubavnicima iz Ravenne.

Treći krug
U trećem krugu muče se duše proždrljivaca. Njihove muke su da ih, polijegale po blatu, šiba kiša i snijeg dok ih Kerber, mitski čuvar Hada, rasčetvoruje.

Četvrti krug
U Četvrtom krugu su duše raspinika i škrtaca. Oni prsima guraju teške terete, a čuva ih Pluton.


Peti krug
Peti krug je krug duša srditih i žestokih, koji su zagnjureni pri vrhu, a ljeni se dave pri dnu. Čuva ih Flegija.

Šesti krug
To je krug krivovjeraca koji su zakopani u vatrenim grobovima. Ovdje Dante priča s Farinatom i Cavalcantiem.

Sedmi krug
Sedmi krug je podijeljen na tri pojasa. U prvom pojasu se nalaze nasilnici na bližnjega, a čuvaju ih kentauri, koji ih dok su uronjeni u Flagetont, rijeku od vruće krvi, gađaju strelicama. U drugom pojasu nalaze se samoubojice, koji su pretvorene u otrovno granje, te rasipnike, koji gonjeni Harpijama trče kroz šume samoubojica. U trećem krugu se na užarenom pijesku nalaze nasilnici protiv Boga, leže nepokretni nauzak, protiv prirode, moraju trčati i protiv rada, moraju sjediti. Ovdje Dante sreće Brunetta Latinija, protivnika prirode, njegovog učitelja i uglednog književnika, te mu on proriče da će biti prognan iz Firence.

Osmi krug
Metabolge ili zle jaruge, kako se još zove osmi krug pakla, sadržavaju deset rovova. U prvom rovu su zavodnici žena (njih bičuju đavoli), u drugom laskavci (zaronjeni u ljudsku nečist. U trećem rovi su simonisti - ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene časti, naglavce zabodeni u šuplju stijenu. Tamo Dante sreće Papu Nikolu III. U četvrtom krugu se nalaze vračevi i lažni proroci, koji hodaju unatrag, glave okrenute naopaku. U petom krugu su podmitljivci i varalice, zagnjureni u vrelu smolu, a čuvaju ih vrazi. U šestom krugu su licemjeri, prisiljeni da hodaju pod debelim pozlaćenim kabanicama. U sedmom rovu su lupeži koji trče progonjeni od otrovnih zmija. U osmom krugu se himbeni savjetnici, a među njima Dante sreće Odiseja, koji mu opisuje svoje zadnje putovanje. U devetom rovu su sijači nesloge, koje vrag ranjava mačem, a u desetom rovu su krivotvoritelji, kažnjeni strašnim bolestima.

Deveti krug
U deveti krug Dantea i Vergilija prenese div Antej. Taj krug je podijeljen na četiri zone; Kain - zona izdajica rođaka, Antenori - zona izdajica domovine ili stranke, Tolomeja - zona izdajica gostiju, Guidecca - zona izdajica svojih dobročinitelja. U središtu Kocita, ujedno i središtu zemlje, nalazi se gorostasni Lucifer, koji je do pola zaronjen u led. Ima tri glave, a ispod svake po par ogromnih krila kojima stvara hladan vjetar. U ustima su mu Juda, Brut i Kasije.

Vergilije se s Danteom uspinje uz Luciferove noge do južnog pola i stiže do južnog pola, gdje se po Danteovoj viziji nalazi čistilište u obliku brda.



Simbolike:
Dante - simbol grešnog čovjeka
Vergilije - simbol mudrosti i razuma
Beatrice - simbol božanske milosti i objave
mračna šuma - simbol grešnog života

Struktura:
Božanstvena komedija se sastoji od tri dijela koji simboliziraju sveto
Trojstvo. Svako dio se sastoji od 33 pjevanja, a “Pakao” ima jedno uvodno poglavlje tako da je ukupno sto pjevanja. Strofe su sastavljene od po tri jedanesterca, od kojih se prvi rimuje s trećim, a drugi s prvim iz sljedeće strofe.

Analiza likova:
Francesca je griješnica iz poravednih razloga, a njena duša je bez ikakve sumnje čišća od mnogih koje stižu u raj. Njezina želja da moli s Paolom za Dantea samo dokazuje njenui dobrotu i nepripadnost paklu.

Farinata je u neku ruku proglašen krivovjercem iz zlobe. Njegovi protivnici su u stvari pravi krivci koji bi trebali trpjeti u paklu. Farinata je plemenit, i iako je protiv Dantea po političkom uvjerenju, on ga moli da razgovara s njim.

Pierre delle Vigne (trnovito stablo) je još jedan od ljudi koji nisu zaslužili
pakao. Njegovo samoubojstvo nije u stvari njegova krivnja, već krivnja njegove okoline. U suštini je on dobar čovjek, koji se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Papa Nikola III je, za razliku od prošla tri griješnika, osoba koja je u potpunosti zaslužila pakao. Njegovi grijesi se ne mogu opravdati ničim osim pohlepom.

Odisej je još jedan griješnik, čija djela ovise o kutu gledanja. Općenito je
on lukavštinom uništio Troju, ali ako se cijela stvar pogleda iz ugla Grka, napravio je veliko i hrabro junačko djelo.

Alberigo del Manfredi je okrutan čovjek, koji je bio u stanju ubiti rođaka, samo zbog osvete. Njegovo djelo nije bilo opravdano i zato je zaslužio da ode u pakao.

Dojam o djelu:
Djelo je tajanstveno i mistično. U njemu se vide tragovi prethodnika i ljudi
ondašnjeg vremena. Vrlo je naporno za čitanje, jer zahtjeva iznimnu koncentraciju i visok nivo opće kulture. Usprkos svemu tome nisam siguran da bi ovo djelo mogao proglasiti interesantnim. Sama ideja prolaska kroz čovjeku nedostupna mjesta je vrlo uzbudljiva, ali kompliciran stil je ipak učinio svoje i učinio ovo djelo nedostupno većini čitatelja.

---------- Post je dodat u 02:04 AM ---------- Prethodni post je napisan u 01:56 AM ----------

Vilijam Foker - Buka i bes

William Faulkner (1897. - 1962.), američki pripovjedač i romansijer,
dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1950. g. U književnosti se
javio s pjesmama pod nazivom “Mramorni faun” (1924. g.).
Njegovi najbolji romani su: “Krik i bijes”, “Vojnikova plaća”, “Komarci”,
“Sartoris”, “Utočište”, “Dok ležah umirući”, “Svijetlost u augustu”,
“Absalome, Absalome”, “Idi, Mojsije”, “Uljez u prašinu”, “Rekvijem za
redovnicu”, “Gospodske kuće”, kao i trilogija “Seoce”, “Grad” i “Palača”.
Pored romana, Faulkner je napisao i nekoliko novela i pripovijesti: “Svi
piloti mrtvi”, te “Smrtna trka”.

William Faulkner je u ratu bio avijatičar. Kasnije je radio perući posuđe, a
bio je i radnik u tvornici elektromotora. U svojim djelima slika društvo i
sudbine ljudi američkog Juga opisujući borbu starosjedilaca aristokrata i
buntovnih došljaka, koji se probijaju snagom svoje vitalnosti, nagonom za
samoodržanjem i smislom za praktično.

Upotrebom posebnih stilsko-sadržajnih tehnika, kao što su unutrašnji
monolog i roman "toka svijesti", ta je borba prikazana ne samo na
socijalnom nego i na duboko individualnom i simboličkom planu.
Uz Hemingwaya, Faulkner je najpoznatiji suvremeni američki pisac.
Godine 1949. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Karakteristike “novog” romana:
Karakteristike “novih” romana ili “moderne” književnosti izlaze iz klasičnih
okvira književnosti 18. stoljeća. U modernoj književnosti radnja kao da ne
postoji, što je za mnoge čitaoce bilo nerazumno i teško za shvatiti. Mnogo
više pažnje se posvećuje psihičkom stanju čovjeka, razmišljanju i
osjećanjima, što se u suštini mnogo razlikuje od klasične književnosti, ali
to nikako ne umanjuje književnu vrijednost modernog romana. U romanu
moderne književnosti, mnogo više pažnje posvećuje se svijesti ili
podsvijesti, da bi se najbolje otkrilo psihičko stanje jednog ili više
karaktera.

Osobine Faulknerovog stvaralaštva:
Svi Faulknerovi romani sadrže, do kraja, nepovezane konce i
nerazriješene ljudske odnose. Faulkner je u svakoj knjizi stvarao jedan
poseban imaginarni svijet, koji je nešto drukčiji od prethodnih i budućih.
On nastoji da književno izrazi tamu ljudske podsvijesti, što predstavlja
pokušaj izražavanja psihičkih procesa i pojava, te titranje uspomena,
slika, neostvarenih težnji, misli i osjećanja izvan racionalnog plana ljudske
svijesti. Prihvaćajući za književnu orijentaciju praćenje “toka svijesti” ili
ljudska stanja podsvijesti, Faulkner pažljivo promatra čovjeka i nastoji da
otkrije najbitnije u njemu u trenutku radnje, kao i u njegovoj prošlosti.
Gradić Jefferson, mjesto gdje se odigrava većina njegovih romana,
odražava sve raspetosti Juga, prouzrokovane odvojenošću ljudi
aparthejdom, koju upražnjavaju njeni stanovnici - i bijeli i crni. Tu
podijeljenost ne treba shvatiti kruto ili doslovno. Kod Faulknera postoji
čitav niz maglovitosti i dvosmislenosti, jer i jedna i druga rasa sadrže u
sebi nizove slojeva ili podklasa, koje imaju posebne međusobne odnose.
Društveni položaj ličnosti u Faulknerovim romanima je krajnje
iznijansiran, kakav je historijski i bio na Jugu, vrlo daleko od onog
uobičajenog shematiziranog viđenja svih bijelaca kao bogatih plantažera,
a crnaca kao najamnih radnika.

Roman “Krik i bijes” nije posebno optimističan, bez obzira na
dvosmislenost završnog dijela, u kome iracionalnost pobjeđuje logiku.
Roman je slika intelektualno, moralno, emocionalno i fizičko rasulo svijeta
na prekretnici, oslobođenog ne samo većine bivših čvrstih tačaka, nego i
sposobnosti za ljubav. Roman je ustvari metaforična slika cijelog svijeta
na kraju treće decenije 20. stoljeća. Roman “Krik i bijes” prikazuje priču
sa četiri različite perspektive raspadanja jedne južnjačke porodice.
Američki Jug i gradić Jefferson za Faulknera nisu neke realističke slike,
nego simboličko sredstvo u izražavanju vlastitog viđenja svijeta, složenog
mozaičnog portreta modernog čovjeka, njegovih otuđenja, padova, ali i
istrajanog trpljenja, savladavanja naizgled nesavladivih prepreka. “Krik i
bijes” jeste modernistički roman, jer nije tehnički proziran, i zato što
upotrebljava stilske postupke koji slijede svoje komplicirane zakone,
kojima se treba prilagoditi. “Krik i bijes” čine dvije stvari:
- poigravanje sa sviješću Benjija, Quentina i Jasona, te
- pričanje i prepričavanje jedne određene priče sa redoslijedom
događaja koji vodi kroz 30. g. povijesti Compsonovih.

O djelu:
Tema romana je propadanje jedne stare aristokratske obitelji. Otac
odvjetnik, umire kao kronični alkoholičar, upropastivši svoje imanje i
ostavivši za sobom ženu, kćer, sinove i staru služavku (crnkinju) da se
snalaze kroz život kako znaju i umiju. Završili su tragično.
Jedan sin - Benji, gluhonijemi je idiot zaljubljen u svoju sestru, a drugi je
sin Quentin III., nesretni samoubojica.

Fabularni tijek: 1. Bakitina smrt
2. Caddyna veza sa Daltonom Amesom
3. Njezina udaja za Herberta Heada
4. Rođenje vanbračnog djeteta
5. Poništenje braka
6. Quentinovo samoubojstvo
7. Smrt oca
8. Bijeg Quentina sa Jasonovim novcem
9. Jasonov uzaludni pokušaj da je pronađe
Analiza likova:
Svi likovi u ovom romanu žive u jednom vrlo teškom vremenu. Svi oni su
odrasli bez ljubavi, pažnje i razumijevanja, koje je praćeno jednim
unutrašnjim rasulom.

Počevši od majke, nesposobne da pruži svojoj djeci ljubav, zbog svojih
kompleksa koji proizlaze iz vremena u kojem je i ona odrasla, i koja želi
biti dama, ali drži samo do forme.

Zatim, neurotičan i romantičan, Quentin, koji odlazi na Hardvard da bi
udovoljio želji svoje majke. On ima kodeks časti, ali ga svodi na pitanje
sestrinog djevičanstva.

Topla i divna Caddy, nezdrave senzualnosti, još kao tinejdžerka ostaje
trudna zbog čega se ubrzo udaje za muškarca, koji je nakon saznanja da
dijete nije njegovo izbacuje iz kuće.

Dalje se susrećemo sa srednjim bratom Jasonom, koji je u ovoj knjizi
Faulknerova najružnija ličnost. Opisan je kao čovjek koji voli samo sebe;
čovjeka koji je predstavljen kao ženomrzac, koji također, čitavo vrijeme
pati zbog ponašanja svoje sestre, i želi bar malo neke ljubavi od nje.
Ali, on ustvari želi da se domogne položaja u banci. Međutim, ne uspjevši
da ostvari svoju ambiciju, on se sveti i sestri i njezinoj kćerki.

Quentina je druga izgubljena žena u romanu, koja također ponavlja
greške svoje majke, i koja je već samim svojim rođenjem bila osuđena na
propast.

Najmlađi sin, Benji, gluhonijemi idiot, star je 33. g., ali sa duhovnim
uzrastom trogodišnjeg djeteta. On nije svjestan vremena kao toka, nego
ga doživljava kao cjelinu, u kojoj se različiti vremenski planovi miješaju i
poklapaju.

Tu je također još i Dilsey, junakinja romana i jedini vezni element obitelji
Compson; predstavljena kao jedini pozitivni Faulknerov lik. S obzirom na
nesposobnost majke da se brine za svoju djecu, tu ulogu preuzima Dilsey.
Uprkos sve njene brige, ljudske topline, vrednoće i vještine, Dilsey je
svjesna da je raspad obitelji neizbježan. Ona je također i jedina
Faulknerova ličnost u ovom romanu koja nema problema sa vremenom.

Ni jedna od ovih ličnosti u romanu nema izgrađen kompletan i samostalan
karakter, i svaka od njih ima svoje nedostatke.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 14.12.2009, 03:34 AM   #155
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Vilijam Foker - Buka i bes

William Faulkner rodio se 25. rujna 1897. godine u mjestancu New Albany
u saveznoj državi Mississippi, kao praunuk Williama Cuthberta Falknera,
trgovca koji je u povijest književnosti ušao svojim romanom Bijela ruža
Memphisa. Sa pet godina seli se sa obitelji u gradić Oxford, u istoj državi.
Kratko je sudjelovao u 1. svjetskom ratu, kao zrakoplovac u Kanadskim
dobrovoljcima. Poslije rata seli se u New Orleans, gdje se druži sa
Sherwoodom Andersonom, koji je imao značajan utjecaj na njegovo
stvaralaštvo. Za to vrijeme je napisao nekoliko pjesama i crtica o New
Orleansu, a sredinom 20-ih godina vraća se u Oxford, gdje se ženi, kupuje
farmu i ostatak život provodi kao farmer, kojemu je pisanje hobi. Prvi
roman, Vojnikova plaća, objavio je 1926., i tipično je djelo predstavnika
“izgubljene generacije” (Hemingway, Dos Passos, Fitzgerald). Pravi proboj
napravio je tek s romanom Buka i bijes (1929.), koji je bio revolucionaran
u povijesti romana.

Ostala poznatija djela su mu:
- Romani: „Dok ležah na samrti“, „Svetilište“, „Svjetlo u kolovozu“,
„Abšalome, sine moj“
- Zbirka pripovijedaka „Ovih 13“
- Drama „Rekvijem za opaticu“

1950. godine Faulkner je dobio Nobelovu nagradu - nakon brojnih
američkih književnih nagrada, konačno priznanje njegove vrijednosti. Umro je 6. srpnja 1962.

O djelu:
Buka i bijes se kao i većina Faulknerovih romana odvija u izmišljenoj
pokrajini Yoknapatawpha, koja zajedno sa svojim središtem, gradićem
Jeffersonom, na području većem od 2400 km˛, ima 15611 stanovnika
(6298 bijelaca i 9313 crnaca). Roman je podijeljen na četiri poglavlja, i
svako poglavlje prikazuje tok svijesti trojice braće Compson: Benjia, Quentina, i Jasona, uz još jedno dodatno poglavlje koje je ispričano u trećem licu. Faulkner je kasnije napisao i dodatak kojim je bolje objasnio
događanja prije, tijekom, i poslije radnje romana, ali on nije sastavni dio
romana.






William Faulkner o djelu - Kako je nastao roman Buka i bijes?
Prema mojoj ocjeni, ni jedna moja priča nije dosta dobra i zato sam
trideset godina uvijek pisao novu, nadajući se da bi ta mogla biti dosta
dobra. Pa bi tako moj osobni osjećaj valjda bio nježnost prema onoj koja
mi je prouzročila najviše zebnje, kakvu bi majka mogla osjećati za dijete, a ona koja je meni prouzročila najviše zebnje i za mene predstavlja
najsjajniji neuspjeh jest Buka i bijes... Počela je kao kratka priča, priča bez zapleta, o nekoj djeci koju šalju od kuće za vrijeme bakina sprovoda.
U toj su priči ona bila premlada da bi im se kazalo što se zbiva, i vidjela su
te stvari samo usput, uz dječje igre kojima su se zabavljala, a te su igre
bile sumorni posao odnošenja leša iz kuće itd. Tada mi se javila ideja da
bih mogao mnogo više izvući iz ideje slijepe samousredotočenosti
nevinosti, što bi je pokazivala djeca, ako bi jedno od te djece bilo istinski
nevino, dakle, idiot. Tako se rodio idiot i onda sam se zainteresirao za
odnos idiota prema svijetu u kojem se nalazio, ali s kojim nikad neće moći
izaći na kraj, i odakle će dobiti nježnost, pomoć da ga štiti u njegovoj
nevinosti. Mislim "nevinost" u tom smislu što ga je Bog pri rođenju učinio
slijepim, naime bez pameti, i on nikad ništa neće moči učiniti da bi se to
promijenilo. I tako se počeo javljati lik njegove sestre, a onda brata, tog
Jasona (koji je za mene predstavljao potpuno zlo). On je najopakiji lik, čini
mi se, koji sam ikada zamislio. Tada sam vidio da to ne mogu nikako izreći
u kratkoj priči. Pa sam tako iskazao idiotovo doživljavanje toga dana, i bilo
je nerazumljivo, čak ni ja ne bih bio mogao reći što se tada zbivalo, pa
sam morao napisati još jedno poglavlje. Tad sam odlučio da Quentin dade
svoju verziju tog istog dana, odnosno te iste prilike, i to je učinio. Onda je
trebalo dati kontrapunkt, a to je bio drugi brat, Jason. Tada je već sve bilo
potpuno zamršeno. Znao sam da je daleko od toga da bude gotovo, pa
sam morao napisati još jedan odjeljak, s izvanjske perspektive, u kojemu
netko izvana, pisac, govori o onomu što se dogodilo tog dana. I tako je
nastala knjiga, tj. istu sam priču napisao četiri puta. Nijednom nije bilo
kako treba, ali toliko sam se mučio da ništa od toga nisam mogao baciti i
nanovo početi, pa sam je tako tiskao u četiri odjeljka...

Sadržaj:
Prvo poglavlje je unutrašnji monolog Benjia, tridesettrogodišnjeg idiota
koji ne govori, nego samo stenje ili zavija, ali je njegov tekst uglavnom
čist i jednostavan, iako ne i lako razumljiv. Benji je uvijek u pratnji crnog
dječaka Lustera, unuka (ili najmlađeg sina?) stare Dilsey. Benji i Luster
najprije gledaju kako se na susjednom zemljištu igra golf. Kasnije
saznajemo da je i to igralište nekad bilo pašnjak Compsonovih,
namijenjen da bude Benjievo vlasništvo, ali prodan da bi se platili troškovi
za vjenčanje sestre Candance (skraćeno Caddy) i troškovi studija brata
Quentina. Za vrijeme igre, jedan od igrača zove Caddie, što Benjia asocira
na sestru (iako se drugačije piše, izgovor te dvije riječi je isti). U sjećanje
mu se vraćaju prizori iz djetinjstva u vezi sa sestrom, i tad Benji uvijek
počne jaukati. Luster je čitav dan zaposlen tražeći 25 centi koje je izgubio,
kako bi mogao ići u cirkus. Traženje novca izaziva kod Benjia još jednu,
najstariju scenu, ili bolje sekvencu, u radnji romana, koja se zbiva 1898.,
za vrijeme bakičine smrti. Tad još djeca, Quentin, Caddy, Jason, Benji i
crnčić Versh, koji je tad bio Benjiev pratioc, vršljaju po rukavu rijeke.
Quentin i Caddy svađaju se jer ona želi svući svoju haljinu, a brat joj to
neda. U svađi, Caddy će se namočiti i zaprljati gaćice. Jason se za to
vrijeme igra sam. Roskus, stariji crnac, vjerojatno Dilseyin muž i otac
njene djece, zove ih na večeru. Jason odmah odaje ocu da su se Quentin i
Caddy prskali, ali Caddy traži dopuštenje da bude glavna kod večere.
Kasnije izlaze u dvorište prema kolibi crnačke posluge i dok se Versh sa
svojom sestrom Frony igra krijesnicama, Caddy, popevši se na drvo, gleda
osvijetljenu kuću i misli da odrasli imaju društvo. Djeca vide da su joj
gaćice prljave. Kad Dilsey uspije da ih pošalje u kuću, osim Quentina koji
se povukao sam iza kuće i kasnije u hambar - otac, g. Compson, na
stubama ih upozorava da je mama blizu. Djeca odlaze na spavanje, i to
Benji i Caddy u jedan krevet. Idući sloj Benjijevih sjećanja potječe - a to
opet saznajemo neizravno - iz studenog 1900.; a odnosi se na kišni dan u
knjižnici kuće kada se Caddy u majčinu prisustvu bavi oko malog Benjija i
kaže mu da se od sada više neće zvati Maury, nego Benji. Neurotična,
neprijazna majka zatražila je tu promjenu imena, iako joj se kratica Benji
ne sviđa, više joj se sviđa formalniji biblijski oblik Benjamin (njegov brat
Jason kasnije će ga zvati kratko Ben). Maury je brat gospode Compson
(rodene Bascomb), a promjena imena treba simbolički značiti odricanje
majke, u ime svog porijekla, od sina degenerika, ploda njezinog zlosretna
ulaska među Compsonove. Njezin suprug, naprotiv, Jason Compson (treći
tog imena na obiteljskom stablu), dobroćudan i miran, tuče i pomiruje
posvađenu djecu (Caddy je napala brata Jasona što je poderao Benjieve
lutke od papira), prijatelj je s Quentinom (a taj je upravo ušao u kuću
pošto se potukao s nekim dječakom koji je pokušavao gurnuti žabu u
Caddynu školsku klupu). Svi koji ulaze - otac, Quentin, Versh – mirišu
Benjiju po kiši. Ujak Maury i njegova ljubavna afera s gospođom Patterson
u susjedstvu - djeca su nosila njegove poruke k njoj, sve dok g. Patterson
jednom nije uhvatio Benjija na žici ograde - tvore vjerojatno idući
vremenski sloj. Vjerojatno, jer se ni sa čime ne može pokazati ne dolazi li
ta epizoda poslije. Benji se nje prisjeća dok se s Lusterom provlači ispod
žice. Pouzdanije se može odrediti vrijeme idućeg događaja u razvitku
odnosa među djecom. Caddy upotrebljava miris uljepšavajući se,
stavljajući šešir, čime izaziva Benjijev plač. Benjijev prvi doživljaj sestre,
još od dana bakičine smrti, jest da "miriši poput drveća". Caddy shvaća da
se Benjiju ne sviđa parfem, pa ga poklanja Dilsey. Idući doživljaj manje je
nedužan. Uspomenu njega izaziva u Benjijevoj sadašnjosti sljedeće
otkriće: djevojčica Quentina sjedi na ljuljačci s nekim momkom s crvenom
kravatom. Čini se da taj pripada cirkusu koji bi Luster želio posjetiti te
večeri. Tako je Benji i prije dvadesetak godina iznenadio na ljuljačci Caddy
s nekim Charleyjem koji ju je pokušao ljubiti. Pogled na zaprepaštenog
Benjija učinio je da Caddy skoči i pobjegne s Benjijem u kuću. Tamo
klekne, ljubi ga i obećava da "neće više nikada". U kući Caddy ide da
opere usta. S trinaest godina (1908.) Benji je velik toliko da ne smije
spavati sa sestrom u postelji. A iduće godine zbiva se dramatičan
dogadaj: vraćajući se jednom kući, Caddy nailazi na Benjija koji,
pogledavši je, počne zavijati. Caddy se pripija uza zid, Benji je hvata za
haljinu i vuče u kupaonicu. Gledajući se medusobno, plaču. Iz sjećanja
brata Quentina na taj isti događaj u idućem poglavlju knjige možemo
rekonstruirati dan kad je Caddy izgubila djevičanstvo, a Benji osjetio da je
izgubljena nevina čistoća koja mu je bila utočište. Idući je događaj vezan
za Caddyjino vjenčanje, u travnju 1910. Vershov brat T. P. sada je
Benjijev čuvar i vodi ga u podrum da se napiju pjenušava vina
"sasprilluh". Benji pada s bureta, s kojega je gledao nevjestu u kući. Zbog
njegova urlikanja ona dolazi i grli ga, a Quentin tuče T. P.-a i daje Benjiju
nešto toplo da se oporavi. Daljnji sloj sjećanja: Benji stoji kraj dvorišnih
vrata, a T. P. mu govori da je uzalud, da je Caddy otišla daleko. Videći
neke djevojčice, učenice, kako prolaze, Benji trči za njima. Jednom
prilikom istrči za djevojčicama - vrata nisu bila zakijučana - i uhvati jednu.
Postao je opasnost: Jason kaže ocu da će Benjija morati poslati u ludnicu
Jackson ako ga, naposljetku, otac djevojčice sam ne ustrijeli. Benjija
podvrgavaju operaciji kastracije. Uspomena na disanje pod anestezijom je
kratko navedena, a o čemu je zapravo riječ, shvaćamo samo iz šireg
konteksta čitave radnje. Sljedeće etape su razgovori medu crncima, a
Benjija su poslali k njima da ne bude nazočan kad se Quentinovo mrtvo
tijelo dopremilo kući, te za umiranja i pogreba oca, g. Compsona. U ovoj
drugoj prilici - dvije godine poslije prve - sa sedamnaestogodišnjim
Benjijem prisutna je i mala djevojčica Quentina - Caddyjina kći. Roskus
osuđuje što se maloj ne smije spominjati majčino ime. Caddy je, kasnije
nam postaje jasno, napuštena od muža - taj je vjerojatno shvatio da je
ona bila noseća s drugim u času vjenčanja - živi daleko od obitelji, ali joj
je bilo dopušteno da dijete pošalje kući. Jedan je od prizora Benjijeva
vožnja na očevo groblje, s majkom koja se tuži što Roskus ne može
upravljati kolima, nego to čini T. P. Prolaze kraj Jasonove radnje, ali ovaj
odbija da ide s njima. Kasnije i Roskus umire. Shvaćamo to po tome što
Dilsey plače, a mali Luster ne želi Benjija i Quentinu voditi u hambar jer je
tamo vidio njegovu prikazu. Nema daljnjih slojeva uspomena do samog
dana zbivanja, a to je baš 33. rođendan Benjija. Luster ga može rastresti
tatulom (bunikom) ružna mirisa, koju mu je ubrao, a ima Benji i svoj
žalosni vrtić, "groblje", kako ga zove Dilsey, koje se sastoji od jedne ili
dvije tatule u boci. Kod kuće, kad ga želi umiriti, Dilsey mu daje da se igra
sa starom Caddyinom papučom. Dilsey je sada jedina koja donekle brine o
Benjiu, čak mu radi i kolač sa 33 svijeće za rođendan; majka je zabrinuta
samo za svoj mir, a Jason i Quentina, oboje tvrdoglavi i sebični, u svađi
između sebe osjećaju Benjia kao odbojni teret. Na kraju dana Benji plače
svučen pred ogledalom, gledajući sebe osakaćena; a kroz drugi prozor
jedna spodoba, Quentina, spušta se niz drvo u noć.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 14.12.2009, 03:34 AM   #156
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

nastavak

Kroz drugo poglavlje promatramo tok misli najstarijeg brata,
neurotičnog Quentina. Datum na koji ga pratimo izabran je zato jer je to
posljednji dan njegova života (kao što se i Benjiev monolog odvija na
poseban dan, njegov 33. rođendan). Quentin je neurotičan student na
Harvardu, tako da su i njegove misle prilično zbrkane. Na dan koji je
odredio za svoju smrt, Quentin kida kazaljke sa sata, ali on i dalje kuca u
prazno. U toj gesti Quentin će se okrvaviti, ali je simbolički ukinuo
prolaznost, iako ga otkucaji sata i dalje prate. Najstarije sjećanje u
njegovu monologu odnosi se na isti događaj na koji i Benjievo. To je svađa
s Caddy, prljanje blatom i sjedenje u rijeci. Caddy i djevojčica Natalija
potukle su se u hambaru, Quentin priskače Nataliji i dodirnuvši je,
pobuđen je na seksualnu igru s njom, koju prekida Caddy. Natalija odlazi,
a Quentin trči za Caddy po kiši, prlja je blatom iz svinjca, oni se na
trenutak potuku i pogrebu. Pomiruju se sjedeći u rukavcu rijeke, a voda se
diže i odnosi prljavštinu s njihovih tijela. Kasnije, kad Caddy ima petnaest
godina, Quentin je ljubomoran na dječake s kojima se poljubila. Opet
pljuska, bacanje na zemlju. Quentin kažnjava Caddy, a ona mu kaže da
bar nije ljubila prljavu djevojku poput Natalije. Sljedeća epizoda od
središnje je važnosti i daje pun smisao prošlima te je glavni sadržaj
Quentinove opsjednutosti do završnog trenutka njegovog života: Caddyin
gubitak djevičanstva. Gospođa Compson (Majka, kako je zovu djeca, Miss
Cahline (Caroline) kako je zovu crnci) naređuje svom miljeniku Jasonu da
uhodi Caddy koja se sastaje izvan kuće s nepoznatim mladićem. Gospodin
Compson (koji se također zove Jason, Otac) je protiv tog uhođenja. Kako
kaže Quentinu, njegovu majku ne zanima grijeh, nego joj je do morala, a
to znači, dakle, do društvene konvencije. Quentin je svjedok Benjijevu
susretu s Caddy navečer, kad se ona vraća kući izgubljena djevičanstva, a
taj je susret, sjećamo se, predmet dirljive epizode u prvom dijelu knjige.
Caddy opet izlazi i sjeda u rukavac rijeke, gdje se sada odvija još jedan
siloviti prizor između nje i Quentina. Brat navaljuje na sestru: da li voli
zavodnika, je li ju taj prisilio da mu se dade, da njih dvoje, brat i sestra,
zajedno pobjegnu s novcem kojim se Quentin treba upisati na sveučilište,
sjeća li se kako je uprljala gaćice onog dana kad je bakica umrla. Vadi
nož, predlaže da najprije prereže grkljan njoj pa sebi, ona je na trenutak
fascinirana, ali smjesta odbija. Poslije te egzaltirane scene odlaze zajedno,
i Quentin se upoznaje s Daltonom Amesom, zavodnikom. Quentin se vraća
na potok, a Caddy se poslije nudi Quentinu, koji to odbija. Zatim, koji dan
poslije, ponovni susret i sukob Quentina s Daltonom: "jeste li ikada imali
sestru" - "ne, ali one su sve kurve": Quentin nastoji udariti Daltona,
Dalton puca u koru drveta koju je bacio u potok, nudi Quentinu pištolj.
Caddy kaže Daltonu neka više s njom ne govori, a Quentinu, na ponovno
pitanje dali voli Daltona, opet odgovara neka opipa kako joj krv udara u
grlu. Gospodin Compson predlaže ženi da odvede Caddy u toplice French
Lick da zaboravi Daltona, a gospođa Compson ispravno zaključuje da bi
tamo Caddy mogla naći supruga. Quentin ocu tvrdi da je on, a ne Dalton,
posjedovao Caddy. Otac mu ne vjeruje: u ženskoj potrebi za podavanjem
vidi prirodan tijek stvari i smatra da ženama djevičanstvo znači manje
nego muškarcima. Proizlazi da Quentinovo priznanje rodoskvrnuća koje
nije počinio dolazi od želje da se prirodna ljudska ludost uzvisi do užasa i
zatim očisti s pomoću istine - dakle, da govorom nadomjesti ono što bi
želio da je istina i čime bi događaj ukinuo. Otac misli da to vrijedi i za
Quentinov nagovještaj da će počiniti samoubojstvo. Otac se ne boji da bi
to Quentin napravio, jer je suviše ozbiljan u svojoj želji da time nešto
ispravi, i vjeruje da će se Quentin ubiti tek ako uvidi da Caddy nije
zavrijedila njegov očaj, jer da Quentin misli na smrt kako bi izbjegao
pomisao da njegov osjećaj može biti prolazan. Predlaže sinu da što prije
ode na Harvard, na sveučilište, i da prije toga provede mjesec dana u
Maineu, valjda radi oporavka. U razdoblju od Caddyna gubitka
djevičanstva do dana Quentinove zaključne sadašnjosti prikazane su još
samo okolnosti vezane uz jedan, Quentinu bitan događaj: Caddyno
vjenčanje. To je najprije obavijest uoči vjenčanja, koju u svojoj sobi u
Harvardu Quentin ostavlja izloženu tri dana kao lijes na odru, i zbog koje
ga drug s kojim dijeli sobu, Shreve, zadirkuje. Dva dana pred vjenčanje
Quentin u Jeffersonu susreće Herberta, koji je Caddy za vjenčani dar
dovezao automobil. Quentin se prema Herbertu ponaša neprijateljski i
kaže mu da zna da je u Harvardu varao na kartama. Iduće večeri, uoči
vjenčanja, Quentin je s Caddy u njezinoj sobi, dok odozdo dopiru glasovi
gostiju. Ona mu priznaje da je noseća, te da zato mora, a na njegovo
pitanje da li ih je bilo mnogo, odgovara: "zar misliš da ako kažem; onda
neće biti". Sa samoga vjenčanja Quentin se sjeća kako je Benji urlao, a
Caddy, a za njom otac, Quentin i brat trčali k njemu. Ako su uspomene na
ove različite trenutke prošlosti ispremiješane, ponavljane, iskidane u
Quentinovu pamćenju tijekom 2. lipnja 1910., zbivanja samoga tog dana
prikazana su u kronološkom slijedu. Quentina budi ustajanje njegova
druga, Kanađanina Shrevea. U osam sati sluša zvono kapele, razbija svoj
sat, pakuje kofer, kupa se, brije, piše dvije obavijesti i stavlja u kovertu
ključ kovčega za oca. Na izlazu, poslavši pismo, ogleda se za crnim
poslužiteljem Deaconom; kojemu ostavlja dio odjeće. Odlazi u Boston
tramvajem na doručak. Svraća u draguljarnicu; gdje. razgovara o
satovima. U željezariji kupuje dva glačala, koja zamotana izgledaju kao
cipele. Vraća se tramvajem u Cambridge (gradić gdje se nalazi sveučilište
Harvard) i opaža svog kolegu Geralda Blanda kako se vraća s veslanja. To
ga podsjeća na Geraldovu hvalisavu majku, bogatašicu s Juga. Vidi da je
Shreve obukao košulju namijenjenu Deaconu, a crncu predaje poruku koju
Shreve treba dobiti sutra. U podne, promijenivši dva tramvaja, dolazi do
kamenog mosta, uz koji se namjerava utopiti, i skriva svoja glačala.
Promatra kako dječaci pecaju i plivaju i uranja u svoja sjećanja. Svrativši
u pekarnicu da kupi dvije žemlje, uzima u zaštitu djevojčicu koju psuje
trgovkinja, i zove je sekicom. Djevojčica ga prati, neće da mu kaže gdje
stanuje, a on po savjetu dvojice ljudi traži policajca Ansea. Kod rijeke ga
napada brat djevojčice, talijanski doseljenik Julio, koji je u društvu Ansea,
i tvrdi na lošem engleskom da će tužiti Quentina što je htio oteti njegovu
sestru. Quentin se histerično smije; odlazi na sud; pošto je platio kaznu
od šest dolara i Juliu dao dolar, Quentin nailazi na gospođu Bland i
njezinog sina, veslača i studenta Geralda, te drugu dvojicu svojih
prijatelja, Shrevea i Spoadea, a s njima su dvije djevojke. Voze se kolima
gospođe Bland na izlet. Quentin napada Geralda koji mu okrvavi nos, i
ostavlja crnu masnicu pored oka. Prijatelji mu pomažu u obližnjoj kući da
se opere, a zatim se Quentin sam, odbivši pratnju, vraća u Cambridge.
Brine se da Shreve ne dođe odmah za njim, ali se umiruje sjetivši se da je
idući vlak tek za jedan sat. Mijenja odjeću, pije vodu, provjerava adresu
na pismu za Shrevea i svoj sat bez kazaljki ostavlja u staroj ladici. Pere
zube i četka šešir prije nego će ga staviti na izlasku.

Treće poglavlje pripada Jasonu, po Faulknerovim riječima najopakijem
liku kojeg je ikada stvorio. On je nakon smrti oca i samoubojstva starijeg
brata Quentina postao glava obitelji. S njim još živi i majka, te nećakinja
Quentina. On je i glavni predmet Jasonovog razgovora s majkom. Majka
se jada Jasonu kako Quentina markira iz škole, i boji se da bi ravnatelj
škole mogao pomisliti kako ona nema nikakve vlasti nad njom. Jason joj
želi održati prodiku, međutim osjetljiva majka se boji da bi on mogao biti
pregrub. On gubi žice i odlazi iz njene sobe. Jason je inače neugodan
prema svima u kući, i prema trgovcu kod kojeg radi, i prema telegrafistu
na čije je izvještaje pretplaćen radi burzovne spekulacije, i prema
mušterijama. Čekove koji dolaze od Caddy za njezinu kćer zatajuje i sebi
štedi novac, a krivotvorene novčanice daje majci, koja ih zapaljuje, jer ne
želi imati nikakve veze sa odmetnutom kćeri. Jason je majku prevario i
time što nije, kao što ona vjeruje, uložio tisuću dolara u tvrtku svog
poslodavca, a taj ga ionako trpi samo zbog Jasonove majke. Najotvoreniji
odnos Jason ima prema ljubavnici iz Memphisa koju skriva od obitelji i
znanaca. Nema kod njega ni morala ni osjećaja; Quentinu proganja
djelomice zbog toga što njezina sloboda može narušiti njegov ugled; a
djelomice i zato što ga je Caddyina rastava stajala obećanog namještenja
u banci. Jason, ne želi nikome priuštiti veselje, on je sadista, što pokazuje
i prizor na očevu pogrebu. Tada mu Caddy plaća sto dolara da joj dopusti
da vidi kćer, koja joj je oduzeta nakon rastave. Pohlepni Jason pristaje, ali
joj dopušta da vidi kćer samo dok prolazi s njim u kočiji pokraj nje, koja
stoji na ulici. Time pokazuje svoju osvetoljubivost, iako je Caddynom
zaslugom trebao dobiti mjesto u banci, on je krivi za gubitak tog mjesta.
Njegov sadizam se vidi i u sceni sa dječakom Lusterom. Luster spominje
kako mu nedostaje 25 centi za predstavu, i toliko uporno to ponavlja
nadajući se da će mu Jason dati novce, da je na kraju dosadio i Jasonu
koji se odlučuje malo zabaviti. On, naime ima dvije karte za predstavu, ali
ih ne želi dati Lusteru besplatno. Kako Luster nema novac, Jason ih baca u
peć. Dilsey razljućena takvim ponašanjem tjera Jasona iz kuhinje, i daje
Lusteru 25 centi za kartu (koje će on izgubiti, i idući dan tražiti sa
Benjiem - vidi prvo poglavlje). Luster kasnije dobiva novac od Quentine u
zamjenu za šutnju o njenom susretu s mladićem sa crvenom kravatom.

Četvrto poglavlje je kronološki i posljednji događaj u knjizi, i slijedi
nakon Benjieva monologa, kad se Quentin spušta preka drveta i bježi od
kuće sa Jasonovim novcem. Ovo poglavlje je najobjektivnije pisano, u
trećem licu, i bez flashbackova u prošlost. Poglavlje je usmjereno na
Dilsey, jedine normalne osobe u kući Compsonovih. Prenesena je
atmosfera u kući, Dilseyina brižna poslovnost, Lusterovo nestašno
izvlačenje od dužnosti, indolentno tuženje gospođe Compson, i neprijazno
zapovjedačenje Jasona – sve normalno i uobičajeno. A nestanak Quentine
i novca dobiva svoju dramatičnost upravo time što je događajima
prepušteno da se odvijaju sami. Na tu se epizodu nastavlja prikaz istinite
pučke pobožnosti crnaca, koja kulminira impresivnim opisima gostujućeg
propovijednika. Jason ne uspijeva pridobiti šerifa da mu pomogne u
potjeri, i namrgođen se vraća kući. Na povratku sreće Lustera i Benyja u
kočiji. Luster se pomalo okrutno igra s Benjiem; razdražuje ga vatrom,
riječima, vožnjom kola u neuobičajenom smjeru (Benji je naviknut da
prolaze trgom lijevo od spomenika vojnika konfederacije), sve to navodi
Benjia na urlanje. Jason tad prilazi, udara Lustera, i okreće kola u pravom
smjeru. Benji je tad zašutio, i posljednja slika je prizor izdanka uglednih
patricija, smirenog idiota s pokidanim cvijetom u ruci, spokojna u
naviknutom, ustaljenom redu stvari.

Analiza likova:
Benjamin (Benji)
Rodio se kao Maury Compson ali kasnije su mu promijenili ime u Benji.
Najmlađe dijete u obitelji, gluhonijemi idiot, koji svoje reakcije i uzbuđenja
izražava zavijanjem, stenjanjem i jaukanjem. Nema dovoljno razbora čak
ni za sebičnost, on je poput životinje, ali poznaje nježnost i ljubav, iako ne
umije imenovati. Zbog svog idiotizma nije podvrgnut zakonima intelekta i
volje, pa ne potpada pod strogi kodeks obiteljske etike. Benji događaje
koje priča niže po načelu slobodne asocijacije. Priča idiota Benjia puna
buke i bijesa nije samo uvodni dio, nego i jezgra romana. Benji zapravo
nagoviještava cijeli roman i sve njegove likove u karakterističnim
situacijama.

Quentin Compson III.
Najstarije dijete Compsonovih, neurotični student na Harvardu. On je
prototip mladića kojega opsjedaju misli o incestu i samoubojstvu.
Quentinov duh je složen i neprestano se odaje apstrakcijama, elegičnim
meditacijama, patetičnim uspomenama i boležljivoj introspekciji. Quentin
je glavni karakterni simbol etičkih principa tradicionalnog humanizma
svoje obitelji, ponosan i puritanski moralan.

Jason Compson IV.
Odgovoran i zreo, ali pokvaren glavar obitelji nakon očeve smrti. Jason je
simbol svega što je Faulkner nazvao “snopesism” (eng. = snobizam), on
je moderni naturalizam i animalizam primitivne i surove klase skorojevića.
Jasonovo djelovanje pokreće materijalno (konkretno novac), a krivca za
svoj neuspješan život traži u drugima. Istovremeno on je i sadist, jer
budući da on nije uspio u životu, namjerava ga svima oko sebe dodatno
zagorčati. Na kraju ga stiže svojevrsna poetska pravda kad Quentina
krade novac koji je ustvari njen, i bježi sa cirkusantom. To je ujedno i
konačan udarac obitelji Compson, nakon kojeg počinje njeno sve brže
propadanje.

Candace (Caddy) Compson
Samovoljna i putena nimfomanka, udaje se za jenkija i bankara Herberta
Heada, međutim rađanjem nezakonite kćeri Quentine počinila je grijeh
protiv morala, protiv obiteljske tradicije, i protiv ekonomskih interesa
obitelji. Razvodi se i odlazi u drugi grad, dok kćer ostaje u kući
Compsonovih. I prije je prilično često mijenjala muškarce (Charlie, Dalton
Ames), a ponudila se i bratu Quentinu.

Jason Compson III.
Glava obitelji, otac trojice braće i Caddy, po zanimanju odvjetnik, sklon
piću. Hobi je pisnje o stanovnicima Jeffersona, i zapisivanje nekih, po
njemu vrijednih filozofskih misli. U njegovo vrijeme počinje propadanje
obitelji Compson, jer je on prodao sve posjede osim same kuće sa vrtom,
barakom za crnce, stajama i hambarima. Umire 1912., i nakon njega
obitelj preuzima sin Jason.
Caroline Buscomb
Majka, neuravnotežena i melankolična žena, ovisna o lijekovima.
Sažalijeva sebe i svoju sudbinu, smatra da je njena obitelj (Buscomb)
prokleta i da je ona unijela nesreću među Compsonove, očekuje da je i
drugi sažaljevaju. Nije posebno brižna za djecu, više se brine za sebe, i
jedino joj je Jason koliko toliko drag, jer joj je najsličniji. Najviše prezire
Caddy koja ih je osramotila, a naslućuje i probleme u svezi s njenom
kćerkom Quentinom.

Teme za raspravu:
Tehnike pisanja u ovome romanu međusobno vrlo razlikuju; Benjievo i
Quentinovo poglavlje pisano je u obliku toka svijesti - pisac precizno, bez
prepravljanja ili ukrašavanja bilježi njihove misli, koliko god su zapetljane
i nerazumne, dok se u Jasonovom poglavlju koristi solilokvij (tehnika
kojom sama ličnost romana, bez autorove nazočnosti, prikazuje čitateljima
sadržaj svoje psihe i svoje psihičke procese, pretpostavljajući da je netko
sluša), a u zadnjem čisti realizam. Baš zbog tehnike pisanja, prva dva
poglavlja su dosta nerazumna, dok su zadnja dva puno lakša za čitati.

Podrijetlo naziva romana je iz poznate Shakespeareove tragedije Macbeth,
5. prizor, 5. čin:
„Život je sjen što luta, bijedni glumac
Što se na pozornici života razmeće, prodrhti
Svoj sat, i ne čuje se više; on je bajka
Koju idiot priča, puna BUKE I BIJESA
A ne znači ništa.“
OLIVABAY nije na forumu  
Old 14.12.2009, 03:53 AM   #157
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

August Šenoa - Branka

August Šenoa rođen je u Zagrebu 1838. i umro 1881. godine. Doba od 1865. do 1881. godine naziva se Šenoinim dobom jer ga je Šenoa obilježio značajnom djelatnosti u hrvatskoj kulturi. August Šenoa je pisao poeziju, prozu, dramu, kritiku, novinarstvo. Studirao je u Zagrebu, Beču i Pragu. Objavio je novinarske tekstove i pjesme u “Pozoru” i “Naše gore list”. Objavio je feljtone pod nazivom „Zagrebulje“ i komediju „Ljubica“. Njegova poznata djela su Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke, Branka, Prijan Lovro i Prosjak Luka.

Mjesto radnje:
Radnja se odvija u Zagrebu, središtu hrvatske kulture,
te u Jalševu, gorskom selu koje je kulturno siromašno.

Vrijeme radnje:
Sve se zbiva za vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda (ilirskog pokreta),
kada se počinje buditi Hrvatska.

Kratki sadržaj:
Branka je još kao dijete doživjela tragične događaje. Otac joj je pretukao majku na smrt te je on sam poslije poginuo u ratu. Ona je bila tvrdoglava, osjećajna, lijepa i pametna djevojka. Njezina baka ju je odgojila. Brankina najbolja prijateljica je bila Hermina kojoj govori svoje probleme. Branka joj je govorila o tome kako želi postati učiteljicom. Branka je odbila gospodina Marića, umišljenoga gospodina koji je poznavao poglavare u gradu, koji ju je zaprosio. Marić se je zbog toga svim silama trudio da Branka nigdje ne pronađe posao. Njezinu molbu nisu nigdje prihvatili. Ali je Herminin otac čuvši to odmah poglavarima objasnio kako je Branka djevojka koja ima talenta te je ona dobila posao u Jalševu. U početku joj je bilo teško, imala je puno neprijatelja koji su se protivili mladim ilircima, te su je htjeli što prije svrgnuti. Ali ipak su ju podržavali dobri ljudi, župnik, načelnik, načelnica i grof Belizar. Branka je “probudila Jalševo iz zimskog sna”. Između grofa Belizara i Branke se stvarala ljubav. Tako je grof Belizar na njegovoj zabavi u gradu zaprosio Branku. Ona nije odgovorila. Sutradan ju je savjetovao župnik, dobar starac, da slijedi srce. Tako je Branka odlučila udati se za grofa i postala groficom.

Ovaj roman govori o teškom životu jedne zagrebačke djevojke koja želi nešto učiniti za domovinu. Ona je htjela postati učiteljicom. Tako je dobila posao u Jalševu. Tamo joj je bilo teško jer su joj se neki ljudi protivili. Ona se ne obazire na njih i napreduje. Naučila je djecu osnove za život. U međuvremenu se i stvara ljubav između nje i grofa Belizara. Na kraju ona ipak pristaje postati groficom.

Dojam o djelu:
Ovaj roman u meni budi osjećaje prema domovini, govori kako smo svi mi dužni domovini za njezin napredak. Tako i Branka uvijek ima nade i svojim znanjem doprinosi narodu.


drugi način



Mjesto radnje:
Grad Zagreb i selo Jelševo.

Vrijeme radnje:
Radnja se odigrava u drugoj polovici devetnaestog stoljeća,
za banovanja mađarski orijentiranog bana Levina Raucha.

Tema:
Borba protiv mađarizacije i germanizacije temeljena na idejama ilirizma.

Pouka:
Treba biti odan svojoj domovini, čuvati i njegovati kulturne i jezične
vrijednosti svog naroda, kao i ravnopravnost žena i muškaraca u društvu.

Kratki sadržaj:
Branka živi s bakom u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Majka joj je rano umrla, a otac je poginuo u američkom građanskom ratu. Lijepa i pametna, skromna, poštena i istinoljubiva djevojka, završila je učiteljsku školu. Najbolja joj je prijateljica Hermina koja potječe iz imućne činovničke obitelji. Dok ona razmišlja samo o dečkima i udaji Branka u prvi plan stavlja ideje ilirizma i nastoji raditi na prosvjećivanju svog naroda. Siromašna i bez utjecajnih veza nikako ne uspijeva dobiti posao u Zagrebu pa ni u okolici. Najveće probleme stvara joj Marić, nekadašnji kolega iz razreda, a danas prevrtljivi smutljivac uvijek odan onima koji su na vlasti. Zahvaljujući Hermininom ocu a ponešto i vlastitoj upornosti uspijeva dobiti posao u zabačenom Jelševu. Dolaskom u Jelševo nastaju novi problemi, a najveće probleme stvara joj učitelj Šilić sa svojom ženom i bilježnik Šandor Mišoci. Ovi nastoje mještane držati u neznanju kako bi iz njih mogli izvlačiti što veću korist i Branka se sa svojim idejama ne uklapa u njihove planove. No, na sreću, nije osamljena. Na njenoj su strani općinski načelnik i seoski župnik. Nekako u to vrijeme u Jelševo dolazi iz Beča grof Belizar. Tu nastoji obnoviti uništeno imanje i u nekoliko navrata susreće Branku koja se konačno uspjela pristojno smjestiti i dovesti k sebi baku iz Zagreba. No nažalost, Šilićevim podmetanjima nema kraja, a u svojim nastojanjima da uništi Branku služi se velikim podvalama i podlostima. Branka se ne predaje i na kraju školske godine njeni su đaci polučili puno bolje rezultate od Šilićevih. Dobiva veliko priznanje i ponudu da se vrati u Zagreb. Iako je ponuda bila primamljiva omiljena seoska učiteljica odluči ostati sa svojim đacima u Jelševu. Na kraju, udaje se za grofa Belizara i njenoj sreći nije bilo kraja.


Analiza likova:
Glavni lik, učiteljica Branka Kunović, djevojka je bez ijedne mane. Može se reći idealna mlada žena. Ona je personifikacija piščevih ideala temeljenih na idejama ilirizma. Svom silinom nastoji nacionalno osvijestiti svoje đake i u njima probuditi želju za znanjem, kako bi se što efikasnjie mogli oduprijeti snažnom nastojanju vlasti u mađarizaciji i germanizaciji Hrvatske. U svojim nastojanjima susreće se s puno otpora koji joj pružaju kolege na poslu, opsjednuti jedino vlastitim probitkom, pohlepom i egoizmom. No Branka je nepokolebiva i ustrajna u provođenju svojih ideala. Probija se kroz život velikom upornošću i vlastitom sposobnošću. Njen trud biva nagrađen udajom za mladog, lijepog, bogatog i obrazovanog plemića.

Grof Belizar jedan je od pozitivnih likova pripovijetke. Zbog majke koja mrzi Hrvatsku zaboravio je čak i hrvatski jezik. Živi u Beču, a u Jelševo dolazi kad ga majka na prevaru želi oženiti pokvarenom plemkinjom. Zahvaljujući svojoj naobrazbi uspije podići zapušteno imanje, a uz pomoć mjesnog župnika i Branke uči i hrvatski jezik. Iako bogat i plemenitog porijekla ženi se za siromašnu učiteljicu.

---------- Post je dodat u 02:53 AM ---------- Prethodni post je napisan u 02:52 AM ----------


treći način

Tema:
Brankin život i odlazak u Jalševo. Tamo je bila učiteljica i tom je zvanju posvetila život.

Osnovna misao pisca:
Ovo je roman. Govori o životu jedne mlade zagrepčanke koja želi postati učiteljica. Ona je vrlo inteligentna i to joj uspijeva. Problem je u tome što u Zagrebu više nema mjesta. Ona mora ići u Jalševo, jedno malo selo. Oprašta se od svoje umrle majke i odlazi. Tamo doživljava razne neugodne stvari. Djeca su ju zavolila, a i ona je njih. Branka također ima prijateljicu Hreminu kojoj stalno piše pisma i objašnjava joj što se s njom događa. Vrlo je spretna i jako dobro uči djecu. To je i dokazala na ispitu pokazavši što sve djeca znaju. Ona je djecu odvodila na osamljena mjesta u šumi i tamo ih je podučavala. Problem je u tome što se neki s tim ne slažu i pišu po novinama razne za Branku ponizne stvari. Branka se ipak ishrvala sa svim poteškoćama i pridobila povjerenje mještana. Puno se savjetovala kod župnika. Župnik joj je rekao da se uda za grofa Belizara no ona u početku to njegovo mišljenje nije poštivala, no ipak na kraju je popustila i udala se za grofa Belizara.

Kratki sadržaj:
Uvod
Upoznajemo se s djevojkom Brankom i njenim životom. Upoznajemo se i s njezinom prijateljicom Herminom kojoj će Branka u daljnjem tijeku knjige slati pisma. Saznajemo da je Hermina položila ispit za učiteljicu. Branka je vrlo pametna i spretna, zna svirati klavir, lijepo crta, izvrsno veze, zna govoriti francuski.

Zaplet
Branka želi postati učiteljicom i to na selu ili u nekom nevelikom mjestu. Hermina joj govori da je to robovanje, ali Branka je čvrsta u svojoj odluci. Ona želi raditi za opće dobro naroda. Brankin otac je poginuo u građanskom ratu u Americi. Branka se sprema za odlazak na svoje radno mjesto u Jalševo i jednog dana odlazi vlakom. Ona dolazi u selo i tamo se upoznaje sa osobama u školi. Škola je stara i u ruševnom je stanju. Branka je odlična učiteljica i svi mještani su toga svjesni, no neki zli ljudi pišu članke po novinama kako ona nije dobra učiteljica.

Vrhunac
Branka dobro uči svoju djecu i to pokazuje pred svima na ispitu. Dobiva ponudu da se vrati u Zagreb i da tamo bude učiteljica, ali ona je zavoljela ovo mjesto, njegove žitelje i na kraju svu tu djecu stoga ne želi otići. Ona piše mnogobrojna pisma Hermini. Priča o svom živou u tom mjestašcu.

Rasplet
Župnik objašnjava Branki zašto se treba udati za grofa Belizara. Ona isprva ne priznaje to njegovo mišljenje, ali ipak shvaća da župnik ima pravo. Branka se udaje za grofa Belizara.

Mjesto radnje:
Na početku knjige se spominje Okić. Radnja se prvo odvija u gradu, a onda postepeno prelazi na selo, tj. Jakševo. Branka je živjela u Vlaškoj ulici, kod crkve sv. Petra, sjedila je kod prozora i marljivo vezla. Branka je morala tražiti posao izvan Zagreba, jer u njemu više mjesta nije bilo. Brankina majka je umrla i bila je pokopana na Petrovom groblju; na humku se dizao drveni križić, na kojem je visio uveli vijenac, pokriven snijegom. Do Jakševa se morala voziti i kočijom jer je vlak bio predaleko od mjesta. Vozili su se kroz visoke planine. Put kojim su išli bio je uzak i opasan. Jalševačke ulice bile su popločane kamenjem. Trg je bio mali, sred kojeg stajaše zdenac među dva jablana. Škola je bila u ruševnom stanju. Stupići trijema stranom su nagnjili, stranom od crvi rastočeni, pa nam se mogu svaki čas srušiti na glavu. Brankina soba u kući uopće zapravo nije ličila na sobu; pusta, prazna komora. Vapno po stijenama bilo požutjelo, naokolo po tavanicama visila paučina, pod blatan, a peć na više mjesta probušena. Soba je imala samo jedan, za sada razbijen, prozor. Grof Belizar je imao kuću u Beču. Branka je često svoje učenike vodila na osamljeno mjesto u šumi i tamo ih podučavala. Tamo su se djeca mogla napiti izvorske vode.
Vrijeme radnje:
Bila je jesen. Branka je Hermini uzastopno slala pisma. Baka cijelu noć nije spavala zbog brige nad unukom. Kad je Branka odlazila u svijet već je bila zima i bilo je studeno. Branka je nekoliko puta razgovarala sa župnikom i on joj je savjetovao što da radi i kako da se ponaša. Opet je došla jesen, najljepše doba godine u Hrvatskoj. Radnja knjige se odvijala u 19. st. u doba Bachovog apsolutizma. To možemo zaključiti po tome što je Šenoa živio u to doba.

Analiza likova:
Branka
Imala je oko sedamnaest godina. Bila je tipično gradsko dijete, glatke crne kose, i osobito sjajnih vrlo pametnih očiju. Željela je postati učiteljica. Majka joj je umrla. Često je sjedila pred prozorom i marljivo vezla. Nije mogla dobiti mjesto učiteljice u Zagrebu pa je pošla u Jalševo. Uzastopce je pisala pisma Hermini. Njena je soba u školi izgledala kao svinjac, a ne soba učiteljice. Svoje učenike je vodila na osamljeno mjesto u šumi i tamo ih je podučavala raznim stvarima. Voljela je svoju djecu. Puno je razgovarala sa župnikom. Na kraju svega se udala za grofa Belizara.

Hermina
Ona je bila Brankina prijateljica. Položila je ispit za učiteljicu, ali to nije bilo iz ljubavi prema zvanju nego zbog prisile za razliku od Branke koja je to radila iz ljubavi. Često je od Branke dobivala pisma u kojima je Branka opisivala svoju okolicu svoj način života. Ohrabljivala je Branku sa svojim pismima.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 14.12.2009, 03:57 AM   #158
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

August Šenoa - Branka

treći način

Bilješke tjekom čitanja:
- Razgovor između Branke i Hermine
- Dok je Branka bila mala njezini roditelji bili su bogati sve do jednoga
dana kada je Brankin otac sve izgubio na kockanju. Kasnije joj je
umrla majka, a otac kako je bio tužan otišao je u svijet ostavivši
Branku njezinoj baki. Nakon nekoliko mjeseci izbio je građanski rat u
SAD-u i njezin tata je otišao kao dobrovoljac u rat i tamo je poginuo
- Jednog dana šetale su se Branka i Hermina po zagrebačkim ulicama
kada im se pridruži Marić
- Sve molbe koje je Branka poslala za posao učiteljice bile su odbijene
- Branki je u kuću došao Marić - ona se posvađala s njim
- Branka je poslala mnogo molbi za posao ali sve su bile odbijene zato
jer je Marić govorio razne gluposti o njoj i zato nije dobila posao
- Nakon dugog vremena Branka je dobila posao u Jalševu
- Hermina je dobila pismo od Branke gdje joj ona sve opisuje o Jalševu
- O Branki je izašao članak u novinama
- Branaki su ponudili posao u Zagrebu ali ona je to odbila
- Branku je na jednoj zabavi zaprosio grof Belizar
- Ona mu je odbila dati svoju ruku
- Župnik je nagovorio Branku da se uda za grofa
- Oni su se udali i sve je bilo dobro

Mjesto radnje: Zagreb i Jalševo

Vrijeme radnje: XIX stoljeće

Tema: Brankin život
Ideja: Pravda i ljubav uvijek pobjede
Sadržaj:
U Vlaškoj ulici živjela je djevojka po imenu Branka. Nije joj bilo više od sedamnaest godina. Bila je vrlo lijepa i vrijedna. Jednog dana dok je plela papuče došla joj je u posjet prijateljica Hermina. Počele su pričati o raznim stvarima. Branka je htjela biti učiteljica. Na kraju razgovora su se oprostile i Hermina je otišla kući. U to vrijeme, djevojke su morale biti učene o svim stvarima. Branka je bila baš takva. Imala je težak život, otac joj je bio trgovac. No prokockao je cijelo imanje i na kraju poginuo u američkom građanskom ratu. Majka joj je umrla pa ju je odgojila baka. Branka je htjela otići iz Zagreba. Jedne noći o tome je razgovarala s Herminom. U njihov razgovor uključio se i mladi gospodin Marić. Budući da je Marić bio dosadan Branka i Hermina su otišle. Kada je Branka došla kući, baka joj je dala neke papire. Saznavši da nije dobila mjesto učiteljice pala je u očaj. No sljedećeg jutra sve je bilo dobro, u posjet joj je došao Marić. Branka je prema njemu bila hladna sve dok je on nije zaprosio. Nakon kraćeg razmišljanja odbila ga je. Marić je otišao. Branka je i dalje slala molbe za učiteljsko mjesto, ali ga nije mogla dobiti. Za to vrijeme Marić je sve više želio imati Branku. On je također bio učitelj, ali je prezirao to zvanje pa je postao činovnik i špijun. Sve mu je polazilo za rukom osim osvojiti Branku. Zato je svom snagom radio da Branka ne dobije to mjesto. Lagao je ljudima da je Branka zla, a svećeniku je rekao da je nevjernica. No, kao špijun je nešto morao riješiti pa je otišao iz grada. Za to vrijeme Herminin otac je pomogao Branki da dobije mjesto učiteljice u Jalševu. Branka je obećala baki da će i nju dovesti čim se smjesti. Marić nije mogao vjerovati kada je saznao da je Branka u Jalševu. Čim je stigla Branka je napisala Hermini pismo o tome kako je putovala, kako se smjestila i kakvi su ljudi u Jalševu. Nedugo zatim Branka je poslala Hermini i drugo pismo. U njemu je pisala o glavnim ljudima iz Jalševa. Došlo je proljeće. Jednog dana, sa župnikom i načelnikovom ženom, Branka je posjetila stari grad, kojeg je posjedovao grof Belizar, koji inače živi u Beču. Iako je bio Hrvat majka ga je odgojila potpuno drukčije. Župnik je Branki i načelnikovoj ženi ispričao mnogo stvari o Belizaru. Kada je župnik završio priču vratili su se u selo. U lipnju je Brankina baka došla u Jalševo. Branka je odmah napisala pismo Hermini o tome kako se njezina baka snalazi u Jalševu, o početku školske godine i o mnogim drugim stvarima. Napokon, došla je i jesen. Grof Belizar se vratio na svoje imanje. Iz jednog razgovora sa župnikom grof Belizar je poželio upoznati Branku. Jednom prilikom Jalševački učitelj Šilić, u novinama je objavio članak protiv Branke. To je Branku veoma pogodilo. Članak je napisao neki Šilićev rođak. Jednog dana grof Belizar pođe u lov. U šumi je vidio Branku s djecom. Župnik je nabavio dokaze protiv Šilića i njegovog rođaka. Belizar je obećao župniku da će se uz njega boriti dok ga ne oslobode optužbi. Branka je poslala Hermini pismo u kojem je pisalo o ispitivanju njenog i Šilićevog odjela. Bolji je bio njezin odjel. Branka je osramotila Mišocija i tako mu vratila za urotu koju je on skovao sa Šilićem protiv nje. Još istog dana, župnik je primio pismo upućeno na Branku. U pismu je bio poziv za Branku da bude učiteljica u Zagrebu što je Branka odbila. Za jednog razgovora u šumi Belizar je župniku rekao da će zauvijek ostati u Jalševu. Isto tako je rekao da je iz Jalševa otišao zbog majke i zaljubljenosti u neku groficu. No, ispalo je da ta djevojka ima sina. Poslije razgovora otiši su u Belizarov grad. No, jedne večeri u Belizarovu gradu u prisustvu svih seljana, Belizar je zaprosio Branku. Branka ga je odbila zbog čega je tugovala. Ipak na nagovor župnika, Branka je na kraju pristala i udala se za grofa Belizara.

Analiza glavnih likova:
Branka – “Ne mislim da joj je više od semadnaest godina bilo“...
Hermina – “Uniđe mala plavuša, vitka, ponešto blijeda”...
Grof Belizar – Bogat u uljudan čovjek koji je oženio Branku
Marić – “Crte njegova lica bijahu vrlo pravilne, ali nimalo duhovite”...

Sporedni likovi:
Župnik Šilić, Šilićka, baka, Herminin otac

Dojam o djelu:
Ovaj roman mi se je svidio zato jer su se Branka i grof na kraju
vjenčali, a Branka je konačno dobila posao učiteljice u Jalševu.

četvrti način

Mjesto radnje:
Zagreb, Jalševo - zabačeno selo

Vrijeme radnje:
19. stoljeće, vrijeme ilirskog preporoda

Tema:
Život i rad učiteljice Branke u zabačenom hrvatskom selu Jalševu

Osnovna misao:
Ne živi i ne radi čovjek samo za sebe, već da pomogne i svojoj braći,
i svojim bližnjima.


Glavni likovi:
Branka, Hermina, grof Belizar, župnik jalševački, gospodin Šilić.

Sporedni likovi:
Brankin otac, Brankina baka, gospodin Marić, Herminin otac i majka,
školski izvjestitelj, mesarica, Šilićeva supruga, grofova majka,
načelnik Jalševa i njegova supruga, bilježnik Šandor, blagajnik,
zakupnik Izraeličanin, liječnik...

Pozitivni likovi:
Branka, Hermina, Herminin otac, grof Belizar, župnik, mesarica,
Brankina baka.

Negativni likovi:
Gospodin Marić, učitelj Šilić i njegova supruga, bilježnik Šandor.

Moralna karakterizacija Branke:
- dobra i poštena

«Samo Branka, najpametnija, najpoštenija djevojka, proniknuta svetim žarom za svoje znajnje, za svoj narod...»

- plemenita, poštena, puna ljubavi

«Srce me vuče među narod, među djevojke naše, da sijem ondje sjeme plemenitosti, poštenja, ljubavi.»

- vrijedna

«Vazda joj je pred očima lebdio zadatak: da mora na svoje noge stati, da se mora sama skrbit za svoj život. Da se ustrajnu radu priuči, da lakše steče sredstva za više naobraženje, počela je zarana radit za srance, pače više neg je od potrebe bilo.»

- idealista

«Branka bijaše djevojka oštroumna, logična i ozbiljna, al kraj svega toga ponešto idealistkinja.»

- iskrena

«Da, gospodine, i ja sam samo iskrena. Ja gorku istinu nisam mogla, nisam htjela zaodjenuti u slatke, dvojbene riječi.»





- domoljubna

«Takova žena bit će i bolja Hrvatica, jer stekav si naukom i radom samosvijesti, vidat će bolje rane svoje domovine, biti odvažnija, pa će i u kolu svoje obitelji radit za svoj dom, za svoj narod, uzgajat će djecu nekim svetim zanosom, nu, bit će prava hrvatska majka, koja će muža si bodrit na junaštvo, nipošto zavlačit ga u kukavštinu. U Zagrebu, u srcu naše domovine ima toliko hrvatskih obitelji kojih veže samo neka vanska sveza nipošto ljubav za posvećeno kolo domaće zadruge, ljubav za narod i domovinu, ljubav za sve čovječanstvo i što je u svijetu lijepo i plemeniti.»

- ne želi biti ničiji rob

«Zar nije robovanje kad moraš obijat i ova i ona vrata po gradu, kad moraš drhtat od hira svakoga razmaženoga gospodskog čeda, kad nemaš nad njim vlasti, jer rekneš li oštriju riječ, rasrde se roditelji, otkažu ti.»

- poštiva svoju mrtvu majku

«Majko! Slatka majko moja! Pogledaj na me, na jedinicu svoju! Putnica sam, polazim u svijet, rastajem se s tobom, tvojim milim grobom! Kunem ti se da ću biti poštena, vrijedna dovijek, da će mi srce ostati plemenito do groba!»

Poteškoće na koje nailazi Branka u Jalševu:
Kad je Branka došla u Jalševo, naišla je na negostoljubivu obitelj Šilić. Gospodin Šilić i njegova supruga bili su učitelji u školi, ali vrlo primitivni ljudi, koji se nisu brinuli ni o školi ni o djeci. U Branki su vidjeli svoju suparnicu i pokušavali joj na sve načine napakostiti. Dočekali su je u otvorenoj «kočiji», njen stan nije bio uređen, već prljav - pun svinja i kokoši. Većina ljudi u Jalševi su bili priprosti i neuki seljaci, primitivci koji su mislili da žena nije stvorena za intelektualca, već da stoji u kući, odgaja djecu i čuva blago. Kada su vidjeli da je Branka postigla velike uspjehe sa djecom, onda su uputili pismo u novine, u kojima su Branku oblatili, kako bi je iz sela istjerali.

Položaj intelektualaca u primitivnoj sredini:
Položaj intelektualaca u primitivnoj sredini je bio veoma težak. Seljaci su smatrali da je ulaganje novca u školu i učitelje bacanje novca, i da « glupu i prostu» djecu ne treba ništa naučiti, već samo kako da se brinu o svom imanju i blagu. Diploma im nije značila ništa, a naročito ne diploma jedne žene. Oni su uvijek radili po svome i svaka osoba koja bi predložila nešto bolje za selo za što je trebalo uložiti i novaca i truda, za seljake je bila neprijatelj. Učitelj koji se s djecom ponašao kao da su mu ravna, i pri učenju nije upotrebljavao šibu, po njihovom mišljenju djecu nije mogao ništa naučiti.


«Ona da govori s djecom kao da su joj ravna, u njezinoj školi da ne ima ni palice ni šibe, što je ipak potrebno da se djeci zarana istjeraju zle navike, naravski je da je se djeca nimalo ne plaše, i potom ne može biti nikakva napretka.»

Dojam o djelu:
Djelo mi se veoma svidjelo, jer se u njemu opisuje hrvatska djevojka,
koja voli svoju domovinu, bori se za nju, a koja je ujedno i vrijedna,
dobra, plemenita, poštena i puna ljubavi. Težak je život prošla da bi
ostvarila svoje ciljeve i na kraju je svojom upornošću i uspjela.
Naročito mi se sviđa sretan završetak knjige u kojem Branka
napokon pronađe čovjeka kojega voli, koji voli nju i ostaju zajedno.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 14.12.2009, 04:00 AM   #159
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Volter - Kandid

Voltaire (1694. - 1776.), francuski književnik, povjesničar i filozof;
najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Voltaire, pravim imenom Francois Marie Arouet, rođen je 21. studenog 1694. u Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717. u tvrđavu Bastilju, gdje ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja će mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeća. U razdoblju od 1717. do 1726. slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Voltaire opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726. odlazi u Englesku, gdje će ostati tri godine. Rečeno je "da je Voltaire napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da bude uhićen. Uz to Voltaire sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkog sustava parlamentarne monarhije te filozofskih djela Newtona, Lockea i Shaftesburyja. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska pisma ili engleska pisma. Kada se djelo pojavilo u Francuskoj (1734.), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Voltaire, da bi izbjegao uhićenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744. vraća se u Pariz, gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV., ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraćeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Voltaireovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Voltaire se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778. vraća se trijumfalno u Pariz, gdje ubrzo umire.

"U Voltaireovu liku susrećemo pravoga vođu i organizatora prosvjetiteljskog pokreta. Rijetko je koji prosvjetitelj s tolikom izrazitošću i uspjehom u sebi sjedinio sve osnovne tendencije 18 stoljeća, i stoga ono s punim pravom nosi njegovo ime, te ako je jednom riječju pokuša izraziti, što je prosvjetiteljstvo, nije pretjerano reći: to je Voltaire sam. Ogroman utjecaj, što ga je vršio na suvremenike, ostavio je tragove, koji se još i danas osjećaju u kulturnoj svijesti europskoga čovjeka i neprimjetno su prisutni na svim područjima duhovnoga stvaralaštva što Voltaire nesumnjivo zahvaljuje svojoj besprimjernoj univerzalnosti. On je pjesnik i romansijer, epigramatik i dramski pisac, satirik i esejist, prirodoslovac i historičar, teolog i filozof, a prvenstveno kritičar. U povijesti europske kulture teško je naći pojavu toliko osebujnu i proturječnu, utjecajnu i borbenu i nadasve humanu. "Ferneyski patrijarh" doista u svoje doba predstavlja "savjest čovječanstva" i njegova mukotrpna, teška,no svagda
uporna i beskompromisna borba protiv svih mogućih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjičenja, protiv socijalne nepravde i ugnjetavanja, a najviše protiv strašnog fanatizma, nesnošljivosti i terora, ostat će zauvijek svijetao primjer borbe europskoga čovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres, za svoju političku i duhovnu slobodu."

"Kad mu je bilo 18 godina, Voltaire je vjerovao, da će ući u povijest kao veliki pisac tragedija; kad mu je bilo trideset kao veliki povjesničar, a u četrdesetoj je godini vjerovao da će ući u povijest kao epski pjesnik. Sigurno nije ni zamišljao da će ljudi sa zadovoljstvom čitati njegove male pripovijetke, dok će mu sva druga djela spavati vječnim snom na policama biblioteka."

"Oni koji se nisu usuđivali napasti Voltairea zbog njegove teologije, optuživali su ga za plagijat. To je uvijek bio najlakši način, da se omalovaži jedan veliki pisac; sve je to rečeno, rečeno je čak i to da je sve rečeno, i ništa nije lakše nego približiti odlomak jedne knjige odlomku druge."

"Ono što Voltaireovim pripovijetkama daje jedinstveni sjajan karakter, nije izmišljanje subjekta, nego splet raznih vrlina, prividno proturječnih, koje je autor prikazao."

Što ima zajedničko tako raznovrsnim Voltaireovim djelima? Prije svega ton, koji je kod Voltairea uvijek podrugljiv, brz i, barem po izgledu, površan. U tim djelima vi nećete naći ni jednu jedinu osobe koju autor
smatra sasvim ozbiljnom. Sve su one ili utjelovljenje jedne ideje, jedne doktrine, ili heroji mašte, izvučeni iz nekog paravana od laka, ili iza nekog kineskog zastora. Možete ih mučiti, spaljivati, a da ni autor, ni čitalac ne osjete pravog uzbuđenja. Njegova pripovijedanja su same katastrofe, ali ih duh uvijek natkriljuje; njihov tempo je tako brz da nitko nema vremena da se ražalosti. Voltaire uživa da prikaže svećenike, koje naziva magima, suce, koje zove muftijama, novčara, inkvizitore, Židove, naivčine i filozofe. On ima nekoliko izabranih neprijatelja, koji se pojavljuju u svakom romanu nanovo prerušeni. Što se žena tiče, on ih malo cijeni, prema njegovu mišljenju, one misle samo na to kako će obljubiti nekog mladog, lijepog i dobro građenog muškarca, ali, kako su podmitljive i bojažljive, one će se podati i nekom starom inkvizitoru ili nekom vojniku, ako se tako mogu obogatiti ili spasiti svoj život; one su prevrtljive i odrezale bi nos svome mužu, koga gorko oplakuju, samo da izliječe nekog novog ljubavnika. Ono što zapravo čini jedinstvo ovih pripovijedaka je Voltaireova filozofija. Za nju su rekli, da je "kaos jasnih ideja", i da je, prema tome, neskladna. Faguet prigovara Voltaireu, da je sve pregledao, sve ispitao, a ništa produbio: "Je li optimist? Je li pesimist? Vjeruje li u slobodnu volju ili u sudbinu? Vjeruje u besmrtnost duše? Vjeruje li u boga? Niječe li svaku metafiziku i je li donekle agnostik, ili, nije lli to samo do izvjesne mjere, to jest, je li ipak metafizik?… Tko će mi odlučno odgovoriti sa da ili ne na ma koje od ovih pitanja…"

Voltaireovi aforizmi:
Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukući noge.
Tko ograničava svoje želje, uvijek je veoma bogat.
Ljude hvalimo kad ih smatramo oholima, a molimo kad ih smatramo slabima.
Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima.

Anegdota o Voltaireu:
Kada su 1734. godine tiskana Voltaireova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života, francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje djelo smatralo heretičkim, knjiga je spaljena, a Voltaire je morao napustiti Pariz. Gledajući kako mu spaljuju knjige na lomači, Voltaire je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku, više se prodaju."

Filozofski roman:
Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajući takva djela ne misle ni jednog trenutka da će čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotiv, čini im se poželjnim da se filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovijedanje. Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato da bi s više slobode izrazio ideje koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to će biti umireniji i lakše će prihvatiti istine koje iznenađuju. Zato će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme kada se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći se nevjerojatnim.

Candide:
Filozofski roman francuskog književnika Voltaira. Voltaire je ovaj roman objavio 1759. godine u Ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijeće ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Voltaireova života), ali i napadana. Na optužbe Voltaire jednostavno odgovara da on tu djetinjariju nije napisao.

"Candide" je nastao u isto vrijeme iz Voltaireova iskustva i iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vječno biće nije ništa bolje stvorilo, to je zato, što ništa bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova. Voltaire će staviti tu misao u usta Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog učenika, mladog Candida, koji će upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim će posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što će reći, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a nebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograničimo svoju djelatnost i pokušajmo izvršiti svoj zadatak što najbolje možemo. Zaključak naučen građanski, koji je Voltaireova posljednja riječ, kao što će kasnije biti Goetheova. Sve je loše, ali se sve može popraviti. Time je Voltaire najavio moderna čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu." (A. Maurois)

Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Voltaire nije previše pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad bismo Voltaireove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Voltaire postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike), neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Candide živi "u najboljem od svih mogućih svjetova".

Voltaireov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa Leibinza, po kojoj je svijet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne osporava direktno, već Voltaire svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih mogućih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Voltaireove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija, nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Voltaire propovijedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako već ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svijet unaprijedio. To bi mogao biti smisao Candidovih riječi upućenih Panglossu kako svatko treba uzgajati svoj vrt.

Voltaire je svoje remek-djelo Candida, napisao 1759., u svojoj šezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zaključio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlađi, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao poslije šezdeset godine. Oni su oslobođeni od mladenačkih tjeskoba, od jurnjave za položajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literatura ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama oduzima prevelik dio njihovih snaga.

"Jednog dana sve će biti dobro, to je naša nada; Sve je dobro danas, to je iluzija." Već se u ovoj pjesmi vidi nacrt doktrine progresa i filozofije, koju će Voltaire razraditi u Candidu.

Pisci našeg vremena otkrili su, da je svijet besmislen; ali je Voltaire u Candidu napisao sve, što se o tome može reći; rekao je on to duhovito, što je bolje nego se ljutiti, i što ostavlja nešto hrabrosti za budući rad.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 14.12.2009, 04:01 AM   #160
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

nastavak Volter - Kandid


Bilješke tijekom čitanja:
Poglavlje prvo
Candide - od latinski candidus što znači čist.
U francuskom dolazi u značenju naivan, nevin.

U zamku gospodina baruna Thunder - ten - tronckha, u Vestfaliji, živio je jedan mali dječak, kome je priroda bila dala najblaža navike. Duša mu se na licu ogledala. Rasuđivao je prilično zdravo i vrlo jednostavno; zato su ga, mislim, i zvali Candide. Stare su kućne sluge naslućivale, da je sin sestre gospodina baruna i nekog dobrog i poštenog vlastelina iz susjedstva, za koga se ta djevojka nije nikada htjela udati, jer je mogao nabrojiti samo sedamdeset i jedno koljeno; ostatak njegova genealoškog stabla uništio je zub vremena.

Barun, barunica i obitelj:
Gospodin barun bio je jedan od najmoćnijih plemića Vestfalije, jer je njegov zamak imao prozore i vrata. Čak je i njegova velika dvorana bila ukrašena jednim velikim sagom. Od svih pasa iz svojih dvorišta po potrebi je sastavljao svoj lovački čopor; konjušari su bili vodiči pasa, a seoski kapelan vrhovni ispovjednik. Svi su ga zvali monseigneur i smijali se, kad je nešto propovijedao.
Gospođa barunica, koja je težila oko tri stotine i pedeset funta, bila je zbog toga vrlo poštovana. Dočekivala je goste s dostojanstvom, koje ju je činilo još uglednijom. Njezina kći Cunegonda, koja je imala sedamnaest godina, bješe rumena, svježa, debela, poželjna. Barunov sin u svemu je izgledao dostojan svoga oca.

Pangloss:
Odgajatelj Pangloss bio je kućni prorok, i mali je Candide slušao njegova predavanja sa dobrobušnošću svoje dobi i svoga karaktera. Pangloss je poučavao metafiziko - teologo - kosmolonigologiju. Divno je dokazivao, da nema poslijedice bez uzroka i da je u ovom, najboljem od svih mogućih svijetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa barunuca najbolja od svih mogućih barunica.
- Dokazano je - govoraše on - da stvari ne mogu biti drugačije, jer pošto je sve stvoreno za neku svrhu, sve je nužno za najbolju svrhu.
Upozoravam, da su nosevi stvoreni, da nose naočari, i mi imamo naočari. Noge su očito stvorene, da budu obuvene, i mi imamo obuću. Kamenje je stvoreno, da se kleše i da se od njega prave zamci, zato gospodin ima vrlo lijep zamak; najveći barun pokrajine mora najbolje stanovati; a kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi jedemo svinjetinu čitave godine. Prema tome, oni, koji tvrde da je sve dobro, govore gluposti; treba reći, da je sve najbolje.

Ljubac Candida i Cunegonde:
Ona ga bezazleno uhvati za ruku, mladić bezazleno poljubi djevojci ruku s mnogo žara, osjećaja i naročitog milja; njihova se usta sretoše, oči zažariše, koljena zadrhtaše, ruke zabludiše. Gospodin barun Thunder - ten - tkonckh prođe pored paravana, i, videći taj uzrok i tu posljedicu, najuri Candida iz zamka snažnim udarcem noge u stražnjicu.

Poglavlje drugo
Aforizam:
Ljudi su stvoreni samo zato da pomažu jedni drugima.

Bugari su ga oteli i uvježbavali ga za rat:
Tjerali su ga, da se okreće nadesno, nalijevo, da izvadi iz puške šipku, da je opet uvuče, da nišani, da gađa, da stupa ubrzanim korakom, i udarili su mu trideset batina puščanom šipkom. Sutradan vježbao je malo bolje, tako da je dobio samo dvadeset udaraca; prekosutradan dobio je samo deset, a drugovi su ga gledali kao neko čudo.

Poglavlje šesto
Narod živi u strahu od inkvizicije:
Poslije zemljotresa, koji je porušio tri četvrtine Lisabona, mudraci te zemlje nisu bili našli uspješnijeg sredstva da spriječe potpuno uništenje, već da pripreme narodu jedan lijep autodafe.

Candide sumnja da je ovo najbolji svijet:
Ako je ovo najbolji od mogućih svijetova, kakvi su tek ostali? Hajde, još neka da su me samo išibali, to mi se dogodilo kod Bugara. Ali, vi, dragi Panglosse, najveći među filozofima, zar sam morao vidjeti, kako su vas objesili, a da ne znam zašto! O, dragi moj anabaptiste, najbolji među ljudima, zar ste se morali utopiti u toj luci? O, gospođice Cunegondo, biseru među djevojkama, zar je trebalo da vam raspore trbuh
OLIVABAY nije na forumu  
Zaključana tema

Bookmarks

Oznake
ana karenjina, analiza, andric, balzak, cehov, copic, cosic, dante, defo, dostojevski, faust, gilgames, gorski vijenac, homer, igo, lektire, njegos, puskin, sadrzaj, sekspir, sremac, stankovic, tolstoj, vajld, zlocin i kazna

Opcije teme
Način prikaza

Opcije postovanja
Ne možete kreirati novu temu
Ne možete poslati odgovor
Ne možete dodati priloge
Ne možete prepraviti svoju poruku

BB kod je uključen
Smajliji su uključeni
[IMG] kod je uključen
HTML kod je uključen


Slične teme
Tema Temu otvorio/la Forum Odgovora Poslednji post
Lektire od kojih pada mrak na oči Kijara-brm Književnost 38 20.11.2014 02:42 PM
Sadrzaj vase torbice? _Anna_ Ženski kutak 134 19.05.2010 09:16 PM
Lektire, eseji, maturski i seminarski radovi azecnirP Zastarele i obrisane teme 5 27.04.2010 07:58 PM



Forum Right Top
Forum Left Bottom Forum Right Bottom
 
Right Left
Korisnicki pristup
Zaboravili ste šifru?
Forum LeftForum Right


Forum statistike:
Korisnika: 52,374
Tema: 19,328
Poruka: 833,502

Trenutno je 409 aktivnih korisnika na forumu.
Forum LeftForum Right


Forum LeftForum Right


Izdvajamo:
Forum LeftForum Right


Preporucujemo:
Forum LeftForum Right


Radio:
Forum LeftForum Right


Marketing:
Forum LeftForum Right


Reklame:
Forum LeftForum Right
Right Right
Right Bottom Left Right Bottom Right