Vuksfrj

Polako se to ljeto bližilo kraju. Amir se navozao sa Suzukijem ali je sve češće maštao o većem motoru. Obilazio je prodavnice motora, gledao oglase u novinama i na internetu i očekivao da napokon nađe nešto što mu odgovara. I preračunavao se. Kako god okrene trebalo mu je poprilično para da doda za razliku između vrijednosti Suzukija i nekog boljeg motora. Ako bi kupio nešto jače ali starije postojala je opasnost da su na tom motoru toliko izlizani dijelovi da nikad ne bi bio siguran da nešto neće otkazati. A popravke i dijelovi su skupi.

Ipak jednog dana se odlučio. Bilo je to prve subote u septembru kad se sa porodicom uputio u Štokholm da obiđu prodavnice motora. Ugledao ga je još kroz zatamnjeno staklo izloga. Zeleno – bijelo – ljubičasti Ninja se šepurio svojom ljepotom. Pravo ga je mamio da se provoza. Nije mogao odoljeti. Čim su ušli u prodavnicu pošao je ka njemu. Dok mu je prilazio već je osjećao vjetar u kosi. Zamišljao je kako ga sila inercije vuče unazad dok motor pod njim čupa asfalt u nastojanju da dostigne vjetar.

Dotakao ga je. Naježi se, dal od hladnog metala ili osjećaja nečeg moćnog što stoji tu pred njim? Nije znao odgovor ali znao je da se već odlučio. Oduševio ga je izgled motora, bez i jedne packe ili parnice. Izgledao je kao da je sad izašao iz fabrike. Kao da nije već prešao 20 000 km za 5 godina otkad je ugledao svjetlost dana u dalekom Japanu.

U dnu prodavnice, kraj rafa sa dijelovima i sitnicama za ukrašavanje Harley Davidson motora, stajala su dva mladića koji su obučeni u iste plave košulje zakopčane do vrata sa ne bas drečavim, žutim kravatama prilično odudarajući od krem boje pantalona, odavali su utisak da su prodavci. Ipak nisu se osvrtali na potencijalne mušterije. Valjda im nisu htjeli smetati u razgledanju a to je Amiru i odgovaralo. On se razumje u motore sigurno više od njih koji su tu samo zato što rade taj posao. Htio je na miru, bez uplitanja i hvaljenja sa njihove strane, da razgleda motor i provjeri u kakvom je stanju mašina i ostali potrošni dijelovi.

Prednja guma je djelovala dopola ali ravnomjerno izlizana što je govorilo da su ležajevi u glavčini točka i prednje viljuške u redu. Kod takvih motora koji imaju odnos snage i težine 1:2 vrlo je lako diči prednji točak uvis ali kad se vraća nazad od udara dolazi do uništavanja ležajeva. Na sreću ovaj motor izgleda nije bio tako vožen. Lančanik i lanac su djelovali sasvim u redu ali kočione ploćice su već bile poprilično izlizane. Lak je sijao izuzetno svježe ali gumene ručke na guvernalu su otkrivale da je motor vožen aktivno svih 20 000 km. Od ostalih «sitnica» sve je odgovaralo očuvanosti motora. Sve u svemu vrijedio je onih para koje su stajale na kartonu sa cijenom i podacima o motoru. Ipak jedna stvar je oduševila Amira. Zajedno sa cijenom stajala je i ponuda osiguravajućeg društva koje je obećavalo jeftinu premiju osiguranja za motore kupljene u toj prodavnici. Kad se uzme u obzir cijena osiguranja za slične motore koja dostiže i 20 000 kruna za godinu dana, 3 500 kruna koliko je zahtijevano za Ninju bilo je više nego prihvatljivo. Jednostavno samo za prvu godinu plaćenog osiguranja uštedio bi na razlici cijene ako bi sličan motor jeftinije kupio privatno preko oglasa. A još je predstavljala sigurnost kupovina u firmi jer je isključivala mogućnost da je motor pod dugom koji se u švedskoj prenosi sa motorom na novog vlasnika.
Razmislio se i na kraju reče ženi i sinu:
-«Ja kupujem ovaj motor. Samo još da vidim koliko daju za Suzukija.»
Nedžad se oduševio a i Selma nije bila protiv iako se ona nije vozila na sportskim motorima i bila je malo skeptična kako će se navići na položaj sjedenja na njemu. Amir je krenuo već prema prodavcima

Kad im je prišao obrati se plavokosom prodavcu koji je stajao bliže njemu:
-« Želite li prodati jedan od motora koje imate ovdje?»
Obadvojica ga malo začuđeno pogledaše a onaj crnokosi koji je izgledom vise odgovarao nekom useljeniku sa juga Evrope užurbano i ljubazno zapita:
-«Koji te interesuje?»
-«Onaj tamo krš.» šaljivo odgovori Amir i pokaza na Kawasakija.
-«Ako želite da ga probate donijet ću ključ od motora» reče prodavač i već krenu kad ga Amir zaustavi pitanjem:
-«Prvo bih želio znati možete li uračunati moj motor u njegovu cijenu i koliko bi otprilike to iznosilo?»
-»Koji motor imaš?»
-»To je Suzuki GSX 400 E iz '83.»odgovori Amir brzo kao da se boji da ne odustanu od ponude.
-«Dobro pogledat ću u knjigama koliko vrijedi to godište.»
Amir je ostao da čeka dok je mladić iza pulta prelistavao neku knjižicu i sa kalkulatorom nešto sabirao i oduzimao. Na kraju uze i ključeve i priđe Amiru.
-«Mi ti možemo ponuditi 14 000 kruna za Suzukija. To znaci da ti ostaje još 52 000 kruna da doplatiš za Kawasakija.»

Amir je bio oduševljen. Znači za motor koji je platio 9 500 prije tri godine sad dobija 14 000. Ta računica mu se svidjela. Jest da je prije par godina zbog pada standarda u Švedskoj opalo interesovanje za motorima pa je i cijena polovnih motora tad bila manja. Sad se već situacija promijenila. Motori su poskupili drastično i na oglasima.
Krenuo je za prodavcem do Kawasakija. Poslije malih priprema prodavač je istjerao motor napolje i vratio se u prodavnicu da donese Amiru kacigu kako bi mogao krenuti na probnu vožnju. Vožnja je protekla savršeno. Sve je funkcionisalo besprijekorno i Amir je bio zadovoljan. Dogovorili su se da Amir doveze Suzukija u srijedu i da srede papire za Kawasakija.

Na putu kući samo jedna tema im je bila zastupljena u razgovoru – novi motor. Smijali su se i šalili, zamišljali vožnju na Kawasakiju, dogovarali se tko će se prvi provozati i kuda. Jednostavno sat vožnje od Štokholma im je proletio kao tren. Bili su svi troje srećni. Amir je jedva čekao da kaže novost Aljoši.

Tog vikenda Aljošina porodica se potrudila da sredi dvorište i okolinu kuće. Čupkali su travke koje su izbijale iz pukotina na stazi do kuće, zamijenili su dotrajalo poštansko sanduče pored kapije koju je zajedno sa ogradom Aljoša uz pomoć sinova prefarbao bijelim lakom za drvo. Ana je okopavala ruže. Uživali su radeći sve te sitne poslove. Približavalo se veće. Napokon su sve planirano dovršili. Aljoša i Ana su stajali u otvoru ulazne kapije i posmatrali svoj dom i dvorište sa cvjetnom alejom uz ivicu besprijekorne betonskim pločama popločane staze. Sve je bilo kako su priželjkivali. Bili su zadovoljni. Ta kućica sa svojom tamno crvenom fasadom oivičenom bijelim gredama su držale krov verande koja se produžavala od ulaznih vrata do ćoška na sjevernoj strani kuće. Uz suprotnu stranu ulaznih vrata uz ogradu i gredu verande sa travnjaka se uspinjao puzavac koji se doimao kao zelena mreža. Travnjak su uljepšavala tri grma jesenjih ruža koje su bile okićene prekrasnim crvenim cvjetovima. Sve je bilo na mjestu.

Aljoša i Ana odlučiše da uđu u kuću iako im je godio pogled na spoljašnji izgled kuće. U malom hodniku su se raspremili i pošli u kupatilo koje je bilo na lijevoj strani uz ulazna vrata. Morali su se osloboditi svih travkica, mrvica i bubica koje su im se zadržale poslije rada u bašti. Topla voda iz tuša im je godila poslije rada. Jedno drugome su sapunali leđa a Aljoša se u tome posebno trudio. Godilo mu je da pod prstima osjeća Aninu mekanu kožu sa koje je voda polako sapirala sapunicu dajući joj blještavi sjaj. Nažalost morali su požuriti jer ih je čekalo još obaveza.

Iz kupatila se Aljoša uputi u primaču sobu gdje im je bio postavljen i sto za kompjuter. Morao je da unese neke podatke u evidenciju mjesečnih troškova koju je marljivo vodio. Uključio je kompjuter i čekajući da se pokrene Windows posmatrao je Anu koja je sa kanticom za zalijevanje pošla da zalije cvijeće u patkici. Listovi cvijeta su već toliko porasli da se od košarice u kojoj je biljka stajala vidjela samo glava patke. Aljoša pogleda nazad prema ekranu kompjutera i ustanovi da je sve spremno da počne rad. Dotaknu miša da bi startao Excel. U tom momentu osjeti nelagodni strujni udar. Više ga je iznenadilo nego što mu je stvarno načinilo bol. Shvatio je da, pošto mu je koza još vlažna, statički elektricitet iz kompjutera prođe kroz njega na putu u zemlju. Šta bi se tek desilo da je neki od strujnih kablova probio na masu kompjutera? Od te misli podiđe ga jeza. Mora nešto uraditi. Švedski standardi ne predviđaju uzemljene utičnice u svim prostorijama u kućama. Uzemljena je samo kuhinjska utičnica predviđena za priključenje kuhinjskih aparata. Ona je bila previše udaljena da bi se u nju priključio kabel od kompjutera. Tad se sjetio kako je njegov otac prije nego je jugoslavenski standard negdje krajem 60 tih godina uveo obavezne utičnice sa uzemljenjem, prikopčavao dodatni kabel za uzemljenje sa mase električnih uređaja na vodovodnu cijev u stanu. To mu je dalo ideju da i on spoji kutiju kompjutera na cijev radijatora. Pretpostavljao je da nema opasnosti ali ipak će morati prvo da se raspita koliko je to pametno. Ipak nešto mora preduzeti. Opasnost je ipak prevelika.

Započeo je napokon da upisuje podatke u za to predviđena mjesta na tabeli. Kako su im se povećavali zahtjevi oko kuće povećavali su se i potrebe za podizanje novih kredita. Prvo su morali da promjene šporet u kuhinji kojem je otkazala rerna. Potom su nabavili i satelitsku antenu i novi TV i video. Tako sa novim kreditima su rasla i mjesečna izdavanja za njihovu otplatu. Takođe je porasla i kamata na kredit za kuću koja nije mala stavka. Svaki mjesec kad je trebalo platiti račune sa zebnjom je posmatrao iznos kućnog budžeta koji se približavao sve vise 0 unošenjem svakog novog iznosa računa. Nije smjeo ni pomisliti šta bi se desilo kad bi ostao bez posla. A to nije bas nemoguće. Prije mjesec dana je Eriksson otpustio 1500 svojih radnika zbog krize u djelu za proizvodnju mobilnih telefona. Ipak morao je razmišljati pozitivno. Od pretjeranog pesimizma nije bilo koristi. Još se zadržao par minuta za kompjuterom a onda se premjestio u trpezariju u kojoj je Ana već postavila sto za večeru i već pozivala dječake da operu ruke. Napolju se smrkavalo.

Vuksfrj

Dani su postajali sve kraći. Lišće sa drveća je zatrpavalo travnjake i radnici za održavanje zelenih površina su imali pune ruke posla. Naravno i Aljoša je morao da kad je slobodan čisti dvorište i trotoar pored kuće. Skupljeno lišće je ubacivao u sanduk na dnu dvorišta koji mu je služio za pravljenje đubriva pomoću procesa truljenja biljaka. To je postalo moderno u Švedskoj zadnjih godina. Nije znao koliko je to korisno ali se držao devize da kad svi rade tako što on da bude izuzetak. Ustvari bio je lijen da vozi lišće na deponiju koja se nalazila dosta daleko od njihove kuće.

Ove godine je jesen izuzetno lijepa i Aljoša uživa u svakom trenutku koji provodi napolju na suncem obasjanom dvorištu. Kad dođe zima sve će to biti zaleđeno i neće ni poželjeti da izađe iz tople kuće. Pogled mu odluta na prekrasno plavo nebo. Tu i tamo poneki oblačak se lijeno pomicao nošen južnim vjetrom.

«Da južni vjetar sa sjevera Poljske» sam sebi naglas reče Aljoša i to ga podsjeti koliko je daleko od svoje domovine. Kako bi sad rado na put na jug. I baš u tom trenutku spazi jednu malu tačkicu na nebu koja se lagano približavala sa sjevera prema njemu. Kad je prišla primjetio je da je to neka usamljena ptica selica na putu za jug. Aljoša nije neki poznavalac ptica. Ipak kako se bližila laganim zamasima krila ptica ga je podsjećala na labuda. Taj usamljeni labud (ili neka druga ptica) je vučena nekom nostalgijom, istodobno napuštena od svih, ipak letjela na jug. Svake godine iznova ju je nešto vuklo nazad u ta topla predjela. Isto kao i ljudi. Svake godine neka sila ih vuče na jug da bi poslije 30-tak dana dolazili nazad na hladni sjever. Gledao je za pticom koja onako usamljena u isto vrijeme djeluje i žalosno i veličanstveno. Gracioznim pokretima krila lagano se udaljavala i opet postajala samo jedna mala tačkica na nebu. I Aljoša se sjeti jedne pjesme nekog nepoznatog stihoklepca koju je pročitao kod Amira na nekoj stranici na internetu. Bila je pomalo satirična ali puna neke žalosne stvarnosti. Poče poluglasno da je recituje.

Osjeti tugu. Morao je nazad u kuću da uz podršku svojih najbližih prestane razmišljati o stvarima koje za sada ne mogu da se promjene. Ana ga je dočekala u sobi nasmijana jer je baš na TV-u gledala neki humoristički program. Aljošu njena veselost oraspoloži i on joj se pridruži u gledanju TV-a. Uskoro se i on smijao. Život je opet bio lijep.


Sutradan je Amir ustao rano. Posao mu je počinjao u 4.20. Nije volio ustajanje tako rano ali šta je mogao? Morao se pomiriti sa takvim radnim vremenom. U njegovoj firmi je vladao čudan režim rada. Svaki dan je vozio po drugoj šemi a u toku dana se smjenjivao na 3-4 linije. Postajao je već dosta mrzovoljan i umoran takvim radnim vremenom. Zadnja tri dana je stvarno bio pretrpan poslom. Prvi dan je počeo u 7.00 a završio posao u 19.00. Cijelih 12 sati je proveo na poslu. Sljedeći dan je počeo u 6.00 i završio oko 17.30. Juče je počinjao u 5.00 a kući je došao oko 16.00 i danas jedva otvarajući oči morao je ustati u 3 sata. Naravno sav pametan svijet još uvijek spava. Nasmijao se sam sebi kad mu je to došlo u misli dok je prao zube poslije par kriški hljeba sa margarinom i mortadelom. Navikao je da jede uvijek prije nego krene na posao. Tko zna hoće li ugrabiti kasnije vremena da na miru jede. Izašao je iz stana i ušavši u kola pokrenu motor i zaželjevši da grijanje što prije proradi, pokrenu auto. Put je bio prazan. Samo je njegova Honda remetila mir i tišinu naselja kroz koje je prolazio na putu ka firmi. Stigao je na vrijeme i preuzeo autobus koji mu je to jutro dodijeljen. Uvijek se iznova pitao koji će krš ujutro dobiti. Prije godinu dana je firma kupila 8 polovnih autobusa koji nikako nisu odgovarali gradskom saobraćaju. Valjda su zato i bili jeftini pa ih je firma da bi uštedila pare kupila. To su bili zglobni Neoplan autobusi duzine od 20 m i sa jednokrilnim vratima koja više odgovaraju međugradskim ili turističkim autobusima. Naravno pošto su bili stari česti su bili i kvarovi a uske ulice i male raskrsnice su predstavljale pravi izazov za vozače. U par raskrsnica je bilo gotovo nemoguće skrenuti bez da se zakači trotoar. I baš to jutro je dobio jedan od njih. Uh, koliko je bio bijesan. Došao je do autobusa i otvorivši vrata uđe u njega. Počeo je pripreme za polazak. Motor je zabrujao i on je poslije par trenutaka ubacio u rikverc, spustio ručnu kočnicu i u želji da pokrene autobus dodao gas. Ali ništa se nije dešavalo. Autobus je ostao zakovan za mjesto na kojem je stajao. Automatski mjenjač nije želio pokrenuti tu grdosiju. Pokušao je opet da ubaci u rikverc i da krene ali ništa. Ubacio je mjenjač u položaj za naprijed i kad je lagano dodao gas autobus se pokrenu par centimetara ali kad je opet htio nazad ni makac. Autobus je mogao samo naprijed a naprijed je bila ograda. Nije mogao ništa da učini. Pozvao je dispečere. Kad je objasnio je šta se dešava oni su mu naredili da uzme drugi autobus. On se obradovao jer je dobio noviji autobus koji imao niski pod i putnici su mnogo brže ulazili i izlazili iz autobusa pa samim tim je lakše dostizao vrijeme vožnje koje je predviđeno na toj liniji. Sad je već bio veseliji ali pošto je izgubio dosta vremena da izađe iz garaže trebalo je malo požuriti da bi stigao na vrijeme do početne stanice. Ipak je kasnio 4 minute na polasku.

Grijanje u autobusu je na sreću proradilo dosta brzo i prvi krug na liniji je prošao bez problema i nadoknadio je kašnjenje. Polako se probijao kroz jutarnju gužvu koja je postajala sve veća. Primicalo se pola 8. Bližio se jednom od mnogobrojnih stajališta. Primjetio ju je još izdaleka. Stajala je obučena u elegantni crni dugački kaput. Na glavi je imala crni šešir ispod kojeg je preko leđa kao klasja zlatnog žita padala duga ravna kosa. Jutarnje sunce, koje se pojavljivalo, činilo joj je kosu još ljepšom i sjajnijom. U licu je bila blijeda pa joj je crna garderoba predivno stajala i još više isticala njenu ljepotu i gracioznost. Stajala je oslonjena rukama na dječija kolica. Uvijek ju je viđao sa kolicima i djetetom u njima ali nikad u pratnji oca tog djeteta. To ga je stalno kopkalo. Zašto je stalno sama?

Lagano je zaustavio autobus tako da su se srednja vrata, kad je pritisnuo dugme, otvorila baš ispred nje i kolica. Smješkao se u sebi. Bio je zadovoljan da je dobio taj autobus sa niskim podom. Tako je olakšao da ona uđe u autobus bez problema. Smjestila je kolica na za to predviđen prostor i potom priđe da plati kartu. Pozdravila ga je sa osmjehom kao i uvijek i dok joj je pružao kartu dotaknuše ga njenu tanki, dugački, malo promrzli prsti. Amir osjeti njihovu meku kožu i sjeti se u tom trenu stihova pjesme Srđana Marjanovića –« Mi smo jedno drugom uvijek govorili vi».

I Amir zapjevuši dio pjesme sam sebi:

«Kako ste pita
I kusur mi daje
Dok pakuje cigare
Ja vidim da oči joj sjaje
I smo na tren ruke nam se taknu
Dok novac uzmem a onda izmaknu
Mi smo jedno drugom uvijek govorili Vi
Ali nam se nisu ostvarili naši sni»

Kao i obično kad nju vidi uživao je u tom trenutku. Znao je da ti trenuci nikad neće biti vječnost. Ustvari nije ni želio da to postanu. Godili su mu ti slatki, nedužni, trenuci koji će mu uljepšati dan. Nešto vise bi sve pokvarilo.

Nastavio je vožnju. Volio je svoj posao. Volio je vožnju. Danas osjeća da mu ništa ne može pokvariti užitak koji ima dok vozi. Motao je volanom, prolazio između vozila, stajao pažljivo i meko na stanicama i naravno sa vremena na vrijeme bacao pogled u retrovizor da vidi nju. Želio ju je imponirati svojom vožnjom.

Nije ga ništa moglo razljutiti. Ni vozač koji je samo na par metara ispred autobusa skretanjem ulijevo presjekao njegov put i umjesto izvinjenja pokazao mu prst. U drugoj situaciji bi taj izraz nekulture razbjesnio Amira ali danas ne želi da se ljuti. Želi da uživa. Ne smije mu ništa pokvariti današnji dan.

Znao je da uskoro nailazi na stajalište na kojem će i ona da izađe. Zasjat će lampica sa simbolom dječijih kolica ispred njega na instrument tabli i ona će kad stane već krenuti prema izlazu iz autobusa. I stao je. Nije se baš žurio da pritisne dugme za otvaranje vrata. Ipak vrata se otvoriše i ona krenu napolje gurajući kolica pred sobom. U momentu kad su kolica već svojim prednjim djelom izašla kroz vrata Amir u ogledalu uoči iznenadnu opasnost. Jedan moped je velikom brzinom nailazio trotoarom pored autobusa. Nije stigao ništa učiniti. Sve se odigralo munjevitom brzinom. Istog trenutka kad ga je Amir primjetio i vozač mopeda je uočio opasnost i bez pokušaja da koči naglo skrenuo udesno ka travnjaku pored puta. U trenutku kad je prednji točak nagazio na rosom ovlaženu sklisku travu moped se izdignu i padajući na bok jurnu prema obližnjem drvetu. Amir je preneraženo očekivao zvuk lomljenja metala kad moped udari u drvo. Na sreću mekana zemlja, u koju su se zarivali ispupčeni dijelovi mopeda, je zaustavila vozilo. Mopedista je ostao ležati na samo par metara od svog vozila. Amir je odahnuo. Brzo povuče ručnu kočnicu i izbaci iz brzine pa žurnim koracima izađe iz autobusa kroz prednja vrata. Ona je već stajala napolju pored svojih kolica. Izgledala je zbunjena ali ipak nesvjesna šta se sve moglo desiti njenoj bebi. Mopedista se pridizao i lagano skidao kacigu. Pojaviše se uplašene oči. Dječak teško da je imao 15 godina. Osvrtao se na sve strane kao da očekuje roditeljsku pomoć odnekle. Amir mu priđe i zapita ga:

«Jesi li u redu? Boli li te negdje?»

Dječak samo odmahnu glavom. Još je bio u šoku i nije mogao da odgovori. Amir ga ostavi na momenat i priđe putnici. Zapita i nju kako se osjeća. Ona se učtivo zahvali i reče da je sa njom sve u redu. Amiru je bilo drago da je ipak sve prošlo dosta bezbolno. Vrati se do dječaka da mu pomogne dići moped. Na mopedu nije bilo ništa polomljeno samo je bio pun svježeg blata i trave. Amir ih onda upita ima li potrebe zvati policiju i hitnu pomoć pa kad dobi negativan odgovor od oboga pozdravi se sa njima i sjede na svoje mjesto u autobusu. Ipak prije nego što je krenuo obavijesti dispečere o događaju i kako je sve prošlo bez posljedica. Oni se složiše da može nastaviti vožnju što on i uradi. Bacio je još jedan pogled u retrovizor da vidi plavu kosu koja padajući niz leđa kaputa polako odlazi. Ipak to više nije bila vožnja kao do tada. Nije mogao da se otrgne razmišljanju o onome što se moglo desiti. A sve se moglo izbjeći da se poštovao zakon. Da je mopedista stao iza autobusa koji stoji na stajalištu i sačekao da autobus nastavi vožnju. Nažalost to u Švedskoj niko ne poštuje. I nije to slučaj samo sa tim pravilom. Amira je nervirao taj nedostatak saobraćajne kulture u Švedskoj. Sjeća se još dok je bio u Jugi kako je hvaljen švedski saobraćaj kao najbezbjedniji. Da Šveđani ulažu puno u sigurnost kako vozila tako i puteva. Vjerovao je u to. Možda je zato i odabrao Švedsku kao zemlju u koju će otići. Želio je siguran život u svakom pogledu.

Sad kad je ovdje uvjerio se da su to samo laži. Nema tog ovdje. Vozi se kao i svugdje drugdje. Manji broj nesreća je posljedica manje gustine saobraćaja nego u Jugoslaviji ili drugim Evropskim zemljama. Isto tako putevi su im ravni i dovoljno široki ali u gradovima se vidi taj njihov nedostatak poštovanja propisa. A što je najžalosnije policija to dozvoljava. Jednostavno rijetko tko biva zaustavljen zbog prekršaja koji počini. Jednostavno smatraju da je ljudski griješiti i da nema potrebe nešto mijenjati u tom kako se saobraćaj odvija. Žalosno ali istinito.

Amir se strese ali ne od zime. Mora prestati misliti na to. Ne pomaže nervirati se. Jednostavno treba se na to naviknuti i ponašati se kao i oni. Ali to je lakše reći nego učiniti. Uskoro dolazi njegova pauza i on već razmišlja kako će da provede taj sat i po dok je na pauzi. Poslije ima još 3 sata vožnje. Danas ima sreću da je samo jedna pauza tako da će sa 7 sati vožnje ostati na poslu samo 8 i po sati. Već osjeća umor iako je tek pola radnog vremena prošlo.

Pseudonim Vuk
broj rijeci 8300

Prica postoji i na adresi Vukova stranica pod dijelom "kultura"-"knjizevnost"-Vuk.

Pozdrav Vuk.

Aenima

Vuksfri, stani!

1. Ne ispunjavas glavno i osnovno pravilo za ucestvovanje: nemas vise od 50 postova.

2. Tvoja prica, ako nastavis ovim tempom, ce imati vise od 10 000 znakova, a to nije dozvoljeno.

__________________
.

B.i. lj.a.n.a

HRISTOS SE RODI, SINE

Dugo je gledao za njima dok su odlazili. Sin i snaha i troje malenih. Negde tamo u tom dalekom gradu, njih ceka novi zivot, njegov se, cinilo mu se, gasio.
Poslednje mahanje na zavijutku pod brdom.
Suze i jesen...

Nocu je izlazio da ga drugi sin i snaha ne cuju kako place.
Hodao je sljivicima, livadama, spustao se do reke, obilazio stoku, docekivao prve petle,a zora ranu nije lecila.

Moram na put, rekao je ukucanima poslednjeg decembarskog dana.
Nemojte me odvracati.. sve znam, ali, ja cu stici tamo pre Bozica, imace moja unucad pecenicu,neka vide oni tamo u gradu da je moj sin iz gazdinske kuce...Jakako!

Nije to bilo prase, to je bilo nazime, ono planinsko, zuto, poludivlje, hranjeno liscem, zirom, sviklo na jaruge i sljivike, na dzanarike...

Torba preko ramena poteska.Ima tu svega pomalo, i jedna cuturica do vrha puna, da se nadje u putu.

A sneg i mraz, udarili kao nikad dotle. Puca drvece u sumi k'o da je od stakla..
Privezao je nazime za konopac, pozdravio se sa zabrinutim ukucanima, prekrstio se i krenuo.
Ima dosta do Cera, ima i preko Cera, ama, pegazio sam Albaniju, govorio je sebi i njoj (bila je krmacica) Cer mu dodje ko bundeva...


Danju je prtio sneg i odmicao, ona vazda iza njega, cutljiva. Katkad bi potegao iz cuture, da se ugreje.
Tebi ne treba, je li?!
Ako, ako, da prtim i tebe i sneg, vala ja ne bi'!!!

Odnekud sa udaljenih litica i kosina, culi su se ponekad vukovi. Pritegao bi koporan, nabio subaru na glavu i ubrzavao korak.
Belina snega ga zaslepljivala, mecave je docekivao u dobro znanim pecinama, tu bi malo popricao s njom, uzeo malo sira i hleba, malo i njoj dao, pa put pod noge.

Znas li, pitao je, kuda idemo"?
Ne znas?
E, jado moja, zao mi te, a mnogo sam se ja smrti nagledao. Mnogo.
Pa, kad umre moja Desa, moja jedinica a imala je samo 18. godina. Nisi ti tad ni postojala, ali, slusaj i muchi. Nemoj da te cujem..
Pa, bese lepa moja Desa, nadaleko se culo. Dolazili iz varosi da je prose...a ona.. ode za jednog ovde, srce je vuklo...a sirotinja bese...I razbole se moja Desa, i vene i umire a leka nema.
Doveo sam je kuci i vodio lekarima, vracarama, travarima... nista!
Prodavao sam njive, prod'o sam par najbolji' volova, ne bese takvije u selu, pa onu livadu "ispod grada" (Soko-grad), i vodenicu bi, samo da je spasim. Uzdahnu, teshko...

A bila ona Milojka vracara u Vr'polju, znao sam je k'o zlu paru, jednom sam se s njom posvadjao kad mi zena umre, i nikad vise ne progovorismo. Ali, muka natera.

Odem njoj, ona me gleda, ne pita nista, samo gleda...
Govori, dreknem...!!!

Muka, moj Gvozdene, muka, znam da ne bi dosao, ali, dzaba si dolazio. Idi kuci, ona je umrla!
Jauknuo samo k'o ranjena zver i udario je. Pala je, ali se nije javila...
A bila je na majku, pokoj im dusi obema! Ostavila me s petoro, moja Stana, jedno drugom do uveta, kod petog umre, veselinica... Piperka bese, lepa a ja gazda, momak k'o puce, na dobrom glasu. Nateze gutljaj, a oci suze...

Podno brda-selo! Dime se odzaci. Grabi do prvih kuca. Da se odmori, odspava, pa zorom na put. Kako se vece spusta vukovi se,cini mu se, priblizavaju...

Domacini zapanjeno slusaju njegovu pricu...dvore ga, nude rakijom i hranom, hrane nazime, suse mu carape i cokule...
Ujutru im mase dok kaci napunjenu torbu na rame. Nadje se tu poneka jabuka, malo suvog mesa, dopunjena testija...

Bira ali ne moze da probira, prti, ponekad zapeva, pa ucuti. Ona vazda cutljiva...
Vidis li ono brdo tamo iza, upravo smo ga prosli, pita?!
Jeste, tu sam proveo dva meseca u zemunici. Petoro nejaci, a udarilo sa svih strana. Bilo je rato, nije se znalo ko ce me odvesti, ovi ili oni...
Nemoj da nesto mislis, ja sam morao, ko bi se staram o sirocicima mojim?! Dodju jedni i odnesu, dodju drugi i odnesu, djeca mi gladna..
Sto odnesu, sto bi da povedu!
Sta, ti bi da se malo podrugujes, je li?
Vidis, jado moja, kad ono bi glasanje - ja za kralja, a oni protiv. Pa stavili one corave kutije, motre. Pa me sacekase u sumi pa me prebise...Ej, a sta mislis jado moja, ko je one godine posle toga popalio sva sena u Milojka, u snu se ne snio?
Ja!
Sve do jednog, celu letinu. Dolazila milicija, ispitivali, Gvozdena nisu mogli da optuze, nisu.
Jakako!
To tebi kazem, nemoj da bi zucnula!

Jos jedno vece (samo tako i broji dane) zateklo ga u selu, opet domacini uzurbani, opet docek roda rodjenog, pa zorom na put...
Opet ga lepo opremili, posavetovali, tamo gore su juce vidjeni vuci. Blagosilja kucu i prti...
Jos jedno selo, cigansko...Poslednje nocenje...

Ne zna vise koji je dan, mada mu se cini da se brda smanjuju, nekako je vise ravnice...
Odlucuje da pesaci i nocu, boji se da da ne okasni, da ga Bozic ne pretekne.
Ponekad mu se malo prispava, potegne iz cuturice.
Nisi tako bila mirna, morao sam rogu da ti nabijam na njusku, sad si nesto umislila, prigovara krmacici!
-----------------------------

U grad je stigao a da nije zano koji je dan. Svud neki veselji ljudi, a konta da je kasno, ali, takvi su to ljudi, nisu ko seljaci, legnes kad se smraci,ustanes s prvim petlima.

Ona se nesto uplasila od auta, sijalica, zateze, on vuce napred a ni sam ne zna gde. Vidi da se oko njega okupljaju ljudi, idu za njim, stvori se tu neka guzva, ispituju, on se zblanuo. Stvori se odnekud i milicija, kud si posao cica, kojim dobrom...?!
Uporno ponavlja svoju pricu i cudom se cudi njihovom cudu.
Ljubazni su, pitaju ga gde tacno ide. Vadi iz koporana i pruza, eto atrese napis'o sin..
Stavljaju ga u auto, nju tamo pozadi, a s njega oci ne skidaju.
Vo imja oca, sto je s ovim ljudima?!
Cica, kazu mu, pa vi ste stigli skoro na Bozic, vec je prosla ponoc..
E, smeje se (doduse kiselo)- ne moze on kad on 'oce nego kad se ja nastaram..a i ona se putem jogunila, ne trepnu!


Kud prodjose, kako dodjose,on ne bi znao da ponovi pa sve da njega zakolju za Bozic.
Lupaju u prozor, iza njega citava povorka, milicija...
Na prozoru sin bunovan, prepadnut...
Ne moze da veruje ocima. Ne nalazi reci, ukopao se..oko njega se ocas nacickase zena i decica...
Cika, vriska, suze, zagrljaji a nesto steze u srcu, hoce da pukne. Dje cu umreti sad, sunce mu kalaisano?!

Vredni sin vrednoga oca nastarao se. Ima i pecenica, cesnica, ima svega,Bogu hvala! Odahnu! Nekako bi mu bilo zao , srodio se s njom veselnicom u putu...
----------------------------------------------

Tata, smesi mu se sin,neki novinari hoce da govore s tobom, da te slikaju...
Bog s tobom, sine, sto da me slikaju, pa ja predjoh Albaniju...kud sve me nije bilo, niko me ne slika, a sad jedan mali Cer prepesacio, pa da me slikaju, nek slikaju nju, vala je zasluzila, smeje se i grli rukama, oko vata obisnute unicice, k'o djerdane.

(Biljana)

P.S. Istinita prica o mom pradedi, meni preneli deda i majka

__________________
Prevari me jednom-sram te bilo; prevari me dvaput- sram me bilo.

ZVERJ

Slavko je povucen. Lozi se na Milicu. Idu zajedno u odeljenje.

Iznenada, uhvati ga grch! Srce je pochelo da mu preskache, crne ptice se skupljaju, nebo se smrklo. Daleki, duboki pogled ochaja i besa prodire kroz svo to zlo koje se topi oko njega. Grmi i seva u isto vreme, shto mozhe da znachi samo jedno. Mica je upravo dozivela svoj prvi poljubac. Ali ne sa Slavkom!!! I to ispred ulaznih vrata. Pred svima! Izgledao je kao da je prvi, mozda i jeste bio, a mozda se samo tako ljubi.. "Ah, zhivotinja mala!" - pomislio je dok mu je hladan znoj prelazio preko krvavih ociju koje su i dalje posmatrale taj uzhasan prizor. Ubrzano disanje Slavka i Mice bilo je jedino sto ih je trenutno spajalo. Ali ne zadugo. Resio je da produbi njihovu vezu sekirom iz prodavnice antikviteta ciji izlog mu je bio na dohvat ruke! I pored toga sto se Mica lizala sa Stevanom kojeg je Slavko mrzeo vise od svih, odlucio je da iskoristi kvaku i kulturno pozajmi rekvizit.

Ulazi, cuje se zvonce. Bucmasti brkonja pomera naochare na dole i odmerava ga. Posvetio mu je potpunu paznju bacajuci preko ramena novine koje je chitao. Po grimasama na Slavkovom licu prodavac je odmah shvatio da je stvar ozbiljna.
"Dobar dan mladi gospodine, kako Vam mogu pomoci?" - upita ga profesionalno.
Slavko je dahtao i cutao, gutajuci knedle nije skretao pogled s prodavca. Skapirao je da je naisao na prepreku koja se mora reshiti kako bi se shto pre domogao sekire.

Fizichki nije imao shanse. Debeli je imao jake, radnichke dlakave ruke i chvrstu vilicu. Bio je uredno obrijan. Pikantni, precizni pokreti otkrivali su cvrstu prirodu ovog coveka. Ovaj je spreman da brani moju sekiru do poslednje kapi krvi! - pomisli Slavko.
"Ovo je finale pre finala." - izlete mu naglas!
Zbunjeni prodavac: "Molim?!"
Slavko: "Ovaj.. Nista, kazem imate divnu radnju"
Debeli se primio: "Ah to! Pa hvala." - nasmeja se. "Istina je! Moram priznati da sam ceo zivot posvetio ovoj divnoj kolekciji. Chesto mi je zhao da je kvarim prodajom. Ali moram, mora se od necega ziveti!" - slozhi ramenima, ali i dalje zadrzava odbrambeni stav. Dok je Slavko smisljao sta da odgovori prodavac ga iznenadi:
"I mislim da znam shta Vama treba!" - mahnu prstom i odvaznim korakom nestade iza crnog platna koje je prekrivalo ulaz u misterioznu prostoriju.
Ovo je bio trenutak! Sad ili nikad! - sevne Slavku kroz glavu.
Poceo je da se prikrada izlogu ali ga zaustavi iznenadna buka koja je dolazila iza platna! Chulo se kao da neko razgrce metalni otpad bez trunke milosti. Zatim je nastupila tishina i posle par trenutaka isplivao je mio zvuk muzicke kutijice. Charobna melodija mamila je Slavka da udje u misterioznu prostoriju.

Radoznalost je pobedila. Ispred njega je bio mrachni hodnik bez kraja a oba zida su bili plakari puni raznorazne starudije. Fenjeri su visili s plafona, a kraj njih bledo-zuto svetlo grejalo je masne debele pauke na prelepoj pauchini. Vukla je promaja. Prostirao se tezak miris proshlosti. Kutijica ga je dozivala iz dubine hodnika. Korachao je ujednachenim koracima, omamljen, opustene vilice, poluzatvorenih sanjivih ochiju. Osecaj za vreme je nestao. Cinilo se kao da je proshao kilometre. Kutijica je i dalje nemilosrdno svirala svoju nevinu melodiju. A onda, u trenutku kada se u daljini pojavilo plavkasto-belo svetlo, zachuo se predivan, zvonki zenski glas. Dozivao je njegovo ime. Pevao je u harmoniji s muzikom. Sada se na podu vec jasno mogao videti sijaset svetlucavih boja kako se polako okrece poput nekog vrtloga. Slavko je zastao, kutijica je zacutala, a zenski glas je zapevao pesmu:

"Kad prene te noc iz mrtvoga sna
i hladnom ti rukom prodje kroz kosu
kad osetis miris nestalog sveta
i stopala hladna ti dodirnu rosu

tad znaj da je kraj blizi od svega
i nista te vise boleti nece
jer uzalud volis nju ili njega
i sad oko tebe pale se svece

hodaces dugo hodnikom tuge
oprastati svima i svem sto ti drago
sve tvoje nade i svi tvoji snovi
postace hladni i krhki ko staklo

pevaces tiho pesmu zivota
secanja davna topices nezno
u jezero tamno usnulih dusa
ucices jednom zaronices vecno."

Kleknuo je. Kolena su mu dodirivala vrtlog. Ubrzo su i ruke ushle do laktova, a zatim i hipnotisano lice. Predao se i struja ga je povukla oprezno, poput lovca koji je spazio plen i sada polako povlaci okidach. Tonuo je... Osecao je prisustvo tunela kroz koji je putovao, ali koji nije imao dimenzije. Promicala su mu razna svetla i boje i nedefinisani oblici. Na trenutak je video svog pokojnog oca kako igra klikere s drugarima na velikom odmoru. Shvatio je da je let ptica samo mrmljanje morskih orgulja koje pricaju sa kitovima koji izumiru. Leti je padao sneg, a nervozni komsija je puno radno vreme sedeo u zasedi s vazdusarom i cekao da neko zagazi na deo trave koji je obelezio i na koju je stavio tablu "NE GAZI TRAVU". Genijalni autor cirkuske muzike vozikao se na ringispilu i trkao se sa klovnovima. Slatke male punoletnice cepkale su karte za ZOO u kojem se moglo videti svega par akvarijumskih ribica, oronuli punjeni slon i neke nove vrste pacova. Ljudi su jeli ljude, da ne bi umrli od gladi. Voda je bila totem. Na drvecu su umesto lisca rasli dechiji crtezhi. Postojala je samo jedna reka, spojena sa svim kontinentima. Sve fabrike su bile napushtene. Crveno olovno nebo mazilo je vrhove nebodera. Crne ptice su se rojile, grmelo je i sevalo u isto vreme. A to mozhe da znachi samo jedno!!!

Neko nije zatvorio prozor. Hladan jesenji vetar kvasio je Slavkov jastuk kisicom koja je padala celu noc. Kiseli osmeh na njegovom licu umirio je zabrinutu majku koja je odmah dotrcala cim je cula vrisak. Nisu progovorili ni rec. Sela je kraj njega i gladila mu je obraze i kosu dok nije ponovo utonuo u san.

Prevrtao se po krevetu, ko zna sta je opet sanjao.. Zvuk zardjale ljuljaske parao je tisinu. Probudio se i pogledao kroz prozor. Kroz gustu jutarnju maglu nazirali su se samo talasi zitnog polja. Majka je jos spavala. Obuo je papuce i polubudan se dogegao do kupatila da se umije i opere zube. Nema vode. Mora u dvoriste na bunar. Obukao je jaknu i izasao je napolje. Dok je isao puticem primetio je da je zvuk ljuljaske uvek isti, kao da je ne pomera vetar, vec kao da se neko ljulja na njoj. Tu ga obuzme strah. Iako je nije video, bio je sasvim blizu.. Napravio je par bojazljivih koraka napred i tada opazi obrise devojcice koja se ljulja. Cutala je i ljulala se ledjima okrenuta prema njemu. Uzivala je u svakom pokretu. Nosila je belu perjanu jaknu, poput Milicine. Imala je i tamnu kosu, bas kao Milica. Pa to je ona! – obradovao se Slavko.
“Milice!” – viknu on.
Devojcica nije reagovala. Imala je i Micine roze patike. Slavko je sada vec bio ubedjen da je to ona i sav srecan pritrca joj s ledja i zaustavi ljuljasku stavljajuci ruku na njeno rame. Par trenutaka se nije pomerala, a onda, stara isusena ruka puna vena zgrabila je njegovu. Naglo se okrenula i u uzasnutim Slavkovim ocima mogao se ogledati prizor izopacene starice mlecno belih, sirom otvorenih ociju. Imala je mrtvacki ozbiljno, naborano lice. Kosti su se nazirale ispod koze. Gledala ga je pravo u oci.. Ali strava je utihnula! Osetio je neku toplinu. To jeste bila ONA, ali u dubokoj starosti! Prozivljavao je sve zajednicke trenutke koje su provodili. Mlaz emocija i informacija strujao je kroz Slavkovo zgrceno telo. Talasao je u ritmu sinusoide kao da je gurnuo prste u uticnicu. Pocinjao je vec da gubi snagu i svest kad ga je naglo presekao majcin glas:
“Slavko! Dorucak je na stolu! Ohladice se kakao!”
Trgnuo se i refleksno viknuo:
“Evo dolazim!”
Zatim se okrenuo i video kako cvrsto drzi lanac od ljuljaske. Ruka mu je onda skliznula prema zemlji zajedno s pogledom. Poluotvorenih usta posmatrao je paru koju je izdisao.


by ZveRj
(D.S. 21.10.2007)

__________________
"When the power of love conquers the love of power then the world will know peace."

splavar

Blind Date

Nekad davno sanjao sam citajuci o Chicagu iz lijepih knjiga Harloda Robinsa,,Sidni Sheldona I drugih
pisaca beletristike.Moj put u USA bio je nakon mnogo godina I taj san mi se ostvario pa vjerujem sve
vishe da je to sudbina pogotovo sto sam sreo zenu svojih snova koja zivi vec godinama u meni
divnom gradu.Sam susret bio je na chatu.Nesto me privuklo I vjerujte mi da sam zavolio nju iako je
nisam nikada vidio .Recimo da se zove Ivana kao nickname koji je imala na pocetku naseg poznanstva.
Slusali smo zajedno pjesme,razgovarali zeleci samo da ostanemo drugovi.Bio sam iskusan muskarac
s mnogo veza I s jednim neuspjelim brakom.I jos donedavno postojala je mogucnost za druge veze
ali otkad sam upoznao Ivanu u meni se srce uzburkalo.Svaki moj trenutak ispunjen je s mislima na
nju.Ivana je nesto najlepse sto sam dozivio I ako je to san onda zelim da se nikad ne probudim.

Smjestio sam se u sredistu grada u hotelu s brojcanim nazivom 71, hotelu koji ima najvece sobe u
gradu s prekrasnim pogledom na Chicago River I City Skayline na samo pola bloka od Michigan
avenije.Moja malena je bila na poslu danas .Iskoristio sam vrijeme razgledavajuci ovaj dio grada .
Otisao sam u Grand park koji je bio prepun ljudi spremajuci se za vecerasnji koncert. Sjedio sam I
ispushio cigaretu imajuci uvjek u mislima moju malenu.Sjecam se naseg prvog susreta do kojeg je
doslo neocekivano bas u vrijeme kad sam mislio da do njega mozda nikad nece doci.Nalazili smo se
prije toga samo na internetu slusajuci muziku I razgovarajuci nekada do duboko u noc.Zelio sam
mnogo taj susret istovremeno se bojeci da cemo pasti na ispitu kao mnogi dosada.Do tada je sve
bila samo masta iako nisam mislio tako jer uvijek sam se smatrao drugacijim od drugih.Za realnu
ljubav je potrebno vise emocija, razgovora izlazaka da se dvoje upoznaju.Nisam se tada mnogo
spremao ne zeleci da padnem u neku jos vecu bojazan da li cu joj se svidjeti ili ne.Zelio sam samo
jedno da bar ostanemo drugovi ako joj se ne svidim.Imao sam tu nadu I ne bih zalio da tako bude.
jednog dana ostavila mi je poruku gdje ce da se nadjemo I u koje vrijeme.Stanovao sam u obliznjem
gradu I nije mi bilo daleko do mjesta susreta.

Sasvim obican lijep restoran kojeg sam lako nashao .Dosao sam nesto ranije bojeci se da na prvi
susret ne zakasnim sto ne bi bio dobar pocetak.Udobno sam se smjestio na sanku ispijajuci polako
vocni sok.nervozu sam smirivao puseci malo vishe nego uobicajeno stalno pogledavajuci na sat I
prema ulazu.iz razmisljanja me trgnuo glas.
"Hej! O kojoj sada razmisljash?”
Okrenuh se brzo.Pored mene se stvorila ona.Moja Ivana.Izgledala je prekrasno u toj garderobi.Duga
crvena kosa sa pramenovima koji su se spustali niz ramena .Te lijepe zelene ochi I malo podignute
obrve davali su neku boznastvenu kombinaciju zajedno sa preplanulim tenom i punim usnama koje
samo u mojoj masti ljubio.Okrenuo sam se I ustao sa stolice.
“Samo tebi milo.Vjeruj mi” :
rekoh aludirajuci istu frazu koju sam bezbroj puta govorio pokusavajuci da je uvjerim da postoji
samo ona a ne netko drugi u chat sobama.Zagrlio sam je I spontano poljubio sto je I prihvatila.Kao
grom mi je kroz telo prosao neki osjecaj tog naseg prvog poljupca ovaj puta realnog.Ovaj put nije (K)
ovaj put je istinski.
”Sjedi” rekoh:
”Sto ces da popijesh?”
“Sto ti pijesh? “:Upitala me.
Vocni sok. Odgovorio sam.I ja cu onda rekla je Ivana
Cijelo vrijeme te cekam zeleci da Te spazim ali iznenadila si me.:Priznao sam.tako si brzo usla.
“Ne nisam”: nasmijala se pokazujuci svoje lijepe zube.Tu sam vec 20 minuta.Zeljela sam da te
vidim pre nego se javim.Da vidim da li se okreces za ovim curicama.Ha-ha.nasmijala se.
Morao sam da se nasmijem.Ista je.Ista kao chatu. Ne mogu dugo da ostanem.Znas dobro da imam
obaveze.Htjela sam samo da te uvjerim da postojim kao sto sam ti I napisala onda u meilu.
Drago mi je radi toga.Nisam nikad ni trazio vise odgovorio sam sa osmjehom.Iznenadila si me kad si
Ti to predlozila.Ja sam se bojao to da pitam.rekao sam.
Nastavili smo razgovor u istom tonu kao kad smo pisali..Moram da idem sada rekla je.OK rekao sam.
Jedva cekas da odem rekla je ozbiljno.Uff sta joj je.Pa ti si rekla da morash I shvatam to.Sto ti je
sada.Bas si teska.!
Pa rekla sam ti da jesam jos davno I nasmijala se.Izdrzao si dosad.(haha)Tek ces da vidish kako
sam teska.
Izasao sam da je ispratim do auta.Uzeo sam je za ruku koja je bila koja je bila topla I njezna.Otvorila
je vrata svoga auta I okrenula se. Zagrlila me na onaj prijazan americki nacin kao druga podigla se
na prste I poljubila.Htjeo sam nesto da kazem ali nisam mogao.samo sam je pogledao.Obozavam je,
naprosto je obozavam pomislio sam gledajuci kako sjeda u auto I pali motor.Okrenula se I otvorila
prozor.Cao I budi dobar.Rekla je I krenula.Ne znam da li je cula ono moje ljubim te ili sam samo
pomislio.Ostao sam jos par trenutaka gledajuci za njom dok se nije izgubila u vrevi saobracaja.Sjeo
sam u svo auto I posao nazad u svoj grad.Upalio sam odmah player:
Sa zvucnika se cula muzika.Pojacao sam malo:

Znam ja ko si TI
I znam odakle si,
Al ne znam zasto si cekala do sad.
Trazio sam te I medju zvijezdama
Dozivao u hladnim nocima,
A ti si tu I ziva si krasiva.

Krasiva dobro dosla si u zivot moj,krasiva vec je krenulo…
Evo pucacu 3 puta u vazduh neka pitaju gde se to slavi, udji takav je red
Krasiva dobro dosla si u zivot moj,Krasiva za jos godina sto
Evo pucacu 3 puta u vazduh ,samo jedno ce puknuti jace
Moje srce je to….
Pjevao je Zdravko Colic ,a ja zajedno s njim……

yeca

Hvala svima na utrosenom vremenu za pisanje prica.

Ime pobednika, kao i pobednicka prica, bice objavljeno na nasem forumu. Uskoro.

__________________
..::But I, being poor...have only my dreams. I have spread my dreams under your feet. Tread softly... because you tread on my dreams."
..::EQUILIBRIUM::..
..::mail::..yeca@diskusije.net