Ona

"VLAJNA" NA PJENI OD MORA
A onda bi zapjevao: "Kad zagrli, kad poljubi, Crnogorac glavu gubi"

Sedamdesete su na Crnogorskom primorju bile sarene, pune bezbriznosti i novotarija koje su donosili stranci, a sezona je trajala, kako i Bog zapovijeda, od kraja marta do oktobra.

Na terasi sutomorskog hotela "Inex - Zlatna obala", gdje je kao sef sale radio moj otac, gostovali su veliki znalci svoje rabote - "Sedmorica mladih", "Leb i Sol", pa Sasa i Cile iz ultra-popularne serije "Salas u malom ritu", za ruske goste "Ansambl Daniluska"... No, samo do prvih dana osmog mjeseca. Znalo se, avgust je rezervisan za zvijezdu narodne muzike - Tozovca, cije je pojavljivanje znacilo da ce se i Bar i Sutomore sjatiti na stotinjak kvadratnih metara terase hotela podignutog nad pjescanim zalom.

Sticajem okolnosti, moj je otac upoznao Tozovca jos sezdesetih dok je ovaj bio samo skromni harmonikas u jednoj ulcinjskoj kafani, a on jos skromniji konobar. Znali su da zapjevaju poslije fajronta za svoju i dusu ostalog osoblja, a storija o druzenju "Toze" i "Profesor Elija" poprimala je u ocima obicnih smrtnika iz "Bjelogorca" obrise urbane legende. Prijateljstvo se produbljivalo vremenom, od ljeta do ljeta, da bi, bar sto se potpisnika ovih redova tice, kulminiralo na njegov deseti rodjendan.

Mogu taj dan do tancina rekonstruisati i cetvrt vijeka docnije. Bilo je vrelo, zaparno prijepodne, a ulica Marsala Tita zapretena u blagoj sjeni stabala cempresa i melije. Malo nakon rucka i torte sa jagodama, iz pravca kioska teta Dese pojavio se otac u bijeloj kosulji kratkih rukava i tri-cetvrt pantalonama, sa dvije singl-ploce u ruci: "Cvorak" i "Oci jedne zene" Predraga Zivkovica Tozovca. U jednoj je bila umetnuta autogram-karta na kojoj je pisalo "Dragom Zeljku do skorog vidjenja". I potpis.

Naravno da su vec za sat vremena svi djecaci iz kraja vidjeli moje bescjen-blago, a carolija se nastavila, kako je pisalo i na karti, u nocnim satima. Popularni pjevac je sjeo za nas sto, razgovarao sa mnom i otpjevao par numera sa posvetom "a sada, za mladog momka...", dok je ostatak maloljetne ulicne ekipe FK "Jadran" gledao otvorenih usta scucuren iza svojih stolova.

Tozovac je bio pravi magnet za zitelje Bara i susjednih gradova. Pocinjao je pjevati oko devet sati, a sat ranije nije bilo slobodne stolice ni za lijek. Cuveni seret i saljivdzija s lakocom je prilagodjavao repertoar iz veceri u vece, dovodeci do ushicenja posjetioce produzenom vokalizacijom u strofama legendarne pjesme - "Iz Krajine lepa Vlajnaaaa..." do u nedogled, te efektnom promjenom stiha u "Kad zagrli, kad poljubi, Crnogorac glavu gubi...". Veliki estradni igrac sve je konce drzao u rukama.

Nakon zemljotresa, vrsni vokal cije je pravo ime Dragan, a ne Predrag, kako bi svi mislili (ne bi ni ja znao, ali...), rijetko je dolazio u Sutomore, a moj otac i on se nikada vise nijesu vidjeli. Prije nekoliko godina, u svojstvu urednika casopisa za umjetnost i kulturu, pokusao sam da zaceprkam po boljoj proslosti i napravim obiman intervju sa legendom old school narodnjaka, ali do naseg susreta nije doslo. Za utjehu mi ostaje da u "Folk ordinaciji", najslusanijoj emisiji radija u kojem sam muzicki urednik, ponekad narucim "Oci jedne zene" - svi kanali onda zatvoreni budu, a tocak "Perifernog vremeplova" nanovo pokrene tockice unazad.

Dragan - Predrag Zivkoviæ Tozovac je rodjen u Kraljevu 1936. godine. U mladosti je pohadjao privatne casove muzike kod profesora Abrakovskog, te tako postao jedan od malobrojnih pismenih muzicara tog vremena. Odlicno je svirao i bubnjeve i trubu, ali mu je prva i posljednja ljubav bila harmonika - dugmetara. Prekretnicu u njegovoj karijeri predstavlja 1967. godina i susret sa Micom Milutinovicem koji mu daje dvije pjesme za prvi singl "Ispod lipe, kraj potoka". Pravi boom pocinje 1971. godine kada cijela SFRJ pjeva njegovu "Mirjanu", a karijera narodnjacke legende traje i danas. Iza sebe je ostavio veliki broj folk evergreena, medju kojima su: "Violino ne sviraj", "Oci jedne zene", "Vlajna", "Siroma’ sam, al’ volim da zivim", "Rujno vino", "Ti si me cekala", "Prazna casa na mom stolu"...




Autor:

Zeljko Milovic, Bar, SCG