|
|
|
|
|
|
|
Nadjite mi ijednog svestenika bilo koje religije da ce vam reci: "Jeste, moja vera je ispravna, ali i tvoja/tudja vere je ispravna." Ne, dobicete samo jedan odgovor na navedeno pitanje. "Jedino moja je tacna, tudja je pogresna." Naravno, i sa stanovista logike to nisu dobri sudovi. Ne mogu dve razlicite dogme da su u datom vremenu podjednako validne.
....
A ucenje veroispovesti (to se ne moze nazvati veronauka) bi bila iskljucivo privatna stvar svakog pojedinca. |
|
|
|
|
Da si imao veronauku u školi znao bi da svaki sveštenik koji predaje veronauku govori samo o religiji kojoj pripada, da učenike upozna sa osnovnim učenjima svih drugih religija i da NIKADA ne govori kako su te druge religije loše ili pogrešne. Takođe bi naučio da su glavni (smrtni) gresi:
- gordost
- srebroljublje
- razvrat-nečistota-blud
- zavist
- neumerenost u jelu i piću, lakomnost, pijanstvo
- gnev
- očajanje u lenjosti i nemarnost prema svom večnom spasenju
pa se verovatno ne bi pitao zašto je patrijarh nazvao smrtnim grehom to što je neko Cecu prozvao sveticom, Karleušu razapeo na krst.
Niko tebe niti bilo kog drugog ne može da natera da veruje u nešto, ali treba poštovati svakog pojedinca koji veruje i ne osuđivati ga za to. Čak i to što ti ne veruješ ja mogu da razumem, ali ne razumem zašto bi nekog sprečavao da nauči o svojoj religiji ono što bi trebalo da zna. I da, sad vratih tvoje reči, učenje veroispovesti i jeste izbor svakog pojedinca, nije nametnuto, može da bira, hoće li ili neće da uči.