Nakon sto sam napustila Srbiju, u prve dve godine bila sam 6 puta U Beogradu. Jednostavno mi je sve nedostajalo, a najvise drustvo.
U pocetku sam bila totalno mutava. Ovde se govori francuski, a ja sam ucila engleski i nemacki u gimnaziji. Dok sam progovorila, bila sam jako usamljena. Necu da spominjem racune za telefon...
Kad covek pregura tu pocetnu krizu, posle je sve lakse. Na kraju zaista postane ono tamo za cim smo toliko ceznuli veoma strano. To cak nije ni da se mi toliko menjamo, koliko nas ljudi u domovini vide drugacijima. Osim toga, pare zaista ne padaju sa neba ovde. Radi se po ceo dan, sa pauzom za rucak.. bukvalno odes od kuce ujutru izmedju 7 i 8, a vratis se uvece izmedju 5 i 6 (+ dezurstva i vikendi). Ceo dan je prosao. Posteno se izmoris, tako da covek i da hoce da izadje malo, jedva ceka da se baci u krevet.
Istina je da se dobro zaradi, da mozes da kupis sta god pozelis, mozes da putujes gde hoces, samo sve to ima svoju cenu. Opet mi je nekako draze da mogu da okusim ono sto me vuce, sto mi se dopada, nego da budem zeljna svega i da imam tonu vremena, koje cu da utapam sa drustvom u nekom nasem bircuzu i da se zavaravam kako mi je super.
__________________
"It's not who I am underneath, but what I do that defines me!"
|