Mozda je, negdje daleko, sve vec potiho izgubljeno. Ili bas negdje postoji mirno mjesto gdje sve moze nestati, stopiti se u jednu priliku u kojoj se sve preklapa. I dok zivimo svoj zivot, otkrivamo - vukuci tanke niti kojima su vezane sve stvari - sto je sve izgubljeno. Sklopio sam oci i pokusavao se sjetiti sto sam vise mogao lijepih izgubljenih stvari. Privuci ih blize, zadrzati ih. Cijelo vrijeme svjestan da su kratkog vijeka.
Ustajem iz kreveta. Razmicem stare, izblijedjele zavjese i otvaram prozor. Izvirujem kroz prozor i gledam u nebo. I gle, zbilja, polumjesec boje plijesni visi na nebu. Dobro je. Oboje gledamo isti mjesec, u istom svijetu. Ista nas nit povezuje sa zbiljom. Samo je trebam tiho povuci prema sebi.
Sirim prste i zurim u dlanove svojih ruku, trazeci krvave mrlje. Nema ih. Ni vonja krvi, ni znakova kocenja. Krv mora da se na svoj necujni nacin vec upila unutra.
Murakami
|