Vuksfrj

Sunce je poigravalo na bijelom zidu spavaće sobe. Tek što je svanulo. Sat na noćnom ormariću pokazuje svojim zlatno žutim kazaljkama tri. U Jugi je još mrak. Aljoša leži u krevetu i razmišlja o snu, o svojoj sudbini, o samoći i beznađu života.

Ne može zaspati. Uzima slušalice sa linije i pomoću daljinskog traži muziku na radiju. Beograd se skoro nikako ne razaznaje. Šumi i bruji i tek poneka riječ se razumije. Sa teškom mukom razaznaje razgovor u «porodici Jovanović». Tu emisiju nikad nije slušao dok je bio dole u Jugi. Sad mu znači mnogo. Znači mu više nego išta u ovoj zemlji. Oni mu dođu kao susjedi , kao neko najbliži. Miješaju se druge stanice. Odustaje na kraju. Uključuje CD i tone u muziku Pink Floyda.

Još jednom počinje razmišljati o snu. Šta da se to stvarno desilo? Još uvijek su to one iste poznate ulice njegovog rodnog grada. Ali to više nije njegov rodni grad, njegovi drugovi, njegovo djetinjstvo. On osjeća da tu više ne pripada. Hoda svojom najdražom, Titovom Ulicom. Ne, on ne hoda, on puže, krije se. Još samo dvije ulice pa će ugledati svoju zgradu. Da, to je tako blizu, ali noge su od olova. On stoji u mjestu a želio bi potrčati. Otkud on tu opet? Oko njega su nepoznati ljudi, ljudi kojih se boji, od kojih bi pobjegao. Krije se. U podsvijesti mu se javlja dilema, zašto je on opet tu? Kako je prošao ratne linije i ušao u svoj rodni grad? Nešto mu govori da je to nemoguće, ali on je tu stvarno a ne tamo gdje bi želio biti. Ili ipak nije?

Tada se probudio. Ana , njegova žena, mirno spava ne sluteći koliko je njen voljeni Aljoša bio daleko iako je ležao u postelji do njenog tijela. Ona je prije tri godine, kad je rat počinjao, bila protiv tog da napuste njihov grad. Smatrala je da se to u gradu u kojem su odrasli ne može desiti.

-«Pa ovdje su ljudi za zajedništvo.» Stalno je govorila – «Tvoja majka je Muslimanka, otac Srbin a moji su Hrvati. Nas niko neće dirati.»

Ali baš zato on je želio otići što dalje, pobjeći daleko od svih. On voli svoju zemlju, Jugoslaviju, ali i sve ljude u njoj. On nije želio nikog ubiti. Radije je odabrao da izgubi sve materijalno što je imao i da ode u daleku Švedsku. Sad je ovdje i pokušava da sredi život i da živi kao prije. Još se sjeća onog dana kad su u Ystadu izašli sa broda iscrpljeni morskom bolešću, izgubljeni u prostoru, u iščekivanju događaja koji slijede. Ljudi iz njihove nove domovine primiše ih učtivo, čak malo i pretjerano uljudno. To je za njih bilo prvi put da su u Švedskoj.

Sjeća se i onog prepunog Stadshotella u Katrineholmu i iščekivanja premještaja u neki od stalnih smještaja za izbjeglice. Kako je samo to davno bilo? Mnogi nisu bili zadovoljni. Očekivali su više. Aljoša je smatrao da je sve bolje od povratka nazad i nije se bunio ni kad su dobili stalni premještaj u hotel u predgrađu Štokholma i hotelsku ishranu na koju se nikako nisu mogli navići. On je znao da su mogli dobiti i smještaj po stanovima u izbjegličkim naseljima. Oni koji su ih dobili možda su imali više sreće.

Nije ga puno uznemirilo, onog dana kad su došli u Štokholm u hotel, ni skandiranje –«Bosna, Bosna!» od strane jedne grupe omladinaca koji su naslutili da oni nisu čisto muslimanska porodica. Znao je da u ljudima vlada euforija i da se ljudi najčešće mrze zbog imena i prezimena a ne zbog njihovih postupaka. On i njegova porodica su to sve stoički podnosili.

Sjetio se i dana kad su uselili u stan. Nepunih pet mjeseci po dobijanju PUT-a (stalne boravišne dozvole), a godinu dana po dolasku u Švedsku, mogli su se napokon osjećati kao da su u svojoj kući. Da, to je bio njihov novi dom u kojem su ponovo osjećali da žive kao sav normalni svijet. Sa novcem od kredita počeli su opremati stan no ubrzo shvatiše da je novca sve manje i da nije dovoljno za sve što trebaju. U prodavnicama je sve za njih bilo skupo. Tako počeše obilaziti prodavnice sa polovnim stvarima i aukcije. To je bilo daleko jeftinije. Jednog dana je iz kontejnera donjeo skoro novu IKEA stalažu za dnevnu sobu. Moralo se tako. U Jugi to nikad ne bi uradio. Još se sjeća kako se stidio samog sebe, kako se stidio kad je slagao djeci kako je stalažu kupio na aukciji. Ipak ni dan danas ne može da shvati zašto ljudi bacaju u kontejnere nove stvari koje bi druge ljude usrećile kad bi ih imali.
-«Čudne su stvari koje se dešavaju oko nas i to je najbolje prihvatiti tako kako jeste.» Zaključio je Aljoša.

Sunce se polako premješta prema jugu i Aljoša baca pogled na sat. Kazaljke pokazuju da vrijeme prolazi neumitno i da je svaki novi trenutak već je prošlost. Život je tako kratak kad se gleda unazad. Aljoša isključi muziku ali shvaća da više nema vremena da ponovo zaspi. U sedam sati mora ustati i spremiti se za školu. Da, baš za školu, on koji je završio fakultet u Sarajevu na mašinstvu sad mora ponovo sjediti u školskoj klupi. Ne, nije njemu teško učiti, navikao je on na to. Ali teško mu pada nivo na kojem je sada. To je nivo predškolskog obrazovanja a da bi završio osnovnu školu morat će ići još šest mjeseci. Zaključio je da ako želi da dođe do pređašnjeg školskog nivoa, treba mu još tri godine. Dugo je to. Posla za strance je sve manje u Švedskoj i pitanje je hoće li uopšte dobiti svoj posao.

A škola, to je priča za sebe. Ako se zanemare razne političke provokacije pojedinih učenika ostaje još mnoštvo jezičkih bisera kao to da se glagoli mijenjaju po padežima, da su Švedsku gramatiku na srpsko-hrvatskom jeziku trebali napisati jednostavnije.
-«Pa čovječe ne znaju svi šta je to glagol a šta imenica.»
I tako dalje. Provala za provalom. Aljoša se i dan danas nasmije kad se sjeti razgovora svoja dva školska druga. Huan, koji dolazi iz Argentine, zbunjen time što neki od onih koji dolaze iz Jugoslavije kažu da govore bosanski jezik a neki da govore srpsko-hrvatski, jednom prilikom je pitao Suada:
-«Kako to da se vi razumijete a govorite različitim jezicima?»
-«Pa to je jednostavno» odgovara Suad «naši jezici su slični.»
-«U čemu je onda razlika?»
-«Pa u bosanskom jeziku ima puno riječi koje vode porijeklo iz turskog jezika.»
-«Kako izgleda to u nekom primjeru?» Upita Huan
-«Na primjer mi kažemo mlijeko a Srbi kažu mleko.» Odgovara Suad.

Ne, ne smije se Aljoša samo tome. Ljudska glupost ide dalje. Učiteljica švedskog jezika jednom prilikom pita sljedeće:
-«Vad är det min, din, hans (Šta je to moj, tvoj, njegov)?»
Jedan od "stručnjaka" za gramatiku svog jezika odgovara da su to glagoli ( naravno na srpsko-hrvatskom ili bosanskom - švedski mu slabo ide)
Huan iz zadnje klupe odgovara na švedskom:
-«Det är possessiva pronomen (prisvojne zamjenice).»
Stručnjak se brzo okreće svom sunarodniku i kaže:
-«Važno je da ja to znam kako se kaže na našem jeziku.»

Iz dječije sobe se čuje škripavi zvuk dječijih kreveta. Mora biti da je sunce probudilo Igora i Marka. Djeca idu u školu tek u pola devet ali sunčeva svjetlost već uveliko obasjava njihova mala, nježna tijela. U Švedskoj je to za njih veliki problem. Djeca su navikla prije zaspati kad sunce zađe a probuditi se zajedno sa suncem. Da to se može u proljeće i jesen ali ljeti sunce skoro nikako ne zalazi a zimi obdanica traje samo tri - četri sata. Tako se dešava da ljeti skoro i ne spavaju a zimi su stalno pospani. Jedva se dignu iz kreveta kad treba poći u školu. Nije im lako a i odraslima je to poteškoća.

Marko ide u prvi razred i njemu je mnogo lakše da savlada nastavu na švedskom nego Igoru koji je u četvrtom razredu. Ipak im dobro ide obojici. Trude se da održe tempo sa njihovim drugovima Šveđanima. Aljoši najteže pada kad djeca moraju za praznike da idu u crkvu iako su svi oni u porodici ateisti. Tu švedsku tradiciju on bi rado zaobišao. Ali školski zakoni su takvi.

Tako još jedan novi dan, koji se ni po čemu ne razlikuje od prethodnih, započinje u njihovoj porodici. A u sjećanju sve manje ostaje. Dolaze novi ljudi, događaji i mjesta.