Header


Forum Left Top



Obrazovanje Zakoračite još jedan stepenik ka znanju. Razmenite iskustva sa koleginicama i kolegama.

Zaključana tema
 
LinkBack Opcije teme Način prikaza
Old 20.02.2009, 11:47 AM   #141
 
Avatar korisnika MARLI
 
Status : Diskutant
Reputacija : MARLI ima spektakularnu auru!MARLI ima spektakularnu auru!MARLI ima spektakularnu auru!
Reputaciona moć : 291
Korisnik od : 16.02.2007
Pol : Žensko
Lokacija : SRB/DEU
Godine : 30
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 8,961
Default

Ep o Gilagamešu

Vavilonska književnost je pisana klinastim pismom gde je najznačajniji "Ep o Gilagamešu", koji je nastao 1700. godine p.n.e.. Pisan je na glinenim pločicama koje su čuvane u Asurbanipalovoj boblioteci u Nivivi gde je bilo 300000 glinenih pločica.
U epu se govori o legendarnom junaku Gilgamešu, kralju u gradu Uruku, bio je 2/3 Bog, a 1/3 čovek. Samim tim što je bio čovek bio je i smrtan. Njegov prijatelj bio je Enkidu koga je boginja Aruru stvorila od blata i oživela sa namerom da savlada Gilgameša ali su se njih dvojica sprijateljili. Enkidu je bio ceo čovek, smrtan i kada je umro Gilagameš je bio strahovito ojađen. Bez njega više nije hteo da ži, nije jeo bio je tužan, lutao je zapušten po pustinji, jadikovao je i rešo da ode u podzemni svet da traži travu besmrtnosti da bi oživeo svoga prijatelja. U podzemnom svetu saznao je da neće uspeti, jer su bogovi besmrtnost zadržali za sebe. Našao je travu, međutim, ukrala mu je lukava zmija, vraća se bez nje i umire u svojoj palati u snu.
Lepotu i vrednost epa čine humanizam i čovekoljublje, ljubav prema prijatelju za koga sve treba učiniti i bez koga je život prazan. Pokušaj da se život održi i smrt prevaziđe je u tome da stvori besmrtno delo. Govori o nemogućnosti da se čovek približi večnosti a to može samo stvaranjem dela trajne vrednosti koje će o njemu da govore i nakon njegovog fizičkog nestanka.
Humanizam u epu je veoma izražen u druženju Gilgameša i Enkidua i tek je samoća naterala Gilgameša da razmišlja o smrti. Samu reč smrt nigde ne nalazimo u epu, iako je ona presudna, nego se o njoj govori posredno. Bez obzira na starost epa, neke teme su savremene, večne i bliske svakom čoveku: čovekoljublje, želja da se prevaziđe smrt, i da se delima čovekov život pomeri u večnost. U ovom epu pominje se Veliki potop koji je uništio ljude i stigao do Brega bogova gde oni na vrhu čuče prozebli i mokri.
Kratak sadrzaj ploča
PRVA PLOČA
Na početku ploče opisan je utvrđeni grad Uruk i njegov kralj Gilgameš. On vlada kao silnik, i narod traži od bogova da stvore junaka koji će ga savladati. Po zapovedi Anua, boga neba, boginja Aruru ga načini od blata ovlaživši ga pljuvačkom. To je novi junak Enkidu. Jeo je travu i pio vodu zajedno sa poljskim životinjama. Nekom je lovcu zasipao jame i uništavao postavljene zamke. Ovaj se prituži Gilgamešu, koji mu dade mladu ženu da svojim čarima zavede Enkidua i tako ga odvoji od stoke. Tako se sve i dogodi. Žena opisuje Enkiduu Gilgameša i njegovu snagu, a Enkidu odluči da se s njim bori. Zajedno sa ženom stiže u Uruk, gde ih narod svečano dočeka. Međutim, Gilgameš je sanjao čudan san. Po majčinom tumačenju sna, on će pobediti jednog junaka koji će mu posle te borbe postati prijatelj i brat.
DRUGA PLOČA
U prvom delu se opisuje sastanak Enkidua sa Gilgamešom i njihova borba u kojoj pobeđuje Gilgameš. Posredstvom njegove majke, oni postaju prijatelji i braća. U drugom delu Gilgameš poziva Enkidua da zajedno pođu u Kedrovu šumu i ubiju njenog čuvara strašnog Humbabu, koji je uvredio Šamaša, boga sunca, a neprestano uznemirava i stanovnike bregova.
ČETVRTA PLOČA
Šamaš, bog sunca, šalje Gilgameša i Enkidua da ubiju strašnoga Humbabu jer ga je uvredio. Gilgameš to objavljuje knezovima u gradu. Njegova majka moli ŠamaŠa da u borbi pomogne sinu. I Enkidua moli da ga zaštiti. Gilgameš i Enkidu dođu do Kedrove šume iza koje se diže Breg bogova. Uz pomoć Šamaša i ratnog boga Niniba, oni ubiju Humbabinog čuvara šume. Enkidu klone, a Gilgameš ga hrabri i nagovara da pođu dalje. Tako stigoše u šumu.
ŠESTA PLOČA
Po povratku Gilgameš opra svoje oružje i obuče novu odeću. Bio je lep, pa i sama boginja Istar baci pogled na njega. Zove ga da joj bude ljubavnik, ali on odbija i nabraja joj sva njena rđava dela. Istar se potuži ocu Anuu i traži od njega da pošalje čarobnog bika, koji bi ubio Gilgameša. Anu joj ispuni želju, ali Gilgameš i Enkidu savladaju i ubiju bika. Istar se pope na zid grada Uruka i prokle Gilgameša. Gilgameš i Enkidu slave sa narodom pobedu nad nebeskim bikom.
SEDMA PLOČA
Enkidu priča Gilgamešu svoj poslednji san: zgrabio ga orao i odneo visoko, a zatim ga ispustio te se na tlu razmrskao. On predoseća da taj san znači nesreću. I Gilgameš uviđa da mu bogovi nisu više naklonjeni. Enkidu se razboli i leži dvanaest dana u groznici. Na kraju proriče svoju smrt.
OSMA PLOČA
Enkidu umire, a Gilgameš se, žalostan, seća sretnih dana koje je proveo sa prijateljem. Šest ga je dana i šest noći oplakivao, a sedmoga dana sahranio. Pun boli luta stepom i susreće lovca. Jada mu se kako je izgubio prijatelja i kako se sada i sam boji smrti.
DEVETA PLOČA
Gilgameš je uznemiren, boji se smrti. Hoće da ode do Utnapištima, svoga praoca, od koga želi da sazna kako bi mogao postići večni život. Jurio je preko stepe i stigao do brega Mašu, na kome je kapija kroz koju prolazi sunce. Nju čuvaju škorpioni. Na njegovu molbu oni ga puste u mračni klanac. Dugo je putovao kroz tamu, a kad je izašao na svetlo, pokloni se Šamašu, bogu sunca. Ovaj ga uputi do Vrta bogova, iza koga se nalaze Svetsko more i Vode smrti, gde na jednom ostrvu živi Utnapištim. Gilgameš stigne do Vrta bogova, ciji kedrovi nose na sebi razne dragulje kao plodove.
DVANAESTA PLOČA
Gilgameš nema mira. Poziva čarobnjake i sveštenike i traži od njih da mu dozovu Enkiduov duh. Oni ga šalju u Podzemni svet, ali on ne uspeva da vidi Enkidua i da s njim govori. Po povratku iz podzemlja, na Gilgamešovu molbu Ea mu omogućuje da ugleda Enkiduovu senu i da s njom razgovara. Enkidu mu ne otkriva tajnu života i smrti jer »ako bih ti otkrio zakon zemlje koju sam video, ti bi seo i zaplakao«. Na ponovnu Gilgamešovu molbu, Enkidu opisuje svoje stanje i nestaje pre nego sto je Gilgameš mogao da ga još nešto pita. Gilgameš se vraća u Uruk i umire u svojoj palati.

---------- Post dodat u 11:47 AM ---------- Prethodni post je napisan u 11:46 AM ----------

Dositej Obradović

(1742-1811)


Rođen u Banatskom Čakovcu, rano je ostao siroče, školuje ga rođak, kao dete čita samo knjige o svecima te želeći da postane svetac ide u manastir, ali je na intervenciju rođaka vraćen, odlazi u Temišvar da uči pravljenje kapa. Noć kršom na tavanu čita žitija svetaca zbog čega dolazi u sukob sa gazdom. Ponovo napušta zanat i beži u manastir Hopovo na Fruškoj Gori, da bi mogao da čita knjige. Ovde se brzo ističe svojom učenošću, te ga tumač savetuje da napusti manastir i krene u svet da uči knjigu i nauku jer je za njega šteta da ostane u manastiru. Ovaj pametni savet tumača Teodora Milutinovićla bio je presudan za dalji Dositejev život. Posle izlaska iz manastira odlazi u Dalmaciju gde postaje učitelj gde je naučio italijanski jezik, odlazi u Zagreb gde uči francuski, nemački, latinski, odlazi u Grčku gde pohađa školu čuvenog reformatora grčkog jezika Jerateja Dendrina. Odlazi u Nemačku u Hale i sluša predavanja iz filozofije i logike kod čuvenog profesora Eberharda. Odlazi u London gde je naučio engleski jezik. Odlazi u Moldaviju, radi kao učitelj plemićkih sinova. Tu ga je zatekla vest da je u Srbiji izbila buna (1804., I srpski ustanak) i on dolazi u Srbiju da svojim znanjem pomogne srpskom narodu kao veliki patriota.
Ustanici su ga primili lepo i postaje prvi ministar prosvete u kneževini Srbiji. Zajedno sa Vukom otvara u Beogradu Veliku školu(1808.) koja ima rang fakulteta i bio je jedan od prvih profesora. Umro je 1811. i sahranjen je u Sabornoj crkvi u Beogradu.
Njegova najznačajnija dela su:
autobiografija "Život i priključenija"(1783.)
pismo "Pismo ljubeznom Haralampiju"(1783.)
"Saveti zdravoga razuma"(saveti za omladince)(1784.)
basne, pesme: "Pesma o izbavljeniju Serbije"
"Pesma na insurekciju(ustanak) Serbijanov"
Život i priključenija
U predgovoru govori da je delo posvećeno srpskom narodu da ga prosveti i pouči, da ga uputi u život ostalih kulturnih naroda Evrope. Ističe kao najvažnije vaspitanje omladine u zdravom racionalističkom duhu. Najavio je svoje delo biografsko pisano u dva dela, želeo je da mladi pođu putem prosvete odmah, a ne da kao on gube najlepše godine u manastiru. Izneo je oštru osudu manastirskog života koja je u delu u toliko snažnija jer je izriče sam tumač koji kaže da manastiri treba da budu na korist naroda za prosvećenje, a ne za zaglupljivanje.
U delu ima mnogo lirskih momenata, u kojima se zapaža mlada i osetljiva duša Dimitrija Obradovića. Dirljivi su opisi opraštanja od groba majke i sestre Julijane kao i opis rodnog sela njegove majke(sentimentalno-preterana osećajnost).
Racionalizam proističe iz velike ljubavi prema srpskom narodu i iz dobro poznatih savremenih prilika. Za njegov rad je značajno zalaganje za narodni jezik i štampanje knjiga. Njegove reči su bile da su narodu potrebne knjige, a ne zvona i praporci.
Pismo ljubeznom Haralampiju
Pismo je štampano 1783 u Lajpcigu sa namerom da objavi svoje delo "Saveti zdravoga razuma". Delo je štampano uz pomoć bogatih srpskih tvoraca jer je namenjeno vaspitanje omladine. U pismu Dositej Obradović veliča austrijskog vladara, Josipa II.
Putujući kroz sve naše krajeve Dositej je zapazio da se govori jedan srpski jezik razumljiv svima. Značajno je njegovo izlaganje za jedinstven srpski jezik. Prvi je naveo potrebu da se školuju i ženska deca. Vera ne sme da bude prepreka u prihvatanju jedinstvenog jezika. Narod treba da sjedinjuje jezik i država, a vera ne sme da bude razdor. Od Dositeja počinje naša svetovna književnost. Piše knjigu "Saveti zdravoga razuma" za srpski narod bez obzira koje je vere i zakona. Za svoje delo on ne traži nikakvu platu ili nagradu, jer će mu najveće priznanje biti kad mu potomci budu govorili; kada ga bude pokrivala trava:"Ovde leže njegove srpske kosti! On je ljubio svoj narod! Več:na mu slava!!!"

Dositejev značaj


Dositejeva uloga u razvitku srpske književnosti je u znaku manifesticaje strukturnog a ne vrednosnog načela. Ona prevazilazi i vrednost njegovog dela i opseg njegovog dejstva na čitalačku publiku. Ako novu srpsku knjizevnost shvatimo kao jedinstvenu strukturu, Dositej je nesumnjivo svojim delom udario temelje i dao prve konture toj strukturi. Pošto su poređenja sa Vukom gotovo opšte mesto dositejevske literature, poslužićemo se i sami tim poređenjem, ne radi isticanja prednosti bilo jednog bilo drugog, nego radi boljeg uočavanja osobenog mesta, značaja i uloge koju je svaki od njih imao u našoj književnosti. Dositejev primarni značaj nije u pojedinačnim rezultatima koje je postigao. Njegov veliki i jedinstveni značaj u novoj srpskoj kulturi je u tome što je on zasnovao nauku kao takvu i knježevnost kao takvu-oba pojma uzamam u njihovom modernom značenju, onom značenju koje je Dositej utemeljio i koje je ostalo u bitnome da važi do danas- što je na srpskom jeziku, nesavršenom kakav je bio njegov ali ipak srpskom u osnovi, stvorio nauku i književnost kao forme pisane reči.
Jovan Deretić
__________________
svetlana@diskusije.net
MARLI nije na forumu  
Sponsored Links
Old 20.02.2009, 11:49 AM   #142
 
Avatar korisnika MARLI
 
Status : Diskutant
Reputacija : MARLI ima spektakularnu auru!MARLI ima spektakularnu auru!MARLI ima spektakularnu auru!
Reputaciona moć : 291
Korisnik od : 16.02.2007
Pol : Žensko
Lokacija : SRB/DEU
Godine : 30
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 8,961
Default

BORISLAV STANKOVIĆ -Koštana



Ulaze devojke i pevaju, Vaska grli i ljubi Kocu, dolazi i neka Stana, Vaska i nju moli da igra s njom, Stana nešto plače, ogovaraju Koštanu, kažu da njihov brat kupuje Koštani haljine; dolazi njihov otac Hadži-Toma, nešto je nervozan i besan, govori kako je štedljiv, kako ne ide u kafane, kritikuje svog sina što pije s cigankama i majku što samo kuka; dolazi Kata (majka), Toma viče na nju što ne pazi na sina, što ništa ne radi po kući, kaže joj da ide da vidi kako joj sin pije u ciganskoj kafani; dolazi Arsa (predsednik opštine) čestita Tomi Uskrs, Toma mu se žali, i dalje je besan, kaže da mu se kuća raskućila, dolazi Vaska, Arsa joj naređuje da ide kući i da pomogne majci da dočekuju goste; Toma i dalje viče i besan je, seća se šta su mu govorili kako treba da čuva sina od maleckog pa do velikog čoveka, da ima ko da mu oči zaklopi kad umre; pričaju o Koštani, tj. šta drugo ciganima ostaje da rade, sem da sviraju i igraju; Arsa se takođe žali i da mu je i kuća i opština puna, svi dolaze nešto da se žale i tužakaju, ne zna da li da uhapsi svoje komšije što igraju s Koštanom ili nju opet da protera, sve se nada da će se već jednom udati, pa da će ostali prestati da trče za njom, kaže da ona neće da se uda, mnogi je prose, ali ih ona sve odbija; ođednom upada policajac i govori Arsi da daje otkaz, da ne može više da izdrži, Toma kreće po sina; ulazi Kata, proklinje i sina i ciganku, vrača sa zrnevljem i proriče: “Postelja mu prazna, put dalek i krvav”, moli Boga da ne bude krvi, ništa njenom sinu da se ne desi;
U Sobini, Vranjskom predgrađu, sede na stepenicama ispred jedne kućice Marko (Tomin vodeničar) i Magda i osluškuju, uz svirku dolaze Koštana, Stojan (sin Tomin) i Salče i Grkljan (Koštanini otac i majka) i pevaju, Stojan se grli sa Magdom (očigledno svojom dadiljom) i Markom, Koštana se raspituje kod Magde za neku goru, peva; dolazi Mitka, govori kako neće još dugo živeti, verovatno je veoma pijan, govori kako je nekad i on bio mlad; Stojan hoće da ubije Koštanu zato što je voli, daće joj sve dukate, ona kaže da neće pare od njega, Stojan krene da je ljubi, ova beži kod majke; Mitka viče sa čardaka Koštaninog oca da je dovede da nastavi da peva, baca joj dukate, ljuti se na brata (Arsu) što ga je oženio, tj. zarobio, preti ciganima da će da ih ubije, ovi moraju još tužnije da mu sviraju, ne da Koštani da mu priđe, proklinje brata što ga je oženio, što mu nije dao svet da vidi, govori Koštani koju pesmu da mu peva, kako da stoji, mintan da skine; dolazi Marko i najavljuje hadžijin dolazak, ulazi Toma kritikuje Mitketa, viče na Magdu, pa na Stojana, on odlazi pokunjen, Magda moli Tomu da se ne ljuti, da sedne da pojede hleb i so, jedva ga nagovaraju da se smiri, tj. da sedne; Koštana hoće da ide, da ne smetaju Tomi, ali Mitke ne da; Marko daje Tomi pare da da ciganima da se ne priča kako su ljudi sa Tominog imanja otišli gladni, Magda opet moli Tomu da se ne ljuti na nju; Toma se misli u sebi kako Koštana ima lep glas, hoće da poruči neku staru pesmu što mu je još Salče pevala; i Toma je pao u zanos pesme i on igra i peva i pije;
Stojan spava kao zaklan, Stana ga stalno obilazi; Stojan se budi, sanjao je ciganku i priča kako je voli, dolazi Stana, on je tera, dolazi Kata, Stojan i nju tera, ne da da ga pomiluje po čelu, majka plače što se sin na nju ljuti; dolazi Toma zagrljen sa Koštanom, verovatno pijan, kaže da nema sina, da nema ženu, govori kako želi da bude mlad, oseća se neiživljeno, daje Koštani dugate, ova mu peva; ulazi Stojan i govori Koštani da je najobičnija ciganka i odlazi, a Toma besan uzima pušku i govori ko je gazda u kući, hoće da ubije Stojana, dolazi Arsa, tera Mitketa kući, tera i cigane, Toma ne da da Koštana ide, kaže Arsi da ako je pipne postaće mu neprijatelj, Arsa govori Koštani da se napravi bolesna;
Mitkina kuća, dolazi Mitka sa ciganima, naređuje im da mu sviraju "njegovu pesmu", Grkljan ne zna koja je to "njegova pesma", a Mitke kaže da ne zna ni on, da tu pesmu samo noću i u snovima čuje, jako je tužan, oseća se kao proklet, Koštana mu peva, Mitke je jako tužan, hoće da se ubije; tu upada Arsa sa pandurima, bije cigane, Mitke neće da priča sa bratom, tj. sa Arsom, on mu govori da će ga ubiti ako ga još jednom vidi u kafani ili ako ga uhvati da se veseli sa ciganima, Arsa se kaje što je jednom sprečio oca da ubije Mitketa, a spominje i majku što je obuzdavala i njega i oca da ne tuku Mitketa, Mitke govori da majku ne spominje, kaže da je majka samo u jednom pogrešila: što je njega mlađeg rodila, pa mora da sluša starijeg Arsu, Arsa tera Mitketa kući; okreće se Salčetu i Grkljanu i dere se na njih, Grkljan govori kako nije ništa kriv, kako je Salče naučila Koštanu da peva i da igra, Arsa naređuje da ako za nedelju dana ne udaju Koštanu, neće više za njih da čuje, ako neće živa da se uda-udaće se mrtva i to za onog Asana iz Banje, Salče plače, moli Arsu da to ne radi; Svatovi, neki kmetovi čuvaju Koštaninu kućicu da ne bi pobegla, Koštana je tužna, neće da se uda, pogotovo ne za Asana, moli kmeta da je pusti da ide, dolazi Stojan, hoće da otme Koštanu, govori joj kako je voli, kako će da je odvede, svet da je ne vidi, ona se predomišlja, neće da beži sa njim, neće da služi u hadžijskoj kući, iz sobe da ne sme da izađe, Stojan je slomljen, sve je zbog nje odbacio, a ona je odbacila njega, govori Marku da poruči njegovoj majci da joj se Stojan vraća kući; ulazi policija, došli su po Koštanu, čekaju Salče da se Koštana s njome oprosti, dolazi Mitke, opet neviđeno pijan, hoće nešto da da Koštani, ova ga grli, moli ga da je ne da, moli ga da je vodi, ne zna ni ona sama kuda, Mitke opet govori kako će i on jednog dana da umre, plače i on i ova ciganka, govori kako po naredbi brata ne sme više da ide u kafane da ga sramoti, sad mora da bude kod kuće sa ženom i decom; prekida ih neki policajac, Mitke i Koštana se opraštaju, Mitke joj briše suze, govori joj da ide, da bude jaka – treba da se uda, daje joj dukate, teši je; Koštana ulazi u kola, dotrčava Salče da se pozdravi sa kćerkom, a ova je odguruje sa rečima: "Ćuti stara!"
__________________
svetlana@diskusije.net
MARLI nije na forumu  
Old 20.02.2009, 11:52 AM   #143
 
Avatar korisnika MARLI
 
Status : Diskutant
Reputacija : MARLI ima spektakularnu auru!MARLI ima spektakularnu auru!MARLI ima spektakularnu auru!
Reputaciona moć : 291
Korisnik od : 16.02.2007
Pol : Žensko
Lokacija : SRB/DEU
Godine : 30
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 8,961
Default

BRANKO ĆOPIĆ -"Bašta sljezove boje"

1. Bašta sljezove boje

- pisac priča o svome dedi koji nije razlikovao boje baš najbolje (jedne noći im je pored kuće rascvetao crni slez za koga je deda rekao da je modar, a nigde ni tragova modre, ali kad deda tako kaže-nema puno rasprave)
- neki dedin rodjak imao je običaj da ga zavitlava oko tih boja, svađaju se da li je lisica crvene ili žute boje
- jednog dana u školi, pitala učiteljica koje je boje vuk, a Branko se javio i kaže - Zelene! jer tako njegov deda kaže, učiteljica ga ispravila da je vuk sive, kada je došao kući, izjadao se dedi kako ga je učiteljica nagrdila; sutradan, došao deda u školi i pred svima se izviče na učiteljicu otkud ona zna koje je boje vuk, on je odrastao međć vucima....rasplakao je učiteljicu; sledećeg jutra, žandarmi su ga odveli u seoski zatvor gde je ostao nedelju dana, kad je izašao, rekao je svome unuku "A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko, pa ću ti ja pokazati!"
- dede odavno više nema na svetu, a on još uvek nije siguran kakve je boje slez


2. Ti si konj

- deda Radetu u goste je došao neki njegov rođak, Petrak samardžija, Branko prisluškuje njihov razgovor; prijatelj se raspituje za njihovog konja, kasnije i priča sa konjem, a deda mu kaže da postupa sa njime kao da je čovek, a on mu odgovara da je konj mnogo bolji od svakog čoveka i da ga neki konji podsećaju na ljude (kaže da je negde video konja koji ga podseća na njega - deda se uvredio), kaže da konj u svaki mrak ide sa tobom, kad si tužan, on tvoju tugu oseća i nikada te ne bi prevario, bio pakostan ili zajedljiv - konj je bolji od čoveka
- tek mnogo kasnije, Branko je upitao svog dedu da li je on konj, a deda mu odgovara: "Dobićeš po turu, prisluškivalo jedan. Nijesu još za te taki razgovori..."


3. Čudesna sprava

- deda Rade se oduvek plašio raznih sprava i mašina, jedino je prema satovima imao neko strahopoštovanje, kao da su živi
- jedne godine Petrak samardžija ostavi dedi svoj džepni sat da mu čuva, deda ga je zaključao u neki svoj sanduk i nikome ga nije davao
- kada se slećeg Miholjdana (slava) Petrak nije pojavio, a bio je redovni gost, deda se zabrinuo; pošto se Branko hvalio dedi da zna na sat i da zna da ga navije, deda ga jednom pozva u sobu i da mu sat, kada je sat počeo da kuca, deda se obradovao kao malo dete "Živ je! Moj pobro. Da je on mrtav i njegov bi sat umro."


4. Pohod na Mjesec

- mladi Branko je veoma radoznao, sve bi da vidi i sazna, jedino kad u kuću dođu gosti, njemu je sve dozvljeno - jer tada niko na njega ne pazi; njegova je najveća opsesija - mesec, želi da ga dohvati, da ga pobedi
- jednom kad se kod njih pekla rakija, sedeli su Petrak i deda (stric Nidža negde spava, mrtav pijan) i Branko je upitao da li se grabljama može dohvatiti mesec, Petrak mu kaže da uzme grablje i da idu njih dvojica zajedno da provere, deda Rade im govori da ne budale; nisu uspeli da ga dohvate (taman da ga ugledaju, on se sakrio iza drveća) i Branko je tužan zbog toga, ali ga Petrak teši
- sutra ujutro, jedino stric Nidžo koji ništa nije znao o tome, onako mamuran, nagazio je na grablje, kaže kako ni "mjesečari" nisu nešto bolji od pijanica
- do dana današnjeg pisac kaže da se oseća rastrzano između smirene dedine vatrice i strašnog, blještavog mesečevog požara
- "Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjedeti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?"


5. Mlin potočar

- oduvek su se po seoskim krajevima vukle priče o tajnovitim mestima, ali u ta mesta su se ubrajali i mlinovi (šta se sve u njima dešava, oko svakog mlina je uvek neki šumarak od kog te hvata jeza)
- mlin je za deda Radeta uvek bio kao neko svetilište, tamo se sklanjao kad mu je bilo teško
- jednom ih je unajmio jedan Veliki Jovo da kod njih melje u mlinu, međutim poče po selu šaputanje kako se cure, snaše i mlade žene sastaju sa Jovom u mlinu; u prvi mah, deda nije hteo da poveruje u to, ali kasnije otišao je po savet kod svog rođaka Vuka, koji mu je rekao:"Ta nema ti ljepše tgodacije nego povaliti kakvu snašicu na onu slamu u mlinu!" deda nije mogao da veruje (Zar u mlinu?!), mlin je svetinja, tamo se melje brašno za česnicu....
- otišao je deda u svoju sobu i zatvorio se sa svojim mislima o mlinu, ali njegove misli je prekinuo njegov unuk ušavši u sobu i popevši se kod dede na krevet, starac za tren zaboravi na sve brige:"Šta nas briga i za Jovom i za Gnjatijem, neka melju kako im drago. Glavno je da ti svom đedu griješ leđa."


6. Konjska ikona

- bio neki seoski slikar (slikar bradonja), išao od sela do sela i slikao ikone po porudžbini, najteže mu je od svih svetaca bilo naslikati svetog Đorđa (jer je on bio kao pravi hajduk, ima konja, ubija aždaju, nije običan svetac)
- jednom oko Miholjdana, bio im je slikar na slavi i otišao je pred štalu (ili neku livadu) i počeo da slika; tu se deda Rade zaprepastio kako može da slika svece kod njihove štale, pa još sedeći na nekom koritu, slikar je slikao njihovu kobilu Mimu, pravio je skicu za konja na kome jaše sveti Đorđe, a deda se još više zaprepastio kako to slikar istom rukom može da slika i svece i konje, kako je to sramota (ne daj bože da čuje hodža, pa da pukne bruka); jedino Petrak samardžija koji je bio z
aljubljenik u konje, tražio je od slikara da mu da taj crtež, no deda Rade ga sa tim crtežom nije hteo pustiti u kuću; deda je bio zabezeknut - kako svetog Đorđa može da slika na njegovoj bangavoj kobili
- od toga dana, deda Rade je drugačije gledao Mimu, uvek ju je grdio i izdirao se na nju, neka ide kod Petraka da je on pazi, jer je on i tako prešao u "konjsku veru"


7. Marijana

- stric Nidža stalno peva pesmu o nekoj Marijani, svaku noć on peva kao blesav, jadna strina svako veče plače, pokušavala je da prikrije svoju tugu, najviše od deda Radeta, ali ju je on prvi i skontao i, naravno, hoće da joj pomogne
- prvo se deda obratio svom bratu Savi, Sava zna jednu Marijanu iz tamo nekog sela, ali u tom selu Nidža nikada nije bio; nikakav koristan savet od Save
- u kuću Ćopića stigli su onaj bradati slikar i neki Veselica prosijak, slikar je rekao dedi da možda to Nidža peva čisto da olakša dušu, možda Marijana i ne postoji, izlečiće ga tako što će pustiti da se rana sama zaceli
- sledeće večeri, oždrebila im se kobila, svi su se okupili da odaberu ime, Veselica predloži ime - Marijana - jer tako Nidža više sigurno neće pevati o Marijani; zaista iste te večeri, Nidža je počeo da peva, ali je zastao i zauvek ućutao sa "Marijanom"
- od ždrebeta Marijane izraste prava, lepa i jaka kobila; Nidža je veoma zamrzeo Veselicu


8. Slijepi konj

- poslednje godine Prvog svetskog rata, njihov konj je uzet za vojsku, deda ga je ispratio sa suzama u očima
- pred zimu pojavio se neki lik Zekan i doveo konja, međutim konj je oslepeo, deda ga je prihvati rečima:"Neka, ovo je njegova kuća."; stric Nidža se veoma bunio zbog konja, jer šta će im matori, slepi konj, ali deda se osećaokrivim zbog svih strahota koje su se desile u ratu i nije hteo da ubije konja, nije ga držao besposlenim, konj je dedi nosi neke džakove kad bi mu zatrebalo; jednog Miholjdana, deda i Petrak su se zdravo napili, pa su još zvali i onog Zekana, pa su sva trojica otišli u štalu kod konja i tamo mu pevali, ljubili ga, na kraju su tamo i zaspali
- u međuvremenu, slepi konj Ćopićevih je postao prilično popularan po kraju i okolnim selima
- međutim, jednoga dana konj je nestao, nije se vratio kući, deda je išao da ga traži, ali ga nije našao, istog dana deda je legao u postelju bolestan, ležao je danima i stalno je osluškivao da li čuje kopite ili rzanje konja; tako je deda i umro, čak i mrtav izgledao je kao da nešto osluškuje, samo je Branko znao šta osluškuje i šta bi ga moglo jedino probuditi


NESMIRENI RATNIK


1. Ženidbe moga strica
- strica Nidžu su oženili još kad je imao 16god nekom prostom, mirnom devojkom, koja nije bila baš mnogo bistra, nije puno govorila i krala je dugmad, mladenci nikako nisu razgovarali (kontam da su se mrzeli) i stric Nikola nije ni spava u zajedničkom krevetu, nego u štali, kad je to saznao deda Rade, izgrdio je Nikolu, ali to nije pomoglo, dok jednog dana mlada nije lupila Nikolu po glavi dok je u štali spavao, pokupila svoje prnje i otišla za rodno selo - puče bruka po selu, jadnog Nikolu su svi prozivali ("mladoženja"), čak su i napisali pesmu o Nikoli i njegovoj mladi
- jednog dana odluči Nikola da ide za Ameriku sa nekim Blagojem, jer je on već nekoliko puta išao; Blagoje mu je izvadio pasoš na ime Nikolinog pradede, koji se takođe zvao Nikola, kada ga je Čeh na granici upitao koliko ima godina, ovaj mu odgovori 100 (stvarno je u pasošu, po datumu rođenja ispadalo da ima 100god), tu se ubaci Blagoje:"Jeste, nema šta da se čudite, to je raslo u šumi, kod koza, pa ostalo tako mladoliko."; dok su putovali, svi su pili i pevali, samo Nikola sedi u mraku i tiho plače nad svojom torbom
- prešao Nidža Ameriku uzduž i popreko i prijavio se dobrovoljno u Prvi svetski rat da se bori protiv Austrije ("Ko god ne zna šta su muke teške, neka pređe Albaniju peške") i vratio se kući živ i zdrav, no deda jednom prilikom promumla da ne bi bilo loše ženiti se; Nidžo to ozbiljno shvati i nađe brzo sebi neku, ali pop ne da da svadba i venčanje budu različitim danom (obično bi se par venčavao kad bi krstili dete), pokušali su da podmite popa, ali nisu uspeli i jednog dana ode Nidžo do popa da mu vadi krštenicu - ženi se, ali pop vidi da je Nikola upisan u maticu rođenih kao žensko ("Bogami sinko, sasvim je ozbiljno! Zar da mi sjutra vladika obrije bradu što po selu ženim žene!"), Nikola se razbesneo, hoće da se skine, pop ga nekako smiruje
- po selu se odmah pročulo da je Nidža "žensko" i prozvaše ga Nikolija, svi ga živi prozivaju
- već sledeće nedelje, stigla je mlada, sve se to lepo proslavilo, čak je i deda Rade pucao iz puške; dugo se ova priča vukla za Nidžu, ali ga je samo nekoliko njih moglo da zadirkuje oko toga, jedino su se mlade žene (snašice) zbunjivale kad bi same ostale s njime, da li je muško ili žensko, da li da mu se sklone s puta ili pozdrave, tu zbunjenost je Nikola koristio i vukao ih u.... kukuruze; sledećih godina po selu se nešto namnožilo dece koja liče na Nikolu, strini to nije smetalo, kad bi takvu decu srela davala bi im šećera (kad su se njihove majke častile, da se časte i oni)
DANI CRVENOG SLjEZA
1. Dječak s tavana
- mladi pisac, zajedno sa nekim svojim rođakom, otkrio je stari tavan u ujakovoj kući; priča kako su tamo provodili skoro svaku jesen, istraživajući tavan, tamo su našli polomljene alatke, ratne dopise, obična pisma, pa i ljubavna pisma njihovij roditelja, strina, ujaka, tetaka....
- vreme prolazi, a Branko i dalje ide na tavan i razgleda, dok je njegov rođak zabio glavu u knjige
- četrdeset druge u leto, bombardovanjem su srušili ujakovu kuću, Branko stoji i muklo gleda u ostatke tavana, dok njegov rođak puca iz mitraljeza na neprijateljske avione
2. Bombaši pred muzejom
- ratuje se, glavnokomandujući zove komandanta Mikana, da mu objasni kako će o šta dalje, kaže mu da skupi bombaše i da sa prbiju u medresu, međutim Mikan ne zna šta je medresa, gde se nalazi i kako izgleda
- zatim mu kaže da drugu grupu bombaša pošalje na muzej, no Mikan ne zna ni šta je muzej, ovaj mu objašnjava da je to kuća gde se čuvaju stare stvari, Mikan misli da je to starinarnica, gde se pored starih stvari nalaze i kradene i mogu se baš jeftino kupiti
- onda mu glavnokomandujući kaže da iza muzeja, u lapidarijumu se nalazi još jedan odred neprijatelja koji moraju savladati, Mikan ga pita:"Šta ti je to laprdarijum, rugaš li se ti?", ovaj mu umorno odgovara da će ga odmah posle rata poslati u školu, bar na 4 godine ("Daće bog, pa ću ja prije poginuti.")
- Mikan razgovara sa vođom prve bombaške grupe, kaže mu da uzme bocu sa benzinom i šibicom zapali čep i da baci pravo u prozor, momak mu odgovara da ne zna da se koristi šibicama, kod njega kod kuće, ugarkom pale vatru, ako ne svojim, onda komšijskim; Mikan mu pokazuje kako da zapali šibicu,a li ovom to nikako ne uspeva, na kraju mu Mikan kaže da će ga po završetku rata poslati pravo u školu
3. Orasi
- opet rat i kolona vojnika pešači nekuda, u toj koloni našao se neki čiča, koji je primetio da je čitav, utabani put posut ljuskama od oraha, zanima ga ko li je pojeo toliko orahe, vojnik do njega zaključuje kako to mora da su Krajišnici; seti se čiča kako je pre nekid an pročitao u izveštaju da su kod pada Prnjavora zaplenili dva vagona oraha i da su oni namenjeni partizanskim ranjenicima... "Zar da pojedi orahe namenjene ranjenicima?!", čiču je to prilično razljutilo
- kad su stigli do nekog uskog mostića, vojnici su se okupili oko reke i čiči tada upade u oči neki krupan, kosmat mitraljezac - Krajišnik; čiča mu odmah priđe i poče da ge zapitkuje šta mu je to u rancu - municija za šarac, a šta mu je to u torbici - orasi! čiča ga odmah poče napadati kako pljačka, kako ga nije sramota da uzima od ranjenika, kako mu ih nije žao, krajišnik mu odgovara da su njima, krajiškoj deci, orasi bula najveća poslastica, kad im dođe neka rođaka u goste, svakom detetu obavezno da šaku oraha i to mu je najlepši poklon na svetu (voli čovek!) i kad su u Prnjavoru zaplenili ona dva vagona, svi Krajišnici su jurnuli na orase, nije moago da odoli
napomena: ovde nisu sve pripovetke iz ove zbirke, treba dodati, ja nisam stigla, pa ostavljam sledećoj generaciji da ima šta da radi

Uopšteno o zbirci "Bašta sljezove boje"
Knjiga je podeljena u dve celine: "Jutra plavog sljeza" i "Dani crvenog sljeza". Postoje ukupno 54 priče (zanimljivo je primetiti analogiju između broja priča i Ćopićevih godina: naime, u vreme kada je knjiga objavljena on je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovednu celinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo delo Ćopić je posvetio svom drugu iz detinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumevanje dela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samoga dela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svetu, i da se iz dana u dan još umnožavaju po svetu "crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri". Pisac se toj zlosutnoj slici sveta suprotstavlja onim čime može: pisanom rečju i pri&269;ama o ljudskoj dobroti, pričom o jednoj bašti sljezove boje, pričama o dobrim starcima i zanesenim dečacima iz doba svog detinjstva. Takvo detinjstvo postaje njegovo bekstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.
Ciklus "Jutra plavog sljeza" posvećen je ranom detinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka.
U ciklusu "Dani crvenog sljeza", koji većim delom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu kasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u poslednjoj priči ove zbirke, "Zatočnik", u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića.
Ove dve boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovekovog života.
__________________
svetlana@diskusije.net
MARLI nije na forumu  
Old 25.02.2009, 02:04 PM   #144
 
Avatar korisnika MARLI
 
Status : Diskutant
Reputacija : MARLI ima spektakularnu auru!MARLI ima spektakularnu auru!MARLI ima spektakularnu auru!
Reputaciona moć : 291
Korisnik od : 16.02.2007
Pol : Žensko
Lokacija : SRB/DEU
Godine : 30
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 8,961
Default

DERVIŠ I SMRT - Mesa Selimovic

"Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku."

Stihovima iz Kur-ana Selimović započinje i završava roman, zaokružujući time cjelinu, cjelinu trajanja u vremenu u kojem je čovjek taj koji gubi. Ne može promijeniti vrijeme, zaustaviti ga ili vratiti. U taj okvir pisac smješta svoju priču.

"Šejh sam tekije mevlevijskog reda..." U ja-formi pisac nas upoznaje s glavnim likom, svećenik je, župnik svog samostana i tu živi već niz godina. Počinje pisati zbog ogromnog nemira u sebi koji je potrebno kanalizirati, nemir se njemu ne smije događati ali dogodio se. Sve je počelo kako sam kaže prije dva mjeseca i tri dana, od đurđevske noći, brat mu je deset dana ležao u zatvoru, u tvrđavi.

Tu negdje u pokušajima da oslobodi brata i zadiranjem u vanjski, svjetovni život počeli su se u njemu kovitlati nemiri, strah, nerazumijevanje.

Stari Đanić leži bolestan i Ahmed Nurudin (ime glavnog junaka) ga pohodi, znajući da mu je zet Ajni-efendija, kadija koji je napisao nalog da se zatvori brat Harun. U kući slijedi susret sa starčevom kćerkom: ona ga moli da nagovori njenog brata Hasana, crnu ovcu obitelji, da se zbog svijeta sam odrekne nasljedstva jer kad ga otac razbaštini bit će to javna sramota. Ahmed pristaje na razgovor s Hasanom iako zna da tome nema koristi, jer očekuje porotuuslugu - da njezin muž oslobodi njegova brata iz zatvora. "Nije u meni probudila želju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom začetku, stidom, mišlju o godinama i zvanju... Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom." Hasan je oprečan lik od Ahmeda. Završio je škole u Carigradu i puno se u njega polagalo, no potom se naprasno vratio, prekinuo školovanje, oženio se, potom razveo. Sada pije i kocka, razbacuje novac, a potom je počeo prenositi robu konjima i stalno putovati. Karakterno je vedar, optimističan, površan, brzoplet, ali dobar. Ništa kod njega nema dubinu i ne mora se analizirati.

U Ahmedu je nemir rastao, ušao je s tom ženom u zavjeru, doduše zbog brata, ali više nije bio čist, nosio je to kao mrlju na čistoći svog poziva. Probdio je noć u vrtu, griješnu đurđevsku noć. U vrtu se te noći skrivao čovjek pred progoniteljima i Ahmed je postao svjedokom, nije htio sudjelovati, ali veselilo ga je. Rodila se u njemu dilema: da li ga predati ili sakriti!? Nije učinio ništa, prozvao ga je Ishakom, po svom stricu i taj će se lik pojavljivati u svim ključnim trenucima romana. Ishak može biti Ahmedova nečista savjest. Imao je jednu cipelu i hod mu je bio nejednak. Svoju tajnu Ahmed je podijelio s Mula-Jusufom, mladićem koji živi u samostanu i prepisuje Kur-an, time je krivica postala manja jer odluka više ne ovisi samo o njemu, sad može i netko drugi predati bjegunca. Ahmed razgovara s Ishakom.

"Jesi li zadovoljan?- upitao je, gledajući me mirno.
Zadovoljan sam. Neću da mislim na tebe, htio sam da te ubijem.
Ne možeš me ubiti. Nitko ne može.
Precjenjuješ svoje snage.
Ne precjenjujem ja, nego ti.
Znam. Ti i ne govoriš. Ti možda i ne postojiš više. Ja mislim i govorim umjesto tebe.
Onda postojim. I utoliko gore po tebe."

Je li Ishak njegovo drugo ja, njegov alter ego, ono što bismo mogli nazvati nečistom savješću?!

U hanu je Ahmeda dočekao otac, došao je moliti za Haruna. Pojava oca izaziva niz sjećanja, nepostojanje ničeg među njima, ljubav, sažaljenje. Ahmed susreće Hasana koji se upravo vraća iz Vlaške i već je čuo za Haruna. Ahmed pohodi muselima i tu započinje njegov razgovor s pravdom: nitko mu ne govori što je učinio, drže ga Harunovim suučesnikom jer ga pokušava braniti, ne žele ga ni primiti. Braneći brata Ahmed se suprotstavlja zakonu. Tu započinje njegov besmisao: zna li što je ispravno, a što krivo, što je dobro a što loše. Do tada je mislio da zna, ali do tada se nije ticalo njega, a sad mu je brat ugrožen.

Iz razgovora s hafiz Mehmedom i Hasanom razaznajemo: "Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju. Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak čovjekov trebao bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i Mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš dom, jer nemamo kuda."

Hasan mu ispriča zašto je Harun zatvoren. Jedan je trgovac koji je bio protiv vlasti zatvoren i ubijen, no spisi sa njegovih saslušanja bili su sastavljeni unaprijed, prije no što je zatvoren, a Harun je bio pisar kod kadije i uhvatili su ga s tim spisima i zatvorili, da ne izda montirani proces. Ahmedu sve postaje još manje jasno: što je sad ispravno, a što krivo!? Što je potrebno učiniti da se čovjek zatvori? Raditi protiv vlasti, a je li vlast pravedna? Kakav je onda svijet - to Ahmed lomi u sebi.

Hasan mu je na odlasku darovao knjigu Abul Faradzova "Knjiga priča" u koricama od safijanske kože s četiri zlatne ptice u uglovima. Svilena marama u koju je knjiga bila zamotana imala je iste takve četiri ptice. Jednom je u razgovoru pomenuo Hasanu tu knjigu, a on ju nije zaboravio. "Od dalekog djetinjstva Bajrama što se već izgubio u sjećanju, ovo je prvi put da mi je netko donio dar, prvi put da je netko mislio na mene."

Ahmed će balansirati izmedu ljepote njihova prijateljstva i besmisla svijeta.

Ahmed odlazi u polje i susreće dječaka, iz razgovora saznajemo da dječak ne može ići u školu, a ni otac mu ne bi dao jer je potreban u polju. Ahmed mu nudi da ga povede u tekiju, kao što je to jednom ponudio Mula-Jusufu, ali dječak ne želi pitati oca.

Hasanu odlazi da se umiri prijateljskom riječi, saznaje tada priču o Zejni i njezinu mužu i mladiću, svi oni rade kod Hasana. Mladić je mužev daleki rođak i zaljubljen u njegovu ženu. Oni se sastaju a muž ništa ne sumnja, Hasan ne želi biti taj koji će otkrivati istinu. Neobičan ljubavni trokut u kojem muž voli mladića kao sina. Pitanje je što bi bilo moralnije otkriti istinu i ubrzati tragediju ili prešutjeti i do tragedije možda neće ni doći!? "Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao a život je ono što biva." Hasan nudi Ahmedu odricanje od svog nasljeđa ukoliko kadija oslobodi Haruna. Ahmed se oslanjao na božju volju. Hasan je Ahmedov svjetovni antipod. U dvorište ulazi Dubrovkinja i njezin muž i prekida se razgovor. Po pogledu Hasanovu Ahmed je znao da je on bespovratno spleten strašću i da više ne misli na njega. "Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje."

Ahmed odlazi Ajni-efendiji i nudi Hasanovu riječ da će se odreći imovine ukoliko puste Haruna. Uzalud. "Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži."- bio je kadijin odgovor.

Šećući tekijom nailazi na nepoznata čovjeka koji ga opominje da se povuče, da odustane jer bi mogao nastradati. Drugog je dana molio za brata kod muftije, tu susreće Kara-Zaima nekadašnjeg junaka, a sada sjenu koja živi od uspomena, no razgovor s muftijom je uzaludan.

Hafiz Muhamed mu je saopćio da mu je brat mrtav već tri dana. Ahmed je održao misu za brata, u propovjedi ga branio, a čitava je tekija bila prisutna u crkvi. "Živimo na zemlji samo jedan dan ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer tko oprosti, on je najveći. A znam, zaboravit ne mogu."

Je li oprostio uistinu? Je li se oslobodio mržnje? Je li postupio po savjesti ili zvanju? Nije znao sve odgovore.

Hasan ga je čekao sa svijećom, kad su sve već bile dogorijele. To svjetlo bilo je jedino u mraku koji je nastupio oko njega, jedini prijatelj koji mu je preostao.

Prolazeći kroz tekiju naišla su četiri sejmena na konjima i istukli ga. Bila mu je to prva opomena. Te noći su ga odveli u tvrdavu, bio je zatvoren. Ostvaruje kontakt s Đemalom, stražarem. Razmišlja o životu i smrti, očekuje da netko dođe, no ne dolazi nitko. Potom ga premještaju u drugu ćeliju, s Ishakom. Nakon nekog vremena ga puštaju, a Ishaka više nema iako on pita za njega. Ishaka ne vidi nitko osim njega.

Drugi dio

Započinje pričom o mladosti u vojsci i susretu s dječakom koji živi s majkom i slijepom bakom. Majka je jedina žena u okolici i prostitutka je . Dječak to ne zna. Kad su odlazili ubili su je jer je išla i s neprijateljima. On je dječaka odveo sa sobom, gube se kasnije da bi ga on na kraju ponovo potražio i doveo sa sobom u tekiju (Mula-Jusuf). Lik dječaka se transformira u toj priči od vedrog i zaigranog do mrzovoljnog, zatvorenog i nepovjerljivog. Odnos s Ahmedom je također izmjenjen i o tome Ahmed razgovara s Hasanom. Hasan ga navodi na razmišljanje: Mula-Jusuf je nešto učinio zato se promijenio, a ne želi reći što. Ahmed ispituje Mulu-Jusufa i konačno započinju razgovor o majci i Ahmed mu otkriva sve što zna. No, slučajno od hafiz Muhameda saznaje da je Mulu-Jusufa viđao oko kadijine kuće. Mula-Jusuf je izdao Ahmedova brata Haruna kadiji. Mula-Jusuf traži od Ahmeda ili oprost ili mržnju, no Ahmed ne pokazuje ništa. Mula-Jusuf pokušava samoubojstvo.

Odlazi s Hasanom hodži-Sinaudinu Jusufu, čovjeku koji pomaže zatvorenike u tvrđavi, nosi im hranu i brine o njima. Naišao je muselim i tu je gledajući ga Ahmed započeo mrziti, srastao je s mržnjom, branio se i hranio njome. Bilo mu je odobreno da iz tvrđave prenese bratovo tijelo u vrt samostana i održi misu. Od tada su na grobu vječno gorijele svijeće.

Hasan se pomirio s ocem, prenio ga u svoju kuću, brinuo se o njemu i oni su pronašli izgubljenu ljubav. Starac je živnuo. Hasan je mladića iz onog neobičnog ljubavnog trokuta poslao na drugi posao pod uvjetom da više nikad ne priđe Zejni. Tu kreću najljepši dani prijateljstva s Hasanom. Uskoro Hasan kreće na put. Ahmed tu započinje priču o Hasanu: školujući se u Carigradu, upoznao je Dubrovkinju i njezina muža i sprijateljio se s njima sretan što čuje domaću riječ. Ostavlja škole i odlazi s njima za Dubrovnik zbog nje. Zaljubljen je u nju i ona u njega, no dovoljno je obzirna da ne povrijedi muža. Strast ga razara i on iz Dubrovnika nesretan dolazi kući, ženi se i rastaje za godinu dana, živi đelepćijskim životom, troši i rasipa i tada ga je otac skoro razbaštinio.

Ahmedu u samostan dolazi Osman-beg s vojskom, od njega saznaje da je sin hadži-Sinaudina postao carski silahdar (oružar na sultanovu dvoru). Bila je noć i on nije otišao saopćiti hadži sretnu vijest, no ujutro su mu planovi bili drugačiji. Iskoristio je Mulu-Jusufa da poruči kadiji da je hadži-Sinaudin kriv što su iz tvrđave pobjegli neki Posavci. Istovremeno je poslao po tataru pismo u Carigrad sinu da mu je otac zatvoren. Skovao je zavjeru. No, kasaba se pobunila prije no što je sin iz Carigrada mogao nešto učiniti, jer je hadži-Sinaudin bio dobrotvor. Revolucionarno su oslobodili hadži-Sinaudina, ubili kadiju, a muselima nagnali u bijeg.

Ahmed je postao novi kadija. Prošlo je par mjeseci, došla je zima. Prethodni muselim bio je udavljen, a novi je savijao kičmu kako je trebalo guverneru. Hasanova sestra je čekala dijete, udovica. Ahmed joj nudi ruku, no ona odbija. Posavina koja je spaljena i ogoljena privlači Hasana i on kupuje zemlju.

No, Piri-Vojvoda (novi lik) pronalazi pismo dubrovačkog trgovca koji je s Hasanom dobar, u kojem je ocrnjena bosanska vlast. Krivi su Ahmed i Hasan jer su dopustili da trgovac pobjegne. Hasan se uspješno brani, no stiže guvernerova zapovijed da se Hasan uhapsi. Ahmed to mora potpisati, u protivnom će tužba protiv njega ići u Carigrad

"Hoćeš li napisati to riješenje?- pitao me defterar.

Moram - rekao sam, gledajući pred sobom pismo, gledajući prijetnju.

Ne moraš. Odluči po savjesti.

Oj, ostavi savjest na miru. Odlučiću po strahu, odlučiću po užasu i dići ću ruke na sebe sanjanog. Biću ono što moram: đubre. Sramota neka padne na njih, natjerali su me da budem ono čega sam se gadio."

Spriječio je Mula-Jusufa da obavijesti Hasana da mu se sprema hapšenje.

Sutradan saznaje da je Hasan "predan sejmenima", da je nalog odnio Mula-Jusuf i da je Hasan na putu za Travnik. Otišao je i Mula-Jusuf, to je pripisano Ahmedu. Kara Zaim ga obavještava da će zbog ovih grešaka biti sproveden i ubijen. Ima vremena da pobjegne, no ne želi. Slijedi susret s mladićem iz njegova sela i saznajemo da je majka mladića bila prva i jedina ljubav Ahmedova, da su je roditelji udali prije no što se on vratio kući, da je mladić možda njegov i da se zbog te ljubavi zaredio.

"Poklapa me strah kao voda. Živi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha ili bar bez užasa. Jer smrt je besmisao baš kao i život."

"Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku."
__________________
svetlana@diskusije.net
MARLI nije na forumu  
Old 13.12.2009, 03:28 AM   #145
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Žil Vern - 20000 milja pod morem

Jules Verne (1838. – 1905.) je bio slavni francuski pripovjedač i ostavio je puno djela za mladež: 63 romana i 18 novela pustolovnog, znanstvenog i znanstveno-fantastičnog sadržaja. Polovicu toga čine knjige o moru. U svojim je djelina predvidio mnoge tehničke izume koji su danas dio naše
stvarnosti i naše tehnologije. Temeljna misao toga velikog sanjara je: "Sve što jedan čovjek može zamisliti, drugi ljudi to mogu ostvariti."

mesto - u morima i okeanima

vreme - 1866. godina

Tema:
Kapetan Nemo, Nautilus, posada i tri nesretna putnika (Aronnax, Conseil, Ned Land) doživljavaju mnoga čuda i nevolje putujući pod morem.

Ideja:
Mobilis in Mobili (pokretno u pokretnom)

Kratki sadržaj:
Kapetan Faragut pozvao je gospodina Aronnaxa da ide s njim na putovanje u potrazi za morskom nemani. Kada su putovali naišli suž na neman. Brod je udario u tajanstveni predmet i gospodin Aronnax, Conseil i Ned Land su ispali iz broda. Pali su pokraj nemani tj. podmornice, a neki morski ljudi su ih grubo odveli u tu podmornicu. Tu su se sprijateljili i počeli pričati o pustolovinama što su ih doživljavali. Putovali su pod morima i ustanovili da se podmornica zove Nautilus, a da se kapetan zove Nemo. Tada su gospodin Aronnax i njegovi prijatelji saznali od Nema da se iz mora dobiva hrana, papiri, zavoji i još mnoge stvari potrebne za život. Putovali su ispod vode, pronalazili su svakakve zanimljivosti ispod Tihog oceana i oplovili svijet.

Najuzbudljiviji odlomak:
„Uostalom gledajte, neman se miče. Miče se naprijed natrag! Napast će!“


drugi način

Godinu 1886. svi ljudi po pojavi morskog čuda. Koji god brodovi išli na istraživanja vratili su se bez rezultata. Neki su mislili da je to čudovište neprirodne snage, a druči su mislili da je to podmornica sa beskrajno jakom pokretnom snagom. Tako je jedan brod krenuo u istraživanje s namjerom da se ne vrati dok nešto ne sazna. Na tom brodu je bio profesor Aronnax, njegov vječni pratilac Conseil i kanađanin Ned Land. Profesor Aronnax je rekao svim mornarima da gledaju u more ne bi li ugledali čudovište. Na moru se pojavila velika riba i prevrnula brod. Aronnax, Conseil i Ned Land su skočili u more. Ugledali su podmornicu i popeli se na nju. Vrata podmornice im je otvorio kapetan Nemo. Sutradan je kapetan Nemo vodio Aronnaxa, Conseila i Ned Landa na ronjenje da upoznaju svijet pod morem. Tu su bile razne školjke, ribice i različite morske trave. Aronnax, Conseil i Ned Land su se čudili ljepoti morskog dna. Kapetan Nemo se hvalio podmornicom koja se zvala „Nautilus“. Podmornica je bila vrlo lijepa. Imala je muzej u kojoj su se držali zlato, bisere i drago kamenje. Kapetn Nemo im je rekao da tko god dođe na podmornicu mora na njoj ostati do kraja života. Prolazili su dani i
tjedni. Jednog dana Conseil je gledao kroz prozor pa povika: "Profesore,dođite!". Profesor priđe prozoru, pogleda i vidi čamac. Na palubi je bilo nekolko leševa jer ih je zatekao brodolom.
Plovili su ka otocima Australije, gdje su stigli nakon tjedan dana. Profesor je zamolio kapetana Nema da ih pusti da odu na otok. Kapetan Nemo je dozvolio. Ušli su u čamac i bili naoružani električnim
puškama. Otok je bio prekriven divnom šumom. Iz dana u dan su išli na otok. Jednog dana kada su bili na otoku i grijali se na vatri, počelo je padati kamenje na njih. Uhvatiše puške i pobjegoše u čamac.
Uto iz šume izađoše divljaci i počnu ih gađati strijelama. Zaveslaju i odu na podmornicu. Prolazili su mjeseci plovidbe na podmornici. Jednog dana Aronnax, Conseil i Ned Land se dogovore za bijeg. No nisu uspjeli jer je podmornica zaronila u morske dubine, ali nisu odustajali nego su čekali novu priliku. Podmornica je plovila prema jugu do južnog pola. Dok su plovili našli su se u klopci od ledenih stijena.
Podmornica je radila punom parom i sljedećeg dana su se probili. Podmornica je jurila velikom brzinom ka sjeveru. Jednog dana Ned reče profesoru: "Noćas bježimo!". Došla je noć. Profesor, Conseil i Ned ukrcaše se u čamac. U tom trenutku podmornica se našla u vrtologu. Čamac se otkvačio i našao usred vrtloga. Ujutro kada su se probudili bili su u kolibi. Pitali su se da li se podmornica izvukla. Svi troje bili su sretni što su živi.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 13.12.2009, 01:54 PM   #146
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Luis Kerol - Alisa u zemlji čuda

Ideja:
Ova priča me naučila da mašti nikad nema kraja, i da lijepe snove treba pamtiti i sjećati ih se.

Likovi:
Alisa, kneginja, kraljica, kralj, krvnik, prase, mačka, miš...
Najviše mi se sviđa Alisa, zato jer je puno putovala i puno toga vidjela.

Kratki sadržaj:
Jednog dana Alisa je vidjela bijelog zeca. Bio joj je čudan zato jer je bio obučen. Pošla je za njim u zečju rupu. Kada je ušla u rupu počela je padati, dugo padati. Kada je pala našla se u nekom hodniku. Opet je vidjela onog zeca koji je ušao u jedan lijepi vrt. Alisa je htjela ući unutra, no bila je prevelika. Na jednom stoliću u bočici bio je napitak, i pisalo je da ga popije. Kada ga je popila smanjila se, ali su vrata bila zaključana. Na kraju je ipak nekako ušla u vrt. Tamo je sa kraljicom igrala poker. Jednog dana netko je na dvoru ukrao kolače, pa je bilo suđenje. Na suđenju je Alisa počela rasti. Odjednom se probudila i bila je doma. Shvatila je da je to sve bio san. Divan san. San je prepričala sestri. Kasnije je otišla večerati i spavati.

Najuzbudljiviji događaj u priči:
Alisa dohvati lepezu i jedne rukavice, i upravo kad pođe iz sobe ugleda jednu bočicu. Ona je uzme i popije to što je u njoj bilo. Mislila je da će je to povećati kao i ostale bočice. Odjednom je počela rasti i narasla je toliko puno da više nije mogla izaći iz kuće.


drugi način


Mjesto radnje:
Na obali, u zečjoj jazbini

Vrijeme radnje:
Ljeto

Kratki sadržaj:
Bio je ljetni dan. Alisina sestra je čitala Alisi priču. Alisa se igrala sa mačkom, popela se na drvo i zaspala. U njezinim fantastičnim snovima pojavi se zec. Imao je hlače, majicu i sat na ruci. Zec je kasnio i odjednom nestane u rupi. Alisa potrči za njim. Kada je ušla u sobu vidjela je stvari kako lete. Kad se spustila vidjela je kako zec ulazi kroz vrata. Pomaknula je zavjesu ali nije mogla proći kroz vrata jer su bila premala. Kvaka joj je rekla da popije vodu iz čaše na stolu te da će postati malena. Alisa je tako uradila i smanjila se. Kvaka joj kaže da pojede djelić kolača i da će opet biti velika. Uzela je ključ i počela plakati jer više neće moći proći kroz vrata. Zatim joj je kvaka rekla da ispije ostatak vode iz bočice. Ona ga popije i smanji se. Toliko se smanjila da je upala u bočicu i plutajući prođe kroz ključanicu. Tamo je vidjela razne neobične životinje kao npr. orla koji puši lulu, dva blizanca, školjke i golemu ribu. Prošetala se malo dalje i tada spazi leptire koji imaju krila od kruha i maslaca. Zatim je vidjela crvenu ružu koja ima oči, usta i nos. Razgovarala je s njom i pošla dalje. Došla je do raskrižja gdje ima puno natpisa. Kad se odlučila na koju će stranu ići susrela je crva koji sjedi na gljivi i puši. Crv joj je ponudio da okusi gljivu i da će postati velika. To je učinila te je opet postala velika. Tada susretne Ožujskog zeca s luckastim klobukom. Sjeli su za stol i pili čaj. Kada je Alisa krenula dalje susrela je Cerigradsku mačku koja ju je uputila kamo će ići. Alisa je stigla u kraljičin vrt i u njemu se pojavi zec s trubom a iza njega kraljica i vojnici od karata. Konji su igrali kriket - loptica je bila jež, a palica je bila ptica. Kraljica je htjela ubiti Alisu ali ona je imala još malo kolača kojeg je pojela i opet je postala velika. Onda je počela djelovati druga strana kolača i Alisa se je opet smanjila. Počela je bježati, a vojska od karata ju je počela slijediti. Tada se od straha probudila i vidjela da je sve to bio samo san.

Analiza glavnog lika:
Alisa
Radoznala, ima dobro srce i sposobna je da suosjeća sa drugima, uporna, ponosna, puna ljubavi.

Sporedni likovi:
Sestra, bijeli zec, maza, kneginja, kralj, kraljica, gospođa kornjača, Bill.

---------- Post je dodat u 01:54 PM ---------- Prethodni post je napisan u 01:49 PM ----------

Lav Nikolajevič Tolstoj - Ana Karenjina

Bilješke o piscu:
Lav Nikolajevič Tolstoj je ruski pisac, jedan od najvećih pisaca
u doba realizma. Rođen je 9. rujna 1828. u mjestu Jasnaja Poljana.
Sa 16 godina Tolstoj je otišao studirati jezik a onda pravo.
Putovao je po zapadnim državama, vratio se vrlo razočaran gradskim
društvom. Bavio se pedagoškim radom, uzdizanjem seljaka.
Posvećuje se svojoj obitelji i književnom radu. U publicističkim tekstovima
zagovara preporod društva moralnim usavršavanjem pojedinaca.
Prvi kratki roman izdao je 1863. a zvao se «Kozaks». "Anu Karenjinu" je
napisao izmedu 1875. i 1877. Nakon "Ane Karenjine" napisao je još
nekoliko romana. Bio je jedan od najvećih mislilaca svog doba.
Tolstojev bogati književni rad i ideologija značajno su utjecali na
europsku misao i kniževnost u završnici 19. i na početku 20. stoljeća.
Umro je 20. studenog 1910. g.

Tema:
Preljub Ane Karenjine

Vrijeme radnje:
70-tih godina 19. stoljeća

Mjesto radnje:
Moskva, Petrograd

Likovi:
Ana Arkadnjevna Karenjina, Aleksej Aleksanarove Karenjin, Aleksej Kirilovič Vronski, Konstantin Dimitrijevič Levin

Kratki sadržaj:
Roman govori istodobno o dvije ljubavne priče. Sretan brak Levina
i Kiti te tragična afera grofa Vronskog i Ane Karenjine. Levin je plemić i
zemljoposjednik koji je zaljubljen u Kiti, dok je ona zaljubljena u
Vronskog. Kada je Levin zaprosio Kiti ona ga je odbila, nadajući se da će
Vronski zaprositi nju. Nakon odbijanja Levin napušta Moskvu i odlazi na
selo. Na jednom balu Vronski se zaljubljuje u Anu Karenjinu, a Kiti zbog
boli i tuge odlazi u inozemstvo na liječenje, gdje stvara nova poznanstva i
oporavlja se od nesretne ljubavi. Nakon povratka u Rusiju Levin ponovo
prosi Kiti, ali ona ovaj put prihvaća. Njihov brak je bio stabilan iako je bilo
povremenih neslaganja. Rađa sina Dimitrija. Levin je nakon vjenčanja
prolazio kroz vrlo teško razdoblje iz kojeg je našao izlaz u vjeri u Boga.
Ana je udana za Alekseja Karenjina. On je državni službenik.
Njihov odnos je korektan, ali bez ljubavi. Nakon bala Vronski je otvoreno
izrekao svoju ljubav Ani. Ona napušta Moskvu, ali Levin je slijedi.
Ana i Levin viđaju se svaki dan i ljudi su počeli širiti glasine.
Aleksej uplašen zbog skandala moli Anu da prikrije vezu, ali ga ona i dalje
nastavlja viđati. Ostaje u drugom stanju i to priopćava Vronskom prije
jedne konjičke utrke. Na putu kući Ana priznaje mužu svoju vezu,
braneći svoju ljubav. Aleksej želi sačuvati svoj brak, ali ne želi da Ana
prima Vronskog u kuću. Prilikom poroda došlo je do komplikacija i Ana
na rubu smrti moli muža za oproštaj.

On oprašta i Ani i Vronskom i prihvaća dijete. Ana raskida s mužem,
a on joj namjerno ne želi dati sina. Ana, Vronski i djevojčica odlaze u
inozemstvo. Bili su sretni neko vrijeme, ali Anina čežnja za sinom ih
vraća nazad u Moskvu. Ana i Vronski pokušavaju ući u visoko društvo.
Levin je rado viđen, ali Ana doživljava javnu osudu. Povlače se na selo
gdje vode luksuzan život. Levin inzistira da se Ana rastavi od Alekseja,
ali on to odbija zbog religioznih načela. Ana sve više kažnava Vronskog za
odvojenost od svoga sina, upada u histerična stanja, a noću uzima morfij.
Na kraju teškog razdoblja baca se pod vlak. Nakon toga Vronski se
prijavljuje za odlazak u Srbiju u srpsko-turski rat.

Analiza likova:
Ana Karenjina
Na početku knjiga Ana je preljepa i šarmantna, uzorna majka,
žena državnog službenika. Svu svoju ljubav usmjerila je na svog sina.
Slijedeći srce Ana ostavlja muža, položaj, ugled i sina.
Ona je željela dobiti ne samo što je htjela već i više od toga.
Optužuje Vronskog za najveći moralni prekršaj - kršenje majčinske
dužnosi. Postaje opsjednuta o Vronskovoj nevjeri i gubi ljubav.
Na kraju spoznaje da je ljubav prolazna i odlučuje sve prekinuti.
Bacanjem pod vlak Ana prekida svoj život i ostavlja svoje ljubljene u
velikoj tuzi.

Aleksej Vronski
Pružao je svu svoju ljubav i potporu Ani, čak se zbog nje i odrekao
vojničke karijere prije odlaska u Italiju. Bio je žrtva, podnio je gorčinu
poraza. Njegova najveća krivica je u tome što je obećao ono što nitko
ne može ostvariti - da će čahura ljubavnog zanosa trajati vječno.


drugi način
Bilješke o piscu:
Rodio se 1828. godine u selu Jasna Poljana, u poznatoj i imućnoj
plemićkoj obitelji. Rano ostaje siroče, te o njemu skrbe tetka i rođaka.
Godine 1841. obitelj se seli u Kazan, gdje on upisuje studij nadajući se
diplomatskoj službi. Uskoro napušta studij, te se vraća u Jasnu Poljanu,
gdje vodi svoj dnevnik do zadnjeg dana. Pridružuje se vojsci, a negdje u
to doba tiše i autobiografsku trilogiju - Djetinjstvo, Dječaštvo, Mladost.
Putuje u Petrograd i kruži Europom, gdje se upoznaje s ondašnjom
kulturom. Kasnije se nastanjuje u svome selu, gdje otvara školu za djecu
i proučava život seljaka. Godine 1862. oženio se Sofijom, te se u braku
osjećao sretnim. Uslijedili su veliki romani - Rat i mir, Ana Karenina…
Nakon te kulminacije Tolstoj se smirio i odonda ga pamtimo po velikim
djelima. Pisao je romane, pripovijetke, drame, publikacije…
Smatramo ga najsnažnijim slikarem epohe koja nastaje krajem 19. st.
i vrhunskim predstavnikom klasičnog realizma.

Mjesto i vrijeme radnje:
Rusija oko 1870. godine

O djelu:
Ana Karenjina je jedan od Tolstojevih najljepših romana,
opisuje društvenu i osobnu psihologiju toga doba.

Radnja se vrti oko dvije ljubavi - jedne sretne (Levin i Kiti) i jedne
nesuđene (Ana i Vronski), koje su ustvari gotovo dvije radnje svaka za
sebe. Osnivni motiv i radnja, Anin preljub, isprepleten je mnogim
scenama, koje su gotovo samostalne novele. Teme su uglavnom obitelj,
ljubav i moral, te problemi vezani za brak.

“Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna
je na svoj način”.

Kratki sadržaj:
Ana Karenjina je žena visokog državnog službenika Alekseja Karenjina.
Njihov odnos je korektan, ali bez emocija. Roman počinje Aninim
dolaskom u dom Stive Oblonskog, Anina brata. Stivina žena Doli je baš
saznala da ju muž vara, te to izaziva razdor u obitelji. Ana uskače kao
diplomat i uspijeva izgladiti situaciju. Ana upoznaje Vronskog, koji ne taji
svoje osjećaje prema njoj, ali ona se boji veze i vraća se u Mokvu.
Vronski se po prvi put ozbiljno zaljubio, te ju prati. Oni se počinju redovito
viđati, te se Anin muž pobuni protiv toga. Unatoč tome Ana se nastavlja
sastajati s Vronskim i uskoro zatrudni. Vronskom to otkrije neposredno
prije konjičke utrke i on umalo pogiba. Njezina uplašena reakcija
je javno pokazala njene osjećaje i mužu priznaje svoju ljubav.
On traži samo formalni brak, te udaljava Vronskog od Ane.
Ana rađa i u bunilu traži muža oprost. On joj opražta i prihvaća djete.
Kada se oporavila Ana se vratila Vronskom i kako joj muž ne želi dati sina,
uzima kćerku i s Vronskim odlazi u Italiju. Kada se vratila, ulazi u kuću
gdje doznaje kako je službeno mrtva. Pokušava se s Vronskim uklopiti u
društvo koje ih ne prihvaća, te zato odlaze na selo. Tu Vronski žrtvuje
karijeru zbog Ane i postaje mrzovoljan zbog toga. Posebno ga muči to što
se njegovo dijete zove Karenjin, te traži od Ane da se rastavi.
No muž joj ne želi dati rastavu. Ana se sve više otuđuje od Vronskog i na
kraju se baca pod vlak, a Vronski se prijavljuje u vojsku, te odlazi u rat.

Levin je seoski veleposjednik, jednostavan čovjek, koji voli prirodu i Kiti.
Kiti pak gleda Vronskog i kada Levin napokon skupi snagu ona ga odija.
Kada shvaća da je Vronski potpuno nezainteresiran za bilo kakvu ozbiljniju
vezu, ona se razboli i odlazi u njemačke toplice, gdje se oporavlja.
Nakon povratka Vronski ju ponovo prosi i ona se udaje za njega.
Njihov brak je čvrst i postojan. Žive u miru i sreći, a zadnja poglavlja
knjige posvećena su Levinovim religioznom uvjerenjima.

Tolstoj ustvari suprostavlja burnu i strastvenu kratkotrajnu vezu mirnom i
postojanom braku.

Analiza likova:
Ana Karenjina je žena Alekseja, majka Serjože i elegantna dama.
No ipak njezin izgled ne upućuje ni na jedno od toga troje.
Njezina smirenost i jednostavnost skriva svijet unutarnjih sukoba.
U jednom trenutku osjeća strasnu ljubav u drugom trenutku mrzi muža.
Razapeta je između pokazivanja ljubavi prema Vronskom i spašavanju
svoje budućnosti sa svojim djetetom, svojim glasom u društvu,
svojom vezom s mužem… I kako god pokuša riješiti svoje probleme uvijek
se nađe na ishodištu, s puno ambivalentnih ciljeva i sve manje vremena i
volje da pravilno i mudro odluči. U skladu s tim i njezine emocije i
ponašanje, mijenjaju postave, kao što se kulise mijenjaju u kakvom
kazalištu između činova.

Aleksej Vronski je sin grofa Kirila Vronskog, sjajan primjerak mlade
generacije petrogradske aristokracije. Obrazovan je i pametan,
a ponaša se grubo i rasipno, trčeći za djevojkama, koje je cilj zavesti
a ne voljeti, voli provode jer ga zabavljaju i ne želi prihvatiti odgovornost.
Ana po prvi put u njegovu životu znači cilj, prvu stvarnu ljubav,
i zato ga činjenica da je sve to ostavio zbog Ane i isto tako njezina
sve veća hladnoća potiskuje u depresije i u rezignaciju.




Levin je sušta suprotnost Vronskom i ima sasvim drugačiju životnu
filozofiju. On se u potpunosti posvećuje svojim emocijama i čini ih
dugotrajnim, a ne prihvaća kratkotrajne užitke. Čestit je i stidljiv,
ne ponaša se kao snob, a ipak je čvrsta osoba. Nakon prvog Kitinog
odbijanja povlači se na selo u sebe, da prikupi snagu. U principu je on
dobar čovjek i dobar muž i brine se za svoju okolinu, te je na neko način
oličenje Tolstoja.

Kiti je Levinova žena, oličenje dražesne djevojčice, koketne naivke,
koja je u stvari više djete nego žena. Poraz u Vronskom prima jako teško,
ali preboljeva i odrasta u pravu ženu, koja shvaća prave životne
vrijednosti.

Tolstojevi likovi su kompleksni i nerijetko teški. Komuniciraju putem
monologa i dijaloga u kojim su skrivene sve ozbiljne misli velikog pisca.

Poslednju izmenu radio/la OLIVABAY: 13.12.2009 u 01:56 PM.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 13.12.2009, 02:27 PM   #147
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

-1-

L.N.Tolstoj -Ana Karenjina

Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je blizu Moskve 28.08.1828. godine u jednoj staroj aristokratskoj obitelji. Osirotio u devetoj godini života, odgojen je i obrazovan kod tetke. Godine 1844. upisao je Sveučilište Kazan gdje je na njega veliki utjecaj izvršio francuski pisac Jean - Jacques Rousseau. Napustio je sveučilište 1847. godine bez dobijanja diplome.
Iz njegovih dnevnika poznato je da je Tolstoj bio podijeljen protiv sebe: Iako se posvetio potpuno ludim provodima, imao je osjećaj krivnje i nije znao zašto. Sit gradskog života, odlazi na selo gdje seljaci ne prihvaćaju njegove “poklone” jer im nije jasno zašto bi plemić želio pomoći seljacima. Neshvaćen i razočaran, vratio se u Moskvu gdje provodi još dvije godine živeći “na visokoj nozi”. Njegovi dnevnici pokazuju ga kao neumornog mladića u potrazi za kockanjem i noćnim provodima sa ženama. Tada počinje njegova karijera kao pisac, 1852. godine. Godine 1851. uključio se u rat prateći tako svoga brata Nikolaia. Vojsku napušta 1855. godine i tada putuje po Europi. Tolstojev brat Nikolai umire 1860. godine od tuberkuloze i tom tragedijom Tolstoj biva duboko pogođen. Kasnije je smrt Nikolaia Tolstoj rekonstruirao u svom djelu “Ana Karenjina” i to u liku Levinovog brata, koji se isto tako zvao Nikolai.
Godine 1862. Tolstoj je oženio Sonju Andejevnu Behr. Od tada piše svoja najznačajnija djela “Rat i mir” od 1864. do 1869. godine, a “Anu Karenjinu” završio je 1876. godine. U svojim knjigama Tolstoj se mnogo služio vlastitim iskustvima, ali i iskustvima drugih oko sebe. To je najbolje vidljivo u “Ani Karenjinoj”. Izjavio je da je oduvijek želio napisati “knjigu o suvremenom životu”. Brak bi bio glavni problem, a preljub zaplet radnje. Upravo to ostvario je u svom remek-djelu “Ana Karenjina”. Preljub je grijeh koji je i sam Tolstoj učinio i tako napustio dijete, a kasnije se osjećao krivim zbog toga čina. Sve se to jasno vidi i u glavnom liku, u Ani Karenjinoj. Anom je Tolstoj želio pokazati svoju tamnu stranu. Likom Levina prikazao je sebe, a lik Kiti je zapravo ogledalo njegove žene Sonje.
Mnogi čitatelji smatraju Tolstoja jednim od najvećih gospodara u oslikavanju psihološkog portreta pojedinog lika. Kasnije Tolstojeve knjige postaju sve konzervativnije i religiozne.
U svojim posljednjim godinama Tolstojevo pamćenje ozbiljno zakazuje i pati od čestih napada prilikom kojih gubi svijest. Tada bi zapitkivao pitanja o svojim rođacima koji su preminuli prije nekoliko desetljeća. Mjesec dana nakon jednog od napada, 20. studenoga, 1910. godine, Tolstoj je umro u malom gradu Astapovo, nakon što je konačno odlučio otići iz Yasaya Polyana - sela u kojem je živio.
Leo Tolstoj bio je čovjek mnogih činova - vojnik, seoski plemić, pisac, učitelj, kritičar itd. Cijelog života bio je borac i plivao protiv struje, ali isplatilo se jer njegova djela danas smatraju se pravim majstorskim ostvarenjima. “Ana Karenjina” svakako je njegovo najbolje i najvažnije djelo koje čitatelji današnje suvremenosti i dalje smatraju uzbudljivim i važnim.

“Ana Karenjina” sadrži dvije paralelne radnje koje se zbivaju istovremeno. Jedna radnja prati lik Ane Karenjine, a druga govori o Levinu i njegovim problemima. Velikim dijelom knjige te dvije radnje odvijaju se odvojeno i tek na kraju knjige spajaju. Na temelju te dvije radnje možemo zaključiti više tematskih slojeva. Tematski gledano putevi Ane i Levina su u kontrastu. Ana je u potrazi za osobnim zadovoljstvom, kroz romantičnu ljubav iako bi to značilo da treba učiniti grijeh - preljub; Levinov cilj je osnovanje obitelji kroz brak, odnosno duševno zadovoljavanje. Tako je Tolstoj opisao idealan brak i onaj u kojem živi grijeh. Mislim da je i osnovna tema djela brak. Pratimo lik Ane Karenjine od početka gdje se prikazuje kao dobra majka, vjerna žena i dobra prijateljica prihvaćena od društva. No, upoznavanjem s grofom Vronskim počinje pad njene ličnosti, njene naravi. Ona se strasno zaljubljuje i čini preljub s Vronskim koji ju također strasno obožava. Tu počinju bračni problemi Ane i njenog muža Alekseja Karenjina. Ana i Karenjin nemaju niti malo romantičnosti, uzbuđenja, niti seksualnih iskustava u braku koja bi mogla zadovoljiti ženu poput Ane. Zato se Ana odlučuje na preljub, i smatra da preljub ne šteti nikome ako se pravilno izvede. S druge strane radnje pratimo odnos Levina i Kiti. Tolstoj taj brak smatra idealnim , jer je to brak između dvije osobe koje se međusobno vole i poštuju, te slažu oko svega. U braku s Karenjinom, Ana je rodila i sina Serjožu. Tema majke odnosno uloge žene u liku Ane Karenjine postavlja mnoga pitanja. Ana je u početku vrlo dobra majka, Serjoža ju jako voli i ona voli njega najviše na svijetu. Mislim da je ljubav uništila pravu ličnost Ane Karenjine. Mnogi kritičari rekli su da je Ana otkrila svoje pravo lice upravo preljubom, no ja se ne slažem s time. Ana je kroz ljubav izgubila osjećaj stvarnosti, nije mislila racionalno već srcem, a srce joj je bilo u velikom mraku Vronskoga. Ana se mijenja, postaje vrlo ljubomorna na Vronskog, biva izbačena iz društva jer živi u grijehu, a jedino joj Doli dolazi u posjetu. Strasti između Ane i Vronskog postaju njihova bol i propast. Na kraju Ana ne ostvaruje svoj cilj, ne pronalazi svoju sreću i oduzima si život. No, tim činom ipak je ostvarila dio svoga cilja, nanijela je bol osobi za koju je smatrala da je glavni krivac njenim patnjama, nanijela je bol Vronskome. Dala mu je svoj osjećaj krivnje, da i on osjeti kako je to. Levin, kontrastno Ani, uspijeva u potrazi za srećom i živi sretno s Kiti.
Vrijeme radnje ovog djela Tolstoja jest njegova suvremenost, a to je druga polovica 19. stoljeća (oko 1870. godine). Mjesto radnje ovisi o samim likovima i njihovim kretanjima. Oni se kreću iz sela u grad, iz grada u selo (Petrograd, Moskva, selo blizu Moskve). Glavna pripovijedačka tehnika je tzv. “sveznajući govornik”, odnosno to je sam Tolstoj. Tolstoj izražava svoje vlastito mišljenje, a time manipulira našim, kroz svoje likove. Levin, koji je u biti Tolstoj, je glasnogovornik Tolstoja. Ana, iako ima mnogo osobina kojima se Tolstoj divio, otišla je izvan njegova shvaćanja svijeta i zato ju je uništio. Tolstoj je život shvaćao kao jedan dio zatvorenog kruga -> rođenje, život, smrt, i to mora tako biti. Kroz brojne monologe u djelu, Tolstoj opisuje u detalj misli i osjećaje svojih likova. Na primjer na balu gdje Ana osvaja srce Vronskoga izvor gledišta je Kiti, a ponekad se mijenja taj izvor gledišta radi postizanja veće dramatičnosti priče.
Osim dvije osnovne radnje koje se zbivaju paralelno između Ane i Levina, postoji još jedna manje važna za glavni tijek događaja. To su kućne nesuglasice te financijske i obiteljske svađe obitelji Oblonskih (Doli i Stiva). Sve te priče odvijaju se u vremenu kronološkim slijedom i s obzirom na kronološki slijed Tolstoj prebacuje radnju s jedne priče na drugu.
“Ana Karenjina” komponirana je u dvije knjige. Svaka knjiga sastoji se od četiri dijela. U prvoj knjizi pratimo upoznavanje s likovima i zaplet u radnju (Ana ostavlja Karenjina da bi živjela s Vronskim; Levin se zaručuje s Kiti). U drugoj knjizi dolazi do vrhunca radnje kada Ana gubi kontrolu nad svojim osjećajima, te osuđuje Vronskog, što na kraju dovodi do tragičnog samoubojstva.

U djelu pratimo sedam najvažnijih likova koji utječu više ili manje na tijek događaja. To su Ana Arkadjevna Karenjina, Aleksej Kirilovič Vronski, Konstantin Dimitrijevič Levin, Katarina Aleksandrovna Levina (Kiti Ščerbacka), Aleksej Aleksandrovič Karenjin, Stjepan Arkadjič Oblonski - Stiva, Darija Aleksandrovna Oblonski (Doli).
Sigurno je da su dva najvažnija lika u djelu Ana Karenjina i Levin. Ana Karenjina je tamna strana Tolstoja. Poput Ane i Tolstoj je učinio preljub i tako napustio dijete, i nakon toga osjećao veliku krivnju. Njegova smrtna kazna za Anu Karenjinu zapravo je njegovo iskupljenje za svoj vlastiti grijeh. Anu možemo promatrati zajedno s Doli i Kiti. Tolstoj smatra da je glavna funkcija seksualnih odnošaja rađanje djece, a ne osobno zadovoljstvo. Doli i Kiti uklopile su se u njegovo mišljenje jer one su dobre žene i majke prije svega ostalog. Ana, s druge strane, smatra seks kao osobno zadovoljstvo, i boji se imati još djece s Vronskim jer bi tako mogla oslabiti i izgubiti upravo to osobno zadovoljstvo. Odkad živi s Vronskim, odnosno u grijehu, biva odbačena od društva. Vronski se želi vratiti svakodnevici i običnom životu, što Ana tumači kao uvredu prema njoj. Od tada počinje sumnjati u ljubav Vronskoga, koji je uistinu i dalje zaljubljen u nju. No, mislim da ta sumnja dolazi iz Aninog osjećaja krivnje i odbačenosti te želje za osvetom. Podsvjesno, Ana optužuje Vronskog za nešto što sebi ne može oprostiti - napuštanje svoga sina Serjože. Vronski želi nastaviti živjeti normalnim životom, i želi da Ana bude s njim jer ju voli, no Ana zbog njegove želje za svakodnevicom postaje sumnjičava i osvetljiva prema njemu. Ne može se pomiriti s činjenicom da je napustila sve za što je živjela, da bi postala nečija svakodnevica. Žedna i gladna zbog izgubljene energije, Ana traži nešto od Vronskog za svoju žrtvu, za svoje napuštanje voljenog sina. No, spoznaje da od Vronskog sve manje i manje može dobiti te se odlučuje na osvetu. Ana pada u očaj i to je vidljivo iz njenih sitnih laži, poruka, ucjena, pisama upućenih Vronskom. Neprestano se svađa s Vronskim, upada u histerična stanja, a noću uzima morfij.
S druge strane gledišta, Vronski je vrlo odlučan u ljubavnom životu s Anom. On se želi oženiti njome i živjeti obiteljskim životom. Odbacuje svoje snove o karijeri u službi vojske, samo da bi bio s Anom. On je zreliji u razmišljanju od Ane jer je sposoban odvojiti racionalno razmišljanje od emocionalnog. Mnogi kritiziraju Vronskog što nije inzistirao da Anu prihvate u društvo, jer ipak, Anini prijatelji su i njegovi. Društvo ne kažnjava Vronskog kao što kažnjava Anu što živi s njim. On ne može shvatiti Aninu bol jer ju sam ne proživljava. S Anom je u tim trenucima teško živjeti. No bez obzira na njenu ljubomoru, narav, i njene suze, Vronski ju i dalje voli, ostaje joj vjeran, i ne pomišlja da ju ostavi. No, što se Vronski više vraćao onom što zaista je, svojoj običnosti i svakodnevici, Ana je smatrala sve to nepoštenim prema njoj samoj. Jer, upravo je on bio taj koji joj je uskratio da živi kao obična žena. Vronski je svoje pravo na običan i društveni život želio zadržati, ne shvaćajući bol, zavist i osvetoljubivost Ane, koja ga je baš zbog toga progonila. Ana je sve očajnije spoznavala da je prevarena obmanuta i izigrana. Osjećajući da Vronskom postaje navika, teret ili fizička potreba, reagirala je osvetoljubivo i ogorčeno. I tako je Ana uništila svoj život iz čiste osvetoljubivosti, jer svojim uništenjem razorila je i život Vronskog koji ostaje opterećen osjećajem krivice. Ana je željela da Vronski osjeti ono što se u njoj događalo, i Vronski je dio toga osjetio.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 13.12.2009, 02:28 PM   #148
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

-2-

Na kraju vidimo da se Vronski ponovo vraća vojsci i ratu protiv Turaka. Postavlja se pitanje da li je to samo odlazak u smrt, u časno samoubojstvo ili je Vronski ipak odlučio nešto učiniti sa svojim životom nakon svega?
Vronskog je najbolje prikazao Stiva u svom citatu:
“ Silno je bogat, lijep, jakih veza, krilni ađutant i uza sve to - vrlo je drag, dobar momak. I još više nego naprosto dobar momak. Koliko sam ja ovdje o njemu doznao on je obrazovan i vrlo pametan; to je čovjek koji će daleko dotjerati.”
Fizički izgled Vronskog:
“ Vronski je bio onizak, čvrsto građen tamnoputac, dobrodušna i lijepa, neobična i mirna i odlučna lica. Na njegovu licu i pojavi, od kratko podšišane crne kose i svježe obrijana podbratka do nove novcate uniforme, sve bijaše jednostavno i ujedno otmjeno. “
S druge strane pratimo lik Levina i njegove probleme, kako ljubavne, tako i poslovne.
“ Levin je junak “Ane Karenjine”. U biti, neki čitatelji vjeruju da je lik Ane stvoren uglavnom radi isticanja Levinovog superioriteta. Gdje se Ana histerično mijenja da bi postigla savršenu ljubavnu vezu, Levin nastoji pronaći suvislost u životu i smrti, ljubavi i poslu; Ana je portret poremećenja uma; Levin pronalazi sklad s ljudima oko sebe. U Ani, vidimo moralni slom gradskog društva; u Levinu, vidimo Tolstojeve nade za buduću Rusiju.”
Kroz nekoliko dana Levinov se pogled na svijet mijenja. Dok njegov brat Nikolai umire, on smatra da smrt uzima svako značenje životu i da je Bog koji dopušta smrt zao. No, poslije vjenčanja s Kiti, smrti njegova brata i rođenja sina, Levin shvaća život na drugačiji, religiozniji način i ne boji se više smrti. Levin Kiti može ponuditi siguran život, ali ne može joj dati romantičnu avanturu i strast kakvom zrači Vronski. Kada ju je zaprosio prvi puta, Kiti ga je odbila jer se nadala da njeno srce pripada Vronskom. Nakon što je odbijen, Levinu se budi nesigurnost u sebe, još veća od one kad ju je zaprosio: “...Ali Levin bijaše zaljubljen, i zato mu se činilo da je Kiti u svakom pogledu takvo biće ponad svega zemaljskoga, a on da je takav niski zemaljski stvor da ne bi moglo biti ni pomisli o tome da bi ga drugi, a i ona sama, ocijenili kao nje dostojna.”
Tada više nije znao što učiniti i umjesto da traži razlog negativnog odgovora i da ostane u igri, on se povlači, odlazi na selo i traži svoj mir u razvijanju poljoprivrede i gospodarstva. Kiti je za razliku od Levina odbijanje primila na drugačiji način. Ona je razočarana što Vronski više ne pokazuje zanimanje za nju, što ju nije zaprosio. No, Vronski nije ni imao namjeru zaprositi Kiti:
“ On nije znao da njegovo ponašanje prema Kiti ima određeno ime, da je to zavođenje gospođica bez ženidbene namjere i da je to zavođenje jedan od ružnih postupaka koji je uobičajen među istaknutim mladim ljudima kao što je on (...) da je mogao saznati da će Kiti biti nesretna ne uzme li je za ženu, veoma bi se začudio (...) nije mogao povjerovati da bi ono što je njemu, a pogotovo njoj, pružalo tako velik i lijep užitak moglo biti ružno. Još manje bi mogao povjerovati u to da se mora oženiti.”
Kiti tada oboljeva, te s obitelji odlazi na putovanje da se smiri i razmisli što želi. Odlučuje da se želi udati za Levina, i tako bude. Fizički opis Kiti:
“ Kad je mislio o njoj (Levin), mogao ju je svu sebi živo predočiti, posebice dražest one sitne plavokose glavice s izrazom dječje jasnoće i dobrote, tako slobodno smještene na visokim djevojačkim ramenima. Djetinjatost izraza njena lica u skladu s tananom ljepotom stasa sačinjavale su njenu posebnu divotu koju je on i te kako shvaćao; ali ono što je neočekivano vazda iznenađivalo na njoj, bijaše izraz njenih očiju, blagih, mirnih i iskrenih, a posebno njen smiješak koji je Levina stalno prenosio u čarobni svijet ... svoga ranog djetinjstva.”
Kiti i Levin žive sretno, i kasnije imaju sina. Kiti se savršeno uklopila u obiteljski život:
“ Kiti pronalazi svoju najveću sreću u ulozi žene i majke, ulozi koju je Tolstoj najviše cijenio. Potpuno sigurna u sebe, ona unosi sklad u svoj dom i mir Levinovoj duši. Ima veliko poštovanje prema ljudskom krugu rođenja, života i smrti, i ne boji ga se. Iako ne uvijek dobro shvaćena, Kiti je vrlo pametna i jako realna. Ima veliku vjeru i povjerenje u dobrotu Boga.”
Aleksej Aleksandrovič Karenjin je jedna vrlo neromantična i pomalo dosadna osoba. Stalno gleda na sat, i uvijek ima unaprijed izračunato što i kada treba učiniti, što ga čini vrlo predvidljivim. Njegov odnos prema Ani u braku čisto je formalan, i njihov je brak dosadan i monoton, što Anu čini željnom uzbuđenja, željnom prave i strastvene ljubavi. Pošto društvo ima veliki utjecaj na Karenjina, čini se da upravo društvo i upravlja njegovim postupcima. Njemu je važnije što će drugi govoriti o njegovu braku, nego njegova vlastita sreća. On je kontrastan lik Levinu što se tiče religije. Dok Levin na kraju pronalazi Boga u sebi, Karenjin čini upravo suprotno jer njegovo Kršćanstvo slabi, te postaje laki plijen Lidije Ivanovne, žene koja koristi svoju tzv. religiju kao sredstvo zadržavanja Karenjina blizu sebe, i dalje od Ane. Karenjin je na kraju željan osvete.
Treća strana priče govori o odnosima Doli i Stjepana Arkadjiča - Stive. Stjepan Arkadjič bio je nevjeran prema svojoj ženi Doli i samim time započinje knjiga. Nakon razgovora s Anom, ona prihvaća Stivu natrag u svoj život. Zahvaljuje joj se riječima:
“ Upamti Ana: ono što si ti za mene učinila nikad neću zaboraviti. I upamti da sam te voljela i da ću te uvijek voljeti kao najboljeg prijatelja.”
Doli kasnije i potvrđuje te riječi jer ona će jedina posjećivati Anu nakon što je svi “izbace” iz društva. Kasnije veza između Ane i Stive postaje ponovo krhka:
“ Spona što ju je Ana napravila pokazala se krhkom, te je porodična sloga opet napukla na onom istom mjestu. Ničeg određenog nije bilo, ali Stjepana Arkadjiča gotovo nikad nije bilo, a slutnje u nevjeri postojano su mučile Doli, i ona ih je sad odgonila od sebe bojeći se proživljenih muka ljubomore. Prva provala ljubomore, jedanput proživljena, više se nije mogla pojaviti, pa čak ni otkriće nevjere ne bi više moglo na nju onako djelovati kao prvi put. Takva bi je otkrića sada samo lišila njenih porodičnih navika, te je dopuštala da je vara prezirući zbog te slabosti njega, a ponajviše sebe.”
Stiva je bio uvijek veseljak, osoba puna šarma, ali i nevjere. Voli dobru gozbu i piće, muziku, zabavu, ali i pretjerano budi zanimanje za žene. Svi vole Stivu u društvu jer uvijek podiže atmosferu, i izazive smijeh. On nikada nije namjeravao niti može biti vjeran Doli, ženi koja ga uistinu voli. No, ne može si pomoći - jednostavno je takav. Stiva ima još jednu lošu osobinu, a to je kockanje. Godinama je živio “na visokoj nozi” i tako potrošio svoj novac, a sada počinje uzimati i novac od Doli, novac koji joj je naslijedila, za isplaćivanje svojih kockarskih dugova. No bez obzira na sve, Doli Stivu uvijek voli, a i Stiva voli nju.

Na “Anu Karenjinu” možemo postaviti više teza, no vjerojatno je najvažnija ona koja uključuje lik Ane Karenjine, odnosno pitanje: da li je Ana Karenjina bila dobra žena? Odgovor bi bio jednostavan, naravno da nije, i time bi ova teza jednostavno bila negativna, no to je vrlo plitka i nepromišljena osuda. Ana Karenjina je žena vrlo snažnih strasti, no te strasti su zarobljene u kući Karenjina, i Ani ne preostaje ništa drugo nego potraga za oslobađanjem te zarobljene osobe. Ona u početku odbija Vronskog i ne želi imati vezu s njim, no upornost Vronskog, a i ta Anina želja za oslobađanjem tjeraju je na preljub. Tim činom ona se oslobađa i postaje sve ono što s dosadnim i predvidljivim Karenjinom nije mogla biti. No, zbog pretjerane ljubavi i neracionalnog razmišljanja Ana polako gubi kontrolu nad svojim osjećajima, i nekad mirna i uvijek stabilna Ana, postaje sada vrlo histerična, posesivna i sumnjičava osoba. To je dovodi i do samoubojstva. Ja mislim da je Karenjin glavni krivac svemu što se dogodilo. Ana i Karenjin vjenčali su se ne iz ljubavi već zato što je tako bilo uređeno. Život s Karenjinom dosadan je i Ana nije imala što drugo učiniti nego osloboditi svoj pravi karakter, svoju osobnost, strast i ljubav. Ova teza afirmativna je, jer mislim da problem nije u Ani, nego u Karenjinu. Karenjin je taj koji nije bio dobar muž (predvidljiv, dosadan, neromantičan, uvijek zaposlen, “vrijeme je novac” mu je vjerojatno glavni moto).

“ Nećemo smatrati “Anu Karenjinu” umjetničkim djelom; smatrat ćemo je dijelom života. Dio života i je.”
Dio života i je. Tolstoj je uspio opisati suvremeni život i ljude koji su nam bliski na jedan vrlo jednostavan način. Njegovi likovi isti su kao i ljudi koje susrećemo svaki dan u životu, i zato je njegovo djelo tako jednostavno i dostupno svima. On je svaki lik u djelu okarakterizirao na sve moguće načine - psihološki, moralni, estetski, socijalni... i time ih učinio svakim za sebe vrlo posebnim, i u nama time budi naše vlastito rasuđivanje - tko je dobar, tko je loš. Obično smo se uvijek susretali s likovima koji su sigurno ili negativni ili pozitivni, ali ovaj puta svi se čine pozitivnim u početku, no kasnije svaki čitatelj dobija svoju sliku o pojedinom liku. Mislim da je Tolstoj prvi pravi pisac koji je otkrio realizam i upotrijebio vrijeme kao glavni faktor radnje. Tolstojevo remek-djelo dio je života, kako njegovoga tako i našega. Tolstoj je izvanredno znao opisati psihološke osobine svojih likova i čitajući djelo može se vidjeti istina o ljudskoj naravi, o tome kakvi ljudi zaista jesu, a tim iskustvom mislim da možemo bolje razumjeti ljude sa sličnom sudbinom kao na primjer Ana, Levin, Vronski i drugi. Konačan zaključak je samo dvije riječi: remek-djelo.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 13.12.2009, 02:35 PM   #149
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Sofoklo - Antigona

Bilješke o piscu:
Sofoklo se rodio oko 496. godine p.K. a umro je 406. g. p.K.
Napisao je 123 drame, a od njih se sačuvalo samo 7 i to:
Antigona, Kralj Edip, Filoklet, Elektra, Edip na Kolonu i Trahinjanke.
Bogovi ga kao pisca nisu zanimali, iako je bio religiozan tradicionalista.
Istinu o životu tražio je u ljudima i međuljudskim odnosima.
Sofoklo je pojačao dramsku radnju tako što je uveo 3. glumca.

Vrsta djela:
Drama, tragedija

Mjesto radnje:
Teba

Vrijeme radnje:
V. stoljeće

Tema:
Sukobljavanje Božjih i ljudskih zakona

Kratki sadržaj:
Prvi čin
Poslije smrti Polinika i Eteokla, koji su poginuli u međusobnom sukobu,
vlast u Tebi preuzima njihov ujak Kreont. On je zabranio da se Polinikovo
tijelo pokopa, jer je Polinik izdao domovinu, borio se protiv nje.
Onaj tko prekrši tu zapovijed bit će kažnjen, i to smrću.

Drugi čin
Dolazi stražar i donosi lošu vijest da je netko prekršio zapovijed
i pokopao Polinika. Stražar dovodi krivca za to djelo, Antigonu.

Treći čin
Kreont ju zbog tog čina osuđuje na smrt. Kreont i Antigona se
suprostavljaju jedno drugom u nepomirljivom sukobu.
Antigona objašnjava za što se ona bori, za Božji zakon, ali moć je na
strani novog vladara i Antigona mora umrijeti s Ismenom, sestrom,
koja joj se sad pridružila.

Četvrti čin
Antigonin zaručnik, Hemon, traži od oca Kreonta milost za Antigonu.
Sva ta Hemonova preklinjanja nisu uspjela. Antigonu će za kaznu živu
pokopati.
Peti čin
Tu počinje njezina tužaljka. Ona zajedno sa zborom oplakuje svoj život,
kojem je uskraćena udaja. Antigona završava tužaljku sažeto,
obrazloženim opravdanjem.

Šesti čin
Tiresije, prorok, dolazi i objavljuje da je Kreont zabranjujući
sahranu, okaljao sebe i svoj grad. Ali i tada Kreont odbija da odstupi.
Jedino pred prijetnjom nesreće on žurno, ali uzaludno mijenja odluku
da Antigonu oslobodi.

Sedmi čin
Hemon dolazi u zatvor, nalazi Antigonu mrtvu i sam se ubija.
Euridika, Kreontova žena, umire čim je saznala za sinovo samoubojstvo.
I tako Kreont ostaje sam kao puka sjena.

Analiza likova:
Antigona
Vrlo hrabra, odgovorna, ali ipak i osjetljiva i vrlo ranjiva. Izuzetna osoba
koja i danas može poslužiti kao primjer ljudske savjesti i odgovornosti.

Kreont
Okrutan čovjek koji zastupa samo zakon bez obzira na osjećaje i
ljudskost.

Hemon
Sin Kreontov, koji je bio razapet između ljubavi prema Antigoni i štovanja
prema ocu. Ali ljubav je nadvladala štovanje.


drugi način


Bilješke o piscu:
Sofoklo je rođen 495.g. pr. Kr. a umro je 406.g. pr. Kr.
U svom je dugom životu imao priliku vidjeti uspon i pad atenske
demokracije. Čitavog je života bio istaknuta ličnost i u ratu i u miru.
Bio je vojskovođa i diplomat, cijenjeni pjesnik, prijatelj Perikla i ljubimac
cijele Atene. Napisao je 123 drame, te je njima i drugim svojim djelima
unaprijedio grčko kazalište i dramu uopće. Najpoznatije Sofoklove drame
su: Ajant, Antigona, Kralj Edip, Elektra...

Mjesto radnje:
Atena

Vrijeme radnje:
Oko petog stoljeća prije Krista

Ideja:
Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i ljudsko
dostojanstvo.

Kratki sadržaj:
Edip, kralj Tebe, je imao dvije kćeri i dva sina; Antigonu i Ismenu,
i Eteokla i Polinika. Kada je saznao da je ubio oca i oženio svoju majku,
Edip se oslijepio i napustio Tebu. Antigona je krenula s njim.
Nedugo nakon toga Eteoklo i Polinik su se posvađali oko vlasti.
Eteoklo se udružio s Kreontom - svojim stricem i prognao Polinika iz Tebe.
Oboje su nastojali uz sebe pridobiti Edipa, ali je on bacio prokletstvo na
obojicu. Polinik se udružio s Argejcima i napao Tebu. Tebanci su pobjedili,
ali su Eteoklo i Polinik poginuli. Kreont je počasno pokopao Eteokla,
a Polinika je ostavio nepokopanog ispred zidina Tebe, zato što je izdao
svoj grad. Edip je ubrzo umro i Antigona je došla u Tebu i odlučila
sahraniti brata, iako je to Kreont zabranio. Pokušala je nagovoriti Ismenu
da joj pomogne, ali se Ismena toliko bojala Kreonta da joj se nije usudila
pomoći. Oko tijela su stajali stražari, ali su Bogovi odlučili pomoći
Antigoni, te su podigli oluju. Stražari nisu ništa vidjeli i Antigona je
pokopala brata. Ali tek što ga je pokopala oluja je prestala i stražari su je
uhvatili. Kada su je doveli Kreontu ona je hrabro priznala i rekla mu da
nije počinila zločin nego pobožno djelo, te ako se po svjetskim zakonima
pobožnost kažnjava ona se ne boji smrti već čezne za njom.
Kreont se na te riječi još više naljutio te je odlučio osuditi Antigonu i njenu
sestru, jer je mislio da joj je Ismena pomogla. Ismena se toliko bojala
Kreonta da je priznala nepočinjeno djelo. Antigona ne želi žrtvovati i
Ismenu pa joj protuslovi, a Ismena se, želeći joj pomoći, poziva i na
Antigoninog zaručnika Hamona - Kreontovog sina. Hamon upozorava
Kreonta da se puk ne slaže s njim, ali Kreont se ne obazire na to.
Kaže Hamonu da mu Antigona neće biti žena, a ovaj mu odvraća da neće
ni umrijeti sama. Kreont odlučuje da Antigona neće umrijeti, ali neće ni
živjeti u svijetu živih, te ju zazida u kraljevsku grobnicu.
Nakon što odvedu Antigonu prorok Tirezij dolazi Kreontu i kaže mu da
mora pokopati Polinika i pustiti Antigonu jer će inače prekršiti Božje
zakone, te će to izazvati još smrti u njegovoj obitelji. Kreont se ipak odluči
pokopati Polinika i osloboditi Antigonu. Priredi svečan pogreb Poliniku,
ali kada dođe osloboditi Antigonu nađe ju obješenu, a Hemona kako ju
oplakuje. Kada ga Hemon vidi pokuša ga ubiti, ali ne uspije, te počini
samoubojstvo. Njegova majka Euridika počini samoubojstvo od žalosti za
njim, a Kreont ostavljen sam počne se kajati i moliti Bogove da mu podare
smrt.

Likovi:
Antigona i Ismena - Edipove kćeri
Kreont - njihov ujak
Euridika - Kreontova žena
Heman - Kreontov sin
Tiresija - Prorok
Stražari, glasnici, zbor

Analiza likova:
Antigona je odlučna i hrabra žena koja ne odustaje od svojeg nauma ni
pod prijetnjom smrti. Ni u jednom trenutku se ne koleba i ne kaje se zbog
toga što je sahranila svoga brata Polinika, koji je ipak bio napadač na
njen rodni grad Tebu. Hrabro se odupire Kreontu i ne pokorava mu se.
Njezina sestra Ismena nije tako hrabra, ali joj je ipak odana i želi umrijeti
s njom. Kreontov sin Hemon je pravedan i odlučan, te drži svoju riječ.
Neizmjerno voli Antigonu i to dokazuje time što umire kraj nje u grobnici
svoje obitelji. Kreont je tiranin. Ne sluša mišljenje drugih ljudi,
već čini samo ono što on misli da je ispravno. Usprkos tome mora se
priznati da on drži svoju riječ i čini ono što je rekao, a to bi se u drugim
prilikama i uvjetima maoglo nazvati i vrlinom. U duši je ipak samo čovjek,
i to dokazuje na kraju drame pjevajući tužaljku u kojoj sebe okrivljuje za
smrt svoje žene i svoga sina.

Sukobi:
U Antigoni u sukob dolaze Kreont i Antigona zbog zahtjeva države i
zahtjeva porodice, a kako ni Kreont ni Antigona ne odstupaju tragedija
je neminovna. Kako se Kreont ogriješio i o Božje zakone postoji i sukob
između Bogova i Kreonta, a budući da su Bogovi svemoćni, tu gubitnik
mora biti Kreont.

treći način

Bilješke o piscu:
Sofoklo (497.-406. pr. Kr. U Ateni), dobro obrazovan, materijalno
osiguran, nije napuštao domovinu i stekao je ogromnu popularnost još
za života. Nakon smrti je proglašen herojem. Bio je inovator teatarske
umjetnosti – uveo je trećeg glumca, te je počeo sastavljati trilogije od
kojih svaka čini zasebnu cjelinu. Od 123 dramskih djela koja je napisao,
u cijelosti je sačuvano samo nekoliko: "Antigona", "Ajant", "Kralj Edip",
"Trahinjanke", "Filoktet", "Edip na Kolonu"...

Mjesto radnje:
grad Teba

Vrijeme radnje:
oko 5. st. pr. Kr.

Tema:
Antigonina sudbina

O djelu:
Antigona je tragedija pisana u stihovima.
Radnja ove tragedije se zasniva na mitu.
Antigona ima mnoga obilježja tragedije:
- Tragični junak (Antigona)
- Tragična krivnja (rezultat sukoba Antigone i Kreonta)
- Tragični svršetak (Antigona umire zbog svoje savijesti)
- Uzvišeni stil (pjesma na kraju svakog čina)

Sadržaj:
Prvi čin
U njemu se odvija razgovor između dviju sestara, Antigone i Ismene.
One razgovaraju o novom Kreontovom zakonu koji zabranjuje sestrama
da pokopaju svog brata. Antigona govori da će bez obzira na taj zakon
pokopati svoga brata. Znajući za kaznu onoga koji prekrši zakon,
Ismena upozorava Antigonu da taji svoj plan.

"Al' sudi, kako hoćeš, ja ću ovoga sahranit!"

Drugi čin
Opisuje Kreontov govor ljudima u kojem spominje Polinika kao
izdajicu i gubitnika i iznosi zakon o zabrani pokapanja Polinikova trupla.
Tu se dogodi obrat - dolazi straža i govori Kreontu da je netko obavio
obred na Polinikovu tijelu.
Kreont govori o zabrani pokapanja Polinika:
"Za njega gradu evo ja proglasih sad,
da grob mu nitko ne spremi nit ožali,
bez groba nek mu tijelo pusti pticama
i psima da ga žderu – grdno pogledat!"

Stražar govori Kreontu da je Polinika netko pokopao:
"Pa kažem.
Baš mrtvaca netko sahrani
I ode suhim prahom tijelo posuo mu
I sveti obred kako treba obavi."

Treći čin
Stražari su uhvatili Antigonu na djelu i dovode je pred Kreonta.
Antigona priznaje krivnju. Kreont zove Ismenu koja želi umrijeti
sa sestrom. Kreont ih obje zatvara.

Antigonino priznanje: "Pa priznajem – uradih, i ne poričem."

Četvrti čin
Hemon govori ocu kako je u krivu što se tiče Antigonine kazne.
Kreont govori kako neće promijeniti mišljenje. Hemon prijeti ocu svojom
smrću i govori kako cijeli grad žali Antigonu. Kreont odlučuje poštedjeti
Ismenu.

Hemon govori ocu kako cijeli grad žali Antigonu:
"...a ja iz prikrajka ti slušat mnogu to,
tu djevu kako žali grad, što s najgorom
sad smrću gine zbog čina predivnog,
a od svih žena najmanje to zavrijedi..."

Peti čin
Antigonu vode do groba u koji će biti živa zatvorena dok ne umre.
Antigona govori svojoj sestri i svojoj mrtvoj obitelji o veličini svog
postupka i pomalo žali sama sebe i svoju sudbinu.

Kreont naređuje slugama da odvedu Antigonu:
"Pa nećete l' je brže voditi? Grobu je
Zatvor'te, kako rekoh, pod svod, samu je
Bez ikoga vi pustite, nek ili mre
Il' živa pod onakvim krovom počiva!
Ta mi smo čisti što je do te djevojke;
A s nama tu na svijetu neće boravit."





Šesti čin
Tiresija govori Kreontu zastrašujuće proročanstvo - da će se dogoditi
nešto strašno ako ne popusti u vezi s Antigonom te je odmah pusti.

Tiresija o proročanstvu:
"A zato osvetnice tebe vrebaju
Erinije – bič zatomi Hada, bogova,
Te ista ta će tebe stići nevolja,
I pazi da li i to srebrom potkupljen
Sad govorim. Ta neće tamo dugo bit,
A ljudi, žena jaukom će jeknut dvor."

Sedmi čin
Glasnik govori Euridiki, Kreontovoj ženi, da joj je sin mrtav, isto kao i
Antigona. Euridika izvršava samoubojstvo. Kreont prekasno shvaća da je
pogriješio i ostaje sam u boli okajavati svoje greške.

Smrt Antigone i Hemonovo samoubojstvo:
"Nju na dnu groba opazismo, za vrat se
obijesila i omčom rupca platnena
njega stegnu..."
"Taj jadnik na se ljutit, kakav biješe,
Naperiv, mač zatjera posred rebra..."

Euridikina smrt:
"Mrtva je žena, mati ovog umrlog,
Od udarca njoj jadnoj netom zadanog."

Analiza likova:
Antigona
Hrabra, uporna, puna osjećaja dužnosti, snažna i strastvena.
Ne odustaje od svojeg nauma, čak ni pod prijetnjom smrću.
Hrabro se odupire Kreontu i ne želi mu se pokoriti.
Ne može se oduprijeti savijesti, sestrinskoj ljubavi i religioznoj
obvezi da se pokojnik pospe prahom da dobije mogućnost smirenja
u svijetu mrtvih duša.

Kreont
Ponosan, umišljen, preponosan da pogazi svoju riječ - to znači da je
čovjek od riječi - ne poštuje tuđe mišljenje. Na kraju dokazuje da je
i on samo čovjek, i to pjevajući tužaljku u kojoj sebe okrivljuje za smrt
sina i žene.

Hemon
Neizmjerno voli Antigonu što dokazuje time što umire kraj nje.
Većinu života se pokoravao ocu, no na kraju mu se suprotstavlja
i brani narod.
OLIVABAY nije na forumu  
Old 13.12.2009, 02:36 PM   #150
Magic Ball Champion
 
Avatar korisnika OLIVABAY
 
Status : Diskutant
Reputacija : OLIVABAY je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 23.09.2007
Pol : Žensko
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 25,694
Default

Sofoklo - Antigona

Bilješke o piscu:
Sofoklo (496. - 405. god. p. K.), grčki tragičar. Rođen u Kolonu Hipiju
kod Atene u bogatoj porodici. Bio je predstavnik Periklova vremena.
U tragičnoj umjetnosti Eshil mu je bio uzor, a i učitelj. Kad je Eshil umro,
Sofoklo je postao ljubimac atenske publike. Dokaz tome je velik broj
pobjeda i neke službene časti kojima su ga njegovi sugrađani odlikovali.
Prvi put je prikazivao i ujedno odnio prvu nagradu god. 469., dakle još
vrlo mlad. U svom životu je napisao oko 130 djela, a sačuvano je samo 7
tragedija: Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Trahinjanke, Filoktet i Edip
na Kolonu. Sofoklo je u svojim dramama posvetio mnogo više crtanju
karaktera svojih likova i nastojao im dati što više ljudskih osobina.
Sofoklo je usavršio dramsku umjetnost pišući takve tragedije,
koje svaka za se čini umjetničku cjelinu. On je uveo mnoge novosti u
tragedije. Zbog svega toga su ga nazvali tragičnim Homerom.

Vrsta djela:
Tragedija od sedam činova u dijalozima.

Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se odvija u gradu Tebi za vrijeme Kreontove vladavine,
u 6. st. pr. Kr.

Tema:
Tema ovog djela je tragična sudbina djevojke Antigone koja je, prekršivši
naredbu vladara Tebe Kreonta, obredno pokopala svog voljenog brata.

Glavni motiv:
Kreontova mržnja prema Poliniku.

Kompozicija djela:
Kompozicija "Antigone" počinje uvodom, tkz. prologom u anapestičkoj
stopi. Taj prolog je u ovoj tragediji u obliku dijaloga. Nakon prologa slijedi
parados ili paroda, tj. korska nastupna pjesma (ona se na pozornici izvodi
pjevanjem kora uz pratnju instrumenata). Zatim po ustrojstvu slijede
epizode tj. činovi koje sačinjavaju dijalozi. Nakon činova slijede stasimone
(stajaće pjesme) bez anapesta i troheja koje se po tome razlikuju od
paradosa. Zadnji dio kompozicije je eksodus ili eksod koji dolazi nakon
poslijednje stasimone i završni je dio svake tragedije, pa tako i Antigone.
Osnovno ustrojstvo kompozicije ove tragedije je da nakon svakog čina
dolazi stajaća pjesma koju pjeva zbor. "Antigona" se sastoji od sedam
činova i pet stajaćih pjesama.

Kratki sadržaj:
Radnja ovog djela je usko vezena sa dramom "Kralj Edip".
U njemu se(između ostalog) opisuje sukob Edipovih sinova.
Naime, jedan od njih, zvan Polinik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat
Eteoklo nakon godinu dana vladavine ne prepušta vlast po dogovoru.
Ovaj se vraća nakon nekog vremena sa namjerom da pokori Tebu.
Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak, jedan drugome,
probadaju mač u tijelo, te oboje umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene
Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa,
a Polinikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obrednog pokopa.
Tada počinje radnja same "Antigone" u kojoj istoimena djevojka,
Edipova kćer, govori svojoj sestri Ismeni da namjerava tajno pokopati
svog voljenog brata Polinika. Ismena odbija sudjelovati u tom činu i
pokušava odgovoriti Antigonu od svog nauma. Antigona, unatoč sestrinoj
zabrinutosti, svjesna posljedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi brat,
te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni
obred. Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naradbe,
jedan od njih odlazi reći kralju. Kreont, uznemiren i zaprepašten naređuje
da se nađe krivac ili će se okriviti stražari. U međuvremenu stražari
maknu prah sa mrtvog tijela, te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu
Antigonu kraj mrtvog brata. Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na
smrt. Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona
voli svoju mrtvu braću jednako, te da se moraju, prije svega,
poštivati Božji zakoni o pokapanju mrtvog čovjeka.
Unatoč njenom objašnjenju, Kreont Antigoni ne oprašta.
Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i zaručnik Antigone,
dolazi Kreontu moleći ga da oprosti Antigoni. Kreont mu se protivi,
te naređuje da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se
da piti i jesti tek toliko da ne umre. Dok ju odvode u grobnicu u stijeni,
Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemoćnim bogovima.
U Tebu nakon toga dolazi Tiresija, tj.slijepi prorok sa dječakom u pratnji.
On razgovara sa Kreontom, te mu govori da će ga snaći gorka sudbina
ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polinikovo tijelo.
Nakon što Tiresija odlazi, Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i
naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polinikovo tijelo, te da se
oslobodi Antigona. Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu ženu o
sudbini koja je snašla Kreonta. Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa
slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj obješene
djevojke. Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca, ali mu je ovaj pobjegao,
te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo. Nakon što je glasnik to rekao u
Tebu ulazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije
ubila. Kreont se tada pokaje, ali kasno - oskvrnuće božanskog načela
strmoglavilo je u propast i dinastiju i grad.





Likovi:
a) Glavni likovi: Antigona - Edipova kćer
Kreont - Antigonin ujak, Tebanski kralj

b) Sporedni likovi: Ismena - Antigonina sestra
Euridika -Kreontova žena
Hemon - Kreontov sin, Antigonin zaručnik
Tiresija - Prorok
Dječak - Tiresijin
Zbor - Starci Tebe
Pratnja - Kreontova i Euridikina
Zborovođa
Stražar
Prvi glasnik
Drugi glasnik

c) Analiza glavnih likova:

Antigona
Samostalna je i bezkompromisna. Hrabra je i ustrajna kod svojih odluka.
Osjeća sestrinsku ljubav i zato ne sluša tuđe naredbe, već slijedi svoje
srce. Svjesna posljedica srlja u propast. Ona je pozitivan lik u svakom
smislu vođen ljubavlju: "A ja samo za ljubav na ovaj dođoh svijet."
Antigona se našla u neizbježnoj situaciji, tj. na nju je svaljena
tzv. tragična krivnja koja je specifična za sve tragedije.
Ona je imala na izbor slušati naredbu vladara i ponijeti se bezosjećajno
prema mrtvom bratu ili brata sahraniti, kako joj je govorilo srce.
Ona je svoje srce i poslušala znajući što je čeka ako je netko otkrije.
Toga se nije uopće bojala, jer je imala samo jedan cilj koji je i ostvarila.
Antigona je još jedan lik kojim nam pisac pokušava objasniti i dokazati
da je ljubav uvijek ispravna odluka i da je vrijedna čak i žrtvovanja.
Upravo to je Antigona znala i slijedila.

Kreont
Apsolutistički vladar bezosjećajnog i hladnog srca.
Naredba kojom zahtjeva poslušnost je bezobzirna mjera koja nije odraz
volje puka, već njegova samovolja. Antigonu šalje u ponižavajuću smrt
unatoč tome što je ona kći njegove sestre i zaručnica njegova sina.
Mržnju uspije pobuditi i u vlastitom sinu kojeg ne sluša unatoč njegovoj
razumnoj molbi da ne osudi Antigonu. Naprotiv, on čak želi Antigonu ubiti
pred njim. Kreont je čovjek koji ne sluša nikog osim sebe i svoje hladno
srce. Tek na kraju posluša Tiresiju zbog strahopoštovanja prema
bogovima. Kao što se on boji bogova, narod Tebe se boji njega.
Kreont je savršen primjer okrutnog vladara koji širi strah oko sebe.
Ta ga ohololost i dovodi do propasti. On se naposljetku i kaje,
ali prekasno. Sudbina je već odlučila da ostane sam, propao kao otac,
suprug i vladar.

Stil i jezik:
Kao u svim grčkim, te i u ostalim tragedijama u "Antigoni" nalazimo
uzvišen način govora. Uz monologe i brojne dijaloge pisac povremeno
upotrebljava kratke didaskalije kojima najčešće najavljuje odlazak jednog,
a dolazak drugog lika ili upute koje je jedan lik dao nekom drugom liku na
sceni. Uz dostojanstven govor nalazimo i druga obilježja tragedije:
tragičan lik, tragičnu krivnju i naravno, tragičan završetak.
Djelo sadrži i mnoga stilska izražajna sredstva poput epiteta, matafora,
poredbi itd.

Izvantekstovni odnosi:
Izvantekstovne odnose "Antigone" sadrži drama "Kralj Edip" koja je
(kao što je već opisano u fabuli) usko povezana sa samom "Antigonom".
U djelu "Kralj Edip" se opisuje sukob Edipovih sinova i taj sukob se kasnije
odražava na radnju "Antigone". Sami motiv "Antigone" se nalazi u "Kralju
Edipu" u mržnji novog kralja Kreonta prema Antigoninom bratu Poliniku,
kojeg Kreont optužuje za izdaju i zabranjuje njegov pokop. Može se čak
reći da je "Antigona", na neki način, nastavak drame "Kralj Edip".

Kritika djela:
Sukob vrijednosti redovito uključuje propast jedne od njih.
To je često smrt tragičnog junaka, kako svjedoči Antigonina sudbina,
ali i takva presudna mjera u njegovu životu koja će nepovratno obilježiti
njegovu budućnost, kao što se događa Kreontu. U svijetu koji ne podliježe
vrijednosnoj procjeni, u kojem nema ljepote i ružnoće, dobra i zla,
u kojem se sve pojave opisuju sa stajališta nezainteresirane znanosti koja
točno mjeri i utvrđuje, a da pri tome ne pokazuje bilo kakvu strast,
tragičan sukob nije moguć. Nema sumnje da će svatko od nas pročitati
"Antigonu" na svoj način. Ipak, jedno bismo iskustvo nakon toga čitanja
svakako morali ponjeti. Sukob koji je izbio u Tebi oko mrtva Polinikova
tijela nije mračna mitska priča koja je neponovljiva u našem vremenu.
Sofoklova nam je tragedija i danas razumljivo štivo - ona je dragocjen
književni podsjetnik koji nam olakšava da razumijemo onu stvarnost koju
knjige nisu mogle obuhvatiti.
OLIVABAY nije na forumu  
Zaključana tema

Bookmarks

Oznake
ana karenjina, analiza, andric, balzak, cehov, copic, cosic, dante, defo, dostojevski, faust, gilgames, gorski vijenac, homer, igo, lektire, njegos, puskin, sadrzaj, sekspir, sremac, stankovic, tolstoj, vajld, zlocin i kazna

Opcije teme
Način prikaza

Opcije postovanja
Ne možete kreirati novu temu
Ne možete poslati odgovor
Ne možete dodati priloge
Ne možete prepraviti svoju poruku

BB kod je uključen
Smajliji su uključeni
[IMG] kod je uključen
HTML kod je uključen


Slične teme
Tema Temu otvorio/la Forum Odgovora Poslednji post
Lektire od kojih pada mrak na oči Kijara-brm Književnost 37 16.09.2010 10:59 AM
Sadrzaj vase torbice? _Anna_ Ženski kutak 134 19.05.2010 08:16 PM
Lektire, eseji, maturski i seminarski radovi azecnirP Zastarele i obrisane teme 5 27.04.2010 06:58 PM



Forum Right Top
Forum Left Bottom Forum Right Bottom
 
Right Left
Korisnicki pristup
Zaboravili ste šifru?
Forum LeftForum Right


Forum statistike:
Korisnika: 52,033
Tema: 19,248
Poruka: 831,625

Trenutno je 863 aktivnih korisnika na forumu.
Forum LeftForum Right


Forum LeftForum Right


Izdvajamo:
Forum LeftForum Right


Preporucujemo:
Forum LeftForum Right


Radio:
Forum LeftForum Right


Marketing:
Forum LeftForum Right


Reklame:
Forum LeftForum Right
Right Right
Right Bottom Left Right Bottom Right