Izgleda da malo ko ovdje razmislja o pravim uzrocima ovolikog broja ljudi koji su sad u inostranstvu.
Vidite kad je poceo rat u Jugoslaviji situacija se promjenila drasticno. Prije tog su ljudi odlazili u inostranstvo "na godinu dvije" da zarade pa da se vrate kad obezbjede dovoljno za povratak. Nazalost mi koji smo napustili nase domove kad je rat poceo i ponjeli samo ono sto je moglo da stane u auto (ili u kofer ako si morao preko vatrenih linija) smo razmisljali da ce mo se vratiti cim rat stane. Zivjeli smo u iscekivanju povratka na staro. Uostalom o tome govori i moj roman "Nocne more". Budili smo se nocu obliveni znojem poslije snova u kojima smo se nalazili na mjestima sa kojih smo pobjegli kako bi izbjegli ratne strahote. To sto mnogi od nas nisu uspjeli da se snadu u Srbiji nije nasa greska, bila je blokada, ljudi u Srbiji su se osjecali ugrozenima tako da su nas smatrali potencijalnom opasnoscu, inflacija je harala. Mnogi faktori su na to utjecali. Naravno bilo je i onih koji su uspjeli. Nacin kako se uspjevalo ne zelim da komentarisem ali kad dodes u novu sredinu sa samo malo garderobe na sebi bez sredstava ni stan da platis onda nema govora o sposobnosti vec samo o sreci.
E kad sam vidio da je rat dosao do te tacke da vise nema povratka u svoj grad, da je kriza u Srbiji sve veca, da sinu nemam jaje da isprzim za rucak, spakovao sam ono malo stvari i krenuo kako Bora rece u jednoj pjesmi "u tudinu, u p.... materinu". Zato sam ja jos uvijek Jugonostalgicar jer sve ljepo sto mi se desilo u zivotu desilo mi se u SFRJ. Otkad nema SFRJ zivot samo prolazi bez ljepih trenutaka. Naravno oni koji su sad srecni nemaju razloga da zale za necim ali meni pare nikad nisu predstavljale srecu u zivotu.
Sreca se ne moze kupiti.
Pozdrav Vuk.
|