Ja znam da je to za tebe tesko da prihvatis.
I nazalost ja mislim da si ti ogranicen i da ne umes da se postavis fiktivno na drugu stranu, saberes oduzmes i shvatis koja je verzija bliza istini.
Ovu pricu sam ti upravo sastavio kako bih ti docarao, citaj je polako..
Zamisli da si prosecan Albanac i da zivis u Djakovici. Oduvek si imao neke zaostrene odnose sa tim Srbima i ako si rodjen u istom mestu gde i oni, odnosno i tvoj deda je rodjen u tom mestu gde i njihov. Oduvek si se osecao kao gradjanin drugog reda, oduvek su ti pricali "Nemoj tamo, tamo su oni", oduvek si malo cvikao od "njih", sto u skoli, sto kasnije kao momak kad izadjes u grad. Nisi bas smeo da odlazis u njihove klubove, nisi smeo kasnije ni da kupujes u njihovim pekarama prodavnicama jer bi te oterali sa psovkama bez posebnog razloga. Nikad nisi ti licno nikoga povredio, pretukao, niti mu "stao na zulj" ali jednostavno se ponekad skupi grupica u skoli i maltretira te cisto jer si, kako kazu, Siptar. Dobijas niske ocene u skoli, jedva je zavrsavas. Jer si Siptar.
Pocinju demonstracije tvojih ljudi, borba za vasa prava, da dobijete svoje odbornike u opstinama da i vi malo odlucijete i time zatite svoj narod, ali milicija vas tuce, prebija i hapsi. Cujes neko je i poginuo. Cuo si da je komsija uhapsen, covek koji nije mrava zgazio, cuo si da je drugaricin otac poginuo. Vise ne mozes ni da ides u skolu, niti tvoji smeju na posao. Vidis bol patnju brigu svojih roditelja. Pitas ih "Sta ce biti sa nama?" - a oni ne znaju da ti odgovore.
Zivis u getu, rodjen si u getu, drzis se samo svojih ljudi, verujes samo svojim ljudima. Generacijama si tu i nemas kuda da odes.
Posle niza hapsenja, prebijanja, tvoji ljudi su uzeli puske i poceli da pruzaju otpor onima koji ih tuku, koji tebe ce zivot ugnjetavaju samo zato sto si "Siptar". Dolazi do sukodba, oruzanog sukoba sa milicijom. Milicija tvoje ljude ugusi za jedan dan i nikad niko ne cuje za njih. Dolaze tvoji ljudi i mobilisu tvog oca, tvoju bracu, a ti si jos mlad, srednjoskolac, odlaze svi ocevi tvojih prijatelja u Oslobodilacku Vojsku.
Tada dolazi do velikih stradanja, milicija ubija svakog ko joj stane na put, upada u sela, okupira, pojedini pripadnici milicije maltretiraju mestane, neki ljudi beze iz kuca. Sa milicijom dolaze i neki Srbi koji upadaju u te kuce i nose sve sto vredi. Cak i sama milicija spava po tim kucama. Ti bezis sa majkom, a za oca, bracu, nista ne znas, ni gde su ni s'kim su...
Niti znas gde ces, niti sta ces, ubacujes se u kolone i svi bezite u nepoznatom pravcu... Gledas ljude kako umiru oko tebe. Stizes u neko selo, takodje na Kosovu. Tu su koncetrisani Albanci. Tu nalazis privremen mir, ali strah ne prestaje, kao ni briga za bracu i oca. Majka place, ne prestaje. Zavrsavate u izbeglickom kampu u Makedoniji, stiti vas medjunarodna zajednica, hrani i oblaci, i zivite u kamp prikolicama, u blatu, bez grejanja, jer ste "Siptari".
Prolazi vreme, ali sve je teze i teze, prolazi i cela godina, kucu, bracu nisi video, oca, niti oni znaju gde si ti, niti ti znas de su oni. Cujes od nekog da ti je jedan brat poginuo. Samo ti znas koju bol osecas, ne prestajes da mislis o njemu. U tom trenutku mislis da nikad neces oprostiti tom ljudima koji su ga ubili!
Pola sveta je ipak uz vas, sto ti daje veliku nadu i ohrabrenje, pola sveta tu zemlju osudjuje da je izvrsila etnicko ciscenje nad vama. Cela medjunarodna zajednica osudjuje Srbiju, i ne mogu sa njom naci zajednicki jezik, jer Srbija tvrdi da ste vi teroristi, a ti sam znas da je tvoj otac zemljoradnik koji je rodjen u Djakovici i da nikad nije bio terorista!
Slusas pretnje i brines za svoju bracu i oca, slusas nekog Seselja srpskog poltitcara kako kaze "Albanaca na Kosovu vise nece biti" , cujes kako Slobodan salje jos jedan kontigent policiskih snaga, na tvoju bracu, oca koje nisi video godinu dana. Brines se, jako.
NATO preti Srbiji, uslovljava je da pusti Mirovne snage na Kosovo, kako bi se odrzao mir, i kako bi se ti i majka vratili svojoj kuci. Radujes se. Ima pravde. Konacno su opet biti na svojoj dedovini! Kako ja mogu da budem terorista na svojoj dedovini? Radujes se NATO-u i "Milosrdnom Andjelu"
Pocinje akcija "Milosrdni Andjeo" ali i priliv izbeglica u tvoj kamp. Price su sve strasnije, a tvoga oca niti ostale brace nigde. Sada ne ubija samo milicija, sada ubija i vojska! Rat je. 70 dana traje bombardovanje, Slobodan konacno kapitulira, povlaci vojsku i miliciju, i govori kako je "moralni pobednik". Taj isti Slobodan koji je ovim ugrozio mir i zivote svojih gradjana, severnije od Kosova, razoreno je pola drzave njegovom politikom, samo zato sto tvojim ljudima nije hteo da da prava na zivot na slobodu, na odlucivanje, na parce vlasti i ljudskih prava. Slobodan koji nije hteo mir i mirovnu misliju. Rusija koja je podrzavala njega i sve ono sto se desilo tebi tvojoj majci tvom bratu koji je poginuo.
Vracas se u Djakovicu, iz kuce je sve odneto, neke pored nje su i izgorele, ali to ti sada nije vazno.. Vazno je da si na svojoj dedovini, slobodan, na svom imanju, na svojoj zemlji koju ces je obradjivati i od koje ces ziveti i osnivatimsvoju porodcu u "slobodnom Kosovu".
Svaki dan ocekujes da ce ostala braca i otac doci, ali oni jednostavno ne dolaze, rat je odmakao, ni traga ni glasa od njih. Oni su ostavili svoj zivot, da bi ti sada mogao da nastvis svoj u miru. Majka je u crnom, i zauvek ce biti u crnom. Ali sloboda, kazu, nema cenu.
Zatim kada si bio uveren da konacno neces videti vise tu srpsku milicju u Djakovici, zbog koje si ostao bez brace i oca, neko pokrece temu da se ona ipak vrati? Za tebe je to neprihvatljivo, ma pre bi haos napravio i sam poginuo, nego da neko sada njih vrati! Ma nema sanse! Slozis se da jedno nezavisno funkcionisanje Kosova sa svojom vlascu kojoj jedino verujes, samo u takvom Kosovu mozes da zivis! I nema pregovora, tvoja braca, tvoj otac su poginuli za to!
Dobijes nezavisnost, radujes se Americi jer ti je prijateljski pomogla, dozvoljavas im ne jednu nego stotino-jednu bazu na svom tlu, jer oni su te vratili svojoj dedovini, kuci, svojoj njivi,.. I sutra ce tvoja deca ici u skolu bez toga da se plase da ce neko tamo da ih maltretira jer su "Siptari", i zivece sa punim pravima.
I onda se pojavi jedan dobro uhranjeni, bezbedan, mamina maza, Beogradjanin, takodje "demokrata" i kaze svom srpskom neistomisljeniku:
|
Citat: |
|
|
|
|
TO SU UCENE RAZUMES LI!!!!!!! KAO SAD MI SRBI KAD BI IM REKLI DAJTE NAM REPUBLIKU SRPSKU INACE CEMO DA ZAPOCNEMO RAT, I ONI NAM DAJU DA NE BI NASTAO RAT!! Jel to normalno? Ti si neverovatan majke mi, svaki put me iznenadis svojim komentarom, jedan od najneobjektivnijih osoba sa kojim sam ikada diskutovao. Radikali su malo dete za tebe jebes mi sve.... |
|
|
|
|