UNICORN

Srpski političar Zoran Đinđić rođen je 1. kolovoza 1952. godine u Bosanskom Šamcu u braku kućanice Mile (iz Kruškova Polja, selo nedaleko Bosanskog Šamca) i majora JNA Dragomira Đinđića (iz Prokuplja). Gimnaziju je završio 1970. u Beogradu, gdje je završio i Filozofski fakultet (1974.). Doktorirao je 1979. na njemačkom sveučilištu Konstantz. U studensko doba pristaša je mladomarksista. No, tvrdio ja kako nije bio opčinjen Titom. Kao dokaz toj tvrdnji isticao je da su, dok je još bio učenik četvrtog razreda gimnazije, agenti tajne službe izvršili pretres stana njegovih roditelja. Razlog je ležao u tome što je napisao pismo Ustavnoj komisiji u kojem je zatražio da se iz Ustava SFRJ izbaci ime Josipa Broza Tita. Prvi verbalni sukob imao je na prvom predavanju na Filozofskom fakultetu kada je izjavio kada Karl Marx ne samo da nije najveći filozof već da uopće nije filozof.

Mladi Đinđić nastavio je dalje sa svojim političkim istupima. Tako je sa skupinom mladih bio uhićen i suđen na sudu u Ljubljani jer je spomenuta skupina zatražila osnivanje studentsko-radničke stranke. Na suđenju su okrivljeni da nastupaju s maoističkih pozicija. Svi su dobili po godinu dana zatvora. Međutim pod pritiskom njemačkog kancelara Willi Brandta i međunarodnih organizacija oslobođeni su. Buka koja je podignuta oko tog slučaju omogućila je Đinđiću da dobije stipendiju i ode u Njemačku, gdje je i doktorirao. Kako zbog svojih političkih stajališta nije mogao naći posao u struci zaposlio se kao radnik u skladištu knjiga. Ali već nakon dva - tri dana poslodavcima su došli agenti tajne policije i zabranili im da Đinđić bude uposlen kod njih. To Đinđića nagoni na odlazak u Njemačku gdje postaje blizak s pristašama ultralijeve terorističke organizacije Bader-Meinhof. Đinđić je tvrdio kako su mu se svidjele njihove kritike kapitalizma koji isisava bogatstva iz siromašnih zemalja. U međuvremenu u Beogradu su uhićena četiri njemačka terorista. Njemačke su vlasti zatražile da ih Jugoslavija izruči. Jugoslavenske vlasti su pristale na to pod uvjetom da im Njemačka zauzvrat izruči nekoliko hrvatskih političkih emigranata. Dok su trajali pregovori pristaše teroristčke skupine obratile su mu se kako bi im pomogao u pronalaženju odvjetnika koji će preuzeti obranu uhićenih. Đinđić je angažirao Srđana Popovića koji ga je branio na suđenju u Ljubljani.

Godine 1979. posvećuje se doktorskoj disertaciji. Nakon završetka školovanja zapošljava se kao profesor na Filozofskome fakultetu u Novom Sadu, a kasnije i u Institutu društvenih znanosti. Ujedno je kao gostućuju profesor predavao na sveučilišta uFrankfurtu, Zürichu, Bonnu i Beču. Uporedo se upustio u poslovne vode. Kada je Sa sestrom Gordanom krenulo doba informatizacije u Njemačkoj pratio je, s prijateljima, oglase i kada bi pročitao da neka tvornica prelazi na novu tehnologiju otišao bi tamo i kupio sve strojeve za dvjestotinjak tisuća njemačkih maraka. Potom bi ih prodavao u Poljskoj, Turskoj i još nekim zemljama za milijun DEM. Poslovne planove pomutilo mu je rušenje barijere između europskog Istoka i Zapada. Nakon rušenja Berlinskog zida prijatelji iz Beograda pozivali su ga da osnuju stranku i sruše Miloševića.

Đinđić je u politiku ušao 1990. godine kada je s nekolicinom istomišljenika utemeljio Demokratsku stranku. S vremenom zasjenjuje prvog predsjednika Demokratske stranke Dragoljuba Mićunovića koji je napustio stranku uz opasku kako je s Đinđićem u politiku ušao novac. Mićunovićeva izjava nije bila samo zločesta opaska. Naime, Đinđić je posve smjelo otkrio srpskog javnosti kako ima oročenih 140.000 DEM na bankovnom računu te da živi od kamata koje dobiva od spomenutog novca. U to doba vlasnik je i 150 dionica tvrtke Coca Cola. Ni to nije sve jer je godišnje zarađivao više desetaka tisuća DEM od predavanja na Zapadu (održavana u organizaciji raznih ustanova). Po jednom predvanju tražio je 10.000 DEM.

Na izbornoj konvenciji 1994. svome suparniku Slobodanu Vuksanoviću poručio je da političar mora biti čvrstog karaktera i autoritativan kako bi odlučno mogao reći ne i po cijenu da se mnogima zamjeri, pa čak i da ga mrze. Možda zbog baš takvog stava Đinđić je od maksimalnog broja glasova (2888) osvojio 2825. Ali postojala je i druga strana medalje. U svojim političkim počecima 1992. godine s Radovanom Karadžićem pekao je vola na ražnju na Palama. S vremenom se preobrazio u suvremenog političara zapadnjačkog profila te politički napreduje, a 1997. godine postaje gradonačelnik Beograda, prvi od 1945. koji nije bio komunist - podsjetio je. Tada je u prilogu, koji je napisao za beogradski magazin Profil, rekao što misli o Srbiji koja je otišla i kako vidi Srbiju u budućnosti: Gotovo su uvijek gori Srbi pobjeđivali bolje. To je tragičan i paradoksalan fenomen. Uvijek je netko iz Beograda, iz centra vlasti, pozivao periferiju da sruši sve što je napredno u društvu. Zato sam još prije 10 - 15 godina Miloševića razotkrio kao razorni fenomen ruralne i seljačke kontrarevolucije. Kad god se osvajači Beograda, taj bašibozluk i lumpenproleterijat, koji je došao divlji iz šume, malo kultivira i počne ići u Đinđić na odsluženju vojnog rokakazalište i kino, pomalo uživajući u slatkoj dekadenciji i ne primjećujući više represiju - pojavi se netko među njima, uvijek netko nezadovoljan svojim položajem, pa se uroti s kojekakvim gologuzanima - tamo na periferiji, negdje u njihovim selima - koji jedva čekaju poziv na pljačku: 'Hajde da ih smijenimo! A vi ćete dobiti njihove kuće, njihove položaje, njihove ljubavnice.' Sve se to obavezno zamota u neku sudbinsku, političku priču. A zapravo je to primamljiva socijalna priča za razne iskompleksirane Sokoloviće, Šainoviće, razne Karadžiće ili tolike druge. Ali i to je žalosni usud srpskog naroda.

Takvim je riječima, kad je svoj narod nazvao nedozrelim, Zoran Đinđić navukao bijes srpske političke elite koju je usporedio s kockarom koji povećava ulog sve dok na kraju ne izgubi. Ali ujedno je priznao i vlastitu zabludu dok se oduševljavao Karadžićem. Jednako kao što je 1995. godine u intervjuu Nedeljnome telegrafu priznao kako je u mladosti krao u samoposluzi, pa i da je iz neke knjižare ukrao Aristotelovu Metafiziku. Nakon toga nisu prošla ni tri mjeseca, a Đinđić se s mjesta gradonačelnika penje na mjesto predsjednika vlade Srbije. Od tada se po srpski novinama pokrenula lavina članaka o neslaganju Đinđića, predsjednika vlade Srbije i Vojislava Koštunice, tada predsjednika Savezne Republike Jugoslavije. Konfrotirani su kao usporeni i staromodni Košutnica i zahuktali i pomodarski Đinđić. Znam da se sada podrugljivo pronose priče kako sam Koštunica za predsjednika Jugoslavije predložio riječima: "Hajde, predložimo čovjeka s kojim se nitko u Srbiji ne bi mijenjao. Čovjeka koji nosi najgore cipele i najjeftinija odjela..." To je bilo na sastanku Saveza za promjene na kojemu sam rekao kako naš kandidat mora biti osoba s kojom nitko u Srbiji ne bi zamijenio cipele. Ja sigurno nisam bio taj, a još manje ostali dobrostojeći opozcijski lideri!Što se pak Radovana Karadžića i Ratka Mladića tiče Đinđić im je poručio da se predaju haškim istražiteljima Zašto oni ne bi, kao džentlmeni i junaci, skinuli omču s vrata svoga naroda i sami otišli tamo. Neka dokažu da nisu krivi, a ako su krivi, neće se valjda kriti kao babe po Srbiji i da naš narod pati zbog toga. Ako ne izaberu tu opciju, oni ne zaslužuju nikakvu milost i zaštitu, jer ne idu na strijeljanje, nego na međunarodni sud! Sve to dovelo je do toga da je Điniđić u anekti izabran istovremenom za najpozitivniju i najnegativniju ličnost.

Đinđićev život i politička karijera okončani su metkom iz snajpera 12. ožujka 2003. godine. Prilikom ulaska u zgradu vlade Srbije pogođen je snajperskim metkom u desnu stranu grudi koji je izašao na lijevoj strani trbuha. Metak je izravno pogodio i raznio srce, a u trbuhu je izazvao velika unutarnja krvarenja.

izvor: www.moljac.hr

__________________
UNICORN© 2007 All Rights Reserved.

dusanonline

Biografija

Dr Zoran Đinđić (Bosanski Šamac, 1. avgust 1952 — Beograd, 12. mart 2003) je bio jedan od osnivača i dugogodišnji predsednik Demokratske stranke, predsednik Vlade Srbije i gradonačelnik Beograda, doktor filozofije po obrazovanju.
Đinđić je rođen u Bosanskom Šamcu (današnjem Šamcu), gradiću na obali Save u severnom delu Bosne i Hercegovine u sadašnjoj Republici Srpskoj a ondašnjoj FNRJ. Završio Devetu gimnaziju u Beogradu, gde je njegov otac Dragomir premešten kao oficir JNA. Đinđić se zainteresovao za politiku kao student filozofije na Univerzitetu u Beogradu.
Kao levi anarhista, je nastavio svoje studije u Nemačkoj kod profesora Jirgena Habermasa u Frankfurtu. Đinđić je otišao u Nemačku nakon što su ga napali komunistički režim i mediji zbog pokušaja organizovanja nezavisnog političkog pokreta jugoslovenskih studenata. Za vreme boravka u Frankfurtu, Đinđić je često posećivao knjižaru "Karl Marks" u kojoj je u to vreme radio Joška Fišer. U lično prijateljstvo, to poznanstvo je preraslo tek 20 godina kasnije. Ovo je postalo predmet špekulacija u smislu Fišerovog ranijeg pacifizma i njegove kasnije uloge u napadima NATO-a na Jugoslaviju.
1979. stekao je doktorsku titulu na univerzitetu u Konstancu. Doktorirao je na temi „Problemi utemeljenja Marksove kritičke teorije društva“.
1989, Đinđić se vratio u Jugoslaviju da bi zauzeo profesorsko mesto na Univerzitetu u Novom Sadu i zajedno sa drugim srpskim disidentima je osnovao Demokratsku stranku. Postao je predsednik izvršnog odbora stranke 1990. i izabran je u Narodnu skupštinu Republike Srbije. 1994. je postao predsednik Demokratske stranke. Bio je poslanik u prva tri višestranačka saziva Narodne skupštine i Veću republika Skupštine SRJ.
Nakon sudskog spora sa predsednikom Vlade Republike Srbije Mirkom Marjanovićem, 20. septembra 1996. osuđen je na 4 meseca zatvora, uslovno na dve godine. Vrhovni sud Srbije je 9. jula 1998. preinačio ovu presudu i izrekao novu u kojoj je osuđen na 7 meseci zatvora, uslovno na 3 godine.
Nakon niza masovnih protesta zbog poništenih izbora od strane republičke vlade tokom 1996/97, Đinđić je 21. februara 1997. postao predsednik Skupštine grada Beograda. Sa Srpskim pokretom obnove Vuka Draškovića i Građanskim savezom Srbije Vesne Pešić stvorio je koaliciju „Zajedno“, koja se raspala samo četiri meseca nakon svoje pobede. Đinđić je smenjen sa mesta predsednika Skupštine Beograda glasovima Socijalističke partije Srbije, Srpske radikalne stranke i Srpskog pokreta obnove.

Bombardovanje SRJ 1999. godine

Nakon što je protivnik vlasti, izdavač i novinar Slavko Ćuruvija ubijen na pravoslavni Vaskrs tokom NATO bombardovanja Srbije, Zoran Đinđić se privremeno sklonio u Crnu Goru, zbog informacije da je on sledeći na spisku za ubistva tajne službe uprave tadašnjeg Predsednika SRJ Slobodana Miloševića. Zatim je otišao u zapadne zemlje, označen kao politički prijatelj od strane zapadnih lidera kao što su Gerhard Šreder i Bil Klinton. U septembru 1999, Đinđić je proglašen za jednog od najvažnijih političara na početku 21. veka u izboru časopisa Tajm.
Nakon povratka u zemlju u julu 1999. godine, Đinđić je bio optužen za ugrožavanje državne bezbednosti. Suđenje po ovoj optužbi je bilo zatvoreno za javnost.
Zoran Đinđić je igrao važnu ulogu u predsedničkim izborima Savezne Republike Jugoslavije septembra 2000. i demonstracijama 5. oktobra. koji su doveli do zbacivanja Miloševićeve vlasti, a onda je vodio široku Demokratsku opoziciju Srbije koju je činilo 18 stranaka do pobede na parlamentarnim izborima u Srbiji decembra 2000. Postao je premijer Srbije 25. januara 2001.
2001. Đinđić je odigrao ključnu ulogu u izručenju Slobodana Miloševića Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu. Kasnije je izjavio da je „razočaran razvučenim suđenjem Miloševiću“ i obeležio suđenje kao „skupi cirkus“. Đinđić je izjavio da je „Haški sud dozvoljavao Miloševiću da se ponaša kao demagog i da kontroliše suđenje.
Đinđić je navodno bio dobro prihvaćen od strane zapadnih država. Njegovi sastanci sa Džordžom Bušom, Tonijem Blerom, Žakom Širakom i ostalima su nagoveštavali da je Zapad podržavao njegovu politiku. Imao je neprekidne nesuglasice sa bivšim saveznikom i tadašnjim Predsednikom Jugoslavije Vojislavom Koštunicom, koji je bio njegov najopasniji politički suparnik u Srbiji. Đinđićevi raniji bliski odnosi sa Predsednikom Crne Gore Milom Đukanovićem su se navodno ohladili zbog Đukanovićevih težnji za nezavisnom državom Crnom Gorom.
Sredinom 2001. godine, u doba Đinđićevog upravljanja Vladom Srbije, ta Vlada je potpisala ugovor sa Majkrosoftom povodom savetodavnih usluga i stručnih razmatranja na ime tzv. vladine elektronske inicijative.

Ubistvo

Đinđić je ubijen u Beogradu na stepeništu zgrade sedišta Vlade Srbije 12. marta 2003. u 12:23. Pogođen je jednom u grudi, metkom koji je probio njegovo srce i ubio ga skoro trenutno. Brzo je odveden u bolnicu gde je primenjen odgovarajuć postupak, ali je njegova smrt, ipak, proglašena jedan čas kasnije.
Prema zvaničnom Vladinom saopštenju, Đinđić nije bio pri svesti nakon dolaska u bolnicu. Njegov telohranitelj Milan Veruović je takođe bio teško ranjen u stomak od drugog hica.
Oba metka je, snajperom, sa 130 metara udaljenosti, ispalio policijski specijalac Zvezdan Jovanović, sa prozora zgrade Zavoda za fotogrametriju. Jovanović je tokom svoje završne reči na suđenju povodom ubistva Zorana Đinđića izjavio da nikada nije na čoveka pucao iz snajpera, odnosno da nije obučeni snajperista.
Ubistvu tadašnjeg Predsednika Vlade je navodno prethodilo nekoliko ranijih neuspelih pokušaja ubistva. Najpoznatiji je bio pokušaj nekoliko dana pre 12. marta 2003. godine, u kojem je kamion koji je vozio Dejan Milenković Bagzi, član tzv. Zemunskog klana, pokušao da izgura automobil u kome je bio premijer sa autoputa kod Novog Beograda. Ipak, Zoran Đinđić je, zahvaljujući delovanju obezbeđenja, izbegao ozbiljne povrede i preživeo pokušaj ubistva.
Đinđić je stekao mnogo neprijatelja zbog svog stava okrenutosti ka Zapadu, izvesne "reformske ekonomske politike", hapšenja Slobodana Miloševića i njegovog izručenja Haškom sudu i navodnog pokušaja suzbijanja organizovanog kriminala. Po presudi suda, Milorad Ulemek Legija je naredio Zvezdanu Jovanoviću da ubije Zorana Đinđića. Ulemek je osuđen na 40 godina zatvora za krivična dela koja uključuju ubistvo i pokušaj ubistva.
Nataša Mićić, tadašnji vršilac dužnosti Predsednika Srbije, proglasila je vanredno stanje odmah nakon ubistva. Zoran Živković je izabran od strane Demokratske stranke za Đinđićevog naslednika. Međutim, nakon novih parlamentarnih izbora 28. decembar 2003. Boris Tadić je postao predsednik Demokratske stranke, a Vojislav Koštunica je postao novi premijer Srbije.
Đinđić je bio oženjen Ružicom i imao je dvoje dece. Njegova kćerka Jovana je rođena 1990. godine, a njegov sin Luka je rođen 1993. godine. Njegovu svečanu povorku i sahranu 15. marta 2003. pratili su mnogi stanovnici Srbije, kao i strane delegacije.
Aleksandar Simović, koji je među drugima optužen za zagovor na ubistvo Đinđića, uhapšen je 23. novembra 2006. u Beogradu.
izvor. wikipedia.

__________________
person.created.by.your.mind

kajanis

Potpuno sam nova na ovom forumu...I zelim da ovoj biografiji dodam jos nesto..neka to bude moj prvi post ovde..
kao novinar, upoznala sam Zorana Djindjica 2002.godine.Intervju sa njim napravila sam nenajavljeno, na stepenistu, bez spremljenih pitanja ...On je bio jedini politicar u mojoj karijeri koji nije trazio autorizaciju intervjua posle toga...Mislim da je ovo znacajna informacija za one koji zele da znaju kakav je dr Djindjic zaista bio...

_corey_

Dusanonline, hvala za srpski jezik. Taman sam hteo da ne prochitam ni rech..

__________________
"All the ways you wish you could be, that's me. I look like you wanna look, I fuck like you wanna fuck, I am smart, capable, and most importantly, I am free in all the ways that you are not." by Tyler Durden

NukedOne

O Zoranu imam samo reči hvale. Takođe, gajim duboki respekt prema njemu.