Vrhovni vođa Prvog srpskog ustanka i utemeljitelj dinastije Karađorđevića. Rodio se u selu Viševac kod Rače Kragujevačke oko 1768. godine. Točan datum rođenja nije zabilježen. Podrijetlom je bio iz siromašne obitelji. Nakon što je ubio neke Turke nasilnike morao je s obitelji pobjeći 1787. godine iz Srbije u Srijem (tada pod vlašću Austro-Ugarske), a početkom 1788. godine stupio je u dobrovoljačke odrede (frajkor), u satniju kapetana Sokolovića. Zbog krute stege pobjegao je iz vojske i vratio se u Srbiju. No, prije toga u vrijeme austrijsko-turskog rata borio se u zapadnoj Srbiji (Kočina krajina) i sudjelovao u neuspjelom austrijskom napadu na Beograd. Najprije je hajdukovao, a potom se u satniji Radiča Petrovića istakao hrabrošću u borbama protiv Turaka. Tada je stekao vrijedno vojničko iskustvo, koje će mu koristiti u Prvom srpskom ustanku. Godine 1786. Karađorđe se oženio Jelenom Jovanović, kćerkom jaseničkog obor-kneza Nikole Jovanovića iz sela Masloševa. Iz tog braka rođeno je sedmero djece - (sinovi) Sima, Aleksa i Aleksandar te (kćerke) Sava, Sara, Poleksija i Stamenka.
Poslije Svištovskoga mira (1791.) okonačan je austrijsko-turski sukob, a Karađorđe se nastanio u Topoli. U to vrijeme krči šumu, navodi vodu na vodenicu, lovi ribu, ore i kopa njive te se bavi i uzgojem svinja. Kasnije se bavi hajdučijom i trgovinom, a sudjeluje i kao buljubaša u akcijama protiv janjičara. I tako ostaje sve do Prvog srpskog ustanka. Ustanku je prethodio krvavi obračun Turaka s najuglednijim Srbima, poznat kao "sječa knezova". Do sječe je došlo kada su dahije Beogradskog pašaluka doznale da Srbi spremaju zavjeru protiv njih. Ubijanje srpskih narodnih prvaka izazvalo je još veće ogorčenje naroda i prve ozbiljne srpsko-turske sukobe. Godine 1804, 14. velače, održan je narodni zbor u Orašcu, na kome su ugledni narodni predstavnici iz Šumadije izabrali Karađorđa za vođu ustanka. Iako njegovu vlast u samom početku ustanka nisu priznavale starješine svih krajeva Beogradskog pašaluka njegov je autoritet ubrzo postao neosporan. Uz pomoć Stanoja Glavaša, Karađorđe je odmah poduzeo korake za brže širenje ustanka, a mjesne otpore je uspio povezati u jedinstven općenarodni pokret. Od ožujka iste godine Karađorđe se u službenim dokumentima potpisivao kao vožd, pervi predvoditelj, vrhovni vojvoda i komadant od Serbije.
Odbijajući pregovore s dahijama, Karađorđe je ustrajavao na njihovu napuštanju Beograda, ukidanju feudalnih spahijskih odnosa i utemeljenju unutarnje autonomne uprave u Beogradskom pašaluku. Kako Turci nisu pristajali na ovakve uvjete, borbe su nastavljene i tijekom 1805. godine. Početkom naredne godine ustanak je izašao iz okvira Beogradskog pašaluka. Sredinom te godine (1806.), 13. kolovoza, ustanici su razbili tursku ofenzivu i došlo je do velike pobjede na Mišaru. Karađorđe se tada suprostavio turskoj vojsci od 50.000 pješaka podržanih topništvom sa svojih 5.000 pješaka, 2.000 konjanika i četiri topa. Krajem 1806. godine, 12. prosinca, oslobođen je Beograd, a naredne 1807. godine Šabac i Užice. Te pobjede i početak Rusko-turskog rata krajem 1806. godine prisilile su Turke na pregovore o miru. Potpisan je dokument o miru po kome je Srbija trebala postati vazalna kneževina Turskog carstva, vezana samo plaćanjem godišnjeg danka i držanjem u Beogradu jednog carskog predstavnika. Međutim, ambicije Karađorđa bile su oslobađanje svih Srba pod turskom vlašću i stjecanje pune neovisnosti. Zbog toga je stupio u novi savez s Rusijom, i u proljeće 1807. godine nastavio rat protiv Turaka.
Nakon osvajanja Beograda Karađorđe nastoji stvoriti uvjete za osnivanje suvremenijih društvenih i državnopravnih odnosa i ustanova te radi na izgrađivanju nacionalne kulture u Srbiji (osniva srpske organe vlasti, uvodi upravne, sudske i obrazovne institucije, osniva poštu, uvodi regularnu vojsku, osniva topolivnicu, proglašava slobodnu trgovinu, osniva policiju u gradovima kao i osnove škole te Visoku školu u Beogradu). No, pored toga u Topoli podiže utvrđeni grad s ekonomijom u okolici gdje provodi slobodno vrijeme između oružanih sukoba s Turcima. Pored svega ustanak je imao velikog odjeka u okolnim krajevima (koji su također pod turskom vlašću), pa se ubrzo proširio preko Drine u Bosnu, a na jugu do Novog pazara i u Timočku krajinu na istoku. Dana 26. prosinca 1808. Pravisteljstvujući sovjet priznao je Karađorđa za prvog i vrhovnog sprskog vođu. Naredne godine (1809.) Karađorđe je imao značajnih uspjeha čak u Crnoj Gori gdje je osvojio Sjenicu, a u Sandžaku je opkolio Novi Pazar.
Zbog Napoleonova pohoda na Rusiju ruski car Aleksandar I je, poslije višemjesečnih pregovora, potpisao mir s Turcima 28. svibnja 1812. godine (tzv. Bukureštanski mir). Prema odredbama tog sporazuma, Srbija je samo dobila neke samouprave, dok je turskoj vojsci ostavljena mogućnost da ponovo zaposjedne već oslobođene gradove. Time ni Srbi ni Turci nisu bili zadovoljni. Godine 1813. Turci su pokrenuli veliku ofenzivu i uspjeli su slomiti otpor ustanika na Moravi, Drini i Timoku. U jesen iste godine Karađorđe i najistaknutije srpske vojvode bili su prinuđeni pobjeći u Austriju. Godinu dana nakon bijega u Austriju Karađorđe se seli u Rusiju. Godine 1816. Karađorđe je pristupio grčkoj Heteriji, čiji je plan bio zajednički ustanak Grka, Srba i Bugara te stvaranje velike balkanske države, po uzoru na nekadašnji Bizant. Karađorđe je izabran za vođu tog ustanka. Tajno je došao u Srbiju u srpnju 1817. godine kako bi se dogovorio s Milošem Obrenovićem o zajedničkoj akciji. Međutim, Miloš je iz državnih razloga naredio da se Karađorđe ubije. Zapovijed je izvršena u noći između 13. i 14. srpnja 1817. godine u mjestu Radovanju kod Smederevske Palanke. Nakon više premještanja njegovi posmrtni ostaci sahranjeni su na Oplencu u crkvu Svetog Đorđa, u obiteljsku grobnicu Karađorđevića. Karađorđeva supruga Jelena nadživjela je svoga muža i preminula je 28. siječnja 1842. godine. Prvotno je sahranjena u Topoli, a 1912. godine njeni ostaci sahranjeni su s muževi na Oplencu u crkvi Svetog Đorđa.
Izvor:
www.moljac.hr
ĐorĐe PetroviĆ KaraĐorĐe 1768. - 1817.
Linearni način
