Header

Forum Left Top

Forum obaveštenja

Književnost Koje delo je ostavilo najjači utisak na Vas? Rasprave o delima svetske i domaće književnosti.

Odgovori
 
Opcije teme Način prikaza
Old 17.10.2007, 05:43 PM   #191
 
_Anna_'s Avatar
 
Status: Diskutant
Korisnik od: 14.09.2006
Lokacija: Zemun
Godine: 24
Postovi: 7,731
Pošaljite poruku pomoću MSN-a korisniku _Anna_
Default

Bajka za dan

"Beše, beše to sred Odese, tačno u 4 obećala je Marija, osam, devet, deset...."

Ona je sedela na užarenom betonu kamenih zidina fontane i čitala stihove Majakovskog brčkajući noge u mlakoj vodi, ne mareći što sedi na sred trga i što je ljudi čudno gledaju.
Belu haljinu sa velikim crvenim cvetovima, totalno van svake mode tog leta, zadigla je iznad kolena da je ne pokvasi, a crvene sandale su stajale pored nje, pridržavajući torbicu.
Udubila se u stihove i pitala se, usputno, kako je jedan običan smrtnik mogao tolikom jačinom da voli svoju zemlju, revoluciju i jednu ženu, udatu ženu, ženu za koju je znao da nikada neće biti njegova.
Pitala se da li bi iko mogao da voli tako nju? Nju, onako trapavu, zanesenu, drugačiju od svih, a samu...
Odložila je knjigu pored crvenih sandala i torbice i zamišljeno gledala u kapi vode koje su nestajale pod vrelim zracima Sunca svaki put kada bi ona prsnula nogama po površini.
Setila se svoje ljubavi i pomislila kako je ljubav jednaka tim kapima, bar je njena bila.
Zažmurila je na trenutak i sva osećanja ponovo su se vratila. Istom jačinom, možda i jače nego onda kada se rastajala od njega zauvek.
Volela je tiho i bez glasa - njega. Njega koji nije bio njen, nije bio njen - osim u snovima kada je mogla da sebi dozvoli taj luksuz da ga dodirne maštom.
Svaki dan bi uljudno razmenili par reči, onako kako priliči strancima i dobrim komšijama. Svaki dan ista priča sa toliko nadanja i toliko rušenja istih.
Svaki dan živela je jedan dan iznova.
Nije nju privukla njegova lepota, jer na nju je svet svik'o, nije ni odelo po poslednjoj modi koje mu stajalo kao saliveno ono što je privuklo njene oči i hipnotisalo ih na njemu...ne ni njegovo naučeno držanje, jer je znala da kada dođe kući, ramena opusti i nema više tako naočit stav.
Privukla ju je energija koja je izbijala iz njega.
Znala je da on nije samo par nanizanih osmeha i momak iz dobre porodice, momak za primer, sa svojim poslom, sa svojim automobilom i svojom ljupkom ženicom.
Znala je da u njemu ima mnogo, mnogo više od ljubaznog ”Dobar dan”.
I tako je čekala svaki dan, čekala da joj otkrije sebe, maštala kako će joj prići, odvesti je u livade, one zabačene livade gde je i onaj nazovi potok koji odavno nema više svoj sjaj, ona baruština što je ostala u vidu par kapi i mnoštvo mulja, nadala se da će je odvesti tamo i reći joj sve svoje tajne.
A dobijala je samo ”Dobar dan”.
Začudili bi se šta sve jedna žena može da izvuče iz ove dve reči.
"Dobar dan"
Ah danas je opet doručkovao kajganu na način na koji je nije podnosio, danas mu je opet poslužena ledena kafa iako je pio toplu, danas je žena opet zaboravila na njihov dogovor i danas opet ima sastanak sa onim klijentom koji večito učini da mu sleopočnice podrhtavaju dok pokušava da održi osmeh,
ah danas je opet tužan, jadan moj, jedini moj, najdraži moj, voljeni moj. Da, jedna žena kada je opčinjena nečim, ona se ponaša kao luđakinja, kao vrač, tumač i najveći fanatik. Nista strašnije ne možete videti do zaljubljene žene u pogrešnog.
I tako je ona živela za njegovo dobar dan i tumačenje njegovog raspoloženja na osnovu intonacije i verovala je, zaista je verovala celim svojim srcem da ga poznaje bolje nego što on zna sebe.
Nakon dve godine iščekivanja i nakon jednog "Dobar dan" koje joj se učinilo kao konačno, da je na rubu da pukne, ona se usudila da prozbori nešto više sa njim.
"Kako ste danas?"
Pogledao je zbunjeno, jer dve godine nista do dve reči svakodnevno nisu razmenjivali, produžio dalje i tek nakon deset koraka osvrnuo se i odmahnuo rukom.
Stajala je otvorenih usta kao da su upravo pred njom ubili sve joj najmilije i gledala u njegovom pravcu.
Ljudi su prolazili, a ona je stajala tako još neko poduže vreme, taman toliko da počnu grčevi u vilici.
Sela je konačno od umora na klupu do prašnjavog puta, na klupu na kojoj niko nikada nije sedeo zbog njene očajne lokacije. Čak se i ona sama večito pitala čemu ta klupa služi i gd eje bila pamet onome koji ju je tu postavio. Sada je saznala svrhu te klupe i da ona služi da prašina zamaže očajni lik i da se odmore one lutalice sa prtaljgom na leđima. Sela je i čekala ga.
Čekala da se vrati.

Već je počelo da se smrkava, a ona to ne bi ni primetila, jer je tupo gledala u pravcu njegovog povratka, kada je dobronamerni komšija, stariji gospodin, tu dole niz put, sa drugog sprata prišao i blago joj dodirnuo rame:
“Da li ste dobro gospođice?”
Nesvesna reakcija je bilo da se stresla celim telom, otrgnula od njegovog dodira i pogledala ga izbezumljeno.
Gospodin je ponovio ljubazno i više sažaljivo nekako nego prvi put: “ Da li ste dobro, gospođice, sedite tu već neko duže vreme, pa sam pomislio da vam možda nije dobro?”
Odmahnula je glavom kao u bunilu: „Dobro sam, hvala, ne nisam dobro, ma jesam, čekam, ne brinite, biću dobro, koliko je sati?“
Čovek ne želeći da insistira i poveća još više njen nemir, samo brzo izvadi starinski sat na lancu iz prednjeg džepa nekog braon sakoa koji je već odslužio svoj vek sa svojih 10godina nošenja i više možda, i reče: “ Gospođice tačno je 21:00 čas” i podužio dalje svojim putem do lokalnog bircuza.
Ona je stisla ruku u ruku, lomeći povremeno prste i ponavljala onako polu naglas “ Devet sati, devet…hm…pa gde li je?”
Sada se trgnuvši iz onog stanja vegetacije isčekivanja, zabrinula se i počela da analizira u svojoj glavi:
“Danas mu nije bilo po volji, možda se zadržao na onom sastanku, on nikada ne kasni na dogovoreno, danas ima neko kulturno događanje u teatru, ali žena mu nije izašla, a uvek idu zajedno, gde je, šta se dogodilo, da nije neka nesreća..??!!”
Pomislivši na ovo zadnje oči joj se napuniše suzama, a onda razmazavši prašinu po licu, ustade i reši se na jedan korak koji nikom normalnom ne bi pao na pamet. Ode u zgradu 22a, potkrovlje i zazvoni na vrata.
“Dobro veče”, otvorila joj doterana ženica, sa malo prejake šminke za sobno svetlo i velikim kragnom neke moderne haljine koja je gutala njene devojačke crte lica.
Zastala je i tek sada je počelo da joj dolazi do mozga, da stoji pred njom, pred svojom suparnicom i da ne zna šta uopšte ona traži tu, te onako na brzinu promumla: “Dobro veče, vidim da negde žurite pa vas neću smetati, drugi put” i taman se okrenula da ode, kada je nesrećna žena briznula u plač.
Onako u polu raskoraku nije znala šta da čini, ali je ipak prevagnula radoznalost, da ne plače zbog njega, da mu se stvarno nešto nije desilo i zastade, vrati se korak nazad i sa isto onako sažaljivim tonom kao malo pre njoj onaj gospodin koji je produžio u bircuz sa svojim džepnim satom i braon sakoom, ona stade pred sicušan sada lik, kako je prvi put videla i reče:
“ Gospođo jeste li dobro?”
Žena shvativši da plače pred totalnim neznancem i postidevši se do te mere da su joj obrazi poprimili još jaču crvenu boju poče:
“Mnogo se izvinjavam, nije mi bila namera, ponadala sam se da je moj muž, znate, ali eto prošlo je devet, a njega nema…oprostite, ne treba vas da mučim svojim problemima…” nastavila je grcajući, “ ali eto žena ste razumećete kako je kada ste prevareni…” i onda ućuta naglo shvativši da je rekla previše, zatim dodade još jedno “Oprostite i laku noć” i zatvori joj vrata pred nosem.
Izbezumljena gledala je scenu koja joj se upravo odigrala pred očima i nije znala šta da učini, da li da pozvoni, da li da se raduje sto je on neveran pa će ona imati možda šanse ili da se sažali nad njom, jadnom i sada ne baš tako u sjaju ženicom sa stilom.
Okrenula se i vratila na onu klupu, rešivši da ga čeka i rešivši da mu kaže sve što je želela, ne zna ni ona šta je to sada bilo, ali je rešila.
Negde oko pola dva u noć, kada su svi pošteni ljudi bili ušuškani u svoje perjane jorgane i polozili glave na svoje perjane jastuke, ona je i dalje sedela na prašnjavom putu, tek negde u daljini videvši neku senu kako se približava.
Prošlo je dobrih 15 minuta dok nije mogla da vidi njegov sada ne baš tako siguran korak koji je bio već na nekih 10 metara od susreta sa njom. Nije znala kako će reagovati i šta će mu reći, prepustila je to trenutku i njenom srcu.
“Dobro veče” rekla je pre nego što je još videla njegov lik jasno.
Nije video ko mu se to obratio u ovo doba, pa još ženski glas i to nepoznat, te je požurio malo korak i ušasvši u svetlost ulične lampe, progovori: ”Dobro veče gospođice, šta vi radite ovako kasno?”
Sada je bio po prvi put raspoložen za priču nakon njihovog prvog ”Dobro veče”...
”Čekam Vas” – začudo reče smirenim tonom.
”Mene čekate?” – pokuša da sakrije iznenađenje.
”Da, vas čekam....” i par minuta tišina dok nije počela da priča..” Znate viđam vas svaki dan i svaki dan poželim da vam kažem toliko toga i noćas sam konačno rešila da to učinim.”
”Aha, razumem, a sta ste to hteli da mi kažete, dajte se pomerite malo da sednem do vas, već sam umoran...” – poče onako kako mu je doličilo zavodljivim, malo podrugljivim tonom.
Ona se pomeri kao po naredbi, ali ostade da mu fiksira pogled, jer je njegov ton donkle boleo, nije tako zamišljala njihov prvi razgovor, pa je udahnula duboko i počela: ”Znate kako, posmatram vas svaki dan i mislim da vas poznajem...”
On je prekide smehom...”Poznajete, pa naravno da me poznajete komšije smo” i nastavi da se smeje.
Ona je u sebi počela da besni, ali nije želela da mu dozvoli da to oseti, već je nastavila užurbano: ”Gospodine, molim vas, nemojte biti neozbiljni u pitanju je jako važna stvar, možda ne vama, ali meni jeste, saslušajte me...” i nastavi odmah dalje, kako mu ne bi dala dovoljno vremena da se ubaci sa još nekim neprimernim komentarom...” Slušajte ja vas volim, volela sam vas od prvog dana kada sam vas ugledala, znam svaki vaš najmanji korak i volim ga, volela sam ga sve do večeras, gospodine vaša žena ima osećanja, kako me ranije niste primetili, htela sam da kažem da ste vi jedna obična muška svinja koja si dala za pravo da ne ceni ništa do sebe, gospodine vi ste bili moj san, ja sam vas volela, ja vas obožavam, ja sam želela da budem vaša i da vi budete moj....” pa zastade da uzme daha...međutim on je prekide: ”Vi mene volite i želite, hajde onda uzmite me”
Zastala je za trenutak, streljajući ga pogledom, a onda opet progovorila: ”Vi ne razumete, vama je sve ovo šala, koliko žena treba na noć da promenite da biste se osetili voljenim, kada vas volim i bez toga, koliko vam je potrebno nagosti da srozate osećanja, sveta osećanja, gospodine vi ne razumete ja nisam želala da budem ljubavnica, ja sam želela da budem žena, ali vi već imate ženu, eno uplakanu sa neprimernom kragnom..”
On zastade, kao da je nije slušao uopšte, video je priliku i želeo je da je iskoristi. Zadigao je njenu haljinu i uvukao ruku između njenih nogu.
Gledala ga je, ne znajući kako da reaguje...da li da vrisne od zadovoljstva, besa ili...nečeg trećeg...
Nije joj dao vremena da razmišlja, odkopčao je svoje pantalone, sa lakoćom je postavio u krilo i odigrao jedan zanosni ples ravan zadovoljstvu jedne dame iz javne kuće i jednog perverznog gradskog činovnika. Ona je dahtala jako, a on se smejao.
Nije dugo trajalo, kada je osetila da je skinuo sa sebe i postavio opet u onaj ugao kada je razgovor počeo i reče; „Gospođice hteli ste nešto da kažete?“
Odvalila mu je šamar koji je odjeknuo jače nego oni prethodni uzdasi i rekla: „Godpodine volim vas, ali vi ste jedna obična muška svinja“
Pogledao je sada nekako sa puno razočarenja i rekao: „Voliš me toliko da mi dozvoliš da uđem u tebe i da mi lupiš šamar, ali me ne voliš dovoljno da klekneš sada pred mene“ poigravao se sa njom i svojom moći.
„Ne gospodine, vasa žena neka kleči pred vama, ja sam učinila dovoljno, sakupila sam dovoljno vašeg znoja za jednu čitavu večnost, više mi ne treba”...ustade užurbanim korakom i promumla ”Doviđenja”
On je sada ostao zbunjen i nije znao kako da odreaguje, pa se onako više sam za sebe nasmejao i ustao zakopčavši pantalone i uputio se svojoj ženici.
Ona nije želela da razmišlja, pa se uputila u onaj bircuz, gde je bio onaj isti komšija sa džepnim satom i braon sakoom, da popije neko vino.
Ušla je prašnjava i raščupana i prekinula neku žučnu raspravu par lokalaca. Celo društvance već dobro podgrejano alkoholom je gledalo u nju, a gospodin se pridiže i reče:
”Gospođice evo vam sat da me ne morate više tražiti da pitate koliko je, a sada je već 4 ujutru” – odkačio je sat i izvadio iz prednjeg džepa sakoa i dao joj.
Bila je zbunjena, ali je odlučno sela i naručila čašu vina, a usputno promumlala ”Hvala”
Sedi ona tako na kamenoj fontani i seća se svega i konačno shvata danas da je idealizovanje opasno i da niko je možda neće voleti nakon onoga što je učinila sebi, njemu, onoj ženici sa velikom kragnom i gospodinu sa nekada džepnim satom i braoon sakoom. Uzela je torbicu i iz pregrade izvadila sat, tačno je pola 4 popodne...vreme je..vreme je da odem....



by Ana A. sva prava zadrzana
Bajka za dan
__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!

Poslednju izmenu radio/la _Anna_: 13.11.2007 u 04:58 PM.
_Anna_ nije na forumu   Odgovori sa citatom
Marketing:

Old 19.10.2007, 05:23 PM   #192
 
jovicaciric's Avatar
 
Status: Diskutant
Korisnik od: 28.09.2007
Lokacija: Majdanpek
Postovi: 63
Default

BAJKA

Ovo je bajka u kojoj počinje samo postojanje utiska. Ima kao i sve bajke dve glavne uloge iliti ličnosti. To su dva slavuja sa krajeva dveju šuma koju su izmislili pravi andjeli.
Svet je tada bio velika travnata i poravnata livada nad kojom je svetlelo zeleno sunce lepo kao mladi lovac na ptice u jesen.
Vidljivost nije još bila umanjena ali su ptice umesto čula imale samo misao. Pa su mislile čujući, gledale misleći i mislile toplo i hladno kao dodir tela.
Tu lepotu su mogle da objasne jedino vode koje teku kroz bašte i vrtove.
Jedan slavuj je bio momak a drugi slavuj devojka.
Kao u svakoj bajci na sredini bajke zaljubiše se jedno u drugo baš kao mlad mesec i njegov odsjaj u mirnom gorskom jezeru na samom kraju sveta tišine.
I ta ljubav je imala jednu dimenziju konkretnog. Bila je kao čista vrlina i neprevazidjena lepota.
Zaplet je nastao kada je devojka-slavuj osetila da će oslepeti i neće joj biti dostupan sjaj eventualnog božanstva.
A slavuj-momak se uplaši dubine sa koje su ga gledale te od pustinje otete oaze. I bio je zabrinut da ne prenagli i pre vremena smrti završi svoje predstavljanje o samom sebi.
Predeo oko devojke i momka-slavuja produžavao je ljubav na čitavu večnost ispred i iza misli.
U trenutku oni shvatiše da namera može da pokvari bajku i ništa više neće biti lepo i tiho kao smrt.
Da, ali ništa nije tako teško kao kad gledate predeo osvetljen iznutra. Zamara misao i razgaljuje druga čula kao oseć}aj, kao miris, kao mekoć}a, kao ... i ....
Sigurno je da vi niste prvi koji su zabrinuti za kraj bajke.
A to je bila suština njene poruke da stvarno postoje elementi koji mogu u svojoj čistoj moguosti da podele svet.
1. Na one koji će podržavati bajku i
2. I one kojima će bajka biti dosadna kao dugo neprimetno stajanje ispod prozora dragog ili dragane.
Kako bajka mora da ima kraj i to srećan predlažemo završetke:
1. Slavuj-momak je presvisnuo od tuge i razočarenja jer nije mogao da misli nego samo oseća.
2. Slavuj-devojka je i dalje ostala u divljem braku izmedju dve mogućnosti - šume i pesme - nikako se ne opredeljujući za jedno ili drugo.
3. Obadvoje su glavom platili zvezdu koja je iznikla iz njihove urne pepela /spaljeni su od vrlina/.
4. A sasvim je moguće da se tu umešala i majka-slavuj koja je pripretila drugim slavujem kao istinom.
Svaki kraj je moguć ali više nema bajke.
jovicaciric nije na forumu   Odgovori sa citatom
Old 19.10.2007, 05:31 PM   #193
 
jovicaciric's Avatar
 
Status: Diskutant
Korisnik od: 28.09.2007
Lokacija: Majdanpek
Postovi: 63
Default

BAJKA O PRINCEZI, PTICI i PESMI

Ličnosti koje čine mogućnost različitog redosleda dogadjaja u ovoj bajci bile su:
1. Princeza - iz grada u kome žive tužni i nesrećni ljudi,
2. Ptica - sa neobičnim glasom i
3. Grad - u martu i aprilu godine psa po kineskom kalendaru.

PRINCEZA je živela uz radio i telefon i nekoliko dece ljubavi. Verovatno je imala i PRINCA po svom ukusu i to stvarnog.
Taj mirni lik prinude u ogledalu mogu da objasne samo nematerijalna bića, kao što su duhovi ili andjeli. Iza tog lika stajala je jedna PTICA u koju je bilo nemoguće posumnjati. Valjda ju je odavala čista kristalizacija na levoj slepoočnici i u desnom oku dubokom kao prazan prostor. Tu su bile i verovatne predstave o božanskoj pesmi ptice, ptice koja može da se takmiči sa oblikom telefona i antenom radia.
Sredina priče desila se vrlo ubrzano. Tako se sve pretvorilo u mit ili bajku koju upravo pišem.
Iznenada, kao i svakoj slučajnosti, odnekud iz šume koja je bila puna kao čelo samo jedne misli, dolete supstanca PESME koja je jedino mogla da pripada čovekovom prostoru.
PRINCEZA i novodošla PTICA iz šume, razmeniše svoja mišljenja. Pa PTICA saopšti pesmu kao tajnu a PRINCEZA prećuta svoju misao i umesto čula sklopi svoje ruke i zatvori iza zida sve mogućnosti da se ne dese kao čudo.
Ali tada više nije bilo neobične pesme PTICE i vazduh izmeni svoj ukus. Zvezde na koje se navikla PRINCEZA dobile su oblik srpa - mladog meseca.
Slike sidjoše sa zida, rekao bih: i nešto bi tu izgubljeno.
PRINCEZA, PTICA i GRAD odškrinuše vrata i nebo se pretvori u nadu a biljkama izrastoše krila i miris ruža u punoj snazi nabuja u neprolaznu sliku.
Oči postadoše veliko ogledalo u kome se sada ogleda teskoba cele zemlje i celog carstva.
Najbliži dan tom dogadjaju prodje kao juče. Umesto sunca na nebu izraste cvet ljubičice.
Kraj PTICE je tužan, prazan i u njemu nema ni zrnceta lepote. Odsutnost princezine misli i pesme nove zalutale PTICE u tužnom GRADU, potvrdili su kako divno traje cvet bez promena.
Ostala je samo PESMA. A gde ona postoji besmislena je UPOTREBA SRCA.
jovicaciric nije na forumu   Odgovori sa citatom
Old 19.10.2007, 05:38 PM   #194
 
jovicaciric's Avatar
 
Status: Diskutant
Korisnik od: 28.09.2007
Lokacija: Majdanpek
Postovi: 63
Default

BAJKA O OČIMA

Sa ove strane svetlosti drugi nam deo liči na predeo bez nade. Kao da sve umire vičući svoje ime. Tu rastu obične nesvesne ruže nežnije od vatre a biljke smelije misle. Sve je tako bezazleno kao mekoća trešnjinog cveta.
Ovde se ne treba ničega stideti. Samo ono što izbegne snu može da upozna zoru. Tu nema sunca jer sve sobom zrači.

***

Poznao sam tvoje oči, po toplini sunca na koje strašno liče.
Kada bih mogao, napravio bi ih u nisku bisera i okačio sebi o vrat.
Isuviše sam sam, pred njima, pa se bojim da će mi se od drhtanja iskidati biseri.
To što si mi dozvolila da te spoznam čini me hrabrim, da ti ponudim život ko na dlanu.
Ali se ipak bojim da se ne otkinu peteljke, mnogo je to što sam ti izneo o sebi.
Sećam se, one noći, kad su cvetale višnje ali to je moje srce i deo tvog - boja višnjevog cveta.
Pocrveneli smo od stida i ti si mogla da čitaš taj trenutak na mojoj levoj mišici.
Bol se istopio kao u ogledalu kome se odaju najdublje tajne.
To nije bila moja ljubav tako bliska kao život.
Od tolike žudnje pokušao sam da te izgubim da bi me jače bolelo.
A ti si svako jutro dolazila na izvor i nisam mogao da ti dozvolim da prenoćiš sama pod nebom.

***

Kotrljaju se želje po otkosu, o kako smo zalutali pesmo izdajice.
Noć još uvek otiče kroz kosu i svežinu otkosa u svoje svetilište bola.
Zabluda, govora i pokreta, obećava mi ceo balkon na kome si cvetala.
Stid me je, što neznam kako to treba, kao zmija ili ptica da koračam do kraja neba.
Jutros su uspavane boje zaorane u brazdu kao posveta od uroka, kojeg li straha ...
Pokloniću sebe zidu radi svoje slobode ali mi ne možeš oteti želju koja odoleva uprkos gordosti.
jovicaciric nije na forumu   Odgovori sa citatom
Old 19.10.2007, 06:36 PM   #195
 
Vuksfrj's Avatar
 
Status: Diskutant
Korisnik od: 27.05.2007
Postovi: 98
Default

Evo jedne pjesme koju sam skoro napisao u trenucima nostalgije.

U tudini

Zivim zivot svoj
cesto tmuran
ponekad srecan.

Dan za danom
prolaze sedmice,
mjeseci, godine.
U stvari zivot prolazi to

Blijede sjecanja na grad rodni
na druga il' djevojku neku
na rijeku il' aleju cvijetnu
U stvari blijedi mladost cedna.

Samo ponekad
kad srce nostalgijom zatreperi
otvaram izblijedjeli album
i listam prasnjavih fotografija listove
u polumraku sobe
toplotom kamina obasjan.

Listove okrecem i gledam,
smijenjuju se slike
kao da su zive
Sa jedne slike
tople i sjetne
oci majcine gledaju u me'

Zapitah ih tad tiho
"Zasluzih li tvoju ljubav majko?"
"Jesi sine."
iz daljine njen galas cujem
ali taj glas nikada
cedo svoje optuziti nece.

Prenuh se cim ugledah
da sa slike iste
pogled oca mog me dotace.
Upitah ga bojazljivo, tiho
"Iznevjerih li ti snove oce?"
A glas njegov do srca mi dode
"Nisi sine."
Znam to samo iz njega
ocinska ljubav zbori.

Zaklopih album na koji
suza jedna kanu
i zapitah samoga sebe
"Zasto u tudinu dodoh?"

Ne bi nikog
odgovor da mi da.

. .Vuk
Vuksfrj nije na forumu   Odgovori sa citatom
Old 20.10.2007, 05:10 PM   #196
 
cernodrimski's Avatar
 
Status: Diskutant
Korisnik od: 23.07.2007
Godine: 26
Postovi: 8
Default

LAGANO



Sta ce mi ljubav samo u mislima
Sta ce mi polupce samo u zjeljama
postao sam samo jedan sanjar
ostao sam samo jedan
na vrhu mi ocije dve suze
cuvam ih da postane biseri beli
ako te ikada vetar pomiluje
znaj da to je samo jedna moja zelja
ako te ikada roza zarosi
znaj da to je jos jedna moja zelja
a kada te mesec nezno zgrli
znaj da to je moja ljubav
ne idem vise starom ulicom
ne odzvonavaju tvoijih koraka
polako idem prema rujna zora
znam da tamo me ceka moja samoca
lagano grlim jastug beli
jos laganije tonem u snu.
cernodrimski nije na forumu   Odgovori sa citatom
Old 20.10.2007, 05:15 PM   #197
 
cernodrimski's Avatar
 
Status: Diskutant
Korisnik od: 23.07.2007
Godine: 26
Postovi: 8
Default

BEGSTVO


Izbega li ~oveku koj taka se narekuva[
Izbega li od sudot sopstven
Ili I toj go prodade

Poglednigi kamewava svetlikavi
Zarem ne bleskaat
Od krvta nevina so koi gi poprska

Poglednigi oblacive temni
Molwite samo [to ne gi pu[tile
Ne begaj
I vo damarot ]e te najdat

Slu[nigo [umorot [to potokot go stvara
Misli[ lelek ]e se stori
Go ~uva za dni idni
Praznina da ne vi siti

Ne begaj ~oveku [to se narekuva[
Utrobata zemjina u[te ne zovrela
Ne begaj od sudot sopstven
Ima u[te denovi za vrvewe
Ima u[te denovi za odewe.
cernodrimski nije na forumu   Odgovori sa citatom
Old 01.11.2007, 10:04 PM   #198
 
||||||'s Avatar
 
Status: Diskutant
Korisnik od: 09.09.2006
Postovi: 38
Default

Knjiga

Sve je isto
Samo su reci,
zamenile mesta.

Za trenutak,
Vazduh ce postati zemlja,
Sva vatra u noci,
Kao da nije bila.

U nekoj od rupa
Sakricu slomljeni krst
Izgubljenu krv,
Odnece siva voda.

Sve je isto
Samo su reci,
Zamenile mesta.


- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Slika sa ulice

Bila je na ulici,
Video sam kako place,
Moje neme reci
Nisu nasle put.

Videcu je za koji dan
bice nasmejana i vedra.
Hoce li se setiti.
Hoce li biti tu.

Izgubicu je medju ljudima,
Ostace u secanjima.
A ja cu se grejati
pod blesavim suncem.

Bila je na ulici,
Video sam kako place,
Moje neme reci
Nisu nasle put.


- - - - - - - - - - - - -
Jednom i zauvek

Kako obecati jutarnju rosu,
Obojiti oblak bojama letnjeg dana.

Dodirnuti nebo,
Napustiti zemlju, skociti.
Pre nego se vratis,
Pre nego se glas okameni i zaturi...
Kako...

Spojiti suze i more,
Zaspati pod drvetom, nestati.
Sanjati otvorenih ociju.

Trcati sa rekom,
Niz doline,vodopade i kanjone.
Govoriti recima koje se ne govore.


- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Seti se, Sanjaj me

Seti se,
Kada si poslednji put,
pobegao od sna.
Strah se sakrio
ispod nevidljivog kamena
po kom svi gaze.
Vezane oci,
niko nije video.

Seti se,
ona je uvek bila tu,
u mraku sobe,
sa druge strane ocnih kapaka.
Samo je ona znala
zavuci se tiho
ispod kamena.
Sa njom si naucio
preskociti i najvisu planinu.

Smejala se svom licu,
u tvom muzeju vostanih figura.
Seti se,
poslednji dodir,
strah od nove slobode,
kada si poslednji put,
pobegao od sna.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Bledo

Zima peskovite zemlje,
Vecno zarobljen,
Nerodjeni cvet.

Sum usnulog mora,
Plasi srebrne ptice.
U krosnji drveta
Skrilo se nebo bez zvezda.

Osecas,
Led sto gori na horizontu
Bledo srce na tvom prozoru.
|||||| nije na forumu   Odgovori sa citatom
Old 05.11.2007, 05:13 PM   #199
 
jovicaciric's Avatar
 
Status: Diskutant
Korisnik od: 28.09.2007
Lokacija: Majdanpek
Postovi: 63
Default Cvet

***********************************


Šljivici se noćas rascvetali
a ti nećeš na travu zbog kose
Ali puče pehar i čudno bi bolje
valjda zbog vreline što buja iz rose

I zaluta šuma u to tvoje ime
još nepoznata biljko-devojko
I nemir zadrhta tu medju bedrima
dole nisko i dole duboko

Kad jutros tragično procvetala ruža
nedelja ljubavi k'o kapljica krvi
I žena i zemlja u tebi nabuja
od ptice koju medj' bedrima smrvi


KORAK KOJI SE NESME


Tužni imaju svoj cvet
Neka misle šta će s njim
Nama su ostavili ceo svet
I divno se snalazimo s tim

Pevamo ko da ništa dalje
Niti je bilo niti će biti
Ko ljubi zna li da šalje
Dokaz za tkanje zlatne niti

Tebi će trebati da objasne
Vatru i definišu mirise
Koliko opasno ljube jasne
Zvezde iznikle medju narcise

Govorim ti kao ptica let
Nepotrebna su znanja sva
Treba drugačije reći cvet
Umesto koga nestajem Ja

Ko ljubi može jasnije reći
Nudeći lice umesto pesme
Preko svojih vena isteći
Il' učini korak koji nesme
jovicaciric nije na forumu   Odgovori sa citatom
Old 10.11.2007, 07:35 AM   #200
 
Broj 1's Avatar
 
Status: Diskutant
Korisnik od: 29.01.2007
Lokacija: Taurunum
Godine: 36
Postovi: 850
Default

B R I S A N I P R O S T O R


Kad je zivot sav od opasnosti i stradanja, ljudi ga, vodjeni drevnim i nasledjenim nagonima, cepkaju i dele na trenutne utiske i neposredne potrebe, gubeci se potpuno u njima. Jer jedino tako, ziveci svaki trenutak odvojeno i ne gledajuci ni napred ni natrag, moze se ovakav zivot podneti i ziv covek sacuvati za bolje dane.
Ivo Andric


Eto, ni imena mu se više ne secam. I da li to beše 1999.ili 2000.godina, ne znam tacno. Kako je covek stvoren da lako zaboravlja delove najtežih trenutaka u životu! Valjda je to neka vrsta odbrambenog mehanzma - u suprotnom bi poludeli, a pitanje je u ostalom koliko smo i do sada svi ostali normalni.

* * *

Bio je to jedan od onih dosadnih jesenjih dana, kada smo se izležavali na liniji i pokušavali da prekratimo vreme, svako na svoj nacin. Imao sam tu nezahvalnu dužnost da budem komandir, za ovu liniju, veoma bitnog položaja. Naš obruc se protezao u kilometar ipo dugu potkovicu iznad nekoliko sela, najjacih teroristickih uporišta u tom delu Kosova. Odatle je u to vreme grupama UCK* rukovodio poznati šiptarski komandant Sultan, koji je kasnije likvidiran u jednoj od akcija cišcenja.

Sedeo sam u svom zaklonu i zanimao se starim engleskim mitraljezom marke ''Browing'', koji su naši zarobili u nekoj od prethodnih okršaja sa teroristima. Smeškao sam se dok sam razmišljao kako je to protivoklopno cudo kalibra 12,7 mm, do juce pucalo na nas, i kako je ratnicka sreca prevrtljiva. A gadan je: kad pogodi ruku na primer, otkine je iz ramena. Onda mi pade na pamet to da nemamo nikakvog bolnicara, niti bilo kakva sredstva prve pomoci, cak ni prvi zavoj, a zašto, vrag bi ga znao? To treba pitati našu sposobnu komandu. Dodje mi da im bacim bombu dok su onako svi zajedno i dok krkaju pecenje u toploj kancelariji. Do duše, bio je jednom nekakav lekar sa nama, nedelju dana, pa kad se prvi put zapucalo njemu ispade puška iz ruke i rasu se sav onaj okvir sa municijom, a kad se sve završilo, više ga nismo videli. A od naših položaja do civilizacije je trebalo proci džipom prvo 5 km do asfalta, pa onda 20 km do prvog grada i bolnice. To je vec dovoljno da 5 puta iskrvarite i umrete. I bilo je ljudi koji taj put nisu preživeli. Umrli su od ranjavanja u nogu!
Bacio sam pogled na ostale. Nekoliko ljudi je igralo karte u bivku*, dok su ostali dremali u zaklonu iza kamenog zidi?a, i ako vec 15 dana nije razmenjen ni jedan metak duž položaja. Svako od ovih ljudi stekao je vec dovoljno skustva u pogledu iznenadnih napada ili usamljenih snajperista. Nije bilo potrebno nikome govoriti kako da se ponaša na terenu, niti šta je ciji posao. Toliko smo se bili privikli na taj ratnicko-nomadski život, da nam je uvek bilo dosadno, pa cak i prilikom žestokih pucnjava , kada su meci pravili rupice u zemlji na pola metra od glave. Secam se jednog od onih dosadnih, redovnih napada, ''ispipavanja pulsa''.

* * *

Taman sam otvorio konzervu sa paštetom i oljuštio beli luk, kada iz doline zaprašta prema nama, i zrna poceše da udaraju u kamenje kojim je obložen bivak. Ta kineska municija koju su koristili Šiptari imala je specifican zvuk: ''tuk-tak'', i nikada nisi mogao da pogrešiš u vezi toga ko puca i gde su ciji položaji. Uzeo sam u ruke paštetu i luk, zatrcao se preko onog dela brisanog prostora izmedju bivka i rova, dok su oko mene kao osice zujala zrna, i naglavacke uleteo unutra. Neprijateljska vatra je sada postajala neuobicajeno jaka. Sa svih naših položaja usledio je odgovor automatskih pušaka i mitraljeza. Repetirao sam Browing, naciljao u pravcu šumice i pustio rafal. Svetleci meci napraviše blagi luk na nebu i izgubiše se u šumici na oko 500 m od nas, dok vrele caure popadaše po meni. Jedna od njih mi se zavuce pod ledja i nezgodno me oprži. Opsovao sam glasno, ostavio mitraljez da ne trošim bespotrebno municiju i nastavio da mažem paštetu, onako u ležecem položaju. Kod ovakvih pripucavanja retko kada možete videti protivnika, više se gadja na osecaj. To je samo jedan od nacina da se proveri prisutnost i brojno stanje druge strane, pa zbog toga cesto nismo ni odgovarali svim raspoloživim sredstvima na te provokacije.
Ispalio sam potom još dva - tri rafala a onda sam cuo Momira kako nešto dovikuje iz pravca bivka. Okrenuo sam se prema njemu i ugledao "ludaka" kako kuva kafu, dok su oko njega na sve strane Page Rankingžila pušcana zrna.
- Ništa ne brini, mene cuva bog! - doviknuo je.
Naravno, znao je gde treba da stoji da bi bio bezbedan.
- Jednu ili dve kocke šecera?
- Dve! - odgovorih iz rova.
Pa kad ti možeš biti toliko lud da sad kuvaš kafu, mogu i ja doci da je popijem.
Posle par minuta kafa je bila gotova i ja doviknuh jednom od ljudi koji su štitili desni bok da me pokriva. On raspali rafal iz PKT-a a ja iskocih iz zaklona i u polusavijenom položaju pretrcah onaj brisani prostor do bivka. Pošto popih kafu, vratih se nazad na isti nacin.

* * *

Putem je dolazio naš džip "Defender", koga sam primetio još dok je bio na brdu kod groblja, 2 km udaljenom. Mrzovoljno sam ustao, ocekujuci nekoga od onih salonskih oficira sa svojim filozofijama i "pametnim savetima". Hvala bogu, bio je to moj prijatelj, iskusan komandir koji je doveo nove rezerviste na položaje. Zadržao se koliko da mi prenese potrebne instrukcije i drmne jednu rakijicu s nogu.
Nasuprot mene stajalo je pet ljudi u odelima vikend lovaca, sa papovkama* u rukama, bez kapi krvi u licu i nesposobnih od straha da naprave korak. To do nekle nije ni cudo, jer su prvi put u svom životu došli na mesto gde srpska noga nije krocila u zadnjih 30 godina, i ako žive na 10 km daleko. Akcenat kojim su govorili, teško da je mogao bilo ko razumeti, osim onih koji su živeli u okolnim selima. Takva "pomoc" mi u ovom trenutku u opšte nije bila potrebna, jer su pored Browinga i ovi moji prekaljeni borci bili višak, ali šta je tu je. Ja sam tu da izvršavam naredjenja, ne da pametujem. (Kasnije sam prilikom jednog napada mogao da poginem, kada je jedan od ovih rezervista u panici dohvatio pušku i nehotice ispalio metak meni pored glave. Posle toga sam im objasnio da ce nam biti od velike pomoci ukoliko prilikom sledeceg napada ostanu u bivku i ne diraju oružje.)
Jedini koji se od njih izdvajao, bio je taj mladic od 22 godine i Kline. Nije imao strah, i ako je i sam bio prvi put na položaju. Posedovao je devojacku lepotu, a životna energija je iz njega prosto izbijala. Pricao mi je o svom životu, bivšim devojkama, supruzi koju je ostavio kod kuce, koju obožava i sa kojom ceka dete... I ako sam u životu prošao mnogo više, (naravno nisam mu to rekao), a i sve su te price slicne, ipak je on za mene bio pravo osveženje. Shvatite da sam vec na pola postao "šumski covek".
Medjutim, iz obzira prema kolegama na susednom položaju kojima je falilo ljudi, a bili su u goroj poziciji u odnosu na neprijateljsku liniju, morao sam da ustupim jednog coveka. Da ne bi bilo privilegovanih, staro pravilo je da je "dobrovoljac" uvek najmladji. I to je nepisani zakon. On je morao da ode.

* * *

Prošlo je par dana, kada sam se sa par kolega vracao iz Kline. Truckali smo se mrzovoljno u Ladi Nivi, povremeno udarajuci glavama o krov vozila, bez posebne volje za pricom. To je razumljivo kada si sa nekim 24 sata zajedno, mesecima.
Onda je tišinu prekinula radio-stanica i Milošev glas sa linije:
- Napadnuti smo dole kod bunara! Imamo ranjenih! Pošaljite nam pomoc, ne mogu da pridjem!
Miloš je bio aktivni kolega, hrabar momak, ali i staložen i svestan situacije.
Vozac je stisnuo gas i dzip je poskakujuci po rupama poleteo ka našim položajima. Do malocas otsutna i mrzovoljna lica promenila su se u lica zveri spremne na skok, dok su ruke cvrsto stezale oružje koje nam je bilo sve: i otac i majka i sestra i život.
Još jednom se javo Miloš pre nego što smo stigli, a zajedno sa njegovim glasom, kroz krcanje "Motorole" je dopirala i sporadicna pucnjava.
Iskocili smo iz dzipa i potrcali ka mestu napada. Pucnjava je dopirala iza kuce gde su naši držali položaj. Nisam se nadao takvoj vatri, i posle desetak metara morao sam da se zaustavim uz betonski zid kapije na ulasku u dvorište. Uz drugi stub pritrca još jedan kolega. Kapije tu odavno više nije bilo, tako da su ostali samo ovi stubovi koji su nam sad dobro došli. Odatle smo morali za najmanje moguce vreme da procenimo situaciju i da na najbezbedniji nacin (ako je u opšte postojao bezbedan nacin) pridjemo do Miloša. A situacija je bila sledeca:
Ispred nas se nalazilo veliko dvorište, pokriveno pušcanom zavesom. Na sredini sa leve strane stajala je kuca, do koje nas je delilo rastojanje od 30 m, i do Miloša još 15 m. To je prakticno znacilo pretrcati 45 m pod jakom vatrom, samo da bi stigli do mesta odakle u stvari treba da krene akcija spasavnja. Od tog momenta sekunde traju kao sati, a vreme postaje "slow motion". Kao u magnovenju vidim kolegu kako pretrcava do kuce, a odmah za njim i ja. cini mi se da vidim i zrna koja paraju vazduh. Konacno upadosmo u Milošev zaklon. Proveravam na sebi: dobro je, citav sam, nema rupa. Tek odatle smo videli celu situaciju kao na dlanu. Na 50 m od nas nalazio se betonski bunar, iza koga je u zaklonu ležao Biža, držeci u narucju onog momka koga sam poslao Milošu. A lepo im je receno da ne idu tamo jer je nesigurno. Iza njih na 50 m nalazili su se šiptarski položaji koji su ih zasipali rafalima. Sve ostalo osim bunara bio je brisani prostor. Niti su oni mogli da dopuze do nas, niti smo mi mogli da se spustimo do njih. Odatle smo videli da je momak ranjen, a Biža nam je gestikulacijama pokazivao da je vec u veoma teškom stanju. Medjutim, i ova tacka do koje smo stigli je bila premija. Sve dalje bi bilo samoubistvo, i toga smo i mi i Biža bili svesni. Došlo mi je da se derem od muke. Nakon 20 minuta (ili možda i više, pošto u tim momentima nemam baš jasnu prestavu o vremenu), stigla nam je pomoc, a i naši su minobacacima poceli da tuku šiptarske položaje. Blindirani dzip je krenuo prema bunaru, štiteci bokom jednog od naših ljudi koji je trcao paralelno pored njega. Paljba sa šiptarske strane je postajala sve slabija, i kada je Biža ušao a mladic unet u džip, skoro da je i prestala. Ranjeni momak je bio bez svesti, a ono što me je zabrinjavalo bilo je to što na njemu nije bilo krvi. Tada još nisam znao da ga je šiptarski metak pogodio ispod miške u aortu. Kada je dzip krenuo prema Klini, njega više nije bilo.
Ne mogu da tvrdim, ali tu negde kada je ispustio dušu, na nebu se pojavila tako cista duga, kakvu nikada nisam video. Od tada, za mene duga više nije ista.

* * *

Cuo sam kasnije u Beogradu, da mu je supruga rodila blizance, a eto, nikako ne mogu da mu se setim imena i koje to beše godine. I to me boli - kako je covek stvoren da lako zaboravlja.








UCK (OVK - ''Oslobodilacka Vojska Kosova'') - šiptarka teroristicka organizacija, koja je na podrucju KiM otimala i ubijala ili proterivala Srbe, silovala Srpkinje, casne sestre, (manastir Devic) otimala im ili uništavala imovinu, itd. Posebno surov tretman je imala prema zarobljenim pripadnicima MUP-a Srbije, koji se sastojao u otsecanju ekstremiteta i guljenju kože pre izvršenja ubistva ako je za formalno ubistvo kasnije u opste i bilo potrebe. Neke leševi su pronadjenii sa gurnutim vlastitim penisom u usta, i zguljene kože, posoljeni, što dovoljno govori o psihološkom sklopu ljudi sa kojima smo imali posla. Ova organizacija je kasnije prerasla u ANA, (Albanska Nacionalna Armija) koja je kao i prethodna, medjunarodnim pravnim aktima inkriminisana kao teroristicka organizacija

bivak - improvizovani smestaj za 5-6 vojnika, po negde ukopan, ili zašticen vecim kamenjem ili nekim drugim neprobojnim materijalom, odakle se može brzo prebaciti u rov u slucaju napada.

PKT - puškomitraljez cal. 7,62 mm, sa zrnom pojacanog punjenja, velike udarne moci

PAP - poluautomatska puška, izbacena iz upotrebe pocetkom osamdesetih godina.
__________________
Private Website 18+
Crni Leptir © 2006 All Rights Reserved.
Broj 1 nije na forumu   Odgovori sa citatom
Odgovori

« Omiljena knjiga? | - »
Opcije teme
Način prikaza

Opcije postovanja
Ne možete kreirati novu temu
You may not post replies
Ne možete dodati priloge
Ne možete prepraviti svoju poruku

BB kod je uključen
Smajliji su uključeni
[IMG] kod je uključen
HTML kod je uključen
Pređi na