_Anna_

Vasilij Andrejević Žukovskij (1783.-1852.), otac ruske romantike, prevodio je i prerađivao djela iz stranih književnosti, a na duhovni je pokret onoga doba djelovao svojim baladama. Ruska je romantika preuzela izvanjski oblik i književnu tehniku sa Zapada, ali nije uronila u samu srž duhovnoga ustrojstva toga pokreta, pa se po svom bivstvu i razlikuje od ostale romantike, kao što se razlikuje i ruski srednji viek od zapadnoga. Žukovskij je prožeo svoje stvaranje sjetnom osjećajnošću, dao mu biljeg blage i osjetljive duše, koja je prema svom osnovnom razpoloženju odabirala i lirske uzore. Slobodno je prevodio pjesme svih naroda, pretočio ih jezično i ritmički tako savršeno, da su iskren i originalan plod njegova duha. Spjevao je i carsku himnu: "Bože, cara brani". Konstantin Nikolajević Batjuškov (1787.-1855.), nesretni Puškinov prijatelj, prevodio je Byrona, francuzke i talijanske pjesnike osobito melodioznim jezikom. Započeo je kao anakreontik, a završio kao melankolik. Trideset je godina svoga života proveo pomračena uma.

Djela su ovih majstora stiha i jezika djelovala na Puškina, koji je oslobodio rusku književnost stranih utjecaja, usadio je u domaće tlo, iz koga je crpla sokove i probujala jezično i ritmički. Aleksandar Sergejević Puškin (1799.-1837.) je propjevao već u mladosti, kad se ugledao na francuzke pjesnike, ali ga ubrzo oduševio Byron, pa je postao vođom romantičkoga pokreta. Od Byrona je primio mnogo, što se ogleda i u njegovim epskim djelima iz dvadesetih godina. Ipak je romantika bila strana ruskom duhu, i suviše je uzdizala srednji viek, koji je u Rusiji bio još teži i nevoljniji nego na Zapadu. Puškin je stoga mjesto srednjovjekovnih sadržaja odabrao suvremenu domaću romantiku: život i običaje krimskih Cigana i kavkazkih gorštaka, a za njim se poveli mnogi ruski pisci kao Ljermontov i Tolstoj. Puškin je bio sumnjiv zbog svojih političkih pjesama, pa su ga iz Petrograda premjestili u južnu Rusiju, gdje je upoznao Krim i Kavkaz. Izprva je pisao samo u stihovima, tako i "Evgenija Onjegina", gdje je prikazao blazirana junaka, koji je spoznao Tatjaninu vriednost, tek kad ju je susreo kao tuđu ženu. Onjegin je tip suvislijega čovjeka. Prva je poglavlja napisao na Jugu, kad je još bio jak Byronov utjecaj, a završio ga tek 1831. Budući da se pjesnik nije slagao sa svojim novim poglavarom, generalnim guvernerom Voročovom, to ga je napadao epigramima, zbog čega su ga prognali na njegovo dobro Mihajlovskoje u pskovskoj guberniji. U te se dvije godine prisilnoga boravka razvio u narodnog pjesnika. Za dugih je zimskih večeri slušao svoju staru dadilju Arinu Rodionovnu, koja mu je pripoviedala narodne pripovjedke, tu je kao zatočenik upoznao narod i poprimio njegove običaje i nazore. Čitao je Shakespearea, što je oslabilo Byronov utjecaj, a Karamzinova ga je poviest uputila u postanak i razvitak ruskoga naroda. Započelo se novo doba njegova stvaranja. Prošlo je doba erotičkih pjesama, odrekao se francuzke klasike i Byrona. Novo je razdoblje najavio dramatski pokušaj iz ruske poviesti: "Boris Godunov". To djelo i nije za pozornicu, ali je snažna jezika i zbitih scena. Kad mu je konačno 1826. novi car Nikola dopustio, da se vrati u Petrograd, a ujedno htio sam cenzurirati njegova djela, da ga oslobodi službene cenzure, minula je već opasnost dekabrističkoga ustanka, u kome je zaglavio pjesnik Rilejev. Iako mu ni prva ni sva kasnija dramska djela nisu za pozornicu, obratio je sav svoj interes ruskoj poviesti. Osobito ga zaokupilo Petrovo doba. Na to ga je potaknuo i lični momenat: njegova je majka bila unuka "Petrova crnca", Abesinca Ibrahim-Hanibala, koga su 1707. darovali caru. To se crnačko podrietlo zapažalo po kosi, crtama lica i žestokim pjesnikovim strastima. Petrovo je doba slavio i stihom i prozom, ali je svoje sadržaje crpao i iz drugih historijskih perioda, osobito iz Katarinina doba. Svoju je zrelu umjetnost okušao u svim pjesničkim vrstama, u stihu i prozi. Kritički mu je duh pribavio mnogo neprijatelja, kojih je bilo još i više, kad ga je car imenovao svojim komornikom, pa se tako i nehotice upleo u dvorske intrige. Pritisak ga Nikolina režima nije toliko smetao: nekadašnjega je viestnika političkih sloboda otrieznila sudbina nesretnih dekabrista, izkustvo ga je poučilo, da točno omjeri političke sile, pa je postao patriotskim pjesnikom, revnim braniteljem svoje zemlje. Mnogi su se stoga odbili od prividnoga reakcionara, a kritici su sudili o njegovim djelima već prema svojim političkim uvjerenjima - što nije ni čudno, jer su se baš tada zaoštrile političke protivnosti. Ali ma koliko mu za života i zamjerali, što je napustio svoje mladenačke ideale, oplakala ga je čitava Rusija, kad je pao u dvoboju kao žrtva nedostojne spletke. Puškin je prvi ruski pjesnik, koji se otresao stranih utjecaja i svojim radom prokrčio nove putove, iako mu pozorištna djela, kako smo vidjeli, nisu bila uzorna, nisu mogla poslužiti kao putokaz mlađim pjesničkim generacijama.

Na tom je području značajan rad njegova suvremenika Aleksandra Sergejevića Gribojedova (1795.-1829.), koji nije nasljedovao strane pisce, nego je zahvatio u sam život i tako osamostalio rusko dramsko stvaranje. Iako je i on pridržao tri stara dramska jedinstva: mjesta, vremena i radnje, bilo je to više izvanjski oblik, nego unutrašnja opravdana zakonitost, koja bi izvirala iz same suštine dramske napetosti i njena razpleta. Osim izvanjskoga je oblika u Gribojedovim djelima sve ostalo iskonski rusko. Svoj je glas dramskoga pisca utvrdio komedijom "Razum stvara bol". U tom je djelu pjesnik, koji je poginuo u Teheranu kao ruski poslanik, satirički ocrtao pretvornost i tupu zaostalost moskovskoga družtva, svakodnevnim je laganim jezikom prikazao dekabrističko političko uvjerenje, zbog koga je jedva izmakao kazni. Imao je mnogo sljedbenika, iako ne toliko kao Puškin, za kojim se otisnula mnogobrojna "plejada" osrednjih i sitnih talenata.

Čista se umjetnost za Aleksandrove vlade uzdigla visoko, ali se nije mogla održati na toj visini za duševnoga, duhovnog i tjelesnog pritisika Nikoline vlade. Na svim se umjetničkim područjima poslije Puškinove smrti osjeća zastoj, umor i nemoć - duhovna je tiranija zatrpala vrelo slobodnoga izričaja i obezvriedila kulturu, da silom ustali carsko samovlađe. Nacionalni se slavenofilski pokret odrekao svake neposredne akcije i trudio se, da cjelovitim i jedinstvenim religioznim uvjerenjem premosti dubok jaz, koji je puknuo između ideje i stvarnosti. Pa ipak je i taj nacionalni pokret bio sumnjiv, nije se mogao razviti u to doba, nego tek za Aleksandra II. Razumljivo je stoga, što su se kritici tadašnje ruske stvarnosti zavukli u podzemlje, što su u tajnim skrovištima razvijali prevratničku misao, što su u zatvorenim krugovima razpravljali o Rusiji i njenom pozivu, kako je to prikazao Turgenjev u svojim romanima.

"Zapadnjiki" su se kasnije dosljedno odrekli i politički i kulturno tadašnjega ruskog carstva, dok su "slavenofili" propoviedali bratstvo svih slavenskih naroda, sveslavensku državnu zajednicu, koju bi vodila Rusija. Slavenofili su tako i opet potaknuli tursko pitanje, koje je kao i za Petra Velikoga sraslo s političkom i vjerskom sudbinom balkanskih Slavena. Ali je ta sveslavenska misao bila nemoćna, kočilo je protivurječje, koje je obilježilo i tadašnju rusku politiku. Vlada je oštrim mjerama progonila Poljake, premda su ti podanici ruskoga cara bili Slaveni, potiskivala ih, jer su se otimali carskoj vlasti. Podupirala je Čehe, premda su i po svojoj vjeri i kulturi bili najbliži Zapadu, ali su bili protiv habsburžke monarhije, dakle protiv sile, koja se miešala u balkanska pitanja. Nikola I. je svojom turskom politikom u krimskom ratu oslabio ruski utjecaj u svjetskoj politici - za njegovih će nasljednika jačati sveslavenska misao do Svjetskoga rata, proširit će se i zaokupiti najšire narodne slojeve, koji će je shvatiti religiozno; kao zadovoljenje vjekovne čežnje za "Hagijom Sofijom".

Časobili su i novine malo po malo pristali ili uz slavenofile ili uz zapadnjike, koji su sve više napuštali obće filozofijske i kulturne nazore i pretvarali se u političke ideoložke stranke. Socialistički sistemi, koji su pritjecali sa Zapada, nisu se ukalupili u stare ruske duhovne oblike, nego su svojom gibkom pokretljivošću probijali kroz sve pukotine gospodarskoga i političkog poredka i izjedali već uvela žilje kulturnoga života. Unutrašnja razrožnost nije razorila samo kulturno i duhovno narodno jedinstvo, nego se očitovala i u težkim duševnim krizama, koje su mučile ruskoga čovjeka. Takvi su raztrgani ljudi "suvišnji" i u životu i u pjesničtvu. U Nikolino je doba taj tip osobito učestao, jer su baš u to despotsko vrieme bile vezane ruke ruskoj inteligenciji, koja nije mogla uložiti svoje sile i sposobnosti za dobro naroda, nego je bezpomoćno promatrala, kako struje zanose ruski državni brod. Te je ljude spopalo pesimističko" odricanje, uzalud su se opijali nasladama, uzalud su lutali, svietom, da nađu zaborav, uzalud su jadikovali zbog svoga izgubljena života — propadali su, dragocjene su se energije iztrošile u bolnom grču, koji se opružio u neprobudljivo mrtvilo.

Puškin je u svom Evgeniju Onjeginu stvorio byronovski tip "suvišnjega čovjeka", a lirik ga je Mihajlo Jurjević Ljermontov (1814.-1841.) jasnije izgradio u Pečorinu, glavnom junaku svoga romana "Junak naših dana", i u "Demonu" istoimene pjesme. Ljermontov je po svojoj razkidanoj prirodi i po svojim sklonostima bio vrlo srodan Byronu. U svom je pjesničkom stvaranju toliko nasljedovao englezkoga lorda, da je težko odrediti, što je njegovo, a što je preuzeo. Započeo je vrlo mlad, još u mlađim danima nego Puškin, i nesretno svršio mlađi od njega - pao je kao i prvi ruski pjesnik u dvoboju na Kavkazu. Zbog te prerane smrti treba drugačije ocieniti njegov veliki talenat i njegovo djelo. Ojadila ga i razgnjevila prerana Puškinova smrt, pa je spjevao obtužnicu, u kojoj je osudio dvorske spletke. Zbog te su ga pjesme premjestili na Kavkaz. Ljermontov je značajan i kao lirik i kao dramatik i kao pripovjedač. Kavkaz je opjevao ljepše od Puškina, boje su mu življe, snažnije i titravije, uživio se u sam umjetnički zadatak, oglušio se svih političkih ideja, po čemu se razlikuje od Byrona, toga apostola slobodne misli. U svom je mnogostranom pjesničkom stvaranju rado obrađivao epske teme, pa je odlično nasljedovao i narodni ep. Pred kraj su XVIII. vieka pronašli u "Pjesmi o Igoru" stari umjetnički ep, a romantici su skupljali narodne pjesme i priče, osobito epske "biline". Tom se gradom poslužio Ljermontov i na način narodnoga epa spjevao "Pjesmu o caru Ivanu Vasiljeviću, mladom opričniku i smionom trgovcu Kalašnikovu".

Ljermontov se pročuo razmjerno kasno, dva desetljeća poslije smrti, koju nisu zabilježile nijedne novine. Drugčije je bilo s njegovim suvremenikom Nikolom Vasiljevićem Gogoljem (1809.-1852.), koji se kao prvi ruski pripovjedač ubrzo proslavio i na Zapadu. Puškin i Ljermontov rodili su se u Moskvi, bili su Velikorusi, Gogolj. je Ukrajinac, koji je tek 1828. došao u Petrograd, gdje su se intelektualci živo zanimali za njegovu domovinu. To ga je potaklo, da 1831./32. napiše ukrajinske pripovjedke na ruskom, a ne na svom materinskom jeziku. Nov je i osobit način njegova pripoviedanja u tim "Večerima na zaselku kod Dikanke" osvojio čitače. Gogolj je tako reći odjednom postao glasovit. Tako se sreo s Puškinom i Žukovskim. Njegov ga je humor i smisao za stvarnost privukao komediji. Bizarno i pokvareno rusko činovničtvo kao da je čekalo svoga satirika i komediografa, koji će se lako okoristiti tim bogatim materialom, ako bude pazio na cenzuru. U svom se čuvenom "Revizoru" dao na taj opasan posao, koji je sretno svršio, jer je car (1836.) tu komediju shvatio kao humoristično pretjerivanje, a ne kao pravu, istinsku stvarnost. Čak se zauzeo za komediju, jer je držao, da će povoljno djelovati i poučiti korumpirano činovničtvo, koje je nemilosrdno progonio. Protiv Gogoljeva su "Revizora", u kome gotovo i nema poštena i častna predstavnika državne vlasti, ustali svi konzervativni krugovi, ali su se oštri protesti izgubili u bučnom povlađivanju svih protivnika despotskoga režima. Gogolj kao konzervativac nije ni očekivao, da će njegova komedija pobuditi takav odjek. Prije "Revizora" izdao je podosta romantičkih, fantastičnih i strašnih pripoviedaka velike umjetničke vriednosti. Najpoznatija mu je romantičko-historijska pripoviest "Taras Buljba". Pored tih je ukrajinskih sadržaja obrađivao u realističkim novelama petrogradski život. U Rimu je dovršio prvi dio "Mrtvih duša", na koje ga je djelo potaknuo Puškin. I tu je glavni junak varalica, koji živi od pokvarena poredka i obće zaostalosti. Ipak humoristički realizam, kojim crta ljude i prilike, ne dopušta, da doživljaje i uspjeh nekažnjenih lopova shvatimo, kao da pisac zagovara i brani ljudsku pokvarenost. Gogolj je i sam osjetio, da bi ga mogli krivo razumjeti, pa je požalio, što je tako crnim bojama prikazao svoju domovinu. Mučila ga savjest, a to je razvilo naslieđenu duševnu bolest, od koje ga je oslobodila smrt (1852.). Izprva je bio romantik, ali je njegovo zrelo, točno i sočno crtanje složenih karaktera u glavnim djelima potaklo realističku struju u ruskoj književnosti četrdesetih, petdesetih i šestdesetih godina prošloga vieka. Visarion Grigorjević Bjelinskij, najutjecajniji literarni kritik onih dana, spoznao je pravo značenje Gogoljeva stvaranja, pa se od pobornika čiste, kabinetske umjetnosti pretvorio u zagovaratelja umjetničke, socialne i prosvjetne misije.

Razkidan se duhovni život u prvoj polovini XIX. vieka nekako složio i smirio, kad je Aleksandar II. proveo najpotrebnije reforme. Strasti se stišale, borbe su jenjale, mir kao da je ušao u duše, rusko se nebo ponešto razvedrilo. Ali sve je to bilo tek izvanjski, u podzemlju je i dalje tutnjelo. Tko je dobro pazio, primietio je, da se ruska zemlja trese, da se pomiču prastari slojevi, da ih pomiče neka nesavladljiva sila, koja će provaliti, kad joj dođe rok.

izvor - wikizvor

__________________
Nijedno dobro delo ne prodje nekaznjeno!!!