(tozza)
Jedan,dva,tri,cet'ri...pet dana kishe.
Ne izlazim nigde, samo bez prestanka pishem
neke tekstove, priche, mrachne pesme bez rime.
Telefon iskljucen...ionako nema ko ni da me cimne.
Sam. U carstvu tishine. Zatvoreni prozori,
po staklima lupaju kapi. Samom sebi govorim
da sve je normalno, da proci ce i ova faza,
da ce sunce da obasja sivo nebo iznad grada.
Ali vreme leti, vec je dan shesti.
Kisha i dalje pada. ispod praga:pisma. Loshe vesti.
Iskljucili su struju, nisam dugo plac'o rachun.
Da se zgrejem- cepam parket. Lozim vatru.
Svice sedmi dan. Ko losha serija
sve po starom...pljusak napolju me nervira.
Zaliha sveca se stanjila. sve je manje hrane:
dva kila bajatoga hleba i trule banane.
Osmi dan - na ivici ludila! Probija
me bol u stomaku. Glad me ubija!
Po stanu neveshto tapkam u mraku,
cujem-neko cima kvaku. S druge strane glas se zachu:
"Alo komshija! Da li si ziv? Oseca se dim.
Plus-dugo niko nije vid'o te da izlazis"
...rechi gube se u magli, film se prekida u glavi,
on pricha, ja ga ne chujem. Kroz prozor gledam vani.
Vec je deveti dan...il' deseti?! Ne znam ni sam.
Grchevi, krche mi creva...opet chujem glas,
ustvari: vishe glasova. Ko horda ratnika pred vratima?!
Budale zanima zasto sam zakljucan danima.
Znam zaveru! Imaju nameru da me izvedu na kishu
da ispere mi mozak, ko sto njima radili su.
Usli su u stan. Milujem gan. Na nishan
uzimam prvoga..
necu umreti sam....
(thug21)
možda sam kopija/, možda ne postojim sad
kada tmuran dan pušta kišu a ja bi tako van..
i osetim te kapi/, da čujem druge zvuke
da u prostoru ne zjapim kao raširene ruke../
stan preko puta,tišina,dosta je vremena prošlo
tablete gutam,istina, prso sam 100 %../
ostalo nije ni bitno.. ///
znam da je drugu preko puta tako isto../
ne čujem vrata,/ nikakve korake
samo komšije što kao zabrinuto prolaze,/
komentar padne, sagnem se i zaplačem,/
povećam rane svaki put kad se od sna rastanem.../
šta se dešava?/ mnogo čudni zvukovi../
kad ne vidim/ sluhom/ se u prostor uklopim,
puno žamora,/ pogled na ulicu iza zastora,
krenem ka vratima, zasto sam!
(zašto sad?)
jer to su oni ljudi bez oblika i svesti/
zombiji ovog grada što ćeš uvek negde sresti
kom ćeš nešto reći/ i proći kao da je vazduh
prošo pored, tada kreni.. zaboravi da postoji život posle../
upo si u rebus reči koje mrse misli, kad te sjebu
iste duše sto su slične kiši//
i šalju te ka nebu.. druže//
al još nije kraj.. ne.. još nije gotovo/
hoću da s borbom odem/ i živim negde ponovo/
znam, osetiće olovo, i miris krvi prostorom
žurim kroz sobu, vreme ručka spodobo,..
otvaram ladicu, vadim lek za nerviranje
u mozgu stvaram varnicu što pali repetiranje...
na prepad kroz vrata puca se unakrsno
sad sumnjam je li isus stvarno vaskrso,
osecam udar zrna kao njenu suzu u dlanu
ne boli metak vec svaki tuzni pogled u stranu
kad uspomene krenu u usporenom filmu
ukroceni zivot nestane u prasini i dimu,
bacim osmeh na lice jer sam napokon slobodan
stavim pecat na pismo za svoj oprostaj!
sta je ostalo posle/ pogledam i poslednja
osveta je proslost/ sto tako cesto osecam!
|