I opet .....

e tako, i opet ja sjedim u polumraku svoje sobe, okruzena ovim zidovima, prebiram imenik po telefonu i kontam se da li da odem negdje, da nekog nazovem, da sa nekim popricam ali imam osjecaj da bih cijelo vrijeme samo kao mutava cutila i pokusavala da uspostavim taj povrsni kontankt od kojeg mi je vise naprosto muka. Mozda je takvo neko cudno vrijeme a mozda sam ja sva neka ... bljah. Vjerovatno je to drugo, cim sjedim i pisem blog znači -- BLJAH sam :/ Samo pesimistična mogu da pisem ....
Ponekad zabrinjavam samu sebe koliko mi je malo stalo do ljudi, do njihovog misljenja, do mog socijalnog života .... Okružena sa tonom ljud oko sebe bježim od njih a oni me prate ... kakve li ironije .... a kada se povučem u sebe, u svoju sobu, kada sjednem za ovaj komp za ovu tastaturu shvatam koliko sam usamljena, koliko imam osjecaj da svi ti ljudi ne kontaju trip po kojem zivim i da samo tutnjaju pored mene, negdje žure, zajebavaju jedni druge, varaju, tuku se a ja kontam koje budale, kuda toliko žure kada ce mo svi, sve jedno, doci do istog cilja ...

Bar danas bih trebala da sjedim negdje i da slavim, da cugam, da okrećem ture i počnem da ispisujem nove stranice svoga života (jelte, završila sam faks i upisujem specijalizaciju) ali nekako ne mogu, nemam snage ... Previče sam toga u životu vidjela svojim očima da bih mogla da uživam u tim lažnim čestitkama. Gleda me, čestita mi a u očima im vidim prezir ... nemam snage, prevrnila bih mu očima i poslala u pm a neću to da radim, nema potrebe. Kao da im u očima vidim koliko se raduju jer su izvojevali neku sitnu pobjedu, realizovali neku sitnu podlost pa na njima vidis radost zbog toga. Mrzim te momente, mrzim kada to primjetim na ljudima tu iskru neiskrenosti u očima ......
Ovo je valjda jedan od tih momenata, kada bih radije bila sama nego gledala druge kako te mrze zbog tvog uspjeha ..... Kažu Srbi su čudan narod i sve će ti oprostiti SVE sem uspjeha .....
i te kako tačna rečenica ...