Srpski političar Zoran Đinđić rođen je 1. kolovoza 1952. godine u Bosanskom Šamcu u braku kućanice Mile (iz Kruškova Polja, selo nedaleko Bosanskog Šamca) i majora JNA Dragomira Đinđića (iz Prokuplja). Gimnaziju je završio 1970. u Beogradu, gdje je završio i Filozofski fakultet (1974.). Doktorirao je 1979. na njemačkom sveučilištu Konstantz. U studensko doba pristaša je mladomarksista. No, tvrdio ja kako nije bio opčinjen Titom. Kao dokaz toj tvrdnji isticao je da su, dok je još bio učenik četvrtog razreda gimnazije, agenti tajne službe izvršili pretres stana njegovih roditelja. Razlog je ležao u tome što je napisao pismo Ustavnoj komisiji u kojem je zatražio da se iz Ustava SFRJ izbaci ime Josipa Broza Tita. Prvi verbalni sukob imao je na prvom predavanju na Filozofskom fakultetu kada je izjavio kada Karl Marx ne samo da nije najveći filozof već da uopće nije filozof.
Mladi Đinđić nastavio je dalje sa svojim političkim istupima. Tako je sa skupinom mladih bio uhićen i suđen na sudu u Ljubljani jer je spomenuta skupina zatražila osnivanje studentsko-radničke stranke. Na suđenju su okrivljeni da nastupaju s maoističkih pozicija. Svi su dobili po godinu dana zatvora. Međutim pod pritiskom njemačkog kancelara Willi Brandta i međunarodnih organizacija oslobođeni su. Buka koja je podignuta oko tog slučaju omogućila je Đinđiću da dobije stipendiju i ode u Njemačku, gdje je i doktorirao. Kako zbog svojih političkih stajališta nije mogao naći posao u struci zaposlio se kao radnik u skladištu knjiga. Ali već nakon dva - tri dana poslodavcima su došli agenti tajne policije i zabranili im da Đinđić bude uposlen kod njih. To Đinđića nagoni na odlazak u Njemačku gdje postaje blizak s pristašama ultralijeve terorističke organizacije Bader-Meinhof. Đinđić je tvrdio kako su mu se svidjele njihove kritike kapitalizma koji isisava bogatstva iz siromašnih zemalja. U međuvremenu u Beogradu su uhićena četiri njemačka terorista. Njemačke su vlasti zatražile da ih Jugoslavija izruči. Jugoslavenske vlasti su pristale na to pod uvjetom da im Njemačka zauzvrat izruči nekoliko hrvatskih političkih emigranata. Dok su trajali pregovori pristaše teroristčke skupine obratile su mu se kako bi im pomogao u pronalaženju odvjetnika koji će preuzeti obranu uhićenih. Đinđić je angažirao Srđana Popovića koji ga je branio na suđenju u Ljubljani.
Godine 1979. posvećuje se doktorskoj disertaciji. Nakon završetka školovanja zapošljava se kao profesor na Filozofskome fakultetu u Novom Sadu, a kasnije i u Institutu društvenih znanosti. Ujedno je kao gostućuju profesor predavao na sveučilišta uFrankfurtu, Zürichu, Bonnu i Beču. Uporedo se upustio u poslovne vode. Kada je Sa sestrom Gordanom krenulo doba informatizacije u Njemačkoj pratio je, s prijateljima, oglase i kada bi pročitao da neka tvornica prelazi na novu tehnologiju otišao bi tamo i kupio sve strojeve za dvjestotinjak tisuća njemačkih maraka. Potom bi ih prodavao u Poljskoj, Turskoj i još nekim zemljama za milijun DEM. Poslovne planove pomutilo mu je rušenje barijere između europskog Istoka i Zapada. Nakon rušenja Berlinskog zida prijatelji iz Beograda pozivali su ga da osnuju stranku i sruše Miloševića.
Đinđić je u politiku ušao 1990. godine kada je s nekolicinom istomišljenika utemeljio Demokratsku stranku. S vremenom zasjenjuje prvog predsjednika Demokratske stranke Dragoljuba Mićunovića koji je napustio stranku uz opasku kako je s Đinđićem u politiku ušao novac. Mićunovićeva izjava nije bila samo zločesta opaska. Naime, Đinđić je posve smjelo otkrio srpskog javnosti kako ima oročenih 140.000 DEM na bankovnom računu te da živi od kamata koje dobiva od spomenutog novca. U to doba vlasnik je i 150 dionica tvrtke Coca Cola. Ni to nije sve jer je godišnje zarađivao više desetaka tisuća DEM od predavanja na Zapadu (održavana u organizaciji raznih ustanova). Po jednom predvanju tražio je 10.000 DEM.
Na izbornoj konvenciji 1994. svome suparniku Slobodanu Vuksanoviću poručio je da političar mora biti čvrstog karaktera i autoritativan kako bi odlučno mogao reći ne i po cijenu da se mnogima zamjeri, pa čak i da ga mrze. Možda zbog baš takvog stava Đinđić je od maksimalnog broja glasova (2888) osvojio 2825. Ali postojala je i druga strana medalje. U svojim političkim počecima 1992. godine s Radovanom Karadžićem pekao je vola na ražnju na Palama. S vremenom se preobrazio u suvremenog političara zapadnjačkog profila te politički napreduje, a 1997. godine postaje gradonačelnik Beograda, prvi od 1945. koji nije bio komunist - podsjetio je. Tada je u prilogu, koji je napisao za beogradski magazin Profil, rekao što misli o Srbiji koja je otišla i kako vidi Srbiju u budućnosti: Gotovo su uvijek gori Srbi pobjeđivali bolje. To je tragičan i paradoksalan fenomen. Uvijek je netko iz Beograda, iz centra vlasti, pozivao periferiju da sruši sve što je napredno u društvu. Zato sam još prije 10 - 15 godina Miloševića razotkrio kao razorni fenomen ruralne i seljačke kontrarevolucije. Kad god se osvajači Beograda, taj bašibozluk i lumpenproleterijat, koji je došao divlji iz šume, malo kultivira i počne ići u Đinđić na odsluženju vojnog rokakazalište i kino, pomalo uživajući u slatkoj dekadenciji i ne primjećujući više represiju - pojavi se netko među njima, uvijek netko nezadovoljan svojim položajem, pa se uroti s kojekakvim gologuzanima - tamo na periferiji, negdje u njihovim selima - koji jedva čekaju poziv na pljačku: 'Hajde da ih smijenimo! A vi ćete dobiti njihove kuće, njihove položaje, njihove ljubavnice.' Sve se to obavezno zamota u neku sudbinsku, političku priču. A zapravo je to primamljiva socijalna priča za razne iskompleksirane Sokoloviće, Šainoviće, razne Karadžiće ili tolike druge. Ali i to je žalosni usud srpskog naroda.
Takvim je riječima, kad je svoj narod nazvao nedozrelim, Zoran Đinđić navukao bijes srpske političke elite koju je usporedio s kockarom koji povećava ulog sve dok na kraju ne izgubi. Ali ujedno je priznao i vlastitu zabludu dok se oduševljavao Karadžićem. Jednako kao što je 1995. godine u intervjuu Nedeljnome telegrafu priznao kako je u mladosti krao u samoposluzi, pa i da je iz neke knjižare ukrao Aristotelovu Metafiziku. Nakon toga nisu prošla ni tri mjeseca, a Đinđić se s mjesta gradonačelnika penje na mjesto predsjednika vlade Srbije. Od tada se po srpski novinama pokrenula lavina članaka o neslaganju Đinđića, predsjednika vlade Srbije i Vojislava Koštunice, tada predsjednika Savezne Republike Jugoslavije. Konfrotirani su kao usporeni i staromodni Košutnica i zahuktali i pomodarski Đinđić. Znam da se sada podrugljivo pronose priče kako sam Koštunica za predsjednika Jugoslavije predložio riječima: "Hajde, predložimo čovjeka s kojim se nitko u Srbiji ne bi mijenjao. Čovjeka koji nosi najgore cipele i najjeftinija odjela..." To je bilo na sastanku Saveza za promjene na kojemu sam rekao kako naš kandidat mora biti osoba s kojom nitko u Srbiji ne bi zamijenio cipele. Ja sigurno nisam bio taj, a još manje ostali dobrostojeći opozcijski lideri!Što se pak Radovana Karadžića i Ratka Mladića tiče Đinđić im je poručio da se predaju haškim istražiteljima Zašto oni ne bi, kao džentlmeni i junaci, skinuli omču s vrata svoga naroda i sami otišli tamo. Neka dokažu da nisu krivi, a ako su krivi, neće se valjda kriti kao babe po Srbiji i da naš narod pati zbog toga. Ako ne izaberu tu opciju, oni ne zaslužuju nikakvu milost i zaštitu, jer ne idu na strijeljanje, nego na međunarodni sud! Sve to dovelo je do toga da je Điniđić u anekti izabran istovremenom za najpozitivniju i najnegativniju ličnost.
Đinđićev život i politička karijera okončani su metkom iz snajpera 12. ožujka 2003. godine. Prilikom ulaska u zgradu vlade Srbije pogođen je snajperskim metkom u desnu stranu grudi koji je izašao na lijevoj strani trbuha. Metak je izravno pogodio i raznio srce, a u trbuhu je izazvao velika unutarnja krvarenja.
izvor:
www.moljac.hr