II DEO
U vreme kada se ludilo zvano Ceca već bilo zahuktalo, nadolazeće sveopšte ludilo, sa mnogo težim i jezivijim posledicama, polako je hvatalo zamajac. I dok se onaj deo nacije koji nije bio spreman za taj talas nadirućeg užasa, šljama, nekulture, ratova, bede i kriminala podsmevao Cecinim tekstovima, njenim izjavama po novinama, njenom oblačenju, imidžu i svemu što ju je činilo popularnom, drugi deo Srbije u nju je gledao kao u boginju. Te devedesete bile su godine bede, kriminala i totalnog raspada sistema vrednosti u Srbiji. U toj i takvoj Srbiji Ceca se izdigla u zvezdu. Narodnjaci su postali zakon, a ljudi "sa one strane zakona" Cecini momci, prijatelji, obožavaoci...
Vladan Lukić, u ovoj priči "prvi poznati dečko Cece nacionale", danas je "jedino" potpredsednik Fudbalskog saveza Beograd i aktivan u srpskoligašu FK Sopot.
Svetlana Veličković, u to vre*me, na samom početku devedesetih, već je bila velika zvezda. Imala je tri albuma iza sebe, hitove koji su osvajali top-liste radio-stanica. Jedan deo nacije podsmevao se njenim pesmama, izjavama, njenom imidžu i svemu što ju je činilo popularnom, dok je drugi deo te iste nacije u Cecu gledao kao u boginju. Nije im smetalo što se sve češće pisalo o Cecinom druženju sa, eufemistički rečeno, opasnim momcima, sa ljudima koji su bili "s one strane zakona".
Danas se u novinskim dokumentacijama mogu naći tekstovi u kojima se već tada pisalo da "Svetlana Veličković voli žestoke, opasne i brze momke, mladiće na ivici zakona". Već tada štampa je pratila svaki njen korak.
Posle Vladana Lukića veoma kratko bila je u vezi sa zvezdar*skim "tvrdim momkom" Dejanom Marjanovićem Šabanom, koji je izrešetan 18. oktobra 1994. godine ispred svoje kuće na Bulevaru revolucije. Za to ubistvo Aleksandar Paunović, poznatiji u podzemlju kao Mali Paun, osuđen je prvostepenom presudom na šest godina zatvora, ali mu je kazna preinačena i pušten je da se brani sa slobode. Međutim, pre nego što je stigao da se vrati u zatvor na dosluženje kazne od 20 meseci, Mali Paun ubijen je 1999. u svom stanu. Imao je tada 22 godine. Šaban i Mali Paun bili su kumovi.
Mira Škorić, drugar i laf
Dok su bili u vezi, Ceca i Šaban često su bili gosti popularnog beogradskog kluba "Bojan Stupica", koji je do devedesetih važio za mesto u koje dolazi neki kulturan svet. Međutim, taj kulturan i fin svet potisnuli su oni koji slušaju samo Cecine pesme.
U svom feljtonu o Ceci, u delu koji se odnosi na njene ljubavi, u "Novinama" iz Toronta poznati novinar Marko Lopušina u junu 2005. piše: "Dejan Marjanović Šaban za sebe je znao da govori da je čovek na mestu."
-Završio sam građevinsku školu, volim da sam u društvu lepih devojaka, da vozim lep auto. Imam "BMW 850". Priče da sam momak najpoznatije folk pevačice čista su izmišljotina. Ne volim da se junačim, da potežem revolver... Pancir ne nosim, ne treba mi. Trudiću se da ne izigravam živu metu -pričao je Šaban.
"Šaban je u to vreme bio ne*kru*nisani kralj Zvezdare. Imao je trgovinsku firmu i radio na veliko. Voleo je da pokazuje svoje pare i razbacivao se. Želeo je moć i želeo je da to demonstrira. To mu je bila najveća greška, jer drugi iz podzemlja to nisu hteli da gledaju i trpe", pisao je tada Marko Lopušina, dobar poznavalac prilika u beogradskom podzemlju.
A Ceca, kao da nije marila ni za šta! Živela je brzo, kao da ništa nije moglo da je zadrži. Mediji su zabeležili njen komentar na kratku i burnu ljubavnu avanturu sa Šabanom:
-Ja nisam pojma imala ko je Dejan Marjanović Šaban. Nisam znala čime se on bavi. Upoznala nas je Mira Škorić. Ja u nju imam puno poverenja, ona je pravi drugar i laf (i danas su Ceca i Mira velike prijateljice, prim. aut.). On je meni predstavljen kao fin dečko, koji je obrazovan i pravi džentlmen. Rekli su mi da je vlasnik lanca butika, da je iz fine porodice, da mu je tata arhitekta. Ta veza je ionako kratko trajala.
Oni koji je ne vole komentarisali su da je Ceca uvek izjavljivala da nije imala pojma čime se bave "žestoki momci" sa kojima se zabavljala i da je uvek "izigravala nevinašce, iako to nije bila".
Vrlo brzo Ceca je i zvanično postala Beograđanka. Zarađivala je dobro, njeni nastupi plaćani su sve više. Kupila je stan na Banovom brdu. Do tada je, kada je poslom dolazila u Beograd, boravila kod kućnih prijatelja u prestoničkom prigradskom naselju Železnik.
Nizali su se koncerti, uspešno prodavani albumi, ona je bila sve popularnija i obožavanija. Počela je da postaje idol, devojčice su je kopirale, bila je jedna od njih, jedna od onih običnih provincijalki koje su dostigle vrh. A na vrhu je sve. I lepa garderoba, i kola, i novac, i slava, i moć.
Njen osamnaesti rođendan proslavljen je spektakularno, u restoranu "Dunavski cvet" (kod Sportskog centra "25 maj"). Sevali su blicevi, pozivnice je dobilo pola Beograda. Svetlana je blistala. Osamnaestogodišnjakinja na tronu estradnog Olimpa! Međutim, Ceca je vrlo brzo, kako to obično biva, osetila i gorak ukus slave i bogatstva. Na vrhuncu slave jednostavno je -nestala. Mediji su "poludeli". Utrkivali su se u tome ko će objaviti "pouzdaniju" vest o tome gde je naša nacionalna zvezda i šta radi.
Prvi nestanak
Devedesete su svakako deo one strašne istorije Balkana u kojoj svako od Cecinih obožavalaca, i onih koji to nisu, ima ličnu pri*ču, punu straha, mržnje, zab*luda, nade. Oni koji je ne vole ka*žu da su te devedesete bile ide*alne da se pojavljivanjem "Ce*ce nacionale" masama skrene paž*nja sa sopstvenog rastućeg pri*mitivizma. Cecu koja je uspela počeli su, u stvari, da poštuju oni koji su galopirajuće propadali. I nikako nisu videli uzročno-
-posledičnu vezu. Jednostavno, ljudi su počeli da obožavaju nedostižno, da stvaraju sebi idola. Neki sociokulturološki analitičari koji se ne boje da kažu da imaju i izvesnu vrstu paranoje, govorili su "da nam je ceo turbo-folk serviran odozgo" (pa sa njim i Ceca), da su devedesete bile kao napravljene da nam stvore osećaj dolaska jednog novog doba, lepšeg, srećnijeg, ružičastijeg, sa Srbijom od Karlobaga do Virovitice, i kao da su nam spremale teren za dolazak naše folk kraljice, "srpske majke" Svetlane Ražnatović.
Ceca je brzo učila, sve što se učiti treba u školi života i estrade. Nije marila za komentare i tekstove u "ozbiljnim novinama", u kojima su već počeli da se pojavljuju "istraživački" tekstovi koji su se bavili narastajućim fenomenom devojčice iz južno*srbijanske provincije. Ceca je uve*liko hitala ka tronu srpske estrade, na kojem se i danas nalazi, bez premca.
Početkom devedesetih, neki novinari (TV Revija, 1991) njome su potpuno bili očarani i o njoj pisali i ovakve tekstove: "Ona je harizmatična, prava zvezda, ima držanje, stav. Erotiku prov*la*či i njen promukli, gotovo mis*tič*ni glas koji kao da dolazi iz nekog nepoznatog sveta koji obe*ćava zadovoljstvo, ali i plaši tajanstvenošću. Svetlana ima nedefinisani magnet koji privlači mase."
Ali, kada se to najmanje oče**ki*valo, kada se nalazila među
pr*ve tri estradne zvezde na srp*skom nebu, odmah iza Lepe Brene i Dragane Mirković, Svetlana Veličković se -povukla. Jednostavno je nestala. Otišla je da peva srpskoj dijaspori, preselila se u Švajcarsku. Obožavaoci smatraju da je njen odlazak bio hrabar i oličenje njene samostalnosti, jer ako neko maloletan izdržava porodicu u najtežim vremenima za Srbiju, taj može samo da bude uzor omladini.
Kukavice!
Međutim, tekstovi o ovoj mladoj pevačici koji su tih dana objavljivani u našoj štampi (1991) nisu bili nimalo afirmativni. Optužbe su bile ozbiljne, tekstovi puni mržnje. To će joj se događati još nekoliko puta u životu, pa i danas. Pisalo se "da su je naši gastarbajteri bojkotovali jer ih je izdala", jedni su govorili da je pevala za "zelene beretke", drugi da je u Švajcarskoj pevala sa Halidom Muslimovićem na koncertu gde je na ulaznicama stajalo "Srbima ulaz zabranjen", potom su krenule priče da u tašni nosi muslimansku zastavu jer je sarađivala sa braćom Esom i Harom Samardžićem (estradni menadžeri). Mediji su je, pozivajući se "na dobro upućene izvore iz vrha estrade koji su često bivali na nastupima naših pevačica u inostranstvu", pisali da je uvek igrala dvostruku ulogu, "poput najčuvenije špijunke Mate Hari, i da je špijunirala i za Srbe i za Muslimane". Kada se "čaša prelila", Ceca se oglasila u medijima:
-Otišla sam u Švajcarsku iz Beograda kada sam se osetila prezasićenom estradom i umornom od svega -pričala je tada ona.
-Otišla sam šest meseci pre nego što se ovaj užasni rat u našoj zemlji razbuktao. Pisali su da roditelji ne znaju gde sam, ali ja sam sa njima stalno bila u kontaktu. Moji roditelji bili su prinuđeni da isključuju telefon, zaključavaju kapiju i drže spuštene roletne. Patila sam zato što je pisalo da pevam samo za Muslimane, i da zarađeni novac šaljem za kupovinu njihovog naoružanja (1. jul 1993, TV Revija).
Uvek je bila strastvena u svemu što radi, pa i kada voli. Tako je tada, o svojoj ljubavi sa Harom Samardžićem, izjavljivala: "Kukavice, i ko to ima pravo da mi sudi i određuje koga ću u životu da volim? Ja sam svog čoveka Haru (Muharema Samardžića, nekadašnju fudbalsku zvezdu banja*lučkog Borca, potom i estradnog menadžera, op. aut.) zavolela pre nego što je počeo rat, i zar je trebalo da se raziđemo zbog toga što mo*ju vezu ne odobravaju novine i kolege?"
U emotivnoj vezi sa Muharemom -Harom Samardžićem bila je dok je živela u Švajcarskoj. Ovde su joj to mnogi zamerali, a ona je branila tu ljubav onako kako se to samo radi sa 20 godina. Međutim, život piše romane, pogotovu u Cecinom slučaju. Mnogo godina kasnije (i to je jedino njegovo pojavljivanje u medijima), Muharem -Haro Samardžić, komentari*šu*ći glasine i pisanje nekih srpskih medija ("Nacional", 17. april 2002) "da je imao nameru da digne u vazduh halu u kojoj je Ceca pevala na svojoj tadašnjoj evropskoj turneji", kaže:
-To je sve poteklo od mena*džera Rake Marića, vidim da on mene tretira kao nekog šovinistu, vređa me. Njegova sreća je što je to izjavio tamo u Srbiji.
Muharem Samardžić je, kako kaže, "sa Svetlanom, tada Veličković, bio u vezi dugo, skoro tri godine", i dodaje "da ga ona ne interesuje i da ne želi da se vidi s njom".
-Bože sačuvaj, to je žena ko*ja mi je mnogo zla nanela. Ja sam za vreme rata završio u lo*goru zahvaljujući njoj. Mislim da je ona učestvovala u tome. To sam kasnije saznao i to je istina -tvrdio je tada Muharem -Haro Samardžić.
Zavitlavam se i trošim
Tada, po Evropi, Svetlana je dobro zarađivala.
-Sramota me je da kažem koliko zarađujem. Dok moja majka učiteljica u Srbiji radi za 25 maraka, ja za jednu subotu i nedelju zaradim 7.000 maraka. I to lako. E sad, mnogo zaradim, ali mnogo i potrošim. Provodim se, idem u skupe restorane, kupujem skupu garderobu. Zavitlavam se. Volim burno da živim. Sve potrošim i onda dođem kod keve da tražim lovu. Normalno, prethodno dam svojima. I sestri.
Sve što je Svetlana tada izjavljivala kao "da ima neku posebnu težinu, sudbinsku notu", kao da to nisu bile izjave dvadesetogodišnje devojke.
-Moj tip je tip koji bi umeo da udari šakom o sto. Koji bi bio pravi frajer. Koji ima svoj stav. Volim čvrstu mušku ruku, ali ne volim da mi neko naređuje. Pa tako, u stvari, ne znam šta hoću -pričala je Svetlana Veličković. Kada su je pitali da li razmišlja o deci, Ceca je govorila:
-Volela bih blizance. Dva sina potpuno ista. Sve volim duplo. I sve mi je malo. Imam gladne oči. Rekla sam već da ima neki đavo u meni što me tera na svašta, i neki anđeo koji me čuva, pa verujem da će sve biti dobro.
Čini se da Svetlana nije ni mogla da pretpostavi da će njena karijera trajati ovako uspešno i dugo, niti da je mogla da sanja šta će joj sudbina sve doneti. U dobrovoljnom izgnanstvu, kada je odgovarala na pitanja o karijeri (a imala je nepunih 20 godina), rekla je:
-Radiću nešto vezano za muziku, medije, sa puno, puno ljudi oko sebe. U četiri zida sigur*no neću biti (nije ni slutila da će joj naredna decenija doneti samicu u Centralnom zatvoru), tada bih umrla.
Diskografija ikone turbo-folka je bogata, prodata u ogromnim tiražima. Do 1991. izdala je četiri albuma (Cvetak zanovetak; Ludo srce; To, Miki; Babaroga).
Veza sa Harom Samardžićem, kažu upućeni, burno se završila, a Ceca je želela da nastavi karijeru tamo gde je stala, ne sluteći da će ona dostići vrtoglave visine. Drugi, opet, tvrde da je Arkan otišao u Švajcarsku i "vratio je svome jatu". U Beograd se vraća 1993. godine, kada snima album "Šta je to u tvojim venama", što je vratolomna prekretnica u njenoj karijeri, kažu oni koji se smatraju njenim ozbiljnim biografima. Zatim sledi "Kukavica", pesma koja postaje hit godine, a Ceca održava svoj prvi koncert pred 10.000 ljudi na stadionu Tašmajdan (pesmu "Kukavica" pevala je sedam puta na bis).
Šišanje
Igubila je više od deset kilograma. Usledilo je šišanje na kratko, i sve to rasplamsavalo je priče koje su imale najneverovatnije zaplete i aktere. Jedni su pričali da je Ceca smršala zbog toga što se u Švajcarskoj drogirala, drugi da su je Muslimani (ne zna se koji) držali zatočenu, treći. Svetlana je na te optužbe jednostavno odgovorila:
-Smršala sam zbog najjednostavnijih razloga, puno sam radila, a i sekirala sam se mnogo zbog laži koje su o meni objavljivane u Srbiji, pisali su gluposti i o mojim roditeljima, što me je posebno bolelo, i jednostavno nisam imala apetit. Kada sam otišla u posetu roditeljima u Žitorađu, majka me je stalno jurila sa hranom po kući i vikala: "Jedi, dete, vidi kako si mršava, razbolećeš se", ali sam primetila da se i njoj dopada moj novi izgled, da i ona vidi da je to lepo.
Cecino šišanje na kratko već je legendarno, kao što će kasnije svako njeno menjanje imidža razluđivati naciju, više od svih izbora, političkih smena i turbulencija u društvu. Priče o Cecinoj kratkoj kosi išle su (opet) od toga da su je ošišali Muslimani do toga da je to uradio Željko Ražnatović Arkan, kada ju je (na molbu njenih roditelja, takođe pisanje tadašnjih novina) "oteo iz lošeg društva Bošnjaka".
Cecin privatni život više liči na opasno uzbudljiv scenario nego na život obične smrtnice, pa bila ona i "nacionalna heroina", "kraljica srpskog turbo-folka".