Ne znam da li je neko od vas gledao
"Poligraf" 19. Oktobra 2007. Evo vam razgovor sa stranice
B92 - Internet, Radio i TV stanica; najnovije vesti iz Srbije
Ako neko hoce da ostavi komentar:
B92 - Emisije - Kako je stanje srpskog jezika? - Internet, Radio i TV stanica; najnovije vesti iz Srbije
Zaista je bila jako dobra emsija.
Kako je stanje srpskog jezika?
Ivan Klajn: Tu bih se složio sa onim što je Vojislav Laletin, urednik obrazovnog programa na RTS-u, pisao u dva maha u NIN-u, da se obrazovni i kulturni program potpuno bacaju u zapećak, da se gubi iz vida edukativna funkcija televizije, i da se sve svodi na informacije, na skandale i na zabavu. Dakle, televizija bi mogla, kad bi htela, da doprinese poboljšanju jezika, a ona to ne čini.
Gost: Ivan Klajn, lingvista i leksikograf
Voditelj: Jugoslav Ćosić
Siguran sam da najmanje jednom dnevno čujete reči poput atačment, aplikacija, tajkun, apdejt itd. Čak i ljudi poput večerašnjeg gosta Poligrafa Plus, koji govore sedam jezika, moraju gotovo neprestano da konsultuju tehnološke i druge rečnike i izvore da bi održavali svoje znanje. Kako je stanje srpskog jezika, vrste govora, od govora ulice do govora mržnje na ulici, ali i u Skupštini, uloga medija u uništavanju našeg jezika, ovo su samo neke od tema za razgovor sa večerašnjim gostom Poligrafa, to je lingvista, istoričar jezika, akademik Ivan Klajn. Profesore, dobro veče.
Klajn: Dobro veče.
B92: Da sam Vam rekao ’vozdra, vrh što ste došli’, svakako ne biste odobrili takav rečnik u medijima jednog novinara, ali biste sigurno razumeli. Da li postoji kodifikovana verzija, pismena verzija ovog novijeg srpskog slenga?
Klajn: Ja za sleng ili žargon, kako se često kod nas zove, nisam stručnjak, to treba da pitate mog kolegu Ranka Bugarskog, koji je napisao dve-tri knjige o tome. Ali, što se tiče anglicizama koji danas spopadaju naš jezik, kao i sve druge jezike u svetu, o tome je pisao opet drugi poznati lingvista Tvrtko
Prćić, anglista iz Novog Sada. Ja mislim da je on potpuno u pravu kad se pita: „Zašto mora da bude Tribunal u Hagu? Zašto ne bi bio Sud u Hagu, kao što je decenijama pre toga bio Međunarodni sud u Hagu? Zašto implementacija, a ne ostvarenje, sproveđenje u delo itd? Zašto je reptil zamenio gmizavce, tender umesto konkursa itd?“ Dakle, izloženi smo jednoj invaziji anglicizama, ali mnogi se žale uopšte na strane reči, na tuđice, vide u njima opasnost, lingvisti nisu među njima. Purista ima među čitaocima koji pišu pisma redakcijama, među penzionerima, među nastavnicima gimnazije itd, ali među lingvistima nema purista, jer oni znaju da to nije stvarna opasnost za jezik. Sad, ne znam da li hoćete da postavite drugo pitanje ili biste mi dozvolili da navedem primere za to.
B92: Kako da ne, samo izvolite.
Klajn: Evo, recimo, Egon Fekete je naveo svojevremeno kako je 1847. u Glasniku društva srpske slovesnosti Sterija se žalio na strane reči i pitao... A Jovan Sterija Popović je čovek za koga znamo da je bio pametan i duhovit, nije nikakav uskogrudi purista. On je rekao: „Ne mora li ovde iskrenom rodoljupcu srce zaplakati sagledajući da se reči strane bez svakoga obzira ne samo uvlače nego im se suštestvovanje uredbeno utverđuje“, i to su bile reči kao direktor, cenzor, sekretar, fond, replika, kontrola, komisija, faktor, dakle sve reči koje su danas potpuno normalne i prihvaćene. A s druge strane, ja sam svojevremeno pisao u mojoj rubrici u NIN-u, pronašao sam kod Zmaja među njegovim prozama, što je pisao 1865. u listu Zmaj, po kome je dobio nadimak, i on se tamo podsmevao onom snobovskom žargonu novosadskih finih dama, koje kažu - libe, skin, tencerka, rajspulfer, to nije artig, to se ne šikuje, jouznovati umesto užinati, komi fo, ono što je poznato i kod Sterijine Feme, u smislu kako treba, otmeno itd. Dakle, od svih tih germanizama i galicizama iz Zmajevog vremena danas ništa nije ostalo, sve je to zaboravljeno. A opet, ovi međunarodni izrazi, latinizmi i gricizmi, na koje se žalio Sterija, oni su prihvaćeni kod nas, kao i u svim savremenim jezicima. I to je opšti princip da strane reči se tokom istorije same prečišćavaju, one koje su pomodne, snobovske, one otpadaju, a one koje su potrebne ostaju u jeziku.
B92: A da li će se, profesore, očistiti i te reči koje su vezane i koje nameće tehnologija, koju mi nemamo nego prosto dolazi sa strane, nemamo izraze ili nismo sposobni da u sopstvenom jeziku tom brzinom nalazimo naše alternative za te izraze? Da li su i oni nešto što može vremenom da nestane ili mislite ipak da će postati standardni sastavni deo srpskog jezika?
Klajn: Ja se bojim da ako govorite pre svega o informatičkoj, kompjuterskoj terminologiji, ona je danas manje-više u celom svetu engleska, engleski je postao međunarodni jezik, i tu teško da možemo uvesti u upotrebu neki domaći termin. Ali se slažem opet sa kolegom Tvrtkom
Prćićem, poznatim anglistom iz Novog Sada, koji kritikuje ono što on naziva angloholizam i anglokultura, gde je ono kul pisano kao cool, da se pokaže da je to ono snobovsko kul, jer to kul je jako u modi.
B92: Da je vrh.
Klajn: Da, vrh. Dakle, on se pita: „Zašto su svi konkursi postali tenderi? Zašto je Tribunal u Hagu, a nije Sud u Hagu? Zašto implementacija, a ne ostvarenje ili sprovođenje? Zašto je reptil zamenio gmizavce?“ A naročito se žali, tu se ja potpuno slažem s njim, na pogrešno shvaćene engleske reči, pogrešno prevedene, i tu su veliki krivci prevodioci filmova i televizijskih serija. Kad nekome u filmu ili seriji postave neko pitanje on odgovara ’definitely’, i prevodilac uvek prevodi definitivno, a definitivno kod nas znači konačno, a ovde je trebalo prevesti svakako, bez sumnje, zacelo, zasigurno itd. Ili ’knjiga štampana u 50 hiljada kopija’, pa nisu je valjda odneli u fotokopirnicu da štampaju toliko kopija, nego to znači 50 hiljada primeraka. Ili ono što sam video kod književnika da sad govore o kratkoj priči, što je bukvalni prevod engleskog ’short story’, a to nije ništa više ni manje nego naša pripovetka.