Vuksfrj

Polako se to ljeto bližilo kraju. Amir se navozao sa Suzukijem ali je sve češće maštao o većem motoru. Obilazio je prodavnice motora, gledao oglase u novinama i na internetu i očekivao da napokon nađe nešto što mu odgovara. I preračunavao se. Kako god okrene trebalo mu je poprilično para da doda za razliku između vrijednosti Suzukija i nekog boljeg motora. Ako bi kupio nešto jače ali starije postojala je opasnost da su na tom motoru toliko izlizani dijelovi da nikad ne bi bio siguran da nešto neće otkazati. A popravke i dijelovi su skupi.

Ipak jednog dana se odlučio. Bilo je to prve subote u septembru kad se sa porodicom uputio u Štokholm da obiđu prodavnice motora. Ugledao ga je još kroz zatamnjeno staklo izloga. Zeleno – bijelo – ljubičasti Ninja se šepurio svojom ljepotom. Pravo ga je mamio da se provoza. Nije mogao odoljeti. Čim su ušli u prodavnicu pošao je ka njemu. Dok mu je prilazio već je osjećao vjetar u kosi. Zamišljao je kako ga sila inercije vuče unazad dok motor pod njim čupa asfalt u nastojanju da dostigne vjetar.

Dotakao ga je. Naježi se, dal od hladnog metala ili osjećaja nečeg moćnog što stoji tu pred njim? Nije znao odgovor ali znao je da se već odlučio. Oduševio ga je izgled motora, bez i jedne packe ili parnice. Izgledao je kao da je sad izašao iz fabrike. Kao da nije već prešao 20 000 km za 5 godina otkad je ugledao svjetlost dana u dalekom Japanu.

U dnu prodavnice, kraj rafa sa dijelovima i sitnicama za ukrašavanje Harley Davidson motora, stajala su dva mladića koji su obučeni u iste plave košulje zakopčane do vrata sa ne bas drečavim, žutim kravatama prilično odudarajući od krem boje pantalona, odavali su utisak da su prodavci. Ipak nisu se osvrtali na potencijalne mušterije. Valjda im nisu htjeli smetati u razgledanju a to je Amiru i odgovaralo. On se razumje u motore sigurno više od njih koji su tu samo zato što rade taj posao. Htio je na miru, bez uplitanja i hvaljenja sa njihove strane, da razgleda motor i provjeri u kakvom je stanju mašina i ostali potrošni dijelovi.

Prednja guma je djelovala dopola ali ravnomjerno izlizana što je govorilo da su ležajevi u glavčini točka i prednje viljuške u redu. Kod takvih motora koji imaju odnos snage i težine 1:2 vrlo je lako diči prednji točak uvis ali kad se vraća nazad od udara dolazi do uništavanja ležajeva. Na sreću ovaj motor izgleda nije bio tako vožen. Lančanik i lanac su djelovali sasvim u redu ali kočione ploćice su već bile poprilično izlizane. Lak je sijao izuzetno svježe ali gumene ručke na guvernalu su otkrivale da je motor vožen aktivno svih 20 000 km. Od ostalih «sitnica» sve je odgovaralo očuvanosti motora. Sve u svemu vrijedio je onih para koje su stajale na kartonu sa cijenom i podacima o motoru. Ipak jedna stvar je oduševila Amira. Zajedno sa cijenom stajala je i ponuda osiguravajućeg društva koje je obećavalo jeftinu premiju osiguranja za motore kupljene u toj prodavnici. Kad se uzme u obzir cijena osiguranja za slične motore koja dostiže i 20 000 kruna za godinu dana, 3 500 kruna koliko je zahtijevano za Ninju bilo je više nego prihvatljivo. Jednostavno samo za prvu godinu plaćenog osiguranja uštedio bi na razlici cijene ako bi sličan motor jeftinije kupio privatno preko oglasa. A još je predstavljala sigurnost kupovina u firmi jer je isključivala mogućnost da je motor pod dugom koji se u švedskoj prenosi sa motorom na novog vlasnika.
Razmislio se i na kraju reče ženi i sinu:
-«Ja kupujem ovaj motor. Samo još da vidim koliko daju za Suzukija.»
Nedžad se oduševio a i Selma nije bila protiv iako se ona nije vozila na sportskim motorima i bila je malo skeptična kako će se navići na položaj sjedenja na njemu. Amir je krenuo već prema prodavcima

Kad im je prišao obrati se plavokosom prodavcu koji je stajao bliže njemu:
-« Želite li prodati jedan od motora koje imate ovdje?»
Obadvojica ga malo začuđeno pogledaše a onaj crnokosi koji je izgledom vise odgovarao nekom useljeniku sa juga Evrope užurbano i ljubazno zapita:
-«Koji te interesuje?»
-«Onaj tamo krš.» šaljivo odgovori Amir i pokaza na Kawasakija.
-«Ako želite da ga probate donijet ću ključ od motora» reče prodavač i već krenu kad ga Amir zaustavi pitanjem:
-«Prvo bih želio znati možete li uračunati moj motor u njegovu cijenu i koliko bi otprilike to iznosilo?»
-»Koji motor imaš?»
-»To je Suzuki GSX 400 E iz '83.»odgovori Amir brzo kao da se boji da ne odustanu od ponude.
-«Dobro pogledat ću u knjigama koliko vrijedi to godište.»
Amir je ostao da čeka dok je mladić iza pulta prelistavao neku knjižicu i sa kalkulatorom nešto sabirao i oduzimao. Na kraju uze i ključeve i priđe Amiru.
-«Mi ti možemo ponuditi 14 000 kruna za Suzukija. To znaci da ti ostaje još 52 000 kruna da doplatiš za Kawasakija.»

Amir je bio oduševljen. Znači za motor koji je platio 9 500 prije tri godine sad dobija 14 000. Ta računica mu se svidjela. Jest da je prije par godina zbog pada standarda u Švedskoj opalo interesovanje za motorima pa je i cijena polovnih motora tad bila manja. Sad se već situacija promijenila. Motori su poskupili drastično i na oglasima.
Krenuo je za prodavcem do Kawasakija. Poslije malih priprema prodavač je istjerao motor napolje i vratio se u prodavnicu da donese Amiru kacigu kako bi mogao krenuti na probnu vožnju. Vožnja je protekla savršeno. Sve je funkcionisalo besprijekorno i Amir je bio zadovoljan. Dogovorili su se da Amir doveze Suzukija u srijedu i da srede papire za Kawasakija.

Na putu kući samo jedna tema im je bila zastupljena u razgovoru – novi motor. Smijali su se i šalili, zamišljali vožnju na Kawasakiju, dogovarali se tko će se prvi provozati i kuda. Jednostavno sat vožnje od Štokholma im je proletio kao tren. Bili su svi troje srećni. Amir je jedva čekao da kaže novost Aljoši.

Tog vikenda Aljošina porodica se potrudila da sredi dvorište i okolinu kuće. Čupkali su travke koje su izbijale iz pukotina na stazi do kuće, zamijenili su dotrajalo poštansko sanduče pored kapije koju je zajedno sa ogradom Aljoša uz pomoć sinova prefarbao bijelim lakom za drvo. Ana je okopavala ruže. Uživali su radeći sve te sitne poslove. Približavalo se veće. Napokon su sve planirano dovršili. Aljoša i Ana su stajali u otvoru ulazne kapije i posmatrali svoj dom i dvorište sa cvjetnom alejom uz ivicu besprijekorne betonskim pločama popločane staze. Sve je bilo kako su priželjkivali. Bili su zadovoljni. Ta kućica sa svojom tamno crvenom fasadom oivičenom bijelim gredama su držale krov verande koja se produžavala od ulaznih vrata do ćoška na sjevernoj strani kuće. Uz suprotnu stranu ulaznih vrata uz ogradu i gredu verande sa travnjaka se uspinjao puzavac koji se doimao kao zelena mreža. Travnjak su uljepšavala tri grma jesenjih ruža koje su bile okićene prekrasnim crvenim cvjetovima. Sve je bilo na mjestu.

Aljoša i Ana odlučiše da uđu u kuću iako im je godio pogled na spoljašnji izgled kuće. U malom hodniku su se raspremili i pošli u kupatilo koje je bilo na lijevoj strani uz ulazna vrata. Morali su se osloboditi svih travkica, mrvica i bubica koje su im se zadržale poslije rada u bašti. Topla voda iz tuša im je godila poslije rada. Jedno drugome su sapunali leđa a Aljoša se u tome posebno trudio. Godilo mu je da pod prstima osjeća Aninu mekanu kožu sa koje je voda polako sapirala sapunicu dajući joj blještavi sjaj. Nažalost morali su požuriti jer ih je čekalo još obaveza.

Iz kupatila se Aljoša uputi u primaču sobu gdje im je bio postavljen i sto za kompjuter. Morao je da unese neke podatke u evidenciju mjesečnih troškova koju je marljivo vodio. Uključio je kompjuter i čekajući da se pokrene Windows posmatrao je Anu koja je sa kanticom za zalijevanje pošla da zalije cvijeće u patkici. Listovi cvijeta su već toliko porasli da se od košarice u kojoj je biljka stajala vidjela samo glava patke. Aljoša pogleda nazad prema ekranu kompjutera i ustanovi da je sve spremno da počne rad. Dotaknu miša da bi startao Excel. U tom momentu osjeti nelagodni strujni udar. Više ga je iznenadilo nego što mu je stvarno načinilo bol. Shvatio je da, pošto mu je koza još vlažna, statički elektricitet iz kompjutera prođe kroz njega na putu u zemlju. Šta bi se tek desilo da je neki od strujnih kablova probio na masu kompjutera? Od te misli podiđe ga jeza. Mora nešto uraditi. Švedski standardi ne predviđaju uzemljene utičnice u svim prostorijama u kućama. Uzemljena je samo kuhinjska utičnica predviđena za priključenje kuhinjskih aparata. Ona je bila previše udaljena da bi se u nju priključio kabel od kompjutera. Tad se sjetio kako je njegov otac prije nego je jugoslavenski standard negdje krajem 60 tih godina uveo obavezne utičnice sa uzemljenjem, prikopčavao dodatni kabel za uzemljenje sa mase električnih uređaja na vodovodnu cijev u stanu. To mu je dalo ideju da i on spoji kutiju kompjutera na cijev radijatora. Pretpostavljao je da nema opasnosti ali ipak će morati prvo da se raspita koliko je to pametno. Ipak nešto mora preduzeti. Opasnost je ipak prevelika.

Započeo je napokon da upisuje podatke u za to predviđena mjesta na tabeli. Kako su im se povećavali zahtjevi oko kuće povećavali su se i potrebe za podizanje novih kredita. Prvo su morali da promjene šporet u kuhinji kojem je otkazala rerna. Potom su nabavili i satelitsku antenu i novi TV i video. Tako sa novim kreditima su rasla i mjesečna izdavanja za njihovu otplatu. Takođe je porasla i kamata na kredit za kuću koja nije mala stavka. Svaki mjesec kad je trebalo platiti račune sa zebnjom je posmatrao iznos kućnog budžeta koji se približavao sve vise 0 unošenjem svakog novog iznosa računa. Nije smjeo ni pomisliti šta bi se desilo kad bi ostao bez posla. A to nije bas nemoguće. Prije mjesec dana je Eriksson otpustio 1500 svojih radnika zbog krize u djelu za proizvodnju mobilnih telefona. Ipak morao je razmišljati pozitivno. Od pretjeranog pesimizma nije bilo koristi. Još se zadržao par minuta za kompjuterom a onda se premjestio u trpezariju u kojoj je Ana već postavila sto za večeru i već pozivala dječake da operu ruke. Napolju se smrkavalo.