Kurt Donald Cobain (Hoquaim, 20. februar 1967. - Seattle, 5. april 1994.), američki muzicar i slikar
Roditelji mu se razvode 1976. Christa Novoselicha upoznaje 1986. i s njim osniva grupu Nirvana. Prvi album "Bleach" snimaju 1989. za SubPop, a 1991. za Geffen snimaju drugi album "Nevermind" koji ih dovodi na vrh popularnosti. Kurt se 1992. ženi s Courtney Love, ali nakon albuma "Incesticide" i "In Utero" Cobaina nalaze mrtvog pored ispaljene sačmarice u njegovu domu u Seattleu 8. aprila 1994. Kremiran je i njegov je pepeo rasut po reci Wishkah. Odlomci iz knjige s Kurtovim riječima, u kojima govori o sebi i svom odnosu prema uspehu i muzici, kao i što misli o drugim bandovima koji su pošli njegovim tragom.
Volim punk rock. Volim cure s čudnim očima. Volim droge (ali moje telo i um ne dopuštaju mi da ih uzimam). Volim strast. Volim odigrati pogrešnu kartu. Volim vinil. Volim se osjećati krivim zato što sam bijeli američki muškarac. Volim spavati. Volim izazivati male pse koji glasno laju u parkiranim autima. Volim učiniti da se ljudi osjećaju sretnima i nadmoćnima zbog svog reagiranja na moj izgled. Volim imati jaka mišljenja koja ne potkrepljuje ništa osim moje iskonske iskrenosti. Volim iskrenost. Nemam dovoljno iskrenosti. Volim se žaliti i ne činiti ništa da napravim stvari boljima. Volim optuživati generaciju mojih roditelja za to što su došli tako blizu društvene promjene, a onda odustali nakon nekoliko uspjelih pokušaja od strane medija i vlasti da se ocrni pokret time što će se koristiti Manson i drugi 'predstavnici' hipija kao propagandni primjeri da su oni samo nedomoljubni, komunistički, sotonistički, neljudski bolesnici, pa su onda baby-boomeri postali krajnje konformistički yuppijevski licemjeri koje je neka generacija ikad dala. (Zapisano na početku dnevnika, krajem osamdesetih)
Dave, band treba vežbati, po našem mišljenju, najmanje 5 puta nedeljno ako mislimo ikad išta postići. Dosta nam je potpune nesigurnosti kad god sviramo gažu. Mislimo: "Hoćemo li biti bedni?" "Jesmo li već uigrani?" Imamo gaže, a ne vežbamo! ... Umjesto da ti lažemo tako što ćemo ti reći da se raspadamo ili da pustimo da se ovo nastavi, ovako ti moramo priznati da smo našli drugog bubnjara. Zove se Chad, iz Tacome je i može svako veče stići na probu. Što je još važnije, s njim se razumijemo. Moramo priznati da si ti iz potpuno drugačijeg kulturnog sklopa. Odličan si bubnjar i nadamo se da ćeš uskoro naći drugi band. Očekujemo da ćeš totalno popizditi i mrziti nas iz dna duše jer je ovo vrlo naglo i nismo te pokušali upozoriti da se to događa. Nisi ti kriv, mi smo. I stvarno se osećamo posrano što ti nismo imali m**a ovo reći u lice. Ali nismo znali koliko bi se razbjesnio. (Pismo iz 1988. koje je Kurt napisao bubnjaru Daveu Fosteru prije izlaska prvog singla Nirvane)
Bok Jesse, daj se razvedri, frajeru, pismo ti je zvučalo kao da ti je nešto dosadno. Jedva čekam da dođeš za Božić, bit će jako uzbudljivo. Odlučili smo izdati vlastiti LP. Našli smo rezaonicu koja će nam prešati 1000 ploča za 1600 dolara. Po cijeni od 8 dolara moramo prodati samo 250 komada da se pokrijemo, ostalo je zarada, samo da nađemo distributera. Jako nas dobro primaju u Seattleu i drugdje po Washingtonu, promoteri nas zovu svirati namjesto da mi jurimo njih. (...) Imam posao čistača s jednim starijim tipom, metemo 4 restorana, dio love mi plaća na ruke ispod stola. (Pismo s kraja 1988. Jesseju Reedu, Kurtovu najboljem prijatelju iz srednje škole)
Grupa sad ima imidž: antipohlepa, materijalizam i konzumerizam koji planiramo ubaciti u sve naše videospotove. U prvom, "Smells Like Teen Spirit" hodat ćemo kroz trgovački centar i bacati tisuće dolara u zrak i... Razbiti draguljarnicu antimaterijalističkim punkerskim nasiljem (...) Zar nisu to već napravili Twisted Sister? Imali smo jako zabavnu gažu s Fits of Depression u nekoj kavanici. Bili smo neopisivo sjebeni od cuge i droge, raštimani i jako nepažljivi. Trebalo mi je oko 15 minuta da promijenim žicu na gitari (...) Nakon svirke sam istrčao van i izbljuvao se, a onda sam se vratio i Iggy Pop je bio tamo, pa sam ga onako zabljuvan zagrlio i poljubio. On je zbilja prijazan i cool i fin i zanimljiva je osoba. To mi je bio najlaskaviji trenutak u životu. Kao što si možda već pogodila, u zadnje vrijeme uzimam dosta droge. Možda je vrijeme za kliniku Betty Ford ili knjižnicu Richarda Nixona da me spriječe u zloupotrebi mog kržljavog tijela glodavca. Jedva čekam da odem doma (ma gdje to bilo) u krevet, neurotičan i pothranjen, i žalim se kako je vrijeme loše te da je to uzrok moje bijede. Nedostaješ mi, Bikini Kill, totalno te volim. (Nikad poslano pismo s početka 1991. tadašnjoj djevojci Tobi Vail, bubnjarici banda Bikini Kill)
Ako ćemo već biti getoizirani, radije bih bio u istom kvartu s dobrim bandovima poput Mudhoney, Jesus Lizard, The Melvins, Beat Happening, nego da budem stanar režima korporacijskih stanodavaca. Mislim, igramo korporacijsku igru i odjednom smo se zatekli kako je moramo igrati umjesto da koristimo korporacijsku distribuciju i ostanemo unutar našeg malog svijeta jer smo prodali 10 puta više ploča nego što smo očekivali. Veliki je šok davati intervjue za časopise koje ne čitam. Mnogi bandovi tvrde da su alternativa, a nisu ništa nego ogoljeni čupavci sa Sunset Stripa otprije par godina. Volio bih da se potpuno briše bilo kakva naša povezanost s Pearl Jamom ili the Nymphs i ostalim prvim prekršiteljima. (Zapisano u dnevniku početkom 1992. kad je "Nevermind" dospio na prvo mjesto Billboardove liste.)
Probao sam heroin prvi put u Aberdeenu 1987. i koristio ga oko 10 puta između '87. i '90. Kad sam se vratio s naše druge europske turneje sa Sonic Youthom odlučio sam ga koristiti svakodnevno jer me stalno želučano oboljenje od kojeg sam patio proteklih pet godina dovelo do toga da se želim ubiti. Mnogo sam puta završio u krevetu doslovno nesposoban za bilo što osim da povraćam i gladujem. Pa sam odlučio da ako se osjećam kao narkić, onda to baš mogu i biti. Nikad više na turneju ako moje stanje nije ili zaliječeno ili izliječeno. Uzimao sam heroin oko mjesec dana, a onda sam shvatio da neću moći doći do droge kad odemo u Australiju i Japan pa smo se Courtney i ja očistili u hotelskoj sobi. Otišao sam u Australiju i, naravno, bol u želucu je odmah počela. Morali smo otkazati koncerte jer sam od boli bio zgrčen na podu kupaone i povraćao vodu i krv. Odveli su me kod lečnika koji mi je dao physeptone. Tablete su pomagale najbolje od svega što sam probao, ali sam poslije pročitao sitna slova na bočici: "sadrži methadon." Opet navučen. (Iz dnevnika koji je vodio tokom odvikavanja od droge.)
Nekako se osećam mračno pišući o sebi ovako kao da sam američka pop-rock ikona-polubog ili, po vlastitom priznanju, proizvod korporacijski upakiranog buntovništva, ali sam čuo toliko suludo preuveličanih priča ili izvještaja mojih prijatelja i pročitao sam toliko patetičnih drugorazrednih frojdovskih procjena iz intervjua od mog djetinjstva do sadašnjeg stanja moje osobe kako sam ja notorno sjebani herionski ovisnik, akloholičar, samouništavajući, a ipak preosjetljiv, krhak, lomljiv, tih, narkoleptičan, neurotičan mali popišanac koji će se svakog časa overdozirati skočiti s krova raznijeti si glavu ili svo troje odjednom. Ma daj BOOOOŽE, ne mogu podnijeti uspjeh! Uspjeh! I osjećam se tako nevjerojatno krivim! Zato što sam napustio svoje prave suborce koji su posvećeni koji su ono u čemu smo bili do prije par godina. A za 10 godina kad NIRVANA bude zapamćena koliko i Kajagoogoo taj isti mali broj dolazit će nas slušati na gažama ponovnog okupljanja čiji sponzor će biti Depends pelene, debeli ćelavi a još pokušavaju RAWK-ati u zabavnim parkovima. Nedjeljna popodneva: lutkarska predstava, vrtuljak i Nirvana (...) Nadam se da ću umrijeti prije nego što postanem Pete Townshand. (Nikad objavljeno otvoreno pismo fanovima Nirvane iz 1994.)
Sjećam se kako je netko rekao da ako probaš heroin, navučeš se. Naravno da sam se smijao i rugao toj ideji, ali sad vjerujem da je to vrlo točno. Ne doslovno, mislim ako je jednom uzmeš nisi isti čas ovisan, obično treba mjesec dana svakodnevnog korištenja za fizičku ovisnost. Ali nakon prvog puta tvoj um kaže 'aaah ovo je bilo jako ugodno, dok god to ne radim svaki dan neću imati problema'. Problem je što se to dogodi s vremenom... Kod svakoga se ponekad barem jednom godišnje pojavi nekakva kriza, gubitak prijatelja ili dečka, cure, bliskog rođaka, onda ti droga kaže jebiga. Svaki ovisnik je rekao jebiga više puta nego što bi mogao izbrojati... Kad kažeš jebiga, dugi proces pokušavanja da izdržiš bez droge počinje. Prvo skidanje je obično lako ako imaš tablete. U osnovi spavaš. Što je po mom mišljenju loše jer pomisliš ako je tako lako onda se mogu navlačiti i skidati ostatak života. Ali drugi i treći put postane jako drugačije. Traje i 5 puta dulje. Psihološki faktori su se ukorijenili i nanose štete koliko i fizički. Svaki put kad se skidaš što vrijeme više prolazi to ti je neugodnije. Čak i oni s najvećim strahom od igle mogu žudjeti za olakšanjem zabijanja injekcije u ruku. Ljudi su ubrizgavali vodu, cugu, vodicu za usta itd. Drogiranje je eskapizam htio ti to priznati ili ne... Svaki narkić kojeg sam sreo borio se s tim barem 5 godina, a većina se bori oko 15-25 godina, dok konačno ne moraju spasti na drugu drogu - program od 12 koraka koji je sam po sebi još jedna droga/religija. Ako ti to uspijeva, čini to. Ako ti je ego prevelik, počni od polja broj jedan i idi kroz psihološku rehabilitaciju. U svakom slučaju, imaš bar 5 do 10 godina borbe pred sobom. (Zapisano u aprilu 1994. u hotelu u Madridu, dve nedelje prie nego što je u Rimu jedva preživio preveliku dozu.)
izvor:
www.vojvodinacafe.com
Kurt Donald Cobain
Linearni način
