Pjesma o keruši
Jutros je u košari,dje sja,šuška
niz rogoza žućkastih i krutih,
sedmoro je oštenila kučka,
sedmoro je oštenila žutih.
Do u sumrak grlila ih niježno
i lizala niz dlaku što rudi,
i slivo se mlak sok neizbježno
it tih toplih materinskih grudi.
A uveče,kad živina juri
Da zauzme motke,il prut jak,
izašo je tad domaćin tmuri
i svu štenad potrpo u džak.
A on je za tragom trčala,
Stizala ga,kao kad uhode...
I dugo je,dugo je drhtala
nezamrzla površina vode.
Pri povratku vukuć se po tmini,
i ližući znoj s bedara lijenih,
mjesec joj se nad izbom učini,
kao jedno od kučića njenih.
Zurila je u svod plavi,glatki,
Zavijala bolno za svojima,
a mjesec se kotrljao tanki
i skrio se za hum u poljima.
Nijemo,ko od milosti il sreće,
kad joj bace kamičak niz brijeg,
pale su i nijeme oči pseće
kao zlatni sjaj zvijezda u snijeg.
Osnovni motiv je-Ljubav majke
|