Achilles, slažem se za manastire i za kulturnu baštinu, ali onda se tu javlja drugo pitanje: zašto smo mi posle Kosovske bitke (1389. godine) uopšte pokušavali da predstavimo Kosovo kao svoje i zašto smo posle tog poraza (koji se pogrešno predstavlja kao pobeda) uopšte i gradili nešto tamo? Uzmite u obzir da ovo pričamo sa distance od preko 600 godina. Pretpostavljam da će i NATO bombardovanje 1999. godine u budućnosti biti predstavljano kao neki herojski otpor, rat za slobodu, ili šta ja znam kako. A svi znamo šta je i kako je bilo.
Elem, nemam nameru da pljujem po srpstvu i po Srbima, naprotiv, pripadam toj naciji i smatram se umerenim nacionalistom, ali ne volim euforične priče tipa "nebeski narod". Tako nam je kako nam je.
Mafija, lopovi, itd... Slažem se, sad možemo da poberemo sve najpogrdnije reči iz rečnika i ja ću da podržim svakoga ko prišije te prideve Šiptarima (nacionalistima), ali to je sve što ću da uradim. Mogu da kažem: "Oni su šljam", ali... ALI! Mi pregovaramo sa njima, bili oni šljam ili kraljevske krvi. I mi treba da shvatimo da smo dovedeni u tu situaciju da treba da se *****mo i pokušamo da ostvarimo SVOJ interes, a ne da se busamo u prsa junačka i po ko zna koji put izgubimo sve ratove: što prave, što medijske.
Moja poenta je u tome: da shvatimo ko smo i šta smo, šta nam je maksimum koji možemo da postignemo i da stremimo ka tom maksimumu. A ono što mi se gadi su ideološko-patriotske priče koje nam ova bagra na vlasti prodaje, a narod je kupuje kao u zlatno doba Miloševića.
P.S. O kakvim manastirima pričamo posle famoznog 17. marta? Stavljeno nam je do znanja da tamo nemamo šta da tražimo.
|