Tema: Mitologija
Pogledajte jednu poruku
Old 08.11.2010, 06:17 PM   #38
zjovan29
 
Avatar korisnika zjovan29
 
Status : Diskutant
Reputacija : zjovan29 je na odličnom putu!
Reputaciona moć : 10
Korisnik od : 16.02.2010
Pol : Muško
Lokacija : Crikvenica
Godine : 54
Album : Pogledaj album ovog korisnika
Postovi : 789

Raspoloženje
Cvećeee

Pošaljite poruku pomoću MSN-a korisniku zjovan29 Pošaljite poruku preko Skype™ korisniku zjovan29
Default


Mitologija Afrike



Ljudski neposluh, nepoštivanje, rivalstvo i odgovornost

Athumanunh će sada napisati još jednu priču o nepoštivanju božjih zapovijedi, ljudskom neposluhu, rivalstvu među ženama i odgovornosti glave obitelji, a priča dolazi iz naroda Ile gdje je glavni akter opet ptica nebeska, ovaj puta to je modra šojka. Dakle, u to divno doba, doba kada su ljudi još sanjali i živjeli u vremenu koje Athumanunh naziva 'Vrijeme Snova' jedan se muškarac, glava obitelji poželio oženiti po drugi put. Naime, uz već postojeću ženu poželio je imati još jednu, a kako mu to običaji naroda Ile nisu zabranjivali, on odluči sprovesti naum u djelo. No, muškarac je bio mitska ptica nebeska – Modra Šojka, pa je poželio da se oženi kćerkom samoga Stvoritelja. Tako je Modra Šojka odletio na Nebo i zaprosio ruku kćeri Stvoritelja. Kako je Stvoritelj naklonjen ljudima, on udovolji želji Modre Šojke, ali uz jedan uvjet. Njegova kćer nikada ne smije jesti meso velikih šumskih životinja, a tu odgovornost na sebe je osobno preuzeo Modra Šojka koji je dao Stvoritelju obećanje da će se njegova želja poštivati. No, prva žena Modre Šojke bila je ljubomorna na drugu koja je bila mlađa, pa odluči, iako je znala za Stvoriteljevu opomenu, nahraniti svoju 'suparnicu' mesom dik dika (zebre – po Athumanunhu). Čim je okusila meso, Stvoriteljeva kćer padne mrtva. Modroj Šojki ne preosta ništa drugo nego da je sahrani i obavijesti Stvoritelja o strašnoj nesreći. Još jednom ljudi razočaraju Stvoritelja koji se silno naljuti, podigne svoju kćer u Nebo i vrati je u život, a neodgovornog Modru Šojku zgromi munjom. Još i danas narod Ile, odnosno majke odvraćaju pozornost od kliktaja ptice modre šojke, koji nalikuje samrtničkom hropcu. Naime, bio je to hropac koji je ispustio Modra Šojka kada ga je Stvoritelj zgromio, a narod Ile sve to povezuje sa smrti. Tako je ovom mitološkom pričom, koju napisa Athumanunh, narod Ile pokušao objasniti to stravično kriještanje ptice modre šojke koja uvijek visoko leti nebom. Pera modre šojke i danas se u narodu Ile rabe u izradbi amajlija protiv smrti i znamen su protiv umiranja. Isto tako priča provlači motiv rivalstva među ženama iz brakova u kojima je dozvoljeno više žena, ali i motiv odgovornosti glave porodice za sve što se događa u takvim brakovima.


Mitologija Afrike



Zmija - mitski simbol Vječnosti

Oduvijek, od pamtivijeka čovjeka je opčinjavala zmija – tajnovita, zastrašujuća i besmrtna. Zmije se boje svi, jer se miče i kreće, a nema noge. Živi na usamljenim mjestima i iskonska je opasnost za sva živa bića. Ljudi su je smatrali besmrtnom, jer odbacuje kožu, a ne umire. Kad guta samu sebe, s repom u ustima, doista izgleda kao da nema ni početka, ni kraja. Najčešći motiv, odnosno, zmija koja je najčešće prikazivana u mitološkim prikazima, je piton, neotrovni gmaz. Tako narod Foni u svojim pričama kazuje da je tijekom stvaranja Svijeta upravo zmija svojim uvijanjima (kolutima) omogućila da se zadrži zemlja na kojoj su kasnije ljudi mogli živjeti. Foni u to vjeruju još i danas, jer kazuju da je ona još uvijek omotana oko Zemlje, pa tvrde da ima 3500 namotaja (koluta) iznad i isto toliko ispod Zemlje. Za Fone je zmija pokret, simbol gibanja, ona roni u vodama i pod zemljom, a kada je na svojim leđima nosila Stvoritelja, na svakom mjestu gdje je zastala nastala je planina. Prema Fonima Stvoritelj je stvorio majmune kako bi hranili zmiju koja u svom stisku drži cijeli Svijet i time omogućuje njegovo postojanje. No, majmuni se ponekad zaigraju i zaborave nahraniti zmiju, pa se ona malo pomakne, a tada nastane potres. Ako pak majmuni jednom zauvijek zaborave i prestanu hraniti zmiju, ona će morati pojesti vlastiti rep. Kada zmija pojede svoj rep koji drži u svojim ustima, Zemlja koja je sada teška napućena živim stvorovima, planinama i drugim stvarima, raspast će se i potonuti u vode oceana. Bit će to prema kazivanju naroda Foni – Smak Svijeta.


Mitologija Afrike



Stvoritelj šalje tamu kako bi se ljudi odmorili

Na svojem koračanju kroz mitologiju naroda Afrike Athumanunh je izabrao priču naroda Kono koji je obitavao na području današnjeg Sijera Leonea. Priča naroda Kono govori da je u samom početku Svijet bio mračan i hladan. Danju je sijalo Sunce, a noću je Mjesec sve zorno obasjavao. Narod se nije poradi toga mogao odmoriti, pa je Stvoritelj pozvao šišmiša, te mu je naložio da Mjesecu odnese košaru. U toj košari bila je tama, ali Stvoritelj nije kazao šišmišu što bi Mjesec trebao učiniti s tamom, već je obećao da će mu on osobno sve objasniti. Šišmiš je uzeo košaru i uputio se prema Mjesecu. Na svom putovanju šišmiš se umorio, pa je zastao. Spustio je košaru i krenuo u potragu za hranom. Kako je košara ostala bez nadzora plahe šumske životinje otvorile su košaru misleći da se u njoj nalazi hrana, a baš se u tom trenutku vratio šišmiš. No, bilo je prekasno, tama je izašla iz košare. Od toga trenutka šišmiš (druga ptica noći – po Athumanunhu) spava danju, a kada se spusti mrak šišmiš se budi i leti na sve strane uokolo pokušavajući uhvatiti tamu. Tako šišmiš još i danas želi uhvatiti tamu, zatvoriti je u košaru, odnijeti je Mjesecu i konačno izvršiti Stvoriteljevu zapovijed, ali nikako ne uspijeva u tom naumu, jer dan dolazi prebrzo i on je proklet poradi ne izvršavanja božje zapovijedi, pa mora na spavanje u trenutku kada se svi ostali bude i pozdravljaju novi dan. Athumanunh će za kraj samo opet zamijetiti na sebi svojstven način da ga ova mitološka priča naroda Kono podsjetila na mitološku priču drevnih Grka o Pandorinoj kutiji.



Mitologija Afrike



Stvoritelj, ljudi i vatra

Jedan od najvećih pronalazaka ljudskoga roda sigurno je vatra, pa tako i sam taj događaj pronalaska vatre zauzima i jedno od značajnijih mjesta u afričkim mitološkim pričama. Sve priče afričke mitologije, a dakako i sve druge priče inih mitologija slažu se da u začetku nema vatre. Vatru je ljudima dao sam Stvoritelj ili pak netko drugi iz nebeske sfere. Tako pleme Ila vjeruje da im je vatru s Neba donijela osa kojoj je istu poklonio sam Stvoritelj. Diljem Afrike ose najčešće i najradije svoja gnijezda grade u blizini ognjišta, pa Athumanunhu nije niti malo čudno odakle je onda priča iz mitologije i potekla. Naime, mitološka priča naroda Ile ide ovako. U ta davna, pradavna vremena kada još nije bilo vatre skupili su se svi kukci i sve ptice, pa si postaviše pitanje kako bi se mogli ugrijati noću kada nestane Sunca. Netko je iz toga mnoštva spomenuo da na Nebu postoji vatra. No, bilo je potrebito poslati izvidnice na nebo koje bi tu tvrdnju i potvrdile. Tako su se dragovoljno prijavili orao, sup, vrana i osa. Kada se ova izvidnička skupina napokon vinula prema Nebu, nakon desetak dana na Zemlju su pale kosti orla, zatim kosti supa, pa vrane, a osa je nastavila sama. Nakon tridesetak dana osa je stala i odmorila se na oblacima, ali nikako nije mogla doseći samo Nebo. Tada je Stvoritelj zamijetio osu i spustio joj se u susret. Osa je ispričala Stvoritelju o svom cilju i naumu. Stvoritelj se sažalio nad osom i poslao je natrag na Zemlju savjetujući joj da svoje gnijezdo sagradi blizu kućnog ognjišta u kojem će on zapaliti vatru, a njezinim mladuncima bit će zauvijek toplo. U ovoj priči Athumanunh je siguran da su ispremiješana dva mitološka motiva – gradnja gnijezda i donošenje vatre. No, Dogoni imaju svoju verziju. Prema pričama Dogona njihovi preci kada su sišli s Neba nisu imali vatru. Jedan od tih predaka vratio se na nebu i tamo pronašao gdje nebeski kovači, duhovi Nummo, djeca Stvoritelja i zemlje kuju božanske kovine na vatri Sunca. Tako je taj predak Dogona ukrao mali komadić vatre nebeskim kovačima i pokušao pobjeći spuštajući se niz dugu. Nebeski kovači za njim su bacali gromove i munje, ali su one promašivale. Od straha predak je izgubio ravnotežu i pao s duge na Zemlju te je slomio svoje udove koji su do tada bili savitljivi baš poput udova duhova Nummoa. Od toga pada ljudi su naslijedili zglobove na laktovima i koljenima. Isto tako zanimljive verzije priča o pronalasku vatre imaju i Pigmeji. Narod Pigmeja u svojim pričama opisuje da su oni prvi raspolagali vatrom, posudili je ostalim Crncima koji se otada sve do danas ponašaju kao njezini gospodari. Nadalje Pigmeji pričaju da su vatru pronašli njihovi preci tijekom lova na slonove kada su slučajno zalutali u neko 'Božansko selo' u kojem je gorjela i plamtila vatra koju je čuvala samo jedna starica (vjerojatno majka Stvoritelja koja je kasnije umrla od hladnoće, jer se nije imala na čemu ogrijati - po Athumanunhu) koju su Pigmeji bez većih problema nadmudrili i ukrali joj vatru. U drugoj pak priči Pigmeji pričaju da su vatru pronašli u selu šumskih čimpanza i da su je ukrali njima, pa su se nakon te krađe čimpanze povukle dublje u šumu i otada jedu samo šumsko voće.


Mitologija Afrike



Stvoritelj uči ljude pribavljati hranu

Otvorivši poglavlje u mitovima koji kazuju kako su 'Prvi ljudi' spoznali i naučili pribavljati hranu, Athumanunh ostaje zapanjen. Nepregledan je to niz, nevjerojatno je mnogo priča o tomu. Athumanunh je samo na sebi svojstven način izabrao dva i njih će opisati. Dakle, narod Ila, koji obitava u današnjoj Zambiji, vjeruje da je u ta već davno prije zaboravljena vremena Stvoritelj ljudima dao hranu, no, ljudska lakomislenost, nepromišljenost, a Athumanunh će i nadodati ljudska glupost, već su i tada ljude dovela u nezavidan i vrlo težak položaj. Naime, prva sjemenja Stvoritelj je nesebično podario 'Prvim ljudima', podučio ih je kako će ih spremati i kako će ih uzgajati, a onda ih je poslao na Zemlju. No, ljudi umorni od puta s Neba na Zemlju stali su poklonjene božanske sjemenke žitarica pripremati i spravljati hranu. U svojoj neumjerenosti nepromišljeno i nekontrolirano su trošili žitarice. Jeli su i pili dva dana, a kada su se prejeli ostatak žitarica su spalili kako ih ne bi opterećivale na njihovom putovanju. No, već sutradan ljudi su ogladnjeli, ali žitarica više nisu imali, pa su posegli za božanskom hranom. Stvoritelj se dakako naljutio, ali ih nije kaznio, već ih je uputio neka sada traže hranu sami u okružju u kojem se nalaze. Ljudi su krenuli u potragu, ali pronalazili su samo korijenje i 'škuravo' šumsko voće, a to ih nije zadovoljavalo. Ljudi su tako morali hranu pribavljati u znoju svoga lica, ali su taj znoj polako počeli zamjenjivati i krvlju drugih stvorova. Bilo je to prvo prokletstvo, temeljito ljudsko prokletstvo u kojem je čovjek zamijenio svoj znoj za tuđu krv. Uvijek je od tada tako, uvijek čovjeku neposredno pred žetvu ponestane hrane, a u mitologiji slijedi opet nepregledan niz priča koje okrivljuju ljude poradi te njihove iskonske nezasitnosti i lakomislenosti, te gluposti po Athumanunhu. Dobro, a sada druga slična, ali malo ipak različita. Priča dolazi iz mitologije malgaškog naroda koji živi na otoku Madagaskara, a kazuje kako je Stvoritelj podijelio ljude tijekom skupljanja i pribavljanja hrane. Naime, kako su prvo sjemenje ljudi nepromišljeno potratili, Stvoritelj im je poklonio novo sjemenje, ali ovaj ih je put stavio na kušnju, jer dobro je Stvoritelj poznavao ljude i spoznao je da niti su uvijek svi krivi, niti su uvijek svi nedužni. Dakle, božanska kušnja bila je slijedeća. U trenutku kada su ljudi stigli pred Stvoritelja tražiti novo sjemenje, On je upravo sadio rižu. Stvoritelj ljude podijeli u četiri skupine. U prvoj su skupini bili ljudi naoružani kopljima, lukovima i strijelama, dakle lovci na visoku divljač po Athumanunhu, a u drugoj skupini bili su ljudi opremljeni zamkama za malene šumske stvorove, mrežama i udicama, dakle, po Athumanunhu ribolovci i lovci na malene šumske stvorove. U trećoj skupini bili su ljudi opremljeni košarama, a koji su skupljali šumske plodove, dakle, po Athumanunhu to su prvi skupljači hrane. U četvrtoj skupini bili su ljudi opremljeni motikama, dakle, po Athumanunhu prvi poljodjelci. Svaka je od tih skupina dobila po šaku riže od Stvoritelja, te im je On zapovjedio da je čuvaju što duže mogu. Prva skupina čim je ugledala divljač u trku odbaci rižu i dade se u lov na divljač. Druga skupina iskoristi rižu za mamac, treća skupina istrese rižu na zemlju kako bi u svojim košarama mogli pohraniti što više samoniklih plodova, a četvrta skupina uredno posije rižu i stane je njegovati i obrađivati. Eto, tako na jedan jednostavan način riješi Stvoritelj probleme ljudi koji su toliko nestrpljivi sa sjemenjem, jer sada su ljudi iz prve tri narečene skupine mogli razmjenjivati svoju hranu za hranu koju su uzgojili poljodjelci, a tijekom te praiskonske razmjene razvit će se i peta skupina ljudi koja će posredovati između prvih četiri skupine, a tijekom razmjene.
izvor:enhu.blog


Poslednju izmenu radio/la zjovan29: 08.11.2010 u 06:24 PM.
zjovan29 nije na forumu   Odgovori sa citatom