Kad su prispele prve haljine, Lilijan ih nije okacila u orman. Povesala ih je okolo po sobi, Jednu od somota okacila je na krevet, odmah do ove visila je srebrna, tako da ih je mogla dohvatiti, kad bi se iz sna probudila, oslobodjena starih snova, uzasa, sama, padala uz zaguseni krik - padala, padala iz beskrajne tame u beskrajnu tamu - onda bi mogla ispruziti ruku i dohvatiti haljine a one su za nju predstavljale srebrne i svilene konopce pomocu kojih bi mogla da se izuce iz te bestelesne jeze, natrag u zidove, vreme, odnose, prostor i zivot.
Nebo nema miljenike
|