Mislim da je pogrešan pristup kako žrtvama tako i silovateljima i mislim da naše društvo nije dovoljno razvijeno da shvati položaj žrtve, samim tim i da pomogne. Ja sam mogla da doživim to kada mi je bilo 13 godina, "na sreću" prošla sam samo sa batinama (naišla je grupica ljudi koje znam u poslednjem trenutku). Ne verujem da sam kao nerazvijeno dete u tim godinama "sama tražila" ili izazvala nekoga! Zaklela sam se da je to prvi i poslednji muškarac koji je digao ruku na mene, tako je i bilo! Poznajem devojke sa mnogo lošijim iskustvima. Ljudi ih sažaljevaju i/ili odbacuju, ili ih krive. Jedna se osvetila, i to je bilo barem neko olakšanje. Kod moje rođake u apoteku dolazi žena čija je ćerka već dugo na terapiji zbog toga, kaže, kad ne pije lekove sve joj se vraća (tu opet imamo pogrešan pristup psihijatra).... Ove, koje lično poznajem, danas su normalne, neke srećno udate osobe. Sve rane zarastu, pa tako i ovakve. Naravno, žrtva mora da skupi snagu i da prestane da se oseća kao žrtva, da bira kome će reći istinu, jer nemaju svi "sluha" za to, da ne dozvoli da padne duhom, jer je tada silovatelj ispunio svoju "misiju" (u njegovom devijantnom, sadističkom umu postoji žarka želja da nekom "promeni" život, da ga se neko boji, on se tada oseća moćnim). I nikako silovatelja ne možemo smatrati bolesnim i lečiti ga, zlo se ne leči!
|