Odlican test i preporucujem da se procita
Naše viđenje je posledica odbijanja svetlosnih zraka od objekata u spoljašnjem svetu, koji zatim prolaze kroz zenicu i dospevaju na deo oka koji se zove mrežnjača. Prema tome, viđenje možemo opisati kao geometrijsku projekciju trodimenzionalnog sveta na dvodimenzionalnu ravan mrežnjače (slika 1).
Slika 1: projekcija na mreznjaci oka
Ovaj proces sličan je onome kada slikar ili fotoaparat prenesu neku scenu na papir ili ekran. Prvi autor koji je na ovakav način opisao oko, tj kao mračnu komoru (camera obscura, slika 2) bio je arapski mislilac Alhazen (u originalu Ibn Al Hajtam).
Na mrežnjači, zatim, dolazi do aktivacije receptora i informacija se dalje prosleđuje u određenu zonu mozga koja se zove primarna vizuelna zona, a zatim i u ostale delove kore velikog mozga. Projekcija, koja pri tom procesu nastaje na mrežnjači oka, naziva se proksimalni (bliski) stimulus, a projektovani objekti nazivaju se distalni (udaljeni) stimulus.
Proksimalni i distalni stimulus međusobno se razlikuju jer se pri prenosu informacija od objekata ka oku, odnosno pri projekciji trodimenzionalnog u dvodimenzionalni prostor deo tih informacija gubi, pa se stimulacija koja stiže na mrežnjaču razlikuje od opaženog objekta.
slika 2: camera obscura
Uprkos ovakvom smanjenju broja dimenzija sa trodimenzionalnog na dvodimenzionalni prostor, naš opažaj okoline nije dvodimenzionalni složaj obojenih delića koji stimulišu mrežnjaču, niti skica projektovanih ivica i linija. Naprotiv, opažamo kompaktne objekte, sastavljene od različitih delova, postavljene na određenu udaljenost od nas u trodimenzionalnom prostoru.
Ako uzmemo u obzir da su vizuelnom sistemu direktno dostupne samo informacije sa mrežnjače, odnosno informacije o proksimalnom stimulusu, postavlja se pitanje kako se u tom slučaju opažaj u većoj meri slaže sa distalnim stimulusom, odnosno, sa karakteristikama objekata koje opažamo. Gubitak jedne dimenzije povlači za sobom distorziju brojnih karakteristika spoljašnjih objekata, kao što su oblik, položaj, treća dimenzija samih objekata. Međutim, kao što je navedeno, opažaj odgovara distalnom stimulusu, što znači da vizuelni sistem uspeva da nadoknadi veći deo izgubljenih informacija. Kako?
Od slikarstva do nauke - faktori dubine
Jedno od svojstava, čija je distorzija na proksimalnom stimulusu nejneposrednija posledica smanjenja broja dimenzija, jeste udaljenost objekata, odnosno opažaj dubine. Pri opažanju različitih objekata vizuelni sistem ih, između ostalog, lokalizuje u prostoru, odnosno određuje nihove prostorne koordinate. Položaj objekta u frontalnoj ravni specifikovan je direktno na mrežnjači preko x ose (levo-desno) i y ose (gore-dole). Udaljenost objekta u odnosu na posmatrača, tj. treća dimenzija (z osa, blizu-daleko) nije direktno data na mrežnjači, već se artikuliše preko različitih dodatnih informacija.
Tako, na primer, dve tačke (A i B) koje se nalaze na istom pravcu posmatranja, ali na različitoj daljini, projektovaće se na identično mesto (C) na mrežnjači oka (slika 3). Izvori tih dodatnih informacija, na osnovu kojih vizuelni sistem određuje daljinu opaženih objekata, nazivaju se faktori dubine. Njih možemo da klasifikujemo na različite načine, prema različitim kriterijumima.
slika 3: gubitak trece dimenzije
Možemo da govorimo o relativnim i apsolutnim informacijama, okularnim i optičkim informacijama, binokularnim i monokularnim informacijama, statičkim i dinamičkim informacijama, kvantitativnim i kvalitativnim informacijama. Neki autori ih grupišu na okularne, stereoskopske, dinamičke i slikovne informacije (Palmer, 1999). U narednoj tabeli dat je prikaz svih relevantnih faktora dubine uz osnovne informacije o svakom od njih (pojašnjenje u daljem tekstu).
Akomodacija je proces preko koga cilijarni mišići regulišu optički fokus očnog sočiva privremenim promenama njegovog oblika. Sočivo postaje izduženo pri opažanju udaljenih objekata i na taj način smanjuje prelamanje svetlosti, dok se pri opažanju bliskih objekata ispupčuje (slika 4).
slika 4: akomodacija
Ovaj faktor spada u monokularne znakove jer je za njegovu aktivaciju dovoljno opažanje jednim okom, a informacije koje pruža su apsolutne, odnosno govore o određenoj udaljenosti objekta bez obzira na okruženje.
Međutim, te informacije su diskriminativne samo za udaljenosti do 2-3 metra od opažača. Rezultati eksperimenata govore da je ovaj faktor slab izvor informacija o dubini (Hochberg, prema Palmer, 1999), ali da ga vizuelni sistem koristi za bliske objekte, kao i da se oslanja na njega pri proceni veličine objekata (Wallach & Floor, prema Palmer, 1999).
Relativna veličina (veličina proksimalnog stimulusa): jedna od posledica projekcije trodimenzionalnog prostora na dvodimenzionalnu retinu jeste i to da udaljeniji objekti projektuju manju sliku od bližih identične fizičke veličine (slika 5). Ukoliko isti objekat postavimo na različite udaljenosti od posmatrača, proksimalne stimulacije smanjivaće se sa povećanjem udaljenosti. Uprkos tome, opažaj veličine objekta ostaje konstantan, to jest, kada se udaljimo od neke osobe mi ne opažamo da se ona smanjila iako se proksimalni stimulus smanjio. Ova pojava se naziva konstantnost veličine. Relativna veličina može da obezbedi relativno precizne, kvantitativne informacije o udaljenosti jer se na osnovu nje može tačno odrediti položaj objekta u odnosu na opažača, a ne samo u odnosu na neki drugi objekat.
slika 5: relativna veličina
by Oliver Tošković
nastavice se.. ;)