kalamiti_dzejn

e tako, i opet ja sjedim u polumraku svoje sobe, okruzena ovim zidovima, prebiram imenik po telefonu i kontam se da li da odem negdje, da nekog nazovem, da sa nekim popricam ali imam osjecaj da bih cijelo vrijeme samo kao mutava cutila i pokusavala da uspostavim taj povrsni kontankt od kojeg mi je vise naprosto muka. Mozda je takvo neko cudno vrijeme a mozda sam ja sva neka ... bljah. Vjerovatno je to drugo, cim sjedim i pisem blog znači -- BLJAH sam :/ Samo pesimistična mogu da pisem...

nisam vise sigurna ni koji je datum ni dan ni sat .... prosla je ponoc
Sjedim u gluvoj sobi i pokusavam da skontam gdje sam to uspjela da izgubim sebe u kojem dijelu, u kojoj epizodi....
napolju kisa polako budi neku ceznju na stvari koje, kada malo bolje razmislim nikada nisam ni imala. U dubini duse znam da sam emotivna i ranjiva osoba koja ponekad kada padne jednostavno treba neciju ruku, da joj pomogne da se digne ali NIKAKO da ta osoba izadje na povrsinu, nikako da se predstavim...