Vuksfrj

Dani su postajali sve kraći. Lišće sa drveća je zatrpavalo travnjake i radnici za održavanje zelenih površina su imali pune ruke posla. Naravno i Aljoša je morao da kad je slobodan čisti dvorište i trotoar pored kuće. Skupljeno lišće je ubacivao u sanduk na dnu dvorišta koji mu je služio za pravljenje đubriva pomoću procesa truljenja biljaka. To je postalo moderno u Švedskoj zadnjih godina. Nije znao koliko je to korisno ali se držao devize da kad svi rade tako što on da bude izuzetak. Ustvari bio je lijen da vozi lišće na deponiju koja se nalazila dosta daleko od njihove kuće.

Ove godine je jesen izuzetno lijepa i Aljoša uživa u svakom trenutku koji provodi napolju na suncem obasjanom dvorištu. Kad dođe zima sve će to biti zaleđeno i neće ni poželjeti da izađe iz tople kuće. Pogled mu odluta na prekrasno plavo nebo. Tu i tamo poneki oblačak se lijeno pomicao nošen južnim vjetrom.

«Da južni vjetar sa sjevera Poljske» sam sebi naglas reče Aljoša i to ga podsjeti koliko je daleko od svoje domovine. Kako bi sad rado na put na jug. I baš u tom trenutku spazi jednu malu tačkicu na nebu koja se lagano približavala sa sjevera prema njemu. Kad je prišla primjetio je da je to neka usamljena ptica selica na putu za jug. Aljoša nije neki poznavalac ptica. Ipak kako se bližila laganim zamasima krila ptica ga je podsjećala na labuda. Taj usamljeni labud (ili neka druga ptica) je vučena nekom nostalgijom, istodobno napuštena od svih, ipak letjela na jug. Svake godine iznova ju je nešto vuklo nazad u ta topla predjela. Isto kao i ljudi. Svake godine neka sila ih vuče na jug da bi poslije 30-tak dana dolazili nazad na hladni sjever. Gledao je za pticom koja onako usamljena u isto vrijeme djeluje i žalosno i veličanstveno. Gracioznim pokretima krila lagano se udaljavala i opet postajala samo jedna mala tačkica na nebu. I Aljoša se sjeti jedne pjesme nekog nepoznatog stihoklepca koju je pročitao kod Amira na nekoj stranici na internetu. Bila je pomalo satirična ali puna neke žalosne stvarnosti. Poče poluglasno da je recituje.

Osjeti tugu. Morao je nazad u kuću da uz podršku svojih najbližih prestane razmišljati o stvarima koje za sada ne mogu da se promjene. Ana ga je dočekala u sobi nasmijana jer je baš na TV-u gledala neki humoristički program. Aljošu njena veselost oraspoloži i on joj se pridruži u gledanju TV-a. Uskoro se i on smijao. Život je opet bio lijep.


Sutradan je Amir ustao rano. Posao mu je počinjao u 4.20. Nije volio ustajanje tako rano ali šta je mogao? Morao se pomiriti sa takvim radnim vremenom. U njegovoj firmi je vladao čudan režim rada. Svaki dan je vozio po drugoj šemi a u toku dana se smjenjivao na 3-4 linije. Postajao je već dosta mrzovoljan i umoran takvim radnim vremenom. Zadnja tri dana je stvarno bio pretrpan poslom. Prvi dan je počeo u 7.00 a završio posao u 19.00. Cijelih 12 sati je proveo na poslu. Sljedeći dan je počeo u 6.00 i završio oko 17.30. Juče je počinjao u 5.00 a kući je došao oko 16.00 i danas jedva otvarajući oči morao je ustati u 3 sata. Naravno sav pametan svijet još uvijek spava. Nasmijao se sam sebi kad mu je to došlo u misli dok je prao zube poslije par kriški hljeba sa margarinom i mortadelom. Navikao je da jede uvijek prije nego krene na posao. Tko zna hoće li ugrabiti kasnije vremena da na miru jede. Izašao je iz stana i ušavši u kola pokrenu motor i zaželjevši da grijanje što prije proradi, pokrenu auto. Put je bio prazan. Samo je njegova Honda remetila mir i tišinu naselja kroz koje je prolazio na putu ka firmi. Stigao je na vrijeme i preuzeo autobus koji mu je to jutro dodijeljen. Uvijek se iznova pitao koji će krš ujutro dobiti. Prije godinu dana je firma kupila 8 polovnih autobusa koji nikako nisu odgovarali gradskom saobraćaju. Valjda su zato i bili jeftini pa ih je firma da bi uštedila pare kupila. To su bili zglobni Neoplan autobusi duzine od 20 m i sa jednokrilnim vratima koja više odgovaraju međugradskim ili turističkim autobusima. Naravno pošto su bili stari česti su bili i kvarovi a uske ulice i male raskrsnice su predstavljale pravi izazov za vozače. U par raskrsnica je bilo gotovo nemoguće skrenuti bez da se zakači trotoar. I baš to jutro je dobio jedan od njih. Uh, koliko je bio bijesan. Došao je do autobusa i otvorivši vrata uđe u njega. Počeo je pripreme za polazak. Motor je zabrujao i on je poslije par trenutaka ubacio u rikverc, spustio ručnu kočnicu i u želji da pokrene autobus dodao gas. Ali ništa se nije dešavalo. Autobus je ostao zakovan za mjesto na kojem je stajao. Automatski mjenjač nije želio pokrenuti tu grdosiju. Pokušao je opet da ubaci u rikverc i da krene ali ništa. Ubacio je mjenjač u položaj za naprijed i kad je lagano dodao gas autobus se pokrenu par centimetara ali kad je opet htio nazad ni makac. Autobus je mogao samo naprijed a naprijed je bila ograda. Nije mogao ništa da učini. Pozvao je dispečere. Kad je objasnio je šta se dešava oni su mu naredili da uzme drugi autobus. On se obradovao jer je dobio noviji autobus koji imao niski pod i putnici su mnogo brže ulazili i izlazili iz autobusa pa samim tim je lakše dostizao vrijeme vožnje koje je predviđeno na toj liniji. Sad je već bio veseliji ali pošto je izgubio dosta vremena da izađe iz garaže trebalo je malo požuriti da bi stigao na vrijeme do početne stanice. Ipak je kasnio 4 minute na polasku.

Grijanje u autobusu je na sreću proradilo dosta brzo i prvi krug na liniji je prošao bez problema i nadoknadio je kašnjenje. Polako se probijao kroz jutarnju gužvu koja je postajala sve veća. Primicalo se pola 8. Bližio se jednom od mnogobrojnih stajališta. Primjetio ju je još izdaleka. Stajala je obučena u elegantni crni dugački kaput. Na glavi je imala crni šešir ispod kojeg je preko leđa kao klasja zlatnog žita padala duga ravna kosa. Jutarnje sunce, koje se pojavljivalo, činilo joj je kosu još ljepšom i sjajnijom. U licu je bila blijeda pa joj je crna garderoba predivno stajala i još više isticala njenu ljepotu i gracioznost. Stajala je oslonjena rukama na dječija kolica. Uvijek ju je viđao sa kolicima i djetetom u njima ali nikad u pratnji oca tog djeteta. To ga je stalno kopkalo. Zašto je stalno sama?

Lagano je zaustavio autobus tako da su se srednja vrata, kad je pritisnuo dugme, otvorila baš ispred nje i kolica. Smješkao se u sebi. Bio je zadovoljan da je dobio taj autobus sa niskim podom. Tako je olakšao da ona uđe u autobus bez problema. Smjestila je kolica na za to predviđen prostor i potom priđe da plati kartu. Pozdravila ga je sa osmjehom kao i uvijek i dok joj je pružao kartu dotaknuše ga njenu tanki, dugački, malo promrzli prsti. Amir osjeti njihovu meku kožu i sjeti se u tom trenu stihova pjesme Srđana Marjanovića –« Mi smo jedno drugom uvijek govorili vi».

I Amir zapjevuši dio pjesme sam sebi:

«Kako ste pita
I kusur mi daje
Dok pakuje cigare
Ja vidim da oči joj sjaje
I smo na tren ruke nam se taknu
Dok novac uzmem a onda izmaknu
Mi smo jedno drugom uvijek govorili Vi
Ali nam se nisu ostvarili naši sni»

Kao i obično kad nju vidi uživao je u tom trenutku. Znao je da ti trenuci nikad neće biti vječnost. Ustvari nije ni želio da to postanu. Godili su mu ti slatki, nedužni, trenuci koji će mu uljepšati dan. Nešto vise bi sve pokvarilo.

Nastavio je vožnju. Volio je svoj posao. Volio je vožnju. Danas osjeća da mu ništa ne može pokvariti užitak koji ima dok vozi. Motao je volanom, prolazio između vozila, stajao pažljivo i meko na stanicama i naravno sa vremena na vrijeme bacao pogled u retrovizor da vidi nju. Želio ju je imponirati svojom vožnjom.

Nije ga ništa moglo razljutiti. Ni vozač koji je samo na par metara ispred autobusa skretanjem ulijevo presjekao njegov put i umjesto izvinjenja pokazao mu prst. U drugoj situaciji bi taj izraz nekulture razbjesnio Amira ali danas ne želi da se ljuti. Želi da uživa. Ne smije mu ništa pokvariti današnji dan.

Znao je da uskoro nailazi na stajalište na kojem će i ona da izađe. Zasjat će lampica sa simbolom dječijih kolica ispred njega na instrument tabli i ona će kad stane već krenuti prema izlazu iz autobusa. I stao je. Nije se baš žurio da pritisne dugme za otvaranje vrata. Ipak vrata se otvoriše i ona krenu napolje gurajući kolica pred sobom. U momentu kad su kolica već svojim prednjim djelom izašla kroz vrata Amir u ogledalu uoči iznenadnu opasnost. Jedan moped je velikom brzinom nailazio trotoarom pored autobusa. Nije stigao ništa učiniti. Sve se odigralo munjevitom brzinom. Istog trenutka kad ga je Amir primjetio i vozač mopeda je uočio opasnost i bez pokušaja da koči naglo skrenuo udesno ka travnjaku pored puta. U trenutku kad je prednji točak nagazio na rosom ovlaženu sklisku travu moped se izdignu i padajući na bok jurnu prema obližnjem drvetu. Amir je preneraženo očekivao zvuk lomljenja metala kad moped udari u drvo. Na sreću mekana zemlja, u koju su se zarivali ispupčeni dijelovi mopeda, je zaustavila vozilo. Mopedista je ostao ležati na samo par metara od svog vozila. Amir je odahnuo. Brzo povuče ručnu kočnicu i izbaci iz brzine pa žurnim koracima izađe iz autobusa kroz prednja vrata. Ona je već stajala napolju pored svojih kolica. Izgledala je zbunjena ali ipak nesvjesna šta se sve moglo desiti njenoj bebi. Mopedista se pridizao i lagano skidao kacigu. Pojaviše se uplašene oči. Dječak teško da je imao 15 godina. Osvrtao se na sve strane kao da očekuje roditeljsku pomoć odnekle. Amir mu priđe i zapita ga:

«Jesi li u redu? Boli li te negdje?»

Dječak samo odmahnu glavom. Još je bio u šoku i nije mogao da odgovori. Amir ga ostavi na momenat i priđe putnici. Zapita i nju kako se osjeća. Ona se učtivo zahvali i reče da je sa njom sve u redu. Amiru je bilo drago da je ipak sve prošlo dosta bezbolno. Vrati se do dječaka da mu pomogne dići moped. Na mopedu nije bilo ništa polomljeno samo je bio pun svježeg blata i trave. Amir ih onda upita ima li potrebe zvati policiju i hitnu pomoć pa kad dobi negativan odgovor od oboga pozdravi se sa njima i sjede na svoje mjesto u autobusu. Ipak prije nego što je krenuo obavijesti dispečere o događaju i kako je sve prošlo bez posljedica. Oni se složiše da može nastaviti vožnju što on i uradi. Bacio je još jedan pogled u retrovizor da vidi plavu kosu koja padajući niz leđa kaputa polako odlazi. Ipak to više nije bila vožnja kao do tada. Nije mogao da se otrgne razmišljanju o onome što se moglo desiti. A sve se moglo izbjeći da se poštovao zakon. Da je mopedista stao iza autobusa koji stoji na stajalištu i sačekao da autobus nastavi vožnju. Nažalost to u Švedskoj niko ne poštuje. I nije to slučaj samo sa tim pravilom. Amira je nervirao taj nedostatak saobraćajne kulture u Švedskoj. Sjeća se još dok je bio u Jugi kako je hvaljen švedski saobraćaj kao najbezbjedniji. Da Šveđani ulažu puno u sigurnost kako vozila tako i puteva. Vjerovao je u to. Možda je zato i odabrao Švedsku kao zemlju u koju će otići. Želio je siguran život u svakom pogledu.

Sad kad je ovdje uvjerio se da su to samo laži. Nema tog ovdje. Vozi se kao i svugdje drugdje. Manji broj nesreća je posljedica manje gustine saobraćaja nego u Jugoslaviji ili drugim Evropskim zemljama. Isto tako putevi su im ravni i dovoljno široki ali u gradovima se vidi taj njihov nedostatak poštovanja propisa. A što je najžalosnije policija to dozvoljava. Jednostavno rijetko tko biva zaustavljen zbog prekršaja koji počini. Jednostavno smatraju da je ljudski griješiti i da nema potrebe nešto mijenjati u tom kako se saobraćaj odvija. Žalosno ali istinito.

Amir se strese ali ne od zime. Mora prestati misliti na to. Ne pomaže nervirati se. Jednostavno treba se na to naviknuti i ponašati se kao i oni. Ali to je lakše reći nego učiniti. Uskoro dolazi njegova pauza i on već razmišlja kako će da provede taj sat i po dok je na pauzi. Poslije ima još 3 sata vožnje. Danas ima sreću da je samo jedna pauza tako da će sa 7 sati vožnje ostati na poslu samo 8 i po sati. Već osjeća umor iako je tek pola radnog vremena prošlo.

Pseudonim Vuk
broj rijeci 8300

Prica postoji i na adresi Vukova stranica pod dijelom "kultura"-"knjizevnost"-Vuk.

Pozdrav Vuk.