lutalica

Ostale su samo uspomene

Godina za godinom... Redaju se slike moga djetinstva, moje mladosti, moga zivota... Koracam ulicama grada u kojem sam rođen, u kojem sam odrastao, u kojem sam proveo najljepse godine svoga zivota...Svaki novi korak budi u meni sjecanja...Svaka ulica, svaka zgrada, svako drvo, nosi sa sobom bar po jednu pricu... Pogled na staru zgradu obdanista vratio me trideset i pet godina u nazad. Tu sam prvi put upoznao jednog djecaka koji je od prvog našeg susreta postao moj drug, moj prijatelj, moj brat kojeg nisam imao. Covjek koji je bio uz mene svih ovih trideset i pet godina...Kada sam padao i kada sam se dizao, kada sam plakao i kada sam se smijao...Posmatrajuci sada te male petogodisnjake na vrteskama ispred obdanista, zapitao sam se na trenutak, koliko će njih uspijeti da izgradi i sacuva prijateljstvo kakvo imamo ja i moj Sveto... Na trenutak sam zastao ispred bivšeg Doma kulture. Tu sam imao svoj prvi pravi nastup. Sjetio sam se kakvu sam samo tremu imao. Ruke su mi se tresle a srce je lupalo kao ludo. Kada me voditelj programa najavio, mislio sam da ću da se srusim. Zastao sam na trenutak, udahnuo duboko i krenuo na pozornicu. Uplasenim pogledom sam kruzio po publici trazeci svoga oca. U jednom trenutku sam ga spazio u prvom redu. Primjetio je moju tremu i moj strah. Gledao sam ga u oci. Klimnuo je glavom, a sa usana sam uspio da mu procitam rijeci
„Možeš ti to, sine”
. Poceo sam da sviram ne skidajuci pogled sa njegovog lica kao da sam iz njegovih ociju crpio snagu koja mi je i te kako bila potrebna. I uspio sam. Tu vece sam osvojio prvu nagradu na takmicenju mladih talenata... U jednom trenutku sam se nasao pred gimnazijom. Sjeo sam na klupu u parku. Malo sam se osmijehnuo. Bas ispred te klupe sam dobio prve batine od decka moje drugarice, jer je on mislio da joj se udvaram. Jedva sam uspio da ga ubijedim da sam joj samo pokazivao kako da odsvira jednu pjesmu sa kojom je htjela da ga izenadi za njegov rođendan. Ali već je bilo kasno. Zaradio sam pozamasnu masnicu ispod oka... Sjedeci tako na toj klupi, pogled mi je lutao svuda okolo. Svaki pedalj ovog grada je u meni budio osjecaje... Nosen vjetrom proslosti i ogrnut plastom uspomena, ustanem i krenem dalje bez nekog cilja... Prosao sam pored robne kuce, gdje sam je prvi put sreo poslije dvije godine. Ponovo mi noge zadrhtase isto onako kao prije dvadeset godina. Kao da sam ponovo čuo njen glas kako odgovara na moje pitanje šta se to desilo sa njom
„Ništa, samo sam malo porasla” rece mi tada veselo, a mene kao da pogodi neka struja od bljeska u njenim ocima.
Ponovo me zaskakilja miris lavande koji se i tada sirio iz njene kose i koji kao da je ostao tu sve ove godine... Prosao sam i pored kina u kojem sam je prvi put poljubio. Nasmijao sam se sjetivsi se te noći..
„Od danas si ti moja djevojka, je li vazi” rekao sam joj.
Malo je cutala kao da razmišlja, onda me pogleda i stidljivo rece
„Hajde dobro, vazi”.
Od te veceri sam zavolio jagode, jer su joj usne imale okus najsladje jagode... Zadubljen u misli nisam ni primjetio da sam se nasao pred zgradom u kojoj je nekada stanovala. Pogled mi mahinalno poleti na prozore prvog sprata. Koliko sam samo puta ovuda prosao poslije nasag rastanka u nadi da ću je slučajno ugledati samo na trenutak... Sjetio sam se i onog tada devetogodisnjeg djecacica ispred ove zgrade, kojeg sam pomilovao po glavi , zeleci da bar preko njega osjetim dio njegove majke, ne sluteci u tom trenutku da milujem vlastitog sina... U samo par dana, prosao sam stazama svoga zivota, pokusavajuci da još jednom udahnem svih onih trideset godina koje sam proveo u tom gradu koji je nakada bio moj... Pokusao sam da još jednom upijem sve ono sto me vezivalo i sto me još uvijek veze za njega...Pokusao sam da ponesem sa sobom bar dio onoga sto je ostalo... Na zalost od svega ostale su samo uspomene...

lutalica

Igra sjenki

Kakva noć.. Mjesec se nekako cudno usunjao u svaki i najmanji dio ove moje mracne sobe... Kao da pokusava da mi nešto prisapne...Posmatram igru sjenki... Sa kakvom samo lakocom prelaze sa zida na zid, bas kao sto to rade i moje misli... Nisam u stanju da ih uhvatim... Hiljadu pitanja mi se mota po glavi, hiljadu pitanja, a odgovora nigdje... Hoću li moći, hoću li znati, hoću li biti u stanju da se izborim sa svim tim sto me ocekuje... Dva para sjajnih okica mi već danima titraju pred ocima... Sama pomisao na njih, pokrece lavinu koja se već duže vrijeme gomila na vrhovima moje duse... Pokusavam da misli usmjerim u drugom pravcu, ali toplina koju osjetih na svojim grudima toga dana mi ne dozvoljava da to i uradim... Već dugo mi srce nije bilo ovako nemirno i nestrpljivo...Zaboravio sam bio kakav je to osjecaj... Mislio sam da to vise nikada neću osjetiti... Hm, i ove sjenke nocas, kao da su se urotile protiv mene, pa mi sa svakom novom slikom koju oblikuju svojim igranjem izmamljuju cas osmijeh, cas suzu... Da samo ovo mjesto kraj moga uzglavlja nocas nije prazno , sve bi to bilo drugacije, sve bi to lakse podnio... A ovako, ne znam šta me vise siba... Nemirne sjenke, sjajne okice, toplina na grudima ili prazno mjesto kraj uzglavlja... Ali i to će proći..

marijo

Zemo,stani malo na loptu,ostavi nešto i za sutra,može!?
Čitao sam sve,sviđa mi se.

__________________
Sto me sada trazis pored njih toliko
gde si bila kad sam bio niko.
Kako da ti verujem sada kad sam neko,
pa da s’tobom delim ono sto sam steko.

lutalica

hehhe,
nema odmora dok traje obnova))

marijo

Onda pregaoče,udri!

__________________
Sto me sada trazis pored njih toliko
gde si bila kad sam bio niko.
Kako da ti verujem sada kad sam neko,
pa da s’tobom delim ono sto sam steko.

PlaWi_AnDjEo

__________________
"Zashto se swe to deshawa,dal' chowek ishta reshava...il' smo samo tu zbog ravnoteze medju zwezdama"...

PlaWi_AnDjEo

__________________
"Zashto se swe to deshawa,dal' chowek ishta reshava...il' smo samo tu zbog ravnoteze medju zwezdama"...

georgie

hmm............................



Od Izvora reka prelomljena tece ,
ka zlatnom Nebu sto pod Suncem sija .
Penje se i raste , pronoseci glase ,
Vetrova , Pastira i pira .

Poradja vrtloge u mracnoj tisini ,
pri dodiru vatre , blata , stene , dima .
Podize se vrtlog , leluja i ledi ,
mracna je dubina vira .

U ledenoj tami on dodira trazi ,
udara o ostrice pecina i skilja .
Uzdah i jecaj , prelomljenog glasa ,
ne cuje sta tama skriva .

Frula note svoje u iskrama salje ,
pobudjuje slomljene vrtloge u tami .
Na odgovor ceka , kad odgovor nadje ,
vrtlog zlatnim prahom sjaji .

Bljesak Sunca sinu , Rec u vrtlog vinu .
Pruzi mu nebeska krila.
Vrtlog vodom hoda , gleda se i cudi .
Kako posta vetar silan.

Prelece nad pustinjom , igra se i plodi ,
da i ona pusti krila .
Preobrazaj ceka , sto i sam pronadje ,
Slava Sunca svemu sija .

Vekovi su stali , igra Nebom plamti ,
Sabrenje se gradi Mira .
Grad se Sveti javi , s'oreolom daje ,
svakom vetru zlatnih krila .

Prima ih u Sebi , zagrljaj im daje ,
Jedno Telo gradi s'njima .
Ljubav medna pesma , vecnim sjajem plamti ,
Slava Suncu vavek bila ))

bobek

Sunce... Cudno sunce najlepse od svih...

Nekada davno, postojalo je jedno sunce.
Jedno sunce najvece i najsvetlije od svih.

To je bilo jedno cudno sunce:
Svetlelo je cak i nocu.
Obasjavalo je dane
I ulepsavalo noci.

To sunce je volelo
I bilo je voljeno.

Zaista cudno sunce...

Ali jednom je nekim cudom.
Jednog tihog dana
Zauvek otislo
I nikad se nije vratilo

Niko vise nije cuo za njega...

Iako je postojala slutnja
Da bi moglo da se vrati
Cinilo se da je to obmana
Da ono ne zeli da se vraca

Izgledalo je da sunce
Ne moze da oprosti
Sta bi moglo oprostiti
I ne moze zaboraviti
Sta bi moglo zaboraviti

Mnogo cudno sunce...

Predivno veliko sunce...
Najvece i najsvetlije od svih.

Kako uciniti da se vrati
to jedno cudno sunce
najlepse od svih?

Mozda uzvikom?
Mozda urlikom?
Mozda molbom?
Mozda zalbom?

Ko bi znao... Ko bi znao...

Tesko je naci magicne reci
koje bi vratile to nase sunce.
Davno su prosla vremena magija.
A i cini mi se da one ne deluju
na to cudno sunce najlepse od svih.

Mozda da podviknem u nebo?

Izvadi ruke iz dzepova, sunce jedno
Dotakni lice rukama i obrati paznju:
Moglo bi da poslusas sta podvikujem.

A ja bih i podviknuo, ali bojim se
ostacu bez glasa i neces me cuti.

Zato cu tiho i nezno samo sapnuti:

"Nemoj da zezas sunce jedno cudno:
Vrati se
Da obasjavas dane
I ulepsavas noci.
Da volis
I budes voljeno
Kao nekada..."

__________________
Pokaži mi gde dunav ljubi nebo...

bobek

Rasparano srce...

Secanjem rasparavam srce.
Suncem ga zasivam
Pogled na neke cudne ljude
Sram ih bilo: oni su srecni!

Pijan daljinama letim
Snovima lecim rane
Cini se da nebo pada
Bar ce nam zvezde biti blize.

__________________
Pokaži mi gde dunav ljubi nebo...